Sve mi se čini kao san pod šarenim nebom Zagreba, gdje granice stvarnosti postaju mekane i izobličene, a svakodnevica teče kroz korito snolikih događaja.
Moja svekrva, Ksenija Petrović, čuva svoga sina, Ivana, kao da je još dijete vezano šalom na majčinoj ruci. Svaki dan, dok sam na poslu, Ivan skrene do obiteljske kuće na Trešnjevci kod mame gdje uživa u toploj juhi i domaćoj pašteti, dok mirisi varenika i svježe pečenog kruha lebde kroz hodnik. Poruke od Ksenije stižu kao kapljice kiše: Jesi li gladan? ili Sine, pazi se hladnoće! Ako ga zaboli glava ili nestane kuna za tramvaj, potrči do njenog svijetlozelenog stana gdje mu ruka majke nađe rješenje.
Danas, kad sam prošla kroz vrata našeg stana, na pragu stajala Ksenija s golemim plavim koferom punim odjeće, knjiga o kardiologiji i nekoliko kutija keksa.
Dobra večer, Ksenija! kažem. Što to imaš u koferu?
Nika, odlučila sam ostati kod vas tjedan dana, pomoći ću ti oko stana, unuka, Ivana. Uostalom, treba ti pomoć oko hranjenja Ivana, a ti si stalno zauzeta, radiš, trčiš, kukaš… rekla je svekrva, gledajući me kao da zna odgovore na sva moja pitanja.
Ona je žena strogih pogleda i velikih riječi, sasvim drugačija od ostalih. Ne svađam se s njom, samo skliznem do Ivana, koji sjedi na stolcu s novinama i šalicom čaja.
Ivane, znaš li da tvoja mama planira preseliti kod nas na tjedan dana? Bez da je nas pitala! Kaže da nisam dorasla vođenju domaćinstva.
Nika, meni to ne smeta. Pa šta ako ostane? Zašto bi tvoja mama bila manje dobrodošla? Kad je tvoga majka Ljubica u proljeće bila kod nas tjedan dana, jesam li se žalio? odvratio je Ivan dok mu se zjenice magle crnim čajem.
Čekaj, Ljubica živi u Splitu, dođe jednom-dvaput godišnje! Ne mislim je na hotel poslati! Tvoja Ksenija živi dolje niz Ilicu, dolazi skoro svaki dan! odgovaram mu dok mi se misli kovitlaju kroz maglovit prostor.
Zamišljam Kseniju kako čeprka po ladicama, gura nos u knjige o ekonomiji, premješta tanjure, sadi bosiljak dok nas nema kod kuće, a mirisi stare mandarine lagano se šire kroz stan.
Ivan je navikao na tu majčinsku hiperkorektnost. Već ima prve sijede, ali Ksenija još trči po kvartu, donosi pitu od jabuka, pegla mu košulje i briše mu nos pred gostima. Kroz godine, rasprave između mene i Ksenije plove poput oblaka iznad Griča. Smeta mi što Ivan nikada nije pokidao te stare konce koji ga vežu za majku. Ksenija se ljuti jer smatra da ne brinem dovoljno za njenog sina. Onda mi prišapne Ovako trebaš živjeti, Nika! Ovako trebaš kuhati, ovako paziti na mog Ivana!
Kad smo se vjenčali, Ksenija je dolazila svaki dan. Prala mu čarape, slagala mu hlače, čekala ga s puricom i keljom. Svaku večer. Jednostavno, toga mi je bilo dosta. Razgovarala sam s Ivanom, on s njom posjete su se smanjile na dva-tri puta tjedno. No, kad je naš sin Jakov došao na svijet, Ksenija je opet počela dolaziti skoro svaki dan, kao duga koja ne prestaje.
Sad, dok svjetla grada titraju iznad Kvatrića, odlučujem: ako Ksenija bude vodila domaćinstvo, ja ću potražiti stan i preseliti se, makar u podstanarski kutak na Trnju. Kažem Ivanovom mirnom licu: Ja odlazim ako tvoja mama ostane ovdje!
Moja mama samo želi pomoći! odgovori Ivan, tužan kao kišno popodne.
A meni treba njezina pomoć? Trebam li… sanjati dalje?
