Stojim pokraj otvorenog prtljažnika i gledam tri ogromne torbe koje sam sama spakirala. U jednoj su dječje stvari, u drugoj tople majice za večer, u trećoj posteljina – jer se svekrva gadi dati nam svoju iz komode.
– Razumiješ li da je mami teško? – Ivan podbaci na dlanu ključeve auta, ni ne gledajući prema meni. – Uzgojila je presadnice. Zar je teško pomoći tri dana? Opet isto počinje.
Naša petogodišnja Jagoda već se vrpolji na stražnjem sjedalu, privijajući plišanog zeca, a Tomi, kojemu je upravo osam godina, turobno lista strip. Preda mnom je još jedan vikend koji bi trebao biti zasluženi odmor nakon četrdesetosatnog radnog tjedna u računovodstvu, ali umjesto toga obećava da će se pretvoriti u dobrovoljnu robiju.
– Tri dana pomoći – to je kad dođemo, ispečemo ražnjiće i navečer zalijemo dvije gredice, Ivane – glas mi je miran. – A kad ja od jutra do mraka stojim pognuta nad jagodama dok Ana nadgleda svaki grm, to se zove drugačije.
Muž s iritacijom otvori vozačka vrata i sjedne za volan.
– Ok, idemo već. Tamo ćemo vidjeti. Na licu mjesta uvijek izgleda jednostavnije.
Sjednem na suvozačko sjedalo, vežem se i buljim u cestu. Auto krene, ostavljajući iza nas naše tiho stambeno naselje. Ispred su dva sata po razbijenoj zagrebačkoj obilaznici, vrućina i osjećaj da ponovno predajem svoje pozicije bez borbe.
Devet godina braka naučilo me da se s Ivanom prepirati o njegovim roditeljima – to je kao pokušavati zaustaviti vlak u punoj brzini. Lakše je pristati, pretrpjeti dva dana, a onda tri dana dolaziti k sebi u gradskom stanu. Ali ovaj put nešto u meni uporno pruža otpor, kao da se tanka nit nategnula do kraja.
Cesta se vječno vuče. Djeca straga počinju cmizdriti pred kraj puta. Tomi se žali na sparušenost, Jagoda je ispustila zeca između sjedala i tiho plače. Ivan se ljuti, pojačava radio na kojem puštaju neke stare pop hitove, i svako malo pretječe kamione, naglo mijenjajući trake.
– Je li baš moralo ponijeti toliko stvari? – baci on, bacivši pogled u retrovizor. – Mama je rekla da ima staru odjeću za vrt. Zašto vučeš te vreće?
– Zato što je stara odjeća tvoje mame masne kute veličine 54 u kojima mi je neudobno hodati – trudim se govoriti mirno. – I djeci treba čista presvlaka.
– Ma daj, nemoj počinjati. Vječno tražiš probleme tamo gdje ih nema. Mama čeka, ispekla je pite s kiseljakom, a ti već dolaziš s takvim izrazom lica kao da te vode na stratište.
Šutim. Ne da mi se prepirati, a i nema smisla. Ivan misli da je izlet na vikendicu njegovih roditelja najbolje što nam se može dogoditi vikendom. Za njega je to povratak u djetinjstvo, gdje može hodati u starim šorcima, piti svježe mlijeko od susjedove krave i ne odgovarati ni za što.
Za mene se to pretvara u beskrajni ispit za titulu „savršene snahe“ koju padam iznova, koliko god truda uložila.
Kad auto skrene na makadamsku cestu posutu šljunkom, ovjes gluhotutnji. Pokraj mene proleću sive ograde, šikari pasjeg trna i identične drvene kućice. Naša vikendica – točnije, svekrve – izdvaja se zelenom ogradom i velikim staklenikom koji se uzdiže poput futurističke kupole.
Ana već stoji na vratima. Na sebi ima plavu pregaču na točkice, a u rukama drži vrtne škare. Pokraj, na niskoj klupici ispod jabuke, sjedi svekar Petar i polako popravlja stari tranzistorski radio.
– Stigli ste napokon! – svekrva otvori vrata, ne čekajući ni da Ivan ugasi motor. – Jeste li se probili kroz gužvu? Brže istovarite, ručak se hladi. Vedrana, dušo, blijeda si. Skoro su vas izmorili u vašem Zagrebu. Ništa, ovdje je čist zrak, brzo ćeš doći k sebi.
Smiješi se, ali njen pogled već ocijenjivački klizi po mojoj pamučnoj majici i svijetlim trapericama. Znam taj pogled. Sad počinje skeniranje: koliko košta odjeća, zašto je zaprljava, zašto sam se našminkala za vikendicu.
***
Ručak prolazi po diktatu Ane. Ona raspoređuje po tanjurima juhu s knedlama i usput daje upute za večer. Ivan jede s apetitom, mljackajući i odobravajući majci.
– Ivane, trebat će ti poduprijeti ogradu kod malina, jer se naginje – svekrva nježno obriše usne salvetom. – A Vedrana i ja ćemo se pobrinuti za gredice. Korov je nakon kiša izbio – strašno. Ako danas ne opleviš, sutra se luku nećeš moći približiti.
– Mama, ja sam mislio otići s djecom na rijeku – nesigurno prozbori Ivan, posežući za drugom pitom. – Vrućina je, neka se okupaju.
– Rijeka nigdje neće pobjeći – odsječe Ana. – Voda je još hladna, prehladit ćeš djecu. Stići ćete. Prvo posao, pa odmor. Vedrana, jesi li jela? Daj tanjure u sudoper, pa idemo. Pripremila sam ti alat.
Pogledam muža, nadajući se podršci. Ali Ivan marljivo proučava uzorak na svojoj šalici čaja. Uvijek to radi – povuče se u sjenu, prepuštajući mene da se sama nosim s njegovom majkom.
Već nakon pola sata stojim na sve četiri između dugačkih gredica s lukom. Sunce nemilosrdno prži, tjerajući me u potiljak čak i kroz kapu. Zemlja je suha, grudasta, korov se drži čvrsto, lomi se pri samom korijenu. Pokraj, na plastičnoj stolici, smjestila se Ana. Sama ne plevi – liječnici su joj zabranili saginjati se zbog tlaka – ali drži budnu ruku.
– Dublje uzimaj, Vedrana, dublje. Korijen treba iščupati s mesom, a ti samo vrhove kidaš. Za tri dana opet će sve zarasti. I ne žuri, radi pošteno. Mi za sebe uzgajamo, za unuke. Zar ne želiš da djeca jedu svoje vitamine, bez kemije?
Šuteći iščupam veliki grm maslačka. Zemlja mi se zabija pod nokte. Moja svježa manikura, napravljena u četvrtak navečer za nemale eure, prestala je postojati već u prvih deset minuta. U grudima polako ključa bijes. Ne na svekrvu – ona je oduvijek takva, ne možeš je promijeniti. Na muža. Na sebe. Na to što opet sjedim ovdje, u ovoj prašini, izvršavajući tuđu volju, dok moji vlastiti planovi za vikend lete u vražju mater.
– Mama, mogu li vode? – Jagoda dotrči do gredice, rumena od vrućine. Pokušava se igrati s lokalnim psom, ali on lijeno spava u hladovini kuće i ne reagira.
– Uzmi u kući, na stolu je vrč – kažem, brišući znoj s čela nadlanicom.
– Ne treba trčati u kuću, vući blato – upada Ana. – Ivane! Donesi kćeri vode iz bunara. I Vedrani ponesi, vidiš da joj lice već grimizno.
Ivan, koji u tom trenu lijeno pribija dasku na ogradu, odloži čekić i krene prema bunaru. Smjer njegovog kretanja toliko je spor da mi se hoće baciti motikom u njega.
Do subotnje večeri ne mogu ispraviti leđa. Mišići zavijaju od nenaviklog opterećenja, dlanovi gore. Prešli smo na gredice s mrkvom koje zahtijevaju draguljarsko plijevljenje – sitni izdanci lako se mogu zamijeniti s korovom.
– Pa tko tako plevi, Bože moj – Ana se podigne sa stolice i priđe bliže, zagledajući se u rezultate mog rada. – Polovicu mrkve si iščupala, Vedrana! Gle, ovdje je prazno, i ovdje prazno. Tražila sam da budeš pažljivija. Zar ti misli lutaju negdje drugdje?
Zastajem, držeći u rukama novi busen trave. Unutra nešto klikne. Mirno, pomislim, samo mirno. Ona je starija osoba. Misli da pomaže.
– Ana, trudim se raditi pažljivo. Izdanci su vrlo sitni, loše se vide.
– Ako se loše vide, treba staviti naočale – oštro baci svekrva. – Moj Ivan je uvijek savršeno plijevio ovu mrkvu kad je bio mali. A ti si odrasla žena, ne znaš napraviti osnovne stvari. Od vas, modernih žena, nikakve koristi u kućanstvu. Samo znate trošiti novac na svoje salone.
Straga prilazi Ivan. Upravo se vratio s građevinskog marketa gdje je išao s ocem po daske. U rukama ima sladoled. Jedan. Već ga pojede, ližući bijele kapi s prstiju. Djeci je donio lizalice. O meni, naravno, nitko nije mislio.
– Mama, što se svađaš? – lijeno izusti on, sjedeći na trijemu. – Vedrana normalno radi. Samo nije navikla.
– Upravo tako – nije navikla! – pokupi Ana, ohrabrena sinovom podrškom. – I treba je navikavati. Doći će, sjesti s knjigom na ležaljku i misliti da je u hotelu. A ovdje se mora grbati. Mi s ocem držimo ovaj plac trideset godina, svaku pedlju vlastitim rukama obradili. A njoj je teško sagnuti leđa.
Polako se podižem s koljena. Otresem zalijepljenu zemlju s hlača. Leđa me probode oštra bol, ali ni ne trznem. Pogledam svekrvu – njeno lice s iskrenim zgražanjem. Pogledam Ivana – sjedi na stepenicama, jede vaflji kornet i bulji u ekran mobitela, potpuno isključen. Za njega je ovaj razgovor uobičajena pozadinska buka.
– Gotovo sam – tiho kažem.
– Kako gotovo? – svekrva digne ruke. – A tko će ostale tri gredice? Najavili su kišu noćas, sutra će sve zarasti!
– Vi ćete ih raditi, Ana. Ili vaš sin. A ja se više neću pojaviti na tim gredicama. Nikad.
Okrenem se i odem prema kući. Koraci su teški, noge kao od olova, ali unutra raste čudan, dosad nepoznat osjećaj oslobođenja. Kao da sam dugo nosila teški, tuđi kovčeg bez ručke i odjednom jednostavno opustila prste.
U kući odmah odem u sobu u kojoj noćimo. Izvlačim torbe ispod kreveta i počinjem pakirati. Dječje majice, šorcevi, posteljina – sve leti u vreće bez reda, u kuglu.
Na vratima se pojavi Ivan. Izgleda zbunjeno, gotovo prestrašeno.
– Vedrana, što radiš? Mama pije tablete za smirenje. Zašto si joj se obratila grubo? Starija je osoba, ima srce.
– Tvoja mama puna je snage, Ivane – zakopčavam patent na prvoj torbi. – Prekopat će ovaj vrt i nadživjeti nas. A meni leđa otpadaju. Spremaj djecu. Odlazimo.
– Kamo odlazimo? Subota, večer! Gužve na ulazu u grad su lude. Jesi li poludjela? Zbog neke mrkve praviti cirkus?
– Ne pravim cirkus. Idem kući. Ako hoćeš, ostani ovdje s mamom i mrkvom. Auto je moj, ključevi su kod mene. Djecu vodim.
Ivan pokuša prepriječiti put, stane na vrata.
– Nećeš nigdje. Dosta histerije. Smiri se, sad ćemo večerati, popiti čaj, sve će se srediti. Mama će se ohladiti, brzo se smiri.
Pogledam Ivana. Mirno, bez panike koja me obično obuzima tijekom naših svađa. I sjetim se riječi Marte, prijateljice: „On nikad neće stati na tvoju stranu.“ Za njega sam uvijek na drugom mjestu: mama je glavna, a ja moram trpjeti i prilagođavati se.
– Pusti me, Ivane.
Uzimam dvije teške torbe i izlazim u hodnik. Djeca sjede na kauču u velikoj sobi, ušutkana, osjećajući da se događa nešto neobično.
– Tomi, Jagoda, obujte se. Idemo kući, u Zagreb.
– Jeeee! – Tomi skoči s kauča, ne pokušavajući ni sakriti sreću. Vikendica mu je također dosta dosadila pod vječnim nadzorom bake koja zabranjuje trčanje po travnjaku i branje bobica s grma bez dopuštenja.
Ana stoji na verandi, stisnutih usana. Petar iza nje šuti i puši, gledajući negdje prema drveću. Nitko nas ne zadržava, nitko ne moli da ostanemo.
Ivan ide za mnom sve do auta. Još uvijek me pokušava zaustaviti.
– Činiš veliku glupost, Vedrana – tiho kaže dok tovarim stvari u prtljažnik. – Mama ovo neće zaboraviti. Uništavaš odnos zbog sitnice.
– Znaš što, Ivane, tebi je briga za moje osjećaje – zatvaram prtljažnik i okrenem se prema njemu. – Više nikad neću ići na vikendicu tvojih roditelja. To je konačna odluka. Želiš ih posjetiti – molim te, svaki vikend. Djecu možeš voditi ako oni sami žele. Ali bez mene. Dosta mi je.
Sjednem za volan, upalim motor. Ivan stoji uz ogradu, ruku u džepovima. Izgleda kao zbunjeni dječak kojemu su oduzeli omiljenu igračku. Ne sjedne u auto. Ostaje na vikendici, pokraj mame koja već nešto viče s verande, aktivno gestikulirajući.
Izlazimo kroz vrata. U retrovizoru vidim kako se Ivanova figura smanjuje zajedno sa zelenom ogradom i velikim staklenikom. U grudima me malo stišće od spoznaje da je ova večer sve promijenila.
Naš brak se neće raspasti sutra, nekako ćemo nastaviti. Ali one prijašnje Vedrane koja je bila spremna trpjeti bilo kakvo poniženje radi prividnog mira u obitelji – više nema.
Pritisnem gas, i auto krene po šljunčanoj cesti, odnoseći nas dalje od tuđe vikendice, gdje sam se predugo trudila živjeti po tuđim pravilima.
– Mama, nećemo više ići baki? – tiho upita Jagoda sa stražnjeg sjedala, odvraćajući mi pažnju s ceste.
Prebacim pogled na retrovizor. Kćerka privija zeca, a Tomi pažljivo čeka što ću reći.
– Baki i djedu ćete ići s tatom ako želite – prebacim brzinu i izvedem auto na asfaltiranu cestu. – A ja za vikend imam druge planove.
Ispred se pojave svjetla benzinske postaje. Skrenem tamo da kupim djeci sok i popijem mirno kavu. Predstoji mi još stotinu kilometara do kuće, a ovaj put namjeravam preći bez nepotrebne žurbe.
