Prsten na tuđoj ruci
Telefon je zazvonio baš u trenutku kad sam pritisnula dugme na automatu za parkiranje. Pogledala sam ekran, a tamo je pisalo Oleg, i iz nekog razloga nisam odmah odgovorila. Stajala sam još sekundu, zurila u treptave brojeve na automatu, pa se ipak javila.
Lida, bok. Slušaj, malo ću kasniti. Sastanak se odužio, pa još razgovori, sama znaš. Prespavat ću ovdje, vraćam se sutra na večer.
U Zagrebu?
Da, u Zagrebu. Pa znaš kako to ide.
Znala sam. Nakon trideset godina braka, naučiš puno. Kako mu se glas rastegne kad je umoran. Kako napravi stanku prije sama znaš kad želi završiti razgovor. Kako malo živčano odgovara da, da kad ga tražiš dodatne informacije.
Ali ovoga puta nešto nije bilo u redu.
Spustila sam slušalicu natrag u torbu, okrenula se i vidjela njegov automobil. Tamni karavan, poznat do posljednjeg detalja, s malenom udubinom na stražnjem braniku koju je Oleg obećavao popraviti već dvije godine. Stajao je u kutu parkirališta trgovačkog centra. Ovdje, u Rijeci. Nije bilo Zagreba.
Nisam potrčala. Nisam zvala natrag. Samo sam minutu stajala, gledala taj karavan, pa mirno krenula prema svom autu, upalila i odvezla se kući.
Doma sam stavila kuhalo za vodu, narezala kruh, namazala maslac. Sjela za stol. Nije mi se jelo, ali jela sam. Kroz prozor je sitno padala listopadska kiša, tupkala po limenom prozorskom okviru savršeni zvuk za ono što sam osjećala.
Ili, zapravo, nisam ništa osjećala. Tu je bio problem.
Možda sam očekivala da će me preplaviti panika, plač, bijes. Umjesto toga tišina, i hladnoća. Kao u sobi koja se dugo nije grijala.
Sutradan sam zvala sestru.
Ana se nije javila. Nije bilo tipično, jer Ana nikad ne propušta poziv. Uvijek je skakala na telefon, čak i kad je bila zauzeta, uz njeno brzo, pomalo zadihano halo. Probala sam još jednom, pa još jednom. Nakon trećeg poziva došla mi je poruka: Lida, nešto sam u gužvi, javim ti se kasnije.
To kasnije produžilo se na tri dana.
Nismo nikad šutjele toliko dugo. I kad bismo se posvađale, nikad više od dana. Ana je bila deset godina mlađa, i tih deset godina uvijek se osjećalo. Bila je pomalo nagla, veseljak, znala se šaliti na svoj račun, znala je u sedam ujutro zvati s pričom koja ne može čekati.
Navikla sam na to. Navikla na Anu koja zove, navikla da navrati bez najave s kolačem ili najnovijom viješću, da priča prebrzo i da je s njom uvijek toplo i živo.
A tri dana tišina.
Nisam više čekala. Prošlog mjeseca nosila sam stvari u rodilište na Kozali, jer je prijateljica Tamara čekala drugo unuče, a ja sam joj nosila paket za snahu. Zapamtila sam put jer sam tada uočila mali park kraj rodilišta, žute grmove, baš sam se zaustavila i pomislila kako je lijepo.
Zašto mi je sada palo rodilište na pamet sama ne bih znala objasniti. Nešto se tiho posložilo u meni, kao da je neki dio mozga obavio povezivanje.
U srijedu, oko podneva, odvezla sam se tamo.
Parkirala sam na istoj strani ceste, taman prije ulaza. Izašla iz auta, stala pod gotovo ogoljelim drvećem, još je bilo poneko žuto lišće koje se jako držalo. Bilo je hladno i zakopčala sam kaput do grla.
Oleg se pojavio iz sporednog izlaza. Držao je buket cvijeća, nešto bijelo i ružičasto, omotano najlonom. Hodao je ubrzano, lagano pogrbljen, kao zadnjih godina što je bio. Promatrala sam ga iza stabala i pomišljala: sad će se okrenuti, primijetit će me, nešto će se dogoditi. Nije se okrenuo. Opet je nestao u zgradi.
Stajala sam još dvadesetak minuta. Tada sam vidjela Anu.
Izlazila je na glavni ulaz, uz nju je bila mlađa medicinska sestra s kolicima. Ana je išla sporo, pridržavala je kolica jednom rukom, na licu izraz koji ne bih znala opisati nije bila sreća, nešto kompliciranije, s umorom i nježnošću izmiješano. Tako ljudi gledaju nešto što je posve njihovo.
Napravila sam korak prema naprijed.
Ana je podigla glavu i zastala. Pogledale smo se preko stazice, par metara, vjetar joj je razbarušio kosu. Sestra je diskretno pomaknula kolica u stranu i pravila se da ne vidi ništa.
Lida, rekla je Ana. Glas joj je bio miran, ali rukom, kojom je držala kolica, primijetila sam napetost.
Bok, Ana.
Opet nas je obje obuzeo muk. Onda je Ana rekla:
Uđimo, hladno je.
U maloj prostoriji za posjetitelje vonjalo je na bolnicu, radijatori su grijali previše. Skinula sam kaput i prebacila ga preko stolca, sjela. Ana nije sjela. Sestra je otišla negdje s kolicima.
Jesi li očekivala da ću doći? upitala sam.
Ne. Ali znala sam da ćeš prije ili kasnije…
Nije dovršila. Protrljala je sljepoočnicu, pa gotovo ljutito progovorila:
Lida, nije onako kako ti misliš. Ovo je surogat majčinstvo. Za tebe. Htjeli smo ti prirediti iznenađenje, znaš? Oduvijek si željela dijete, a kad ti je zdravlje…
Moje zdravlje, ponovila sam. Nije bila to niti rečenica, samo ponavljanje.
Da, kad su ti liječnici rekli da ne možeš imati djece… Zato smo Oleg i ja odlučili da ti poklonimo dijete. Da ja nosim za vas, da…
Ana. Podigla sam ruku, prekinula ju. Vidim mamin prsten.
Ana je pogledala svoju ruku. Na prstenjaku lijeve ruke vinski crveni kamenčić, star, s filigranskom gravurom. Mamin prsten. Nakon njene smrti, dogovorile smo se da ćemo ga nositi naizmjence, godinu po godinu. Zadnji put je prsten bio kod mene prije tri godine. Onda sam ga predala Ani. Trebala ga je vratiti lani.
Ana ga nije vratila. Rekla je da ga je izgubila. Bila sam tada tužna, ali se nisam svađala.
A evo ga na prstenjaku. Tamo gdje se nose vjenčani prstenovi.
Ana, rekla sam tiho. Daj mi dokumente što je Oleg ostavio na ormariću u hodniku. Vidjela sam fascikl.
Ana je šutjela, gledala u prsten kao da ga prvi put vidi.
Ustala sam, izašla u hodnik, uzela fascikl sa stolića. Vratila se, otvorila papiri iz privatne klinike, nalazi, otpusna pisma. Sve na moje ime Lidija Petar Petrović. Preletjela sam redove. Pisalo je: primarna insuficijencija, trudnoća nemoguća, dokument izdan prije pola godine, Poliklinika Vitalis.
Nikad nisam bila u toj poliklinici. U dvije godine nisam ni išla ginekologu uvijek odgađala. Oleg to zna.
Ostavila sam fascikl na stolu, dugo gledala u njega.
Ovo je lažno, rekla sam naposljetku.
Ana nije odgovorila.
Ana, pogledaj me.
Podigla je oči. Suhe, ali nešto je bilo slomljeno u njima.
Koliko ovo traje?
Šutjela je. Onda rekla:
Sedam godina.
Kimnula sam. Sedam godina. Kad je Ani bilo trideset osam, a meni četrdeset osam. Tad sam iza sebe imala dvadeset i tri godine braka. Dvadeset i tri godine, i on je našao vremena da s mojom sestrom počne nešto.
Nisam više pitala. Ustala, navukla kaput, uzela torbu. Na vratima sam zastala.
Mamin prsten, rekla sam. Donijet ćeš mi ga ovaj tjedan. Inače prijavljujem krađu.
I izašla.
Na povratku kući nisam plakala. Upalila sam radio, slušala neku nerazgovijetnu glazbu, gledala cestu. Na semaforu kraj mene stane auto, iz njega trešti glazba. Pomislila sam da moram kupiti krumpir, ponestalo ga je kod kuće.
Onda sam pomislila: sedam godina.
Oleg se vratio istu večer. Ušao s izrazom lica čovjeka koji zna da slijedi neugodan razgovor. Znači, Ana ga je već obavijestila. Spustio torbu u hodniku, skinuo jaknu, otišao u kuhinju. Sjedila sam za stolom s šalicom čaja. Gledala sam kroz prozor.
Lida, započeo je.
Sjedi, prekinula sam ga.
Sjeo je nasuprot. Šutio. Onda:
Znam da ovo izgleda…
Oleg. Samo mi reci što je stvarno bilo. Nemoj mi pričati o surogatstvu. Nemoj o mojim bolestima kojih nema. Istinu.
Dugo je šutio. Gledao je stol, pa mene, pa opet stol. Sve je mrsio rub stolnjaka prstima. Kad god bi bio nervozan, mrsio bi bilo što rukama stolnjak, papir, remen.
Sedam godina, istina je, izusti napokon. Nisam planirao. Nekako se…
Nemoj molim te nekako se desilo.
Utihnuo je. Onda:
Dijete je naše. Mislim, ja sam otac. Želimo biti zajedno.
Uzela sam šalicu, otpila gutljaj. Hladan čaj. Spustila sam šalicu.
Dijete tvoje? pitala sam. Doista?
Nešto ga je zadrmalo, neka sitna pauza prije odgovora. Sekunda, dvije. Kratka, ali jasna.
Naravno, rekao je. Možda prebrzo.
Kimnula sam.
Kasnije, dok je Oleg spavao u dnevnoj, a ja ležala u spavaćoj gledajući plafon, razmišljala sam o toj pauzi. O tome da Anu poznajem četrdeset i pet godina. Prisjetila sam se da je prije dvije godine bila ozbiljno zaljubljena u nekog Romana, radio je u građevinskoj firmi, otišao poslije u Osijek, prestao se javljati. Ana je tad dugo patila, pričale smo satima telefonom, puno je plakala.
Onda se, barem po njezinom ponašanju, pribrala. Bila sam sretna što ide dalje.
Razmišljala sam o tome i shvatila nešto što će tek do jutra postati riječima.
Onda sam nazvala prijateljicu Marinu, koja radi u dijelu grada gdje je Roman nekad živio. Tek onako, uzgred, pitala ima li još možda njegov stari broj, treba mi za neku staru temu. Marina je našla broj.
Nisam zvala Romana. Ali kad je Ana došla nekoliko dana kasnije, vraćajući mi mamim prsten, kad smo sjedile na mojoj kuhinji, pitala sam je direktno:
Je li dijete Romanovo?
Ana je spustila šalicu tako da se čaj prelio.
Odakle ti…
Ana. Od Romana?
Okrenula se k prozoru, dugo šutjela. Vani je netko šetao psa, veliku bijelu kuju, snažno je vukla prema grmlju.
Nisam znala da će otići, rekla je tiho. Nekako slomljeno. Već sam znala za trudnoću. Onda je nestao, nije se javljao.
A Oleg?
Oleg… voli me. I želi odgajati dijete kao svoje. Rekao je da nije važno.
Gledala sam sestru. Njen lijepi profil, kovrče koje su uvijek bile kao živo zlato, mamim prsten već je skinula i položila na stol. Tuđi stol, mokar od čaja.
Tolike sam riječi željela reći. O tome kako Oleg nije nikakav heroj, kako je lako uzeti tuđe dijete da pobjegneš od žene, o tome da sedam godina laži se ne pretvaraju u nešto bolje samo zbog plemenitog razloga.
Nisam rekla ništa. Stala sam, podigla sa stola šalice, uzela prsten i stavila ga u džep ogrtača.
Idi, Ana, izrekla sam.
Otišla je. Ne odmah, minutu je još sjedila, kao da čeka da se predomislim. Onda navukla jaknu, tiho rekla: Lida, volim te, i zatvorila vrata za sobom.
Čula sam kako su se vrata zatvorila. Izvukla sam prsten iz džepa, stavila ga na dlan. Mamim dar. U biti, bakin mama ga je naslijedila. Nosila ga je cijeli život, do kraja. Maleni crveni kamen što na svjetlu postaje rubin.
Navukla sam ga na srednji prst. Ne na prstenjak. Otišla sam zvati oca.
Petar Petrić javio se odmah.
Lida, što je bilo? Čudno mi zvučiš.
Tata, trebam razgovor. Mogu li doći?
Kad god želiš, pitaš još? Dođi odmah.
Otac je živio u našem gradu, u staroj kući na Kozali, gdje smo odrasle. Došla sam za pola sata. Otvorio je vrata, pogledao me, bez riječi otišao staviti vodu za čaj.
Sjedili smo u kuhinji koja je bila kao iz djetinjstva iste zavjese, iste police, samo stol zamijenjen prije pet godina. Pričala sam dugo, mirno, skoro bez suza. Slušao me, nije prekidao. Samo kad sam došla do lažne liječničke potvrde, duboko je uzdahnuo pa sam na sekundu zastala.
Nastavi, rekao je.
Ispričala sam sve. O autu na parkingu, o rodilištu, o prstenu, o Olegovoj stanci. O Romanu, o dijetetu koje nije Olegovo, o sedam godina.
Kad sam završila, Petar je dugo šutio. Pio je čaj, gledao kroz prozor. Napokon je rekao:
Znaš da je Oleg zaposlen kod mene u firmi već godinu i pol.
Znala sam. Oleg je bio financijski direktor u očevoj građevinskoj tvrtki. Mislila sam tada: tata ima što raditi, Oleg ima što raditi, sve skupa.
Maknut ću ga, rekao je Petar. Jednostavno, kao da se rješava viška stolica.
Tata
Lida, nemoj raspravljati. Maknut ću ga diskretno, sve po zakonu. Ima tu i nešto pravnih razloga, razgovarat ću s advokatom. Hoću provjeriti nije li se nešto muljalo. Ako je druga priča.
Gledala sam ga. Imao je već sedamdeset i pet, kosa mu potpuno bijela, široke dlanove kakve je imao cijeli život, izgradio tvrtku iz ničega, prošao najteže godine. Nikad nije govorio previše. Ljutio se rijetko, ali kada bi to bilo, ljutnja je bila mirna i zbog nje bi prostor postao još hladniji.
Ne želim da zbog mene…
Nije zbog tebe, rekao je, već zbog njega. On je taj koji je odlučio.
Zastao je pa dodao:
Što se tiče Ane. Ne znam što bih ti rekao. I sama mi je šok. Moje dijete, volim je. Ali ovo dugo ću to variti.
Ne želim da prekineš s njom, tata.
To više nije do tebe, Lida, rekao je nježno. Ja ću sam s njom.
Zabaviti se sobom to mi je bio najčudniji izazov. Cijeli život sam skrbila za druge. Muža, dom, prijateljice, Anu. Radila sam kao računovotkinja u maloj tvrtki, mirna i predvidljiva svakodnevnica, uvijek jasno, uvijek na mjestu. Nisam se žalila. Ne zato što je sve bilo idealno, nego zato što sam tako navikla, život je tekao svojim tokom.
Sad ga treba slagati ispočetka.
Razveli smo se za četiri mjeseca. Oleg nije posebno protestirao, samo je u nekom trenutku pokušao započeti razgovor o zajedničkoj imovini, ali Petar je već angažirao odličnog odvjetnika pa je razgovor brzo išao drugim smjerom. Stan je ostao meni, što je ispravno tata je još davno bio dao novac za predujam, lako dokazivo.
Oleg je iselio u studenom. Spakirao stvari u dva dana, šutke, pažljivo. Ta dva dana mene nije bilo doma bila sam kod Tamare, nisam htjela gledati. Kad sam drugi put došla kući, prošla kroz stan. Bilo je čudno prazno na polici gdje su stajale njegove knjige, ostala je rupa nakon trideset godina prisutnosti.
Tamo sam stavila fikus iz kuta. Bilo je bolje.
U prosincu, kad je pao prvi snijeg i grad postao zimski miran, napokon sam otišla na kompletne pretrage u pravoj poliklinici, ne toj Vitalis iz lažnih papira. Sve sam napravila što treba. Rezultate sam čekala dva tjedna.
Doktorica, mlada žena s umornim ali toplim očima, pogledala je rezultate, onda mene.
Sve je u redu, rekla je. Za vaše godine, nalazi su izvrsni. Nikakve insuficijencije nikad nije bilo. Vi ste sasvim zdravi.
Sjedila sam bez riječi.
Jeste li čuli? pitala je.
Jesam. Hvala.
Izašla sam iz klinike. Vani je bio vjetar, snijeg padao ukoso, stala sam nekoliko minuta na ulazu. Pokraj mene su prolazili ljudi, neki su žurili, drugi opušteno, žena s kolicima probijala se kroz snijeg, stariji gospodin šeće jazavčara.
Mislila sam: eto, tako. Zdrava sam. Cijelo to vrijeme bila sam zdrava. Nitko mi nikad nije rekao da ne mogu imati djecu. Bila je to izmišljotina, opravdanje, ili laž koju mu je trebala. Da si nešto objasni.
Nisam znala što bi sad trebala osjećati. Olakšanje? Bijes? Gorčinu što sam trideset godina provela s čovjekom koji je mogao sve to? Najvjerojatnije sve zajedno, u nekoj čudnoj mješavini.
U autu sam pomislila na pekaru.
To je nekad bila stara, zaboravljena želja toliko stara da sam smetnula s uma. S dvadesetak sam sanjala svoje mjesto, toplo, mirisno po kruhu i cimetu, gdje mogu raditi što volim i gdje ljudi izlaze s osmijehom. Onda je došao Oleg, posao, sve ostalo, i san je potonuo negdje duboko.
Sad dna nije bilo i san je sam isplivao.
Početkom siječnja krenula sam istraživati. Čitala sam članke, gledala videa, razgovarala. Preko znanica upoznala sam Snježanu imala je malu slastičarnicu u drugom kvartu, upoznale smo se uz kavu i višnjevu pitu. Bez okolišanja mi je sve ispričala: o najmu, opremi, papirima, o tome kako je prvih pola godine teško, ali onda postane bolje.
Najvažnije je da te nije strah, rekla je. Svi se boje na početku. To je normalno. Nenormalno je ne bojati se, to je onda neozbiljno.
Tada mi je bilo opet zanimljivo, kao odavno ne.
Tata, kad sam mu pričala svoj plan, nakon duže šutnje upitao je:
Treba li ti novca?
Tata, ne. Imam nešto ušteđevine.
Ne nudim ti posudbu, već čisto poklon.
Tata…
Dobro, dobro. Ali ako što zatreba, reci.
Prostor sam našla u travnju prizemlje male stambene zgrade, nekadašnja apoteka, okna gledala na mirnu ulicu sa starim lipama. Gazda je bio pred mirovinom, malo prigovarao, ali cijena je bila poštena i dogovorili smo se.
Renovacija je trajala dva mjeseca. Dolazila sam svaki dan, gledala kako se sve mijenja. Ugradili su profesionalnu pećnicu, frižidere, stolove. Zidove smo obojili u toplu krem boju, police radili od svijetlog drveta. Tamara je pomogla sa zavjesama pola sata smo se smijale oko boja, kao prije dvadeset godina.
Ime je došlo samo Lidin kruh. Jednostavno, iz srca.
Otvorili smo u lipnju. Skoro nisam spavala noć prije, vrtjela listu zadataka u glavi. Ustala sam u pet, stigla prije prvog svjetla, upalila svjetla, ubacila prvu turu. Kada je kruh zamirisao, sjela sam na stolicu u kutu i dozvolila si napokon udah.
Dan je proletio. Dolazili su susjedi, Tamara s prijateljicom, starac s jazavčarom kojeg sam povremeno viđala na ulici. Sve što je bilo nestalo je do dva popodne, ostale dvije štruce i jedan štrudel s jabukama.
Kasno navečer vratila sam se kući. Noge su me boljele, ruke mirisale po tijestu, ali bila sam sretna. Ne onako filmski, nego tiho, svoje.
Ana i ja nismo više razgovarale. Katkad bih pomislila na nju, osobito ujutro kad glava još nije budna. Osjetila bih nešto složeno, ne čistu ljutnju, ne čistu povrijeđenost, više gorčinu ispod svega. Četrdeset i pet godina života zajedno ne nestaje, to je u meni, kao urez na drvetu.
Ali nisam mogla razgovarati. Ne zato jer bih željela kažnjavati, nego zato što nisam znala gdje bi počela i jesam li uopće voljna. Neke stvari se ne mogu ponovno sastaviti.
Tata se s njom viđao, znala sam. Jednom mi je rekao:
Bio sam kod nje. Mali je zdrav i dobro.
Drago mi je, rekla sam.
Ana puno plače.
Znam, tata.
O tome nismo više pričali. Petar nije pritiskao, nije zahtijevao pomirenje. Samo je bio tu ponekad bi došao u pekaru, sjeo uz prozor, pio kavu i čitao novine. Ja bih mu se pridružila s vremena na vrijeme, popričali bi o svemu i svačemu. I to je bilo dobro.
O Olegu nisam gotovo ni razmišljala. Povremeno bi isplivalo nešto iz prošlosti, kakva zajednička večera, vožnja po Gorskom kotaru prije nekoliko godina, smiješna zgoda s izgubljenim koferom u zračnoj luci. Isplivalo bi pa nestalo. Nisam to ni zadržavala ni tjerala.
O onome što je tata pronašao u firmi nisam pitala. Sam je jednom rekao: Našlo se sitno, ništa strašno, ali neugodno. Rješeno diskretno. Kimnula sam. Diskretno je i dobro.
Bila je još jedna bolna stvar što nisam imala djece. Što sam mogla imati, kako mi je rekla doktorica. Što sam trideset godina provela s čovjekom koji zapravo nikad nije htio tražiti rješenje zajedno, nego je lakše povjerovao da je problem u meni i mirno živio svoj život.
Teško je to, stvarno teško, bez fraza. Negdje oko srca, noću.
Ali naučila sam živjeti s boli ne tjerati je, ali da ne zauzme cijeli prostor. Bilo je tuge, to je istina. Bilo je gubitka, koji se ne može vratiti. Bile su trideset godine koje su prošle ovako, a mogle su drukčije.
Ali ujutro je bio lipanjski miris kruha. Bilo je lice starca s jazavčarom, koji svaki put uzme jedan raženi kruh i pitu od zelja. Bila je Tamara, koja dolazi petkom i s kojom, kao mlađe, brbljam iza pulta. Tata koji pije kavu uz prozor. Nešto živo je bilo moje.
Krajem rujna, tri mjeseca od otvaranja pekare, osjećala sam se u njoj kao kod kuće. Jedno sam večer izašla iza lokala na zrak. Dan je bio dug, bila je isporuka, kvar pećnice, red za kroasane veći no ikad. Izašla sam van u pregači i samo slušala kako nebo iznad Rijeke tamni.
Preko ceste dolazio je.
Nisam ga odmah prepoznala treptaj, pa klik u glavi. Oleg. Stario dramatično zadnju godinu, više pogrbljen, u stranoj jakni. Gurao je kolica. Dijete u kolicima je plakalo, Oleg je zaustavljao kolica i trljao sljepoočnicu drugom rukom. Lice mu je bilo neprepoznatljivo isprano, umorno, bez ijednog izraza.
Podigao je pogled.
Sreli su nam se pogledi.
Sekunda, dva. Dijete vrišti, vjetar nosi prva jesenska lišća po pločniku, negdje auto trubi za uglom.
Nisam spustila pogled. Samo sam ga pogledala, pa se nasmiješila nije njemu, nije prema njemu, samo za sebe, kako se smiješi kad shvatiš nešto do kraja.
Onda sam se okrenula i ušla natrag u pekaru.
Unutra je mirisalo na kruh, cimet, malo kave. Iza pulta je stajala Maja, mlada pomoćnica, koju sam uzela u kolovozu, pakirala je ostatke peciva. Pogledala me i upitala:
Je li sve OK?
Sve je u redu, rekla sam. Kako stoji eklere?
Nema gotovo ništa. Eklere su razgrabili, štruce također. Samo su ostale dvije pite od jabuka.
Jednu odloži za Petra. Obećao je doći sutra.
Prošla sam do kuhinje, skinula pregaču, objesila je na kuku. Pogledala sam na čiste stolove, hladnu pećnicu, redove teglica sa začinima. Mamim prsten na srednjem prstu uhvati svjetlo od lampe, zažari se crveno.
Isključila sam svjetlo u kuhinji i otišla pomoći Maji završiti s blagajnom.
Vanjsko svjetlo kiši. Ja zadnja izlazim, zaključavam vrata, provjeravam bravu. Stojim kratko pod nadstrešnicom, gledam kišu što sjaji na asfaltu, svjetla prozora prekoputa.
Pedeset i pet mi je godina. Imam pekaru koja miriše na cimet, oca koji pije kavu uz prozor, prijateljicu u petak, i mamim prsten na ruci.
A tu je i ono nešto što tek počinjem zidati iznutra. Još ni nema pravi naziv, ali osjećam ga kao čvrstu zemlju pod nogama. Nije sreća u smislu odsutnosti tuge. To je samo život, onaj stvarni, moj, u koji sam konačno ušla, kao kad s hladnoće uđeš u toplo.
Gorčina nije nestala. Trideset godina koje nisu bile onakve kakve sam mislila ta težina ostaje blizu i, možda, nikad neće sasvim otići. Povrijeđenost zbog Ane leži u ladici koju ne otvaram, ali znam da je tamo. I bol što je moglo drukčije, što sam mogla imati djecu, a nisam znala da smijem i to je stvarno.
Ali uz to, postoji i drugo.
Podigla sam kragnu na kaputu, zakoračila u kišu i krenula prema automobilu. Polako i bez žurbe. Lišće pod nogama bilo je mokro i meko, kiša je šuškala po ramenima, a ja sam mislila da sutra moram probati novi recept medeni kruh s kimom. Već dugo ga želim, ali stalno odgađam.
Sutra ću probati.
