Da te bog sačuva s tim tvojim renoviranjem! Iva je bacila daljinski od televizora u zid, točno iznad Darijeve glave. Daljinski je proletio tik kraj njegovog uha, razbio plastični abažur starog zida svjetiljke, a komadići su se rasuli po lakiranoj polici u dnevnom boravku, onoj što su je kupili na prvu godišnjicu braka.
Dario nije ni trznuo. Otišao je u hodnik i, navlačeći grube cipele, procijedio kroz zube:
Ajde ti glavu malo provjetri. Psihijatrija samo na tebe čeka.
Gdje si ti krenuo? Iva je istrčala za njim u ogrtaču, ljuta, raščupana. Kod one plavuše s trećeg kata? Vidjela sam kako se smiješ s njom kod ulaza!
Ma šuti više, a? Dario je napokon svezivši vezice uspravio svoju visinu, pogledao je s prezirom. Piješ mi krv već satima. Kod Marka idem, pomažem mu s autom.
Tresnuo je vratima, a Iva je još neko vrijeme gledala u tu istu vrata, onda se okrenula, prošla u kuhinju, sjela na prozorsku klupu i zapalila cigaretu, puštajući dim van na otvoreni prozor. Otpornost u njoj bila je već otupljena, bolna, kao zub koji nikako da prestane pulsirati. Koliko još možeš izdržati? Pet godina braka, a zadnja godina užas.
Mislila je da će Dario doći navečer. Nije se vratio. Nakon dan-dva zvala je njegovu mamu da vidi je li sve u redu. Svekrov, hladna žena, odbrusila je: Kaj mene pitaš? Tu nije bio.
Iva je čekala tjedan. Onda mjesec.
Isprva ga je danima zvala, sto puta. On bi prekinuo, ili bio odrješit: Šta oćeš od mene?, Pusti me, Ne želim te vidjeti.
Negdje nakon drugog mjeseca, Iva je jednostavno iscijedila zadnji atom snage. Umorila se. Blokirala mu broj, bacila kutiju tenisica i staru jaknu koju je ostavio u predsoblju ravno u kontejner. Papiri za razvod su skupljali prašinu nije imala snage ni za to. Mislila je: Ma nisam luda odmah juriti kod javnog bilježnika, treba sedam puta izmjeriti prije. I tako prođe sedam mjeseci.
Navikla je. Naučila se buditi po sredini kreveta, ne gurati se na lijevi rub. Kuha točno da ima za dva dana neće više bacati. Renoviranje je sama završila zalijepila one tapete što su se Dariju činile grozne. Život je ušao u neku sporu, blago tugaljivu kolotečinu.
Zato, kad je početkom listopada zvono na vratima zvonilo uporno, dugo, Iva je pomislila da je opet ona susjeda iz trećeg kata došla posuditi koju kunu. Otvori i ostane zatečena.
Na vratima stoji Dario. Mršav, neobrijan, drobi pletenu kapu među rukama.
Iva se automatski povuče korak unatrag.
Ti? Ajde, napokon se pojavljuješ! promukne.
Iva, daj, nemoj odmah uđe on u hodnik, nasloni se umorno na zid. Daj mi pet minuta, nešto moramo pričati.
Nemamo što pričati prepriječi mu put do sobe, prekriži ruke, hladna kao led. Nestao si na pola godine pa daj marš natrag. Ovdje nije prenoćište.
Bio sam glup, Iva reče gledajući u pod. Prava budaletina. Ni sam ne znam što me spopalo. Otišao kod Marka, tjedan dana lokao a onda me stid progutao. Kužiš, nisam htio prvi dolaziti, ispričavati se. A ti me blokirala Ja reko, ma, k vragu sve.
S kim sve? S kim si živio zadnjih sedam mjeseci? Je l te izbacila? Ivi kipti bijes.
Dario podigne oči. U njima tuga i strah.
Nikoga nije bilo, Iva. Kunem ti se.
Iva scijedi nevjerni smijeh.
Dobro Dario uzdahne. Bila je jedna, onako bezveze. Susjeda s trećeg kata, ta, Matea. Mislio sam, kad sam otišao, treba uživati. Par mjeseci je trajalo. Nije to to, Iva. Bez tebe sam kao bez nogu.
Ma idi, vodi si svoju Mateu pokuša ga izbaciti, ali Dario se opire.
Stani! Otišao sam od nje! Kod Marka sam proveo mjesece na kauču, pio, razmišljao Kako ti prići. Došla jesen, udri depresija. Iva, oprosti mi, idiotu. Daj da ponovno pokušamo! Renovirat ću cijeli stan, naći ću pristojan posao
Govorio je, a Iva je gledala njegov smršavjeli lik, ruke što je mole i osjećala kako nešto u njoj omekšava. Ne ljubav više navika. Osjećaj da je to njen čovjek, koliko god budala bio. I ta prokleta samoća, koju je ubijala jogurtima pred večernjim dnevnikom, jela je iznutra.
Uđi odbrusi kratko. Hoćeš čaj?
On zasja kao da mu je netko obećao dobitak na lotu. Umalo ne padne kad izuva cipele, petlja se sa žnirancima. Sjedili su u kuhinji, Dario držao šalicu kipućeg čaja kao štene, pričao bez prestanka: koliko mu je falilo njeno kuhanje, kako su s Markom skoro uništili motor, kako je dao otkaz na zadnjoj baušteli. Iva ga je slušala kroz maglu, gledala ga i shvatila: nema više povratka. On je tu i on je njen muž. Ostalo će prežvakati.
Tako su opet počeli živjeti. Dario se trudio: prao suđe, čak je i usisavao. Iva se polako otapala. O njegovom nestanku i Matei nisu pričali. Lepršali su kroz dane, izbjegavajući oštre rubove. Iva je prestala provjeravati mu mobitel. Mislila je: Valjda nije tolika budala opet ponavljati istu grešku. Dario je našao stalan posao u vulkanizerskoj radionici, dolazio umoran, ali zadovoljan. Donosio je novce doma, nije više krio. Izgledalo je kao da napokon sve sjeda na mjesto.
Idila je trajala točno tri tjedna.
Nedjelja, rano listopad. Vani prva mokra susnježica, Dario se s posla vratio ranije. Iva je pržila krumpir s gljivama; u kuhinji toplo, mirisno. Dario baci jaknu u hodnik i sjedne za stol.
Što si nekakav smrknut? upita Iva, miješajući krumpir. Umoran?
Iva zazove je. Glas mu je promukao, stran. Moramo pričati.
Obriše ruke u pregaču, sjedne suprotno.
Ajde? Opet si nešto skršio?
Dario šuti, ruke pod stolom. Podigne pogled. Onaj isti strah s povratka, deset puta jači.
Matea Ta s trećeg. Došla je danas na posao.
Iva se ukipi.
Šta ta zmija hoće sad?
Daj, molim te, slušaj me i nemoj odmah prekinuti. Gutne knedlu. Ona trudna je.
Vani zavija vjetar, na tavi zaboravljeni krumpir cvrči.
Šta? Iva tiho.
Trudna ponovi Dario, kao da će tako sve nestati. Kaže da je moje.
Iva ustane, polako, kao kroz san, priđe štednjaku i ugasi plin. Stoji gledajući jelo koje se hladi. Onda naglo zgrabi soljenku i baci je u zid iznad Darijeve glave. Sol leti, pada po tapetama, po podu, na njegova ramena.
Ti konju! zareži glasom koji nije njen. Glumiš mi tu obitelj?! Falilo mi, oprosti, budalo A cijelo vrijeme s tom fufom?! Napravio si klinca i sad mi vadiš m!
Nije bilo ništa! Dario skoči, trese sol s sebe. Kažem ti, glupost, trajalo tri mjeseca! Ljeti smo prekinuli!
A dijete od kud, genijalac?! Od duha svetoga?! Ide prema njemu, zamahuje, ali on spriječi njenu ruku.
Daj stani! Sjedni i slušaj! prisili da sjedne. Ona je sama glupa, kaže pila tablete, ali očito je zaboravljala. Sad kad joj trbuh narastao, naglo se sjetila. Došla mi na posao, napravila mi cirkus pred svima, vikala da će tražiti alimentaciju.
I bolje! istrgne se Iva. Nemaš ni srama!
Rekao sam joj odmah: ne želim to dijete! Dario viče, nadglasava njenu histeriju. Rekao sam: radi što hoćeš, ja neću sudjelovati!
I?
Ona se počela smijati. Kaže: Ne zanima me, bit ćeš otac, dokazat ćemo, lova mi treba. Klin se ubola.
Iva nije više znala ni gdje je. Njen cijeli svijet, mukom ponovno sastavljen, sad pada. Gleda Darija i ne vidi više čovjeka koji se vratio pognute glave, nego nekog potpuno tuđeg, slomljenog.
I što ćeš sada? pitala je, gledajući kroz prozor. Vratit ćeš joj se?
Ti nisi normalna? Dario kao oparen. Zašto? Tebe volim. S tobom želim biti. Ona neka rodi, ako hoće, ja neću ništa. Ako sud presudi platit ću. Ali živjet ću s tobom.
A dijete? Iva ga pogleda. Jesi li pomislio na dijete? Da raste bez tebe, s takvom majkom, i zna da si ga odbacio?
Nisam ga ja molio da rodi! ispalio Dario. Od početka sam rekao NE. Trebala je biti pažljivija. To su njeni problemi. Cure uvijek isto dobit bar nešto za sebe.
A ti? Jesi li ti bio pažljiv? Iva se gorko nasmije.
Dario šuti. Gleda u svoj odraz u stolu.
Eto vidiš, zaključi Iva. Najbolji si ljubavnik na papiru.
Sjedili su tako do noći. Najprije vikali, onda šutili, pa opet svađali. Dario je ponavljao da mu nitko ne treba osim Ive, da Mateu ne može ni smisliti, da je to bila pijančevanja, prava glupost. Iva bi plakala, pa opet vikala. Do jutra su iscrpljeni oba zaspali, odjeveni na krevetu, bez snova.
Novi dan donio je pakao do Božića.
Matea punim imenom Matea Perić prodavačica s kioska, izdržljiva kao brdska koza, nije samo čekala ona je napadala. Zvala bi Daria svaki dan s raznih brojeva, prijetila porukama, dolazila pred radioničku, radila scene pred klijentima: Ovo je tvoj klinac, ne bježi!
Gazda, živčan stariji čovjek, pozvao ga u ured i rekao ravno:
Ili smiri žensku, ili odjavi se. Cirkus mi ne treba.
Dario je uzeo tjedan dana neplaćenog. Sjedi doma, bulji u zid. Iva prolazi pokraj njega kao kip. Bilo joj ga žao, ali još žalosnije bilo nju samu. I to dijete koje će roditi žena koju mrzi.
Iva je odlučila drugačije. Jednog dana, kad se Dario vrpoljio kao tvor u kavezu, odjene se, našminka i kaže:
Idemo.
Gdje? čudi se on.
Kod nje, na treći kat. Ja ću razgovarati.
Jesi normalna? uplaši se Dario. Pa ona je kao bik, a i opasna je.
Nisam sama, ti ideš sa mnom. I ni slučajno mi nestati, jasno?
Zazvone na vrata s crnom kožom. Otvore se nakon tri lanaca i pogleda njih ljuto okruglo lice s užasno crvenim usnama i crvenim kovrčama. Trbuh joj se vidi, ali nije velik.
O, koga ja to vidim, nasmiješi se Matea, ugledavši Darija iza Ive. Princ došao. Ova tvoja žena hoće ratovat?
Samo razgovarat, Iva se trudi ostati mirna. Puštaš nas unutra ili ćemo pred susjedima?
Matea slegne ramenima, pusti ih u zagušljivu, pretrpanu hodnik. U sobi nered, na stolu pepeljara puna čikova.
Pušiš? Iva pokaže.
A šta tebe boli briga? zareži Matea, stavi ruku na trbuh. Moje tijelo, moj problem. Šta hoćete?
Ajmo kratko. Iva sjedne na klimavu stolicu i ignorira prljavštinu. Hoćeš li dijete?
Hoću, kratko Matea. Rodiću i odgojiti. Ne trebate mi, al nek’ alimentaciju plaća.
Zašto ga osuđuješ na život s ocem koji ga neće? gleda je Iva ravno. Dario je rekao da to dijete ne želi. Neće se igrati s njim, neće ići u park, neće biti tata. Hoćeš li tvojem djetetu da ga otac prezire?
Matea se nasmije.
Ajde, ne filozofiraj. Svi muški pričaju jedno, a kad dijete napuni godinu, sve bi dali za pelene. Postanu tate.
Neću, javi se Dario iza leđa Ive. Ne nadaj se.
Šuti konju, Matea na njega ni ne gleda. Dobio si svoje, sad plaćaj. A ti, pogleda Ivu, šuti ti. Tvoj muž je ovo zakuhao, vi to rješavajte. Ja rodim za sebe. I baš me briga za nenaželjeno očinstvo. Lovu mi treba. Za život.
Znači, samo novci? Iva stane.
Novci, novci, Matea digne ruku na bok. Ti si zamišljala romantiku? Smiješna si. Marš oba, da mi ne dignete tlak.
Razgovor nije donio ništa. Iva je otišla potpuno slomljena. Dario je šutke pratio.
Rekao sam ti, procijedio je u liftu. S njom nema razgovora.
Šuti, rekla je bezvoljno. Sam si to napravio.
Vrijeme je prolazilo, Matea je rodila i odmah tražila alimentaciju. Dariju došao sudski poziv. Iva bezvoljna, noći ne spava. Dario pije pive svaki dan i mrzovoljan je.
Na sudu Matea u punoj ratnoj spremi. S odvjetnikom i dvije prijateljice koje prisežu da su je vidjele s Darijom u kritično vrijeme. Dario reče:
Ne poričem da mogu biti otac, ali to dijete ne želim. Neka rade DNK.
Sutkinja, blijeda ženska, klimne i naredi vještačenje. Mjesec treba čekati.
Taj mjesec najteži je. Iva i Dario ne razgovaraju. Žive kao cimeri. Iva hvata samu sebe kako joj je gotovo svejedno, ostaje li ili odlazi. Sve je problem. Dario nju gleda kao pas kojega ćeš ubrzo isprebijati.
DNK rezultati stigli tjedan dana prije Nove godine. Vjerojatnost očinstva 99,9%. Dario otac.
Te večeri Iva se napila sama. Dario otišao kod Marka, i isto pio. Ujutro se vratio pijan, jadan. Iva ga sretne s crvenim očima.
Eto ti ga, tata, reče mu. Čestitam.
Goni se, procijedi on, prođe pokraj nje i tresne na kauč.
Novu godinu dočekali u tišini. Kad su krenule zagrebačke zvončice, Dario brindao s Ivom sokom, ona šampanjcem. Ni Sretna Nova nisu rekli.
Iva, nije odolio, kad su vatrometi prošli. A da pobjegnemo?
Gdje?
Bilo gdje. Na more raditi sezonu, ili u Osijek, u drugi grad. Unajmit ćemo stan i ispočetka. Ovdje Ovdje će nam ona uvijek piliti mozak. Dijete će ona rekla da će curica samo doći ovdje kod nas. Hoćeš li taj prizor?
Iva šuti dugo. Onda ga pogleda. U očima prazan pogled.
A kako pobjeci od sebe, Dario? tiho. I dalje si otac. I ako odeš sto kilometara dalje. Novci s računa će odlaziti, sud će te naći. A šta će ti savjest?
Savjest je za one koji su htjeli djecu, odbrusi on. Ja nisam.
Matea malu nazvala Ana. Dariju je stigla fotka s lažnog broja: smežurani crveni smotuljak u bolničkoj plahti, pored ruka s izlizanom manikurom. Poruka: Čestitam, tata.
Dario pokaže Ivinoj. Dugo gledala pa vratila mobitel.
Iva, šta da radim? pita on, ulazi za njom u kuhinju.
Ne znam, kaže ona, gleda kroz prozor sivom veljačom. Život valjda treba preživjeti.
Matea nije popuštala. Tražila je više od alimentacije (što su sad skidali direktno s Darijeve kartice) stalno izmišljala dodatne troškove, kao za kolica, krevetić, adaptirano mlijeko, pelene. Dario joj je slalo psovke, a ona njemu slike i komentare: Evo ti kćer danas, Kupale smo se, nisi pogledao. To je bilo gore od svake prijetnje.
Iva je primijetila da Dario ponekad malo dulje bulji u te slike. Prije bi odmah izbrisao, sad gleda minutu pa tek tada makne poruku.
Što te dira? upita ga jednom navečer.
Što? Ma ne, glupost. Samo gledam na koga liči čini mi se da ima moj nos, i požuri dodati: Ali svejedno mi je, Iva. Shvaćaš?
Iva nije. Osjećala je neki Darijev prevrat. Mrzeo je Mateu, ali to malo biće s njegovim nosom, koje raste nekoliko katova iznad, postojalo je sad odvojeno u njegovoj glavi. Nikad nije pričao, ali Iva je osjećala.
Jednog dana krajem ožujka, Iva se vraćala s posla i naišla na prizor. Pred zgradom Matea s kolicima. Kolica nova, skupa, očito nije kupila od tih nekoliko eura. Uz njih je Dario, naginje se i nešto pripitom priča, u ruci zvečka.
Iva zastane iza ugla. Srce joj pada kroz noge. Gleda kako pruža igračku u kolica, lice mu izglađeno, čak nježno, Matea stoji uz njega, ruke prekrižene i zlo se smiješi.
Iva izađe iz sjene.
Dario počne on, zapinje. Ma išao sam s posla, slučajno
Baš vidim da je slučajno, mirna je, iako u njoj tutnji. Bok, Matea.
A bok, prava žena, sikne Matea. Evo, tata je napokon upoznao kćer. Da bar jednom čovjek vidi dijete.
Dario, idemo doma, veli Iva, ne doživljava je.
Ajde, daj još pet minuta moli on. Samo da malo vidim
Vidio si. Idemo. povisi ton.
Što naređuješ? ubaci se Matea. On ima pravo biti otac. A ti Ti mu nisi ni rodila!
Iva plane. Priđe kolicima, pogleda unutra. U čipki i dekicama spava mala plavooka curica i smiješno izraženom šiškom svijetle kose. Ivi srce zadrhti.
Lijepa je, izleti joj.
Naravno, na mene. I na njega, ima njegov nos, Matea ponosno.
Dosta. Iva se uspravi i pogleda Darija. Idemo. Moramo pričati.
Okrene se i ode. Dario nesigurno baci pogled na kolica pa polako za njom.
Doma Iva napravi scenu.
Ideš kod njih?! vrišti. Lagao si mi da ti je odvratna, da dijete ne želiš, a slijepo vučeš igračke?
Nisam išao! Na putu sam naletio, nisam znao da ću mala je znaš, Iva Moja je
Ah, tvoja?! tresne šalicu o pod. Pa idi onda, živi s njima! Ja neću biti treća u cijeloj toj tragikomediji.
Odlazi u sobu, zaključa se. Dario zaspe na kauču.
Nakon toga više ništa nije štimalo. Dario sve češće kasni. Prvo laže da je na poslu, onda kod Marka.
Jednu večer, kad se dan već produžio, a sunce izašlo, Iva ode sama kod Matee. Pokuca. Otvori Matea u ogrtaču, sređena i malo našminkana:
Uđi, neočekivano mirno. Čaj?
Gdje je Dario? pita Iva u hodniku.
Kaj ja znam? Valjda doma. Kod mene nije bio, osim jučer, pozdravit Anu.
Zašto to radiš? sjedne Iva na onaj isti stolac. Zašto ga vučeš k sebi? Fale ti novci?
Novci su novci, ali djetetu treba tata. Ne samo zbog novca Za cijeli život. Nisam ja zvijer. Vidim kako ju voli. Prvo se opirao, sad je kod nas, donosi igračke, šeta s kolicima. Zašto ga držiš?
Ja njega držim?! šokirana Iva. On se meni vraćao, molio!
Sada ti držiš, ispravi je Matea. Imaš ti njega iz navike. Al ja i Ana ga trebamo stvarno. Neću ga za muža, ali kao tata, da je tu. Da Ana ima oca kraj sebe.
Iva sluša i tlo joj nestaje pod nogama. Ima istine u njenim riječima.
Doma, uhvati Darija u kuhinji, smiješi se gledajući u mobitel. Zatečen kad vidi Ivu.
Kome pišeš? zna odgovor, ali pita.
Ma Marku zamuckuje.
Lažeš, prekine ga. Bila sam kod Matee. Sve mi je rekla.
Dario problijedi.
Što?
Da ideš k njima, da voliš malu, da nosiš igračke. Da tamo praktički živiš.
Ne živim, tiho. Ulazim tu i tamo. Mala mi se smije, kad je bacim u zrak. Ne mogu se praviti da ne postoji. Nisam mislio, ali sad ne mogu. Moja je.
Iva sjedne nasuprot. Gleda ga dugo.
Biraj, Dario. Ili mi, ili oni. Neću dijeliti muža s curom s trećeg kata i njenim djetetom. Pa čak ako je tvoje.
Dario šuti. Onda podigne oči. Ona vidi odluku. Tešku, ali jasnu.
Oprosti, Iva, tiho. Nisam htio ovako. Ali kad vidim Anu Ne mogu. Ne znam s Mateom što će biti. Ali dijete neću ostaviti. Dosta sam govno bio
Iva kimne. Polako ustane. Izvadi iz ormara sportsku torbu, trpa stvari.
Što radiš? u panici Dario.
Odlazim, kratko. Bit ću kod mame dok ne nađem stan. Ti idi njima. Sada ste obitelj.
Iva, molim te! pokuša je zaustaviti, primi za ruku. Ne idem k njoj, idem djetetu! Razumiješ?
Razumijem sve, istrgne ruku. Ti si pas. Dijete nije krivo. Sad si idealan tata. Ali što sam ja tu? Sedam mjeseci sam bila sama, oprostila ti, prihvatila te. Ti si čekao dok ne prođe glavno, pa opet po starom. Ne, Dario. Sad rješavaj što si sam napravio.
Izađe, a on ne krene za njom. Drži mobitel s Aninom slikom i šuti.
Za tjedan dana Iva je podnijela zahtjev za razvod i diobu stana. Dario nije imao primjedbe. U svibnju su postali stranci, u lipnju prodali stan i podijelili kune.
Kad je Matea čula da je Dario slobodan, nije cvjetala od sreće. Prihvatila ga je kao nužno zlo. Smjestila ga u sobu na rasklopcu, tik do Aninog krevetića. Dario je radio, davao novce, noću dizao Anu, učio je presvlačiti i kupati. On nije bio muž bio je tata-podstanar. Matea je izlazila, imala drugih frajera, ali on je šutio, zbog djeteta.
Preko zajedničkih poznanika, Iva je javila da joj je dobro, da je našla normalnog muškarca. Vjerojatno je lagala. Ili možda nije.
A Dario je i dalje bio na trećem katu. I svako jutro, kad bi ga probudio Anin plač, gledao je strop i razmišljao: kako je život mogao tako izletjeti iz tračnica zbog jedne pogreške? I kako je nešto najvažnije na svijetu mala djevojčica s njegovim nosom došlo do njega najgorim mogućim putem?
Ana je rasla. Nije morala trčati kroz stubište kod tate on je bio uvijek tu. Ljudi su, naravno, upirali prstima, pogotovo prvi mjesec-dva. Onda su se navikli. A Dario, svaki put kad bi joj male ručice obgrlile vrat, shvatio bi da od sudbine stvarno ne možeš pobjeći.
