Do kvarta
Zvonko Petrović je zaustavio svoju staru Škodu ispred dućana na raskršću, motor nije gasio. Tako je bilo lakše: ljudi bi dolazili na brzinu, ulazili, dok grijanje još nije stiglo rashladiti kabinu, i nije gubio ritam. Na ploči su ležale bilježnica s rasporedom vožnji, kemijska, i kovanice u plastičnoj čaši. Nije to zvao poslom, iako jest bio posao: vozio je ljude do sela iza grada, onima kojima autobus nije odgovarao ili im je bio preskup.
Poznavao je cestu gotovo zatvorenih očiju. Iza mosta rupa s desne strane, bolje je zaobići po suprotnoj traci ako nema nikog. Kod šumarka znak koji je već godinama nakrivljen i po mraku nalikuje na čovjeka. Pri ulazu u kvart raskršće prema zapuštenoj farmi, gdje često zna zaudarati na vlagu iz nizine. Poznavao je i lica. Neki dolaze jednom tjedno, neki gotovo svaki dan. Neki šute, drugi bi da ispričaju sve, kao da je u autu lakše.
Zvonko Petrović nije mislio da je psiholog. Slušao bi, klimao glavom, kratko odgovarao kad ga nešto pitaju. U njegovim godinama suvišne riječi brzo pređu u suvišan umor. Sviđala mu se ta jednostavnost: odvezao iskrcao vratio se natrag. Ipak, odavno je shvatio da put čini ljude otvorenijima, a vozača svjedokom. Svjedokom bez prava potpisa.
Do auta je prišla ženska u svijetloj jakni, oko četrdeset godina, s torbom preko ramena. Vidio ju je ranije, ali nije upamtio ime.
Do kvarta? upitao je, ne okrećući se potpuno, samo je krajičkom oka pogledao.
Do kvarta, odgovorila je i sjela iza desno. Meni do sela, kod Borika.
Primijetio je kako pažljivo zatvara vrata, kao da se boji zalupiti. Torbu je stavila u krilo, odmah se vezala pojasom. Takvi ne raspravljaju o cijeni, ne traže da ih malo dalje prebaci.
Dok je Zvonko čekao još jednog putnika, rutinski je provjerio retrovizore, namjestio kameru koja se na vjetrobranskom staklu držala već tri godine i često bi otpala kad naiđe na rupu. U bilježnici su danas bila upisana dva puta, a ovaj je bio prvi. Želio se vratiti kući prije ručka: trebalo je donijeti vodu sa pumpom, a i koljeno mu trne kad dugo sjedi.
S lijeve strane dućana pojavio se muškarac. Visok, u tamnoj jakni, s malim ruksakom. Hodao je brzo, kao da kasni, ali je pri zadnjim koracima usporio, pogledao zadnje sjedište kroz staklo i na tren zastao.
Zvonko je hvatao te sitnice ne strah, ni sreću, nego ono kolebanje pokreta kad mozak odlučuje što će dalje.
Do kvarta? ponovio je.
Da, muškarac je otvorio prednja vrata i sjeo kraj Zvonka. Do sela.
Nije se odmah vezao. Prvo je spustio ruksak na krilo, pa kao da se sjetio, povukao pojas i kliknuo ga. Zvonko je krenuo.
Vozili su prvih par kilometara u tišini. Žena straga gledala je kroz prozor, ali Zvonko bi u retrovizoru opazio kako povremeno pogleda muškarca ispred. On je gledao ravno naprijed, ruke sklopio na ruksaku kao da mu može pobjeći.
Zvonko je tiho upalio radio, ali ga je brzo ugasio. Glazba je ovdje smetala: misli su uvijek bile previše glasne. Više je volio čuti motor, gume, svoje disanje.
Danas cesta i nije loša, rekao je, tek da razbije tišinu.
Je, odgovorio je muškarac.
Dobro je, ubacila se žena s pozicije straga, ali joj je glas bio viši nego je trebalo.
Zvonko je shvatio da zapravo sluša stanke među rečenicama. Stanka muškarca bila je dulja nego kod nekog kome je svejedno. Pauza žene kao da bira što reći, što prešutjeti.
Prešao je most, zaobišao rupu, i auto se zanjihao žena straga još čvršće stisnula svoju torbu.
Vi često idete? upitala je iznenada, ali nije gledala Zvonka već muškarca.
Muškarac je malo okrenuo glavu, ali ne skroz.
Po poslu, rekao je. Nekad.
A vi… nakratko je zastala, kao da mu želi reći ime, pa odustala. Jeste li davno bili u selu?
Zvonko je osjetio neugodno zatezanje u kabini, iako grijanje radi. Nije volio kad putnici pred njim počinju ispitivati jedno drugo. Posebno kad to rade ovako okolo.
Davno, rekao je muškarac. Dodao, zagledan u cestu: Odrastao sam tamo.
Žena je tiho izdahnula. Zvonko je u retrovizoru vidio kako spušta pogled na torbu i klizi prstima po patentu, ali ne otvara.
Prisjetio se svog pravila: ne petljaj se. Odrasli su, riješit će sami. Pravilo je funkcioniralo dok u autu nije zavladala napetost koja prijeti puknućem. Tad vozač postaje zid koji drži.
Kod izlaska iz šumarka muškarac je izvadio mobitel, pogledao ekran, pa ga spremio. Zvonko je primijetio da mu prsti drhte. Nije od hladnoće u autu je bilo toplo.
Gdje točno trebate, upitao Zvonko, da vrati razgovor na sigurnu razinu. U selu ima više stajališta.
Meni do općine, odgovorio je muškarac. Radi papira.
Žena je podigla glavu.
Do općine? izletjelo joj je prebrzo.
Da, muškarac se sad okrenuo malo više pa mu je Zvonko vidio profil: nos s grbom, brada, umorne oči. Radi parcele.
Parcele? ponovila je žena i sad je u glasu bilo nešto na rubu ljutnje, ali prikrivene.
Muškarac je sad gledao ravno u nju, i u tom pogledu nije bilo veselja. Više kao kad na zidu vidiš neku sliku za koju si mislio da je spaljena.
Poznajemo li se mi? upitao je.
Žena je na tren zatvorila oči.
Ne sjećate me se, rekla je. I to je u redu.
Zvonko je stisnuo volan jače. Nije htio biti usred razgovora koji može izrasti u tuđu nesreću. A na cesti ne možeš stati kad hoćeš. Moraš voziti i slušati svaku riječ, jer po riječima znaš hoće li uskoro planuti stvar koju ne možeš isprati iz auta.
Rećite, muškarac je sad govorio tiše, ali odlučnije. Gdje smo…?
U bolnici, presjekla je žena. U gradskoj. Prije deset godina.
Muškarac je pogledao kroz prozor.
Nisam bio tamo, rekao je.
Bili ste, žena nije povisila glas, ali riječi su zvučale teško. Došli ste. Jedanput. Poslije vas nije bilo.
Zvonko je želio reći: Tiše. Ali nije imao to pravo. On je vozač, nije policajac ni rođak. Ali odgovornost za kabinu je ipak njegova.
Poslušajte, muškarac je opet progovorio. Miješate me s nekim.
Ne, žena je polako odmahnula glavom. Prezivate se… Kovačević?
Zvonko je vidio kako je muškarac trznuo. Nedovoljno jako, ali jasno kao odgovor.
Kako znate? upitao je.
Čitala sam to u papirima, rekla je žena. Tada, a sad sam opet vidjela.
Zvonko je shvatio da ovo nije slučajan susret. Ne svijet je malen, nego nešto drugo. Ona zna tko je on. On ne zna, ali sad već sumnja.
Prisjetio se kako su prije tjedandva kroz selo kružile priče o prenamjeni, o tome da se netko javio i traži svoje. Nije se miješao, imao je svojih briga. Ali riječi su mu sad same došle.
Cesta je ušla u valoviti dio, asfalt krpan na par mjesta. Auto je lagano poskakivao i razgovor je zvučao još oštrije, kao da svaka riječ preskoči rub.
Ne razumijem, sad je muškarac govorio sporije. Tko ste vi?
Žena ga je pogledala u retrovizoru, i Zvonko se susreo s njenim pogledom. Vidio je u tome molbu, ali ne za pomoć. Više želju samo da preživi trenutak.
Ja sam Lena, rekla je. Tada sam bila medicinska sestra. Na dječjem odjelu.
Muškarac proguta slinu.
I?
I vi ste tada dolazili dječaku. Lena je govorila monotonim glasom, ali su joj prsti na torbi pobijelili. Anti. Potpisali ste odricanje. Onda nestali.
Ništa nisam potpisivao, brzo je rekao muškarac.
Zvonko je vidio kako rukom fizički pritiska pojas, kao da ga želi istrgnuti iz sjedala, ali se ipak drži.
Jeste, Lena nije popuštala. Držala sam fascikl. Bila je vaša potpis, adresa: Selo, Ulica Poljana, kućni broj…
Dosta, rekao je muškarac. Riječ je bila britka i osjećalo se u kabini.
Zvonko je znao da idu prema granici iza koje više nitko nije važan. Bit će važno samo to što je auto mjesto rušenja, a on vozač koji to mora gledati.
Mislio je unaprijed gdje može stati kod one stare nadstrešnice s proširenjem ispred napuštene autobusne stanice. Tamo je mogao stisnuti desno a da ne smeta nikom.
Sad ćemo stati, mirno je rekao. Tamo kod stajališta.
Zašto? muškarac se okrenuo.
Jer pričate kao da ste zaboravili da vozim žive ljude, reče Zvonko smireno, bez prijetnje. I sebe isto tako.
Upalio je žmigavac, skrenuo na proširenje, povukao ručnu. Motor nije gasio, da kabina ostane topla i može odmah krenuti ako treba. Sad se jasno čulo kako grijač škljoca.
Ne tjeram vas van, rekao je gledajući pred sebe. Ali ako imate važan razgovor, bolje ga je voditi dok stojimo. I još nešto. Nisam sudac, već vozač moja je zadaća da vas žive prevezem.
Lena je šutjela. Muškarac je gledao ploču pred sobom, kao da tamo ima odgovor.
Zvonko skrene glavu prema muškarcu.
Samo jedno, kaže. Jeste li zaboravili bolnicu i potpis? Ili ne želite pamtiti?
Dugo nije odgovarao. Onda je polako maknuo ruke s ruksaka, kao da je u sebi nešto otpustio.
Sjećam se bolnice, rekao je tiho. Ali ne tog slučaja. Tada sam… imao ženu. Porod je išao loše. Rekli su mi da dijete… nije preživjelo.
Lena je kratko udahnula.
Rekli su vam krivo, kaže ona. Kao da se opravdava: Nisam znala ni tko ni zašto. Ja sam onda bila pripravnica, nisu mi govorili. Samo sam vidjela papire.
Muškarac podigne pogled.
Želite reći da moj… nije dovršio.
Želim reći da je dječak živio, Lena sad govori tiše. Kasnije su ga odnijeli. Sve to s papirima bilo je čudno. Pokušala sam kasnije nešto poduzeti, ali su mi rekli da se ne miješam. Otišla sam iz bolnice nakon godine dana.
Zvonko je sjedio ukočen. U njemu se javljao stari bijes na tuđu nebrigu, na lakoću kojom rekli su krivo u ovim krajevima postaje tuđa sudbina. Ali bijes tu ništa ne pomaže.
Zašto mi ovo sad govorite? upitao je muškarac. U autu.
Lena pogleda svoje ruke.
Zato što ste podnijeli zahtjev za parcelu, rekla je. Kuća na Poljani… tamo živi Ante. Ima već dvadeset. Misli da ste vi… nitko. A vi dolazite u općinu, sve se to otvori. Vidjela sam prezime i shvatila da ste vi… onaj koji može…
Uništiti? muškarac se gorko nasmiješio. Nisam ni znao.
Ne želim da se sretnete slučajno, s toliko bola, rekla je Lena. U hodniku, pred drugima, s vikom. Chtjela sam… reći vam, da mislite unaprijed.
Zvonko je shvatio da je to ta vrsta susreta koja nije smjela biti. Ne zato što je zabranjena, nego jer ruši oslonce. A ipak, dogodila se, kao rupa iza mosta: znaš da je tu, možeš pokušati obići, ali put je uvijek blizu.
Muškarac je dugo gledao kroz staklo. Napokon je šapatom upitao:
Je li… u redu?
Lena kimne.
Radi u pilani. Ne pije. Učio je za stolara, ali je prekinuo. Ima posvojenu majku, tetu Vesnu. Dobra je. On nju voli.
Muškarac zatvori oči, prođe dlanom preko lica. Zvonko je primijetio svijetlu crtu preko zapešća, kao od nedavno skinutog sata.
Ne mogu samo doći i reći: Bok, ja sam ti otac, kaže. Ako je to istina…
Ne tražim to, Lena kaže. Samo ne glumite da je to samo papir za parcelu.
Zvonko je osjetio da im treba vratiti izbor. Ne tjerati ih, ne zaustavljati, već postaviti granicu.
Slušajte, kaže. Do kvarta još ima četrdeset minuta. Tamo možete nastaviti svatko svojim putem. Možete pričati, razmijeniti brojeve. Ali neću vas voziti ako idete jedno na drugo s mržnjom. Može?
Muškarac kimne, ne gledajući.
Lena isto tako.
Zvonko skine auto s ručne, pa nježno vrati natrag na cestu. Kotači šušte po šodru, a onda opet asfalt. Postalo je tiše, ne prazno tišina gdje svatko čuje sebe.
Nakon par kilometara muškarac opet izvadi mobitel.
Imate li njegov broj? pita tiho, bez okretanja.
Lena oklijeva.
Imam, kaže. Samo… nisam sigurna da smijem davati.
A ja nisam siguran da smijem uzeti parcelu, kaže muškarac. Hajdemo ovako. Dajte mi broj, pa ću… Prvo mu poslati poruku. Bez imena. Pitati može li na kavu. Ako kaže ne, nestat ću.
Lena gleda kroz prozor, kao da se lakše odlučiti vani. Onda izvuče bilježnicu, kemijsku. Zvonko vidi kako otvara na praznoj strani, zapisuje brojeve, pažljivo kida list. List drži u ruci, ne daje odmah.
Obećajte da nećete doći k njemu doma, pita.
Obećajem, kaže muškarac.
Lena pruži ceduljicu naprijed. Muškarac je uzme nježno, stavi u džep jakne i zatvori patent do kraja.
Zvonko gleda cestu i osjeća da se u njemu nešto miče. Uvijek je mislio da je njegov posao prevesti. Ispostavlja se, nekad prevesti znači i nešto više od kilometara. Znači dati ljudima šansu da u autu ne naprave glupu pogrešku iz nehata.
Pri ulazu u kvart upali se kolona. Auti idu prema semaforu, nervoza u zraku, netko trubi. Zvonko drži razmak. Muškarac naprijed sjedi uspravno, ali su mu ramena napeta. Lena iza gleda izloge, kao da traži mjesto gdje može izaći i opet biti samo čovjek, bez tuđe istine.
Ovdje stanite, molim vas, kaže, kad ugleda ljekarnu na raskršću.
Zvonko upali žmigavac, prikoči u uvalu. Lena otvori vrata, ali prije nego izađe, nakloni se naprijed.
Ne znam kako će završiti, kaže muškarcu. Ne želim biti kriva. Samo sam umorna od šutnje.
Muškarac je pogleda.
Ako ste pogriješili, uništit ćete mi život, kaže.
Ako nisam, vi ste već u uništenome, samo niste znali, odgovara Lena tiše. Oprostite.
I izađe, zatvori vrata i zaputi se prema ljekarni, ne okrećući se. Zvonko pričeka dok se ne udalji, pa krene dalje.
Meni do općine, kaže muškarac, kao da podsjeća sebe.
Znam, odgovori Zvonko.
Vozili su još par blokova. Kod zgrade općine Zvonko zaustavi auto uz rubnik. Muškarac ne izlazi odmah. Sjedi, gleda ruke, pa vadi ceduljicu iz džepa, gleda brojeve.
Mislite li da treba? pita tiho, bez podizanja pogleda.
Zvonko nije volio davati savjete u takvim stvarima. Ali sad bi šutnja bila kukavičluk.
Ako idete tamo kao po papir, dobit ćete papir a izgubiti ćete mir, kaže polako. Ako idete kao čovjek koji želi znati, nećete odmah dobiti ništa. Ali ostat ćete čovjek. Sami birajte.
Muškarac kimne. Pospremi ceduljicu, zakopča džep. Ipak otvori vrata.
Hvala, izusti i izađe.
Zvonko ga gleda dok odlazi. Hoda prema ulazu ni brzo ni sporo, kao da uči hodati ispočetka. Kod vrata zastane, udahne i tek tada uđe.
Zvonko okrene auto i krene nazad prema raskršću. Bilježnica mu sklizne s ploče, ispravi ju kod semafora. U glavi je bilo teško, al’ ne beznadno. Znao je da će sutra opet biti ova linija, opet lica, pitanja, tišina. I opet će reći: Do kvarta?
Samo, sad će znati da ponekad u autu ne sjede samo putnici. Nekad sjednu neizgovorene godine. I njegov je posao prevesti tako da drugima ostane šansa reći ono najvažnije ne u skoku, ne u brzini.
