– Pa valjda shvaćaš da je mami teško? – Ivan je prebacivao ključeve automobila s dlana na dlan, ne gledajući ni u mom smjeru. – Uzgajala je presadnice. Zar je tako teško pomoći tri dana? Opet ista priča svaki put.
Stajala sam kraj otvorenog prtljažnika i gledala tri ogromne torbe koje sam sama spakirala. U jednoj – dječje stvari, u drugoj – tople majice za večer, u trećoj – posteljina, jer se svekrva gnušala davati nam svoju iz ormara.
Naša petogodišnja Lana već se vrpoljila na stražnjem sjedalu, mazeći plišanog zeku, a Tomo, kojemu je upravo navršilo osam, dosadno je listao strip. Preda mnom je bio još jedan vikend koji je trebao biti zasluženi odmor nakon četrdesetsatnog radnog tjedna u knjigovodstvu, ali umjesto toga obećavao je postati dobrovoljna robija.
– Tri dana pomoći – to je kad dođemo, ispečemo roštilj i navečer zalijemo dvije gredice, Ivane – glas mi je zvučao mirno. – A kad od jutra do mraka stojim sagnuta nad jagodama dok Anica nadgleda svaki grm, to se zove drugačije.
Muž je s nervozom otvorio vozačka vrata i sjeo za volan.
– Dobro, idemo već. Tamo ćemo se snaći. Na mjestu uvijek sve izgleda lakše.
Sjela sam na suvozačko sjedalo, vezala se i zagledala u cestu. Auto je krenuo, ostavljajući iza nas mirno stambeno naselje. Pred nama su bila dva sata po razbijenoj zagrebačkoj obilaznici, vrućina i osjećaj da opet predajem svoje pozicije bez borbe.
Devet godina braka naučilo me da se s Ivanom raspravljati o njegovim roditeljima – to je kao pokušati zaustaviti vlak u punoj brzini. Lakše je pristati, pretrpjeti dva dana, a onda tri dana dolaziti k sebi u gradskom stanu. Ali ovaj put nešto se u meni uporno opiralo, kao da se tanka nit zategla do pucanja.
Cesta se vukla beskonačno. Djeca straga počela su se cendračiti pred kraj puta. Tomo se žalio na sparušenu zagušljivost, Lana je ispustila zeku između sjedala i tiho cmizdrila. Ivan se ljutio, pojačavao radio gdje su vrtili neke stare pop hitove, i svako malo pretjecao kamione, naglo mijenjajući traku.
– Jesmo baš morali nositi toliko stvari? – bacio je, bacivši pogled u retrovizor. – Mama je rekla da ima staru odjeću za vrt. Zašto vučeš te vreće?
– Zato što je stara odjeća tvoje mame – to su masni kućni ogrtači 54. broja u kojima mi je neudobno hodati – trudila sam se govoriti mirno. – I djeci treba čista presvlaka.
– Ma daj, nemoj počinjati. Stalno tražiš probleme tamo gdje ih nema. Mama čeka, ispekla je pite s kiselicom, a ti se već voziš s takvim izrazom lica kao da te na stratište vode.
Šutjela sam. Nije mi se dalo raspravljati, a ni smisla nije bilo. Ivan je smatrao da je odlazak na vikendicu njegovih roditelja najbolje što nam se može dogoditi vikendom. Njemu je to bio povratak u djetinjstvo, gdje može hodati u starim šorcama, piti svježe mlijeko od susjedove krave i ni za što ne odgovarati.
Za mene se to pretvaralo u beskrajni ispit za titulu „savršene snahe“ koji sam iz dana u dan padala, koliko god se trudila.
Kad je auto skrenuo na makadam, posut šljunkom, ovjes je gluh zatutnjao. Probljesnule su sive ograde, šikare pasjeg trna i isti drveni vikendaški kućerci. Naša vikendica – točnije, svekrvina – isticala se među ostalima zelenom ogradom i velikim plastenikom koji se uzdizao poput futurističke kupole.
Anica je već stajala kraj vratašaca. Nosila je plavu pregaču na točkice, a u rukama držala vrtne škare. Pokraj nje, na niskoj klupici ispod jabuke, sjedio je svekar, Petar, i polako popravljao stari tranzistorski radio.
– Stigli ste napokon! – svekrva je otvorila vratašca, ne čekajući ni da Ivan ugasi motor. – Jesu li vas mučile gužve? Iskrcavajte se brže, ručak se hladi. Marija, dušo, blijeda si nekako. Skroz su vas izmorili tamo u vašem Zagrebu. Ništa, kod nas je čisti zrak, brzo ćeš doći u formu.
Smješkala se, ali pogled joj je već procjenjivački klizio po mojoj pamučnoj majici i svijetlim trapericama. Znala sam taj pogled. Sad kreće skeniranje: koliko košta odjeća, zašto je prijava, zašto sam se našminkala za vikendicu.
***
Ručak je protekao po diktatu Anice. Ona je dijelila juhu s mesnim okruglicama u tanjure i usput izdavala upute za večer. Ivan je jeo s apetitom, mljackajući i kimajući majci.
– Ivane, trebat ćeš poduprijeti ogradu kod malina, pada – svekrva je pažljivo obrisala usne salvetom. – A Marija i ja ćemo se pozabaviti gredicama. Korov je nakon kiša navr’o – užas. Ako danas ne oplijevimo, sutra luku nećeš moći prići.
– Mama, ja sam mislio s djecom na rijeku – nesigurno je progovorio Ivan, posežući za drugom pitom. – Vrućina, neka se okupaju.
– Rijeka neće pobjeći – odsjekla je Anica. – Voda je još hladna, prehladit ćeš djecu. Stići ćete. Prvo posao, pa odmor. Marija, jesi pojela? Daj tanjure u sudoper, pa idemo. Pripremila sam ti alat.
Pogledala sam muža, nadajući se podršci. Ali Ivan je marljivo proučavao uzorak na svojoj šalici za čaj. Uvijek je tako radio – povlačio se u sjenu, prepuštajući meni da se sama nosim s njegovom majkom.
Već nakon pola sata stajala sam na koljenima između dugačkih gredica luka. Sunce je nemilosrdno pržilo, tjeme mi se peklo čak i kroz kapu. Zemlja je bila suha, grudasta, korov se držao na njoj kao zalijepljen, otkidajući se pri korijenu. Pokraj mene, na plastičnom stolcu, smjestila se Anica. Sama nije plijevila – liječnici su joj zabranili saginjati se zbog tlaka – ali je obavljala brižno nadziranje.
– Uzimaj dublje, Marija, dublje. Korijen moraš iščupati s mesom, a ti samo vrhove otkidaš. Za tri dana opet će sve zarasti. I ne žuri, radi pošteno. Mi za sebe uzgajamo, za unuke. Zar ti nije stalo da djeca jedu svoje vitamine, bez kemije?
Šutke sam iščupala veliki grm maslačka. Zemlja mi se zavukla pod nokte. Moja svježa manikura, napravljena u četvrtak navečer za nemale novce, prestala je postojati već u prvih deset minuta. U grudima je polako ključala ljutnja. Ne na svekrvu – ona je oduvijek takva, ne možeš je promijeniti. Na muža. Na sebe. Na to što opet sjedim ovdje, u ovoj prašini, izvršavajuću tuđu volju, dok moji vlastiti planovi za vikend padaju u vodu.
– Mama, mogu li vode? – Lana je dotrčala do gredice, rumena od vrućine. Pokušavala se igrati sa susjedovim psom, ali on je lijeno spavao u hladovini kuće i nije se odazivao.
– Uzmi u kući, na stolu je vrč – rekla sam, brišući znoj s čela nadlanicom.
– Nema trčanja u kuću, prašina se nosi – umiješala se Anica. – Ivane! Donesi kćeri vode iz bunara. I Mariji donesi, vidiš da je već bordo u licu.
Ivan, koji je u tom trenutku lijeno pribijao dasku na ogradu, odložio je čekić i krenuo prema bunaru. Njegova putanja kretanja bila je tako spora da sam htjela baciti motiku za njim.
Do subotnje večeri nisam mogla ispraviti leđa. Mišići su me boljeli od nenaviklog napora, dlanovi su gorjeli. Prešli smo na gredice s mrkvom koja je zahtijevala precizno plijevljenje – sitne klice lako se moglo zamijeniti s korovom.
– Pa tko tako plijevi, Bože moj – Anica je ustala sa stolca i prišla bliže, zavirujući u rezultate mog rada. – Polovicu mrkve si iščupala, Marija! Gle, ovdje je prazno, i ovdje prazno. Molila sam te da obratiš pažnju. Jesu li ti misli negdje drugdje?
Zastala sam, držeći u rukama novi čuperak trave. Unutra je nešto puklo. Mirno, pomislila sam, samo mirno. To je samo starija osoba. Ona misli da pomaže.
– Anice, trudim se raditi pažljivo. Klice su jako sitne, teško se vide.
– Ako se slabo vidi, treba naočale staviti – oštro je uzvratila svekrva. – Moj Ivan je uvijek savršeno plijevio ovu mrkvu kad je bio mali. A ti si odrasla žena, ne možeš napraviti elementarnu stvar. Od vas, modernih cura, nikakve koristi u kućanstvu. Samo novce znate trošiti na svoje salone.
Pozadi je prišao Ivan. Upravo se vratio s gradilišnog skladišta, gdje je s tatom otišao po neke daske. U rukama je imao sladoled. Jedan. Već ga je dovršavao, ližući bijele kapi s prstiju. Djeci je donio lizalice. O meni, naravno, nitko nije mislio.
– Mama, što se uzrujavaš? – lijeno je rekao, sjedajući na trijem. – Marija normalno radi. Samo nije navikla.
– Upravo to, nije navikla! – prihvatila je Anica, ohrabrena sinovljevom podrškom. – I treba je priviknuti. Dođe, sjedne s knjigom na ležaljku i misli da je u hotelu. A ovdje treba raditi. Mi s tatom držimo ovu parcelu trideset godina, svaku pedlju vlastitim rukama obradili. A njoj je teško sagnuti leđa.
Polako sam se digla s koljena. Očetkala hlače od prilijepljene zemlje. Leđa mi je probola oštra bol, ali nisam ni trepnula. Pogledala sam svekrvu – u lice s istinskim ogorčenjem. Pogledala sam Ivana – sjedio je na stepenicama, dovršavao vafli kornet i zurio u ekran mobitela, potpuno isključen iz događanja. Za njega je ovaj razgovor bio uobičajena pozadinska buka.
– Gotova sam – tiho sam rekla.
– Kako gotova? – svekrva je raširila ruke. – A tko će napraviti još tri gredice? Najavili su kišu noćas, sutra će sve zarasti!
– Vi ćete ih napraviti, Anice. Ili vaš sin. A ja se više neću pojaviti na ovim gredicama. Nikad.
Okrenula sam se i krenula prema kući. Koraci su bili teški, noge kao od olova, ali u grudima je raslo čudno, dosad nepoznato osjećanje oslobođenja. Kao da sam dugo nosila težak, tuđi kofer bez ručke i odjednom jednostavno opustila prste.
U kući sam odmah otišla u sobu gdje smo spavali. Izvukla torbe ispod kreveta i počela slagati stvari. Dječje majice, šorcevi, posteljina – sve je letjelo u vreće bez reda, u grumen.
Na vratima se pojavio Ivan. Imao je zbunjeno lice, čak pomalo prestrašeno.
– Marija, što radiš? Mama tamo pije valerijanu. Zašto si je naljutila? Ona je starija osoba, ima srce.
– Tvoja mama je puna snage, Ivane – zakopčala sam patent na prvoj torbi. – Ona će prekopati ovaj vrt i nas nadživjeti. A meni leđa otpadaju. Spakiraj djecu. Odlazimo.
– Kamo odlazimo? Subota, večer! Gužve na ulazu u grad su lude. Jesi li poludjela? Zbog neke mrkve praviti cirkus?
– Ne pravim cirkus. Idem kući. Ako hoćeš, ostani ovdje s mamom i mrkvom. Auto je moj, ključevi su kod mene. Djecu vodim.
Ivan je pokušao stati mi na put, stao je na vrata.
– Nećeš nigdje. Dosta histerije. Smiri se, sad ćemo večerati, popiti čaj, i sve će se srediti. Mama će se ohladiti, ona je brza na pomirenju.
Pogledala sam Ivana. Mirno, bez panike koja me obično hvatala tijekom naših svađa. I sjetila sam se riječi svoje prijateljice Jasminke: „On nikad neće stati na tvoju stranu.“ Za njega sam uvijek na drugom mjestu: mama je glavna, a ja moram trpjeti i prilagođavati se.
– Pusti me, Ivane.
Uzela sam dvije teške torbe i izašla u hodnik. Djeca su sjedila na kauču u velikoj sobi, utihnula, osjećajući da se događa nešto neobično.
– Tomo, Lana, obuvajte se. Idemo kući, u Zagreb.
– Juhu! – Tomo je skočio s kauča, ne pokušavajući ni sakriti radost. Vikendica mu se također prilično zgadila pod stalinim nadzorom bake, koja je branila trčanje po travnjaku i branje bobica s grma bez dopuštenja.
Anica je stajala na verandi, stisnutih usana. Petar iza nje šutke je pušio, gledajući negdje u pravcu drveća. Nitko nas nije zadržavao, nitko nagovarao da ostanemo.
Ivan je išao za mnom sve do auta. Još me pokušavao zaustaviti.
– Činiš veliku glupost, Marija – tiho je rekao dok sam utovarivala stvari u prtljažnik. – Mama ovo neće zaboraviti. Kvariš odnose zbog sitnice.
– Znaš što, tebi je svejedno za moja osjećanja, Ivane – zatvorila sam prtljažnik i okrenula se prema njemu. – Više se nikad neću voziti na vikendicu tvojih roditelja. To je konačna odluka. Ako ih želiš posjećivati – molim te, svaki vikend. Djecu možeš povesti ako sami žele. Ali bez mene. Dosta mi je.
Sjela sam za volan, upalila motor. Ivan je stajao uz ogradu, ruku u džepovima. Izgledao je kao zbunjen dječak kojemu su oduzeli omiljenu igračku. Nije sjeo u auto. Ostao je na vikendici, kraj mame koja mu je već nešto dovikivala s verande, aktivno gestikulirajući.
Izašli smo kroz kapiju. U retrovizoru sam vidjela kako se smanjuje lik muža zajedno sa zelenom ogradom i velikim plastenikom. U grudima me malo stegnulo od spoznaje da je ova večer promijenila sve.
Naš brak neće se raspasti sutra, živjet ćemo nekako dalje. Ali one prijašnje Marije, koja je bila spremna trpjeti bilo kakva poniženja radi prividnog mira u obitelji, više nije bilo.
Pritisnula sam gas, i auto je krenuo šljunčanom cestom, odnoseći nas dalje od tuđe vikendice gdje sam predugo pokušavala živjeti po tuđim pravilima.
– Mama, nećemo više ići baki? – tiho je upitala Lana sa stražnjeg sjedala, odvlačeći mi pažnju s ceste.
Prebacila sam pogled na retrovizor. Kći je stiskala zeku, a Tomo je pozorno čekao što ću reći.
– K baki i djedu vi ćete s tatom ići ako želite – prebacila sam u višu brzinu i izvela auto na asfaltiranu cestu. – A ja za vikend imam sada druge planove.
Naprijed su se pokazala svjetla benzinske crpke. Skrenula sam tamo da kupim djeci sok i mirno popijem kavu. Preda mnom je bilo još stotinu kilometara do kuće, a taj put namjeravala sam odvesti bez nepotrebne žurbe.
