Današnji dan mi je počeo kao i svaki drugi čišćenjem po kući. Uzela sam metlu, prošla svuda, a onda sam krenula ribati podove. Netom što sam završila, svekrva je nemoćno posula ljuske od suncokretovih sjemenki baš po friško obrisanom podu. Začudila sam se i pogledala je, jer sam znala da je to napravila namjerno.
Mama, zašto ste to napravili? Vidjela sam da ste to namjerno bacili! pitala sam je.
Pogledala me sa prezirom u očima i promumljala:
Opet ćeš ti to obrisati! Neće ti ništa biti!
Zadovoljna svojom šalom, vratila se u krevet. Ja sam otišla u drugu sobu, uzela metlu i lopaticu, pa ponovno krenula čistiti.
Svekrva je potom sjela i počela listati Večernji list, iako mislim da ga je već pročitavala najmanje sto puta.
U jednom trenutku sam stala i upitala je:
Zašto me toliko mrzite? Što sam učinila da zaslužujem da mi se stalno rugate? Kuham vam, perem rublje, čistim za vas Moja kćerka vam stalno pomaže! Zašto me mrzite toliko? prošaptala sam, ne nadajući se pravom odgovoru.
Ona se nije ni okrenula prema meni, kao da ne postojim. Nisam očekivala ni ispriku, ni objašnjenje.
Suze su mi potekle niz lice. Obrisala sam zadnji kut kauča i otišla u kupaonicu prat rublje, pa zatim skoknula do dućana po povrće.
Uvijek je bilo toliko posla kod kuće. Kad obavljam te stvari, ne stignem previše razmišljati, vrijeme mi leti.
Moj suprug je preminuo prije mnogo godina. Dogodilo se to kad je naša kćerka, Ivančica, imala samo osam godina.
Neposredno poslije sprovoda, svekrva mi je rekla:
Ostani sa mnom! Neću te pustiti da odeš nigdje! Ne želim da selo priča kako sam te izbacila.
Naravno, pristala sam. Nisam imala kamo otići. Moja sestra s dvoje male djece živjela je kod roditelja, mjesta više nije bilo za mene i Ivančicu.
Nadala sam se da ćemo, unatoč teškoj naravi svekrve, ipak pronaći zajednički jezik. No, to se nije dogodilo. Mirakul sam čekala uzalud.
Pred ljudima, pred susjedima, ponašala se normalno. Ali kad ostanemo same, ne prestaje me ponižavati. Govorila bi mi da moram raditi sve što ona poželi.
Glupa si! Tko te treba?! Niti jedan muškarac neće te pogledati! Imaš dijete! Ostani s Ivančicom i sa mnom! Kad umrem dobiti ćeš moju kuću! Ako ne napraviš što ja hoću, ostavljam kuću nekome drugome! Ostati ćeš bez ičega!
Uvijek me bilo strah toga, pa sam pristajala na sve i trpjela poniženja samo da mojoj kćeri bude bolje.
A svekrva? Ona nikako ne namjerava otići s ovoga svijeta. Već je prešla devet desetljeća, ne žali se na zdravlje, svoju mirovinu troši isključivo na sebe, a od mene očekuje da joj kupujem najbolju i najskuplju hranu.
Već odavno sam shvatila da sam napravila ogromnu pogrešku. Nisam trebala pristati i ostati kod nje. Godinama podnosim poniženja i tugu.
Ivančica sad završava fakultet. Ima dečka, Zvonimira, kojeg će uskoro oženiti. On je divan, i nakon vjenčanja planiraju živjeti s njim. Nadam se, iz sveg srca, da će ona uspjeti u životu.
A ja žao mi je same sebe i sve ove godine izgubljene Ni ponos, ni osmijeh, čini se, za mene nisu više ostali.
