Vikend-muž
Pljeskavica je stajala točno na sredini tanjura. Tomislav ju je gledao i osjećao kako mu želudac izdaječki kruli.
Ivana, mogu li uzeti sendvič, molim te? Gladan sam.
Tomo, večera je za dvadeset minuta. Glavno će se ohladiti.
Samo ću malo, jedan zalogaj.
Zar ne možeš izdržati dvadeset minuta? Sve sam precizno izračunala. Krumpir će biti gotov u sedam i petnaest, piletina u sedam i dvadeset. Ako sad pojedeš, poslije nećeš imati apetit.
Tomislav je potiho uzdahnuo i sjeo za stol. Ivana je stajala kraj hladnjaka i pažljivo slagala namirnice donesene iz dućana. Svako pakiranje imalo je svoje mjesto. Mlijeko na drugoj polici zdesna, sir u donjem pretincu za sir, jogurti poredani po isteku roka, bliže rubu oni koji prvi ističu.
Mogu li barem natočiti čaj?
Možeš, ali samo jednu žličicu šećera.
Ivana, odrastao sam čovjek.
Ti si dijabetičar u najavi. I otac ti je bio dijabetičar i djed. Jedna žličica.
Tomislav je posegnuo za kuhalom, ali Ivana je već prilazila, uzimala mu šalicu i točila čaj, precizno odmjerujući šećer i stavljala šalicu pred njega.
Izvoli. Pij.
Pogledao je šalicu, potom njezina leđa, koja su se opet okrenula prema hladnjaku. Uzeo je gutljaj. Čaj je bio preslab i gotovo bez šećera. Nije rekao ništa.
Van se već smračilo. Listopad u Zagrebu donosi rani mrak, a u njihovom kvartu, zgradama poredanim poput kutijica, tama se spuštala još brže. Ulična svjetla bijelo su gorjela, auti su zauzimali svoja poznata parkirna mjesta. Sve je bilo isto kao uvijek.
Imali su pedeset sedam i pedeset pet godina. Trideset godina zajedno. Stan im je bio čist kao operacijska sala, tih kao knjižnica.
***
Subota u njihovu stanu počinje u osam. Ne zato što ne bi mogli spavati dulje, nego jer u osam počinje popis obaveza. Ivana ga piše u petak navečer, urednim rukopisom u kariranom blokiću.
08:00 doručak.
08:30 mokro čišćenje.
10:00 dućan. Prehrana u Sparu na Kvatriću, odvojeno kemija.
12:00 ručak.
13:00 odmor, sat vremena.
14:00 posjet teta Anici.
17:00 povratak kući.
17:30 večera.
18:30 televizija ili knjiga.
22:00 spavanje.
Tomislav je znao popis napamet. Ne zato što ga je čitao, nego zato jer se nije mijenjao petnaest godina. Mijenjala se samo teta kod koje se išlo ili naziv dućana.
Brisao je hodnik, vodio krpu od zida do zida i mislio na pecanje. Samo je mislio: kako dugo nije bio na ribi. Valjda osam godina. Zadnji put bio je s Nikolom s posla, na Jarunskom jezeru. Ulovili su tri mala grgeča i jednog karaša. Sjedili su na obali do mraka, kuhali riblju juhu na vatri u starom loncu. Nikola je pričao viceve i smijali su se toliko da su patke pobjegle s jezera.
Vratio se doma kasno, noću. Ivana nije spavala.
Znaš koliko je sati?
Znam, Ivana. Malo smo ostali.
Malo. Osam puta ti zovem. Večera ti je u hladnjaku, više nije topla.
Oprosti.
Znaš da sam baš brinula?
Oprosti, Ivana.
Poslije toga nije više išao na ribu. Ne što mu je zabranila. Jednostavno… uvijek se našlo nešto važnije: popravci, poslovi, posjeti, i prestao je uopće pitati. Lakše je ne pitati.
Tomo, ispireš li krpu kako treba? Nemoj je previše ocijediti, ostati će mrlje.
Odcijedio je baš kako je rekla, iako nije vidio razliku. Pod je blistao. Ivana je bila ponosna na stan. Jednom je pričala prijateljici na telefon: Kod mene se može jesti s poda. Tomislav je kroz zid čuo i pomislio da nikada ne bi jeo s poda, makar bio čist.
Kupovina, ručak, posjet teti sve po planu. Teta Anica ih je nahranila pitama od krumpira, malo su zagorjele s donje strane, a Ivana je pažljivo, ali dovoljno glasno rekla: Anice, tvoja pećnica sigurno ne peče ravnomjerno. Tomislav je pojeo tri pite i mislio baš su fine jer su zagorene.
Doma su stigli deset minuta ranije. Ivana je izvadila skutu iz frižidera, pečenu još ujutro savršeno rezana na šest jednakih komada.
Tomislav je sjeo za stol, pogledao u skutu, i osjetio tihu paniku. Ne zbog skute. Zbog svega jer znao je što će biti sutra. I prekosutra. I za tjedan. I za godinu.
Sve je pojeo i otišao gledati televiziju.
***
Usisavač se pokvario u srijedu navečer odjednom nije više povlačio. Tomislav ga je rastavio na kuhinjskom stolu i odmah skužio: filter začepio i nešto nije štimalo s četkom, očito pukao nosač. Za njega, inženjera na Končaru već dvadeset dvije godine, popravak je bio sitnica.
Ivana je ušla u kuhinju.
Što radiš?
Popravljam. Vidi tu, filter i ovaj nosač četke.
Tomo, zovi servisera. Nemoj sam.
Ivana, ozbiljno, popravit ću. Ovo je banalno.
Dvaput si sam popravljao peglu. Jednom nije uopće radila, drugi put si nešto lemio, pa grijala s jedne strane.
Ovo je drugačije, ovdje vidim što je.
Tomo.
Ivana, inženjer sam.
Ti si inženjer na poslu, ali ne serviser. Nemoj da pokvariš, pa ispadne skupo.
Nešto se u njemu pomaknulo. Tiho, tvrdo, kao kamen koji se nakon stoljeća odjednom kotrlja. Pogledao je usisavač, pogledao ruke, njeno lice, mirno i sigurno.
Ja ću ga popraviti, Ivana.
Tomo…
Ja. Ću. Popraviti.
Gledala ga je iznenađeno, onda ljutito, i otišla. Nije se vratila.
Mučio se sat vremena. Usisavač je proradio bolje nego prije, filter čist. Sve je posložio, upalio ga tek da čuje ravnomjerno zujanje.
Ivana je prošla pokraj, pogledala, klimnula i ništa više nije rekla.
Shvatio je da je čekao samo: Bravo.
***
Oglas je našao na stupu pored tramvajske. Popravak stare tehnike, uređaja, štafelaja i slično. Obratite se na adresu… Bio je ispisan broj i adresa. Njegov stari gramofon, još jugoslavenski Unitra, stajao je godinama neispravan. Ivana mu je već rekla da ga baci. Tomislav bi svaki put rekao kasnije i stavio ga natrag.
Gramofon je kupio prije braka. Otac je pomogao. Slušao je stare ploče, Arsen Dedić, Oliver, ploče u redu na prozorskoj dasci u studentskoj sobi. Kad su se uselili zajedno, Ivana je sve ploče stavila u kutiju i spremila u podrum: Skupljaju prašinu. Ponekad ih je vadio, samo da provjeri jesu li još tu.
Broj po oglasu je šutio. Tomislav odluči otići na adresu. Bila je u Vlaškoj, u staroj zgradi s otkrhnutom fasadom i teškim vratima.
Nađe stan na trećem katu. Pozvoni. Dugooo nitko ne otvara, onda koraci, nešto zvoni i vrata se odškrinu.
Na pragu žena njegovih godina, široka platnena pregača izmazana bojama, kosa zavezana nemarno, pramenovi iskaču. Na obrazu ima točku zelene boje.
Dobar dan. Po oglasu ste?
Jesam. Rekli su da ovdje popravljate…
Uđite, uđite. Ja sam Marija. Samo Marija. Pazite na štafelaj u hodniku.
Uđe i zastane.
Stan nije sličio ničemu što je vidio zadnjih trideset godina. Možda kao atelje, nekad davno kod poznanika arhitekata. Prijelomljena platna, neka čista, neka načeta, na prozoru čaše s kistovima, tuba posvuda. Na podu novine s otiscima boje. Na kauču sjedi žuti mačak i gleda ga kao kralj.
Stan miriše na boje, laneno ulje, kavu i nešto još… na život.
Oprostite na neredu, kaže Marija. Crtala sam do maloprije.
Nema brige, izusti. I iznenadi se vlastitoj iskrenosti.
Što trebate popraviti?
Gramofon, Unitra. Ne vrti se. Probao sam, mislim da je motor.
Znam Unitre. Je li baterija u upravljaču nestala? Nekad oksidiraju kontakti.
Provjerio sam. Ne, dublji je kvar.
Marija klimne, zamišljeno.
Imate ga tu?
Ne, došao pitati, jer se nitko ne javlja na telefon.
Telefon stalno gubim, našla sam ga jučer ispod kreveta… Donesite, pogledat ću. Dok ste tu, pomozite sa štafelajem? Dam vam popust!
***
Štafelaj u velikoj sobi, tik uz prozor. Star i moćan, noge klimave, nosač platna ne drži dobro.
Ovdje oko okova, pokazuje Marija, ispao vijak, ja krivo ušarafila, pa sad klima.
Tomislav pregledava, zatraži odvijač. Marija donosi tri, on uzima pravi, improvizira izolirkom, pričvršćuje sve natrag.
Trebat ćete vijak M6, svaki dućan za alate ima. Uzmi s maticom, drži bolje.
M6… mogu zapisati?
Kist namoči u crnu boju i napiše na novini na podu: M6 vijak + matica!!.
Tomislav se smije. Iznenađeno, nekontrolirano.
Bacit ćete novinu pa ćete zaboraviti.
Ne, zalijepim je na frižider. Idemo na čaj, spasili ste me! Imam od jučer pite s kupusom.
Htio je reći da mora doma. Da ga čekaju obaveze. Da Ivana…
Rado, kaže.
***
Piju čaj u kuhinji. Mala kuhinja gleda u dvorište, na prozoru saksije s nepoznatim zelenilom. Pite na tanjuru bez salveta, jedna nagnuta.
Tomislav uzima pitu. Od jučer, malo ljepljiva, ali nevjerojatno ukusna. Kupus s jajima i lukom, baš kao što je njegova majka radila.
Fino, kaže.
Stvarno? Nikad nisam znala peći, naučila me kći prije nego je otišla u Rijeku na studij povijesti umjetnosti. Dvadeset i dvije, ozbiljna, ne kao ja.
Dugo ste ovdje?
Dvadeset i pet godina. Prije sam bila s mužem, rastali smo se prošle godine. Sad smo ja i mačak. Mačak, usput, zove se Brko.
Brko na spomen imena podigne glavu, pogleda kuhinju i legne natrag.
Bilo vam je teško?
Zbog razvoda? U početku, naravno. A onda, znate onaj osjećaj kad predugo hodate u neudobnim cipelama, pa ih skinete i shvatite da ste već izranjavali stopala? Tako nekako.
Tomislav gleda van kroz prozor. Veliko drvo već ogoljeno, ostalo još žutih listova.
Vi ste inženjer? pita Marija.
Da. U Končaru.
Zanimljivo?
Posao kao i svaki… Još mi je jedino mehanika draga, popravke za sebe. Volio sam i pecanje.
Pecanje? Pričajte mi.
Iznenađen je. Kad kod kuće spomene ribolov, Ivana odmah prekine. Marija ga gleda iskreno zainteresirano.
Kao mlađi, svako ljeto smo otac i ja išli. Pamtim miris vode ujutro, tišinu…
Marija podboči lice i sluša.
S kumom smo jednom ulovili šarana, čudo jedno…
Priča i priča, i kad pogleda na sat, shvati da je prošlo preko dva sata. Večer je.
Gospode, moram doma.
Naravno. Hvala na štafelaju. I pričama o pecanju.
O pecanju?
Da ste pričali… Baš sam vidjela tu rijeku pred sobom.
Hodao je prema tramvaju i mislio: kad je zadnji put netko ovako slušao?
***
Ivana je sjedila u kuhinji kad se vratio. Večera hladna, pokrivena tanjurom. Lice joj je ono neposredno prije dugog razgovora.
Gdje si bio?
Otišao sam kod žene iz oglasa zbog gramofona. Pomogao s štafelajem i … zadržao se.
Nisi javio.
Nisam mislio da ću tako kasno.
Čekala sam do sedam. Skuhala pljeskavice. Sad su tri puta podgrijane, presušene.
Tomislav pogleda tanjur, zatim nju.
Oprosti za pljeskavice.
Nisu pljeskavice problem! Imamo dogovor. Kad ideš, javiš. To je osnovna pristojnost.
Shvaćam. Nisam mislio.
Nikad ne misliš. Prošli utorak si kupio krivi jogurt, napisala sam 3%, donio si 9%. Morala sam baciti.
Skine jaknu, objesi je. Ruke mirne, iznutra sve stegnuto kao opruga.
Jeo sam kod nje. Pite su bile.
Pite.
Da.
Tomo, otišao si po Untru i došao doma u devet navečer, sit pitama. Zvučiš li si realno?
Pomogao sam ženi, popili smo čaj. Sama živi, samo umjetnica. Samo pomoć.
Tko je ta žena?
Marija se zove. Pedeset četiri godine. Predaje u radioni, rastavljena.
Već znaš i biografiju.
Popili smo čaj i pričali, Ivana. Samo pričali.
Ivana ustaje, stavlja tanjur s pljeskavicama u hladnjak. Pokreti joj strogi i precizni.
Pogrij si sam, kad ogladniš. Idem leći.
Izašla je iz kuhinje. Tomislav je sjeo za stol, u tišini. Vani kiša. Gledao je kišu i mislio: kiša isto ne pada po rasporedu.
***
Idućih tjedana išao je nekoliko puta. Dovezao gramofon, Marija ga popravila (motor bio problem), popili su opet čaj. Sad je on donio kolač s višnjama. Poslije je otišao samo doznati je li nabavila M6 vijak. Kupila je, ali M4 smijali su se oboje. On je imao pravi pri ruci.
Ivani više nije baš govorio gdje ide, samo idem u radionu. Možda nije htjela znati pojedinosti. Dovoljno joj je znati da će doći na večeru.
Jednom se vratio opet kasno. S Marijom je gledao album reprodukcija Meštrovića, pričala mu je o radu sa svjetlom, vrijeme je nestalo. Prvi put ga je zanimalo kako umjetnik radi sa svjetlom.
Ivana ga je dočekala.
Pljeskavice…
Ivana, poslušaj me.
Gleda ga. U pogledu nešto novo ne ljutnja, nego zabrinutost, prava.
Tomo, što se događa?
Ništa se ne događa. Ispijamo čaj, pomažem joj… zanimljivo mi je.
Znaš li što govoriš?
Znam. Tu nije ništa… zastane. Samo razgovaramo.
Samo razgovarate?
Da.
Tomo, trideset smo godina zajedno. Ja vodim ovaj dom, kuham, ti sam zdravlje, budžet. U računovodstvu sam, odgovorna sam. Sve uspijevam. Mislim na nas.
Znam, Ivana.
Onda zašto ideš kod neke umjetnice, a ne ostaješ doma?
Nije imao odgovor. Ili je imao, ali ga nije znao izreći bez surovosti.
***
Otišao je u petak navečer. Spakirao: košulje, britvicu, knjigu. Ivana je stajala u vratima i gledala kako slaže stvari.
Kamo ideš?
Treba mi malo mira. Razmisliti.
Tomo, to je glupost.
Možda je. Idem.
Ideš kod nje.
Idem misliti.
Tomo!
Zakopčao torbu i pogledao je. Ivana stoji, prekriženih ruku, u kućnom ogrtaču, savršeno čistom, urednog pojasa. Lice joj zbunjeno, kao kad su svi alati prestali raditi.
Nazvat ću, rekao je.
I otišao.
***
Marija nije pitala više nego treba. Kad je nazvao i pitao može li par dana spavati kod nje, rekla je: Naravno, kauč je slobodan.
Spavao je u dnevnoj sobi među platnima. Brko mu je noću došao do stopala. Ujutro bi Marija kuhala kavu s kardamomom, sjedili su u kuhinji i slušali radio. Nisu pričali o važnim stvarima. O vremenu, o kiši, o tome kako Brko gricka cvijeće s prozora.
Ivana je zvala. Prvo svaki sat, kasnije rjeđe. Tomislav je ponekad podigao, našao bi njezin pribran glas:
Tomo, jesi li uzeo tabletu za tlak? Imaš je?
Imam, Ivana.
Jesi li ponio toplu jaknu? Bit će ispod nule.
Jesam.
Prekosutra imaš liječnika, nemoj zaboraviti…
Dobro.
Tomo, nećeš li se jednostavno vratiti doma? Što ti tamo nedostaje?
Šutio je trenutak.
Nazvat ću, Ivana.
Kasnije mu se javila Tamara, njezina najbolja prijateljica: Tomislav, što ste napravili? Ivana je u šoku. Onda ga zove šef, Siniša iz Končara: Tomo, što se događa? Ivana me zove, kaže nestao si. Potom stiže poruka od njezinog bratića, kojeg viđa samo na Božić.
Gledao je te poruke i shvatio: Ivana je okupila sve snage, kao uvijek, samo je ovaj put cilj bio on.
Kako si? pitala je Marija jedno veče.
Čudno, iskreno. Malo me strah, nije navika.
Normalno je.
Pazi, jutros sam uzeo košulju koju sam htio, tamno plavu. Prvi put biram sam u dvadeset godina.
Ona ti je slagala?
Da, za svaki dan. Govorila: Inače ćeš se nespremno obući. Ja sam samo naviknuo.
Marija šuti.
Ona me voli, to znam. Ali uz nju sam nestao. Postao sam dio njezinog plana.
***
Ivana je došla u nedjelju. Našla je adresu preko telefonskog računa, uvijek je znala pronaći sve što treba. Tomislav otvori vrata i na trenutak su samo gledali jedno drugo.
Smijem li ući? rekla je.
Pomaknuo se u stranu.
Ivana gleda hodnik. Na podu Marijine čizme, jedna prevrnuta. Na vješalici šarena marama, stara jakna sa mrljama od boje. Sobe prepune slikarskog nereda.
Marija izlazi iz kuhinje. Dvije žene gledaju se.
Dobar dan, rekla je Ivana.
Dobar dan, kaže mirno Marija.
Ivana se obraća Tomislavu.
Jesi li dobro?
Dobro sam.
Piješ li tablete?
Ivana…
Samo pitam.
U kuhinji Tomislav reže salatu krastavci kosi, svi različiti. Ivani zastane dah kad to vidi. Krastavci se režu ravno.
Ivana, nije trebalo dolaziti.
Tomo, posvetila sam ti život, više od trideset godina se brinem o tebi. Zar ne shvaćaš da je sve što sam radila bilo za tebe?
Razumijem.
Onda zašto?
Od vrata tiho Marija:
Ivana, mogu nešto? Ne kao neprijatelj, samo osoba sa strane.
Izvolite, bez da je pogleda.
Briga znači da je nekome uz vas dobro. Da može biti svoj. Ako je nekome uz vas teško i diše s naporom, to nije više briga. Niste mu dali disati, Ivana.
Ivana šuti dugo.
Ne poznajete vi naš život, tiho.
Ne poznajem, složi se Marija.
Tomislav uzme Ivaninu ruku. Ne povlači je.
Ivana, šaljem zahtjev za razvod. Odlučio sam. Nije zato što te ne volim. Više ovako ne mogu.
Ivana gleda njihove ruke. Polako ih razdvoji. Pogleda torbicu s ormarića. Leđa joj ravna, kao uvijek, korak uredan.
Ne zaboravi tablete, kaže na izlazu. Imaš ih u plavoj kutiji, u gornjoj ladici.
Vrata se tiho zatvore.
***
Razvod je trajao pola godine. Stan ostao Ivani, Tomislav nije osporavao. Iznajmio je sobu blizu Vlaške, u istoj ulici, druga zgrada. Smiješno i neugodno, ali tako je ispalo.
Život se sporo prilagođavao, kao stari zid koji se ne ruši nego obnovi ciglu po ciglu.
Prvih mjeseci radio je neobične stvari: kupovao kruh kakav mu se svidi, ne pravi. Jeo ponekad stojeći pred hladnjakom. Lijegao kad mu je odgovaralo. Jednom je gledao film do ponoći, osjećao se kao da je napravio nešto djetinjasto, ali lijepo.
S Marijom je išlo polako, oboje su znali da je važno i nisu žurili. Proljeće su dočekali na pecanju.
Tomislav je posudio štapove, Marija je vozila staru crvenu Stojadina do jezera kraj Velike Gorice. Marija nikad nije pecala i to je odmah priznala.
Sjedili su na obali. Jutro hladno, trava mokra. Tomislav shvati da je zaboravio termosicu doma.
E, zaboravio sam kavu…
Baš me briga, smije se Marija. Pogledaj maglu nad vodom.
Pogleda. Magla bijela, lagana, plovi nad jezerom. Sunce se tek diže, svjetlost ružičasta.
Predivno, šapne Marija.
Ulovio je grgeča. Malen, ali živ. Marija uzvikne, smije se kad se riba propinje.
Pusti ga, mali je!
Pusti.
Vrate se doma blatnjavi, jer se Tomislav skliznuo na rubu vode i povukao Mariju za sobom. Smijali su se toliko da su preplašili sve patke.
Jakna mu je bila uništena.
Sitnica, smijala se Marija, kakvo je jutro bilo!
Pogledao je njezin rukav umazan zemljom i nasmijano lice, kosu razbarušenu ispod kape.
Pomislio: eto, to je život. Blatnjava jakna i ružičasta magla.
***
Vjenčali su se na jesen, godinu i pol kasnije. Mali krug: Nikola s posla, Marijina prijateljica Irena, ona je slikala, i Brko, koji je sjedio na prozoru i radio se da ga ništa ne tangira.
Život s Marijom bio je živahan i malo kaotičan. Trošila je pola proračuna na boje i platna, zaboravila kupiti kruh. On je tri sata rastavljao stari radio s Hrelića, zatrpao kuhinju dijelovima. Ona je gubila ključeve dvaput tjedno, on bi ostavio alat privremeno gdje mu padne na pamet jedne kliješta našli su u frižideru, nije znao kako.
Svađali su se. Nekad ozbiljno, zbog novca, zbog njezinih četkica koje posvuda propadaju, zbog alata. Ali nitko nije brojao pogreške. Nitko nije vodio evidenciju. Nakon svađe bi netko prvi ustao, stavio vodu za čaj, i to je značilo idemo dalje.
***
Ivana je za vjenčanje doznala preko Tamare. Prvo vrijeme nakon njegovog odlaska živjela je inercijom. Stan besprijekoran. Večera na vrijeme. Odlazila u Gradprojekt, zatvarala kvartalne izvještaje, odgovarala na pozive.
Ali navečer je stan bio prevelik i pretih. Sjedila bi u kuhinji, dvije šalice čaja, pa uklonila jednu. To ju je boljelo.
Na poslu je šefica, Zdenka, žena pedesetih, direktna, zadržala ju nakon sastanka.
Ivana, što vam je?
Sve je u redu.
Nije već mjesecima. Vidim vas. Obiteljski problemi?
Muž me ostavio?
Ivanin pogled zaboden u stol.
Kako znate?
Ne znam, prepoznajem. I sama prošla prije deset godina. Poslušajte nešto: nemojte početi s općom čistkom stana, počnite od osjećaja. Razgovarajte s nekim stručnim.
Bila je na rubu da kaže da ne traži savjeta, ali šuti.
***
Psihologa je našla na internetu. Žena od četrdeset pet, radila je na Kaptolu. Prva tri susreta Ivana je gotovo šutjela, odgovarala kratko i osjećala se ogoljeno.
Na četvrtom terapeutica pita:
Ivana, kad vas je bilo najviše strah? Za sebe, ne za muža.
Dugo misli.
Kad je pakirao stvari. Kad sam shvatila da odlazi, a ja ne mogu ništa. Gubim kontrolu.
Zašto vam je kontrola toliko važna?
Opet misli. Vani sniježi.
Jer inače sve raspadne. Od malena je tako, mama je govorila: Ivana, nije red, ode muž. Ona je tako živjela i njezin muž otišao je.
Tišina je ugodna.
Znači, bojite se da, ako popustite, gubite.
Da.
I što ste otkrili?
Ako previše stisnem, opet izgubim.
Pogodilo ju je to, ali laknulo joj je.
***
U Kulturni centar otišla je po nagovoru Tamare: Idi, sada i izložba akvarelista, baš je lijepa, a ljudi su pristupačni. Nedjelja je, stan opresivan, mora izaći.
Izložba joj se sviđa. Nikad nije bila ljubitelj slika, akvareli su joj lagani, prozračni.
Stoji pred pejzažom s rijekom kad kraj nje stane muškarac, malo stariji, toplo lice, pomalo odsutne oči. Promatra istu sliku.
Zanimljivo, tiho umjetnik je ostavio ovaj kut nenacrtan, samo papir. A upravo to daje sliku.
Ivana pogleda kut.
Nisam primijetila.
Malo tko odmah vidi… Ja sam Andrej.
Ivana.
Nespretan, kad su izlazili, zakačio je jaknom kvaku, zakopčavao je bezuspješno zubci na rajsferšlusu nisu štimali.
Ivana bez razmišljanja pruži ruku.
Dajte ovamo.
Namjesti zubce, zatvori rajsferšlus. Andrej se nasmije.
Hvala, s njom mjesecima ratujem.
Treba vam nova jakna.
Mrzim šoping.
Ostali su još nešto vani. On je predavao gitaru u istom centru, dolazio na izložbe svaki tjedan.
Bit ću ovdje opet u nedjelju.
Nije mu ništa obećala. Ali došla je iduće nedjelje.
***
S Andrejom je bilo čudno. Udovac, supruga mu umrla prije tri godine. Sam živi, pije puno čaja, svira gitaru navečer, često ne zna koji je dan, spreman pola sata diskutirati o bilo čemu, pa i drvoredima u Zagrebu.
Ivana je prvo pokušala organizirati ga. Savjetovala planer, slagala police, jednom krenula premještati staklenke u kuhinji.
Andrej ju tiho primi za ruku.
Ivana, meni ovako paše. Zaista.
Pogleda police, onda njegovu ruku. Nije bio ljut. Nije ni objašnjavao kao Tomislav samo je držao ruku i gledao je mirno.
Oprosti, glupa navika.
Nije glupa. Samo, moja kuhinja.
Tvoja kuhinja, složila se.
I ostavila staklenke gdje jesu.
To joj ostaje u sjećanju. Kasnije više puta ulovi samu sebe: ruke žele nešto popraviti, preurediti, ali se zaustavlja. Ne uvijek. Ali sve više.
Psihologica kasnije kaže:
Vi ne možete kontrolirati drugoga. Samo sebe. To je, kad bolje pogledate, puno fascinantnije.
Dugo je o tome razmišljala.
Počela je peći kolače. Oduvijek je radila sve po receptu, gram u gram. Jednom joj Tamara da recept za pitu s jabukama i kaže: Možeš staviti cimeta po ukusu. Po ukusu. Drži cimet iznad tijesta i razmišlja što to znači.
Sipne, možda previše. Petao je gorak. Ali miris je bio odličan. Pola pojede na licu mjesta.
Ti počela peći? čudi se Tamara.
Učim, odgovara Ivana. Nije uvijek savršeno, ali zabavno je.
Tamaru to razveseli:
Nekako si se promijenila.
Valjda jesam.
Nije odgovorila. Ali izlazeći na ulicu, shvati da se smiješi, bez razloga, jesenjem tramvajskom peronu.
***
Sreli su se dvije godine kasnije. Slučajno, u Maksimiru. Tomislav s Marijom idu prema jezeru, Ivana sjedi na klupi s knjigom, čeka Andreja koji je otišao po kavu.
Prva ga vidi. Ide ispred Marije, u tamnoplavoj košulji iz onog dana. Marija pored njega, nešto mu priča, smiju se.
Ivana zatvori knjigu.
Tomislav je ugleda, zastane. Sekundu gledaju jedno drugo. Prilazi.
Ivana. Bok.
Bok, Tomo.
Marija odstupi, ne odlazi, ali daje im prostora. Ivana to primijeti.
Dobro izgledaš, kaže on iskreno. Stvarno je djelovala drukčije, možda nježnije.
I ti.
Mir. Maksimir tih, lišće žuto na stazama.
Kako si? upita ona.
Odlično. Idemo autom na jug, bez plana. Idemo gledati mjesta kako naiđe.
Kamo?
Nismo odlučili, nasmiješi se. To joj je draž.
Kimne. Pogleda Mariju, koja promatra drvo kraj staze.
A ti?
Dobro sam. Učim peći pite. Glupo zvuči.
Nije.
Nije uvijek uspješno. Zadnji put sam stavila previše sode, pita eksplodirala. Ali pojeli smo.
Dobro je to.
S Andrejom sam… moj prijatelj. On predaje. Vrlo zaboravan. Zastane. Učim ne popravljati sve.
Tomislav je pogleda.
Teško je to za tebe.
Je. Ali… zanimljivo.
Od kioska dolazi Andrej s dvije kave i trećom vrećicom iz koje viri kiflica.
Ivana! Uzeo sam kiflice, s makom i s cimetom, nisam znao koje voliš pa oboje!
Nasmiše se. Ivana tiho, lako.
Tomislav je pogleda.
Smiješ se, kaže.
Smijem se, odgovori i sama se nađe iznenađena time.
Marija krene k njoj.
Idemo mi, neću smetati.
U redu je, kaže Ivana. I to je istina.
Oprostili su se. Bez zamjerki, bez prešućivanja. Tomislav mahne, Ivana se lagano nasmije, Marija mahne rukom, toplo, bez ljutnje ni pobjede.
Ivana gleda za njima, kako koračaju stazom. Tomislav nešto govori, Marija se glasno smije i lovi ga pod ruku.
Andrej joj pruži obe kiflice.
Izvoli, biraj sama.
Uzme cimetovu. Zagrize, još je topla, raspada se.
Jesenji park šušti lišćem. Daleko viču djeca. Nebom polako prolaze oblaci.
Ivana sjedi na klupi, jede toplu kiflicu i misli kako bi lako mogla ostati cijeli život ne znajući što znači voljeti, a ne zapovijedati. A sad to zna, jer je on tada otišao.
Andrej sjedne kraj, traži u vrećici shvati da nema kiflica s makom, a mak ne voli.
Hoćeš? ponudi joj s osmijehom.
Ona uzme njegovu kiflicu.
Hoću.
