Hvala ti, Bože! Dočekala sam! baka je teško disala, ali lice joj je blistalo iskrenom srećom. Prolazila je svojim suhim rukama nježno po licu unuka, pa ih spustila na pokrivač.
Bako, odmori malo molio je Juraj. Sutra imamo cijeli dan pred sobom, ispričat ćemo se, natenane.
Ne, Jura tužno se nasmiješila baka. Samo jedno sam molila Boga da te dočekam. Ništa mi više ne treba vidjela sam te, zagrlila. Sad ću malo odmoriti pa ćemo razgovarati. Umorno je sklopila oči. Slavice, nahrani dečka ipak je s puta stigao.
Baka nije bila dobro. Znala je da joj nije preostalo još puno vremena. Juraj joj je bio sve što joj je ostalo, a i ona njemu. Njegovi roditelji su nestali, propali u ovisnostima, dok na kraju nisu izgubili i sve što su imali namještaj, stan, i na kraju sebe same. Baka je zadnjim snagama spasila svog jedincatog unuka, upisala ga u dobru školu, nagovorila da položi vozački za osobni i teretni promet i ispratila ga u vojsku. Danas ga opet vidi. Ne baš onako kako je sanjala, ali nije imala izbora.
Dok je Slavica susjeda i bakina bliska prijateljica posluživala Juru u kuhinji, baka je, zatvorenih očiju, tražila prave riječi, one koje će doprijeti do uma i srca. Ipak, pamćenje ju je već izdavalo. Milovala je svoju macu, dragu Micu, koja nije nikuda makla od svoje gospođe posljednjih dana, osjećajući da nešto nije u redu. Napokon, pozvala je:
Jura, dođi ovamo. Kad je sjeo uz nju, baka tiho progovori: Voljela bih da sam dočekala tvoj djecu, ali čini se, nije suđeno. Ostaješ sam, Jura. Teško je biti sam. Ako ikad sretneš dobru curu, ne puštaj je, biraj je za cijeli život za pravi, težak život. Lagan nikad nije bio, a ni neće biti. Ne traži samo razonodu i prazno veselje, a najviše se pazi proklete rakije! Jedan popusti njoj, svi oko njega stradaju. Puteva u životu ima mnogo, Jura, ali biraj pravi.
Baka zastane, hvata dah, možda se prisjeća Jurinih roditelja. Ipak, nastavi: Stan sam prepisala na tebe imat ćeš gdje dovesti mladu ženu. Za sprovod sam ostavila, Slavica će ti pokazati gdje je. Ostalo sam ti prebacila na karticu, za prvi početak će biti dosta. Čuvaj moju Micu, neka ne završi sama. Pametna je ona i dobra. Znaš i ti kao malog si je donio doma… E, to bi bilo sve. Hajde, odmori, idem i ja umorna sam.
Ujutro se baka više nije probudila…
Juraj je preko prijatelja pronašao posao kao monter internetskih mreža. Tim od šest momaka spajao je vlakna i uvodio internet po zgradama. Iako je krajem dana bio izmoren, solidna plaća i zadovoljstvo zbog dobro odrađenog posla ispunjavali su ga.
Kod kuće ga je čekala maca Mica, koju je donio s ulice osam godina ranije. Nakon bakine smrti, Mica je bila potištena, malo je jela, danima sjedila na bakinom starom naslonjaču i gledala u vrata, kao da očekuje svoju gazdaricu. No ona nije dolazila.
Jura je pokušavao podići njezino raspoloženje, pričao joj dugo o svemu što mu se događalo toga dana, mazio je i nudio najbolje zalogaje. Tek nakon mjesec dana, Mica je pokazala neki znak. Tog dana dobio je prvu plaću. Prijatelji su zahtijevali da ih počasti čvrsta tradicija, a ne ispoštovati je, značilo bi sramotu. Pozvao ih je na večeru, lijepo ih počastio i sam se proveselio. Kasno je stigao kući, pripit. Kod vrata ga je dočekala Mica. Nije joj mogao pogledati u oči te velike, zelene, sve razumijuće. Jura je spuštao pogled, ali Mica ga je tražila. Kad je shvatila njegovo stanje, tužno je zamijaukala i sakrila se pod kauč.
Micika pravdao se Jura nisam mogao odbiti prijatelje. Oni su mi dali posao, život su mi spasili. Nije mu se činilo da se opravdava mački, nego baki.
Sutradan ga je Mica dočekala, shvatila da je danas s njim sve u redu, pa mu veselo trljala noge, prela i cijelu večer mu bila pratnja. Prespavala je uz njegovo rame.
Sve razumiješ, šaputao je Jura, mazeći je. Al ne brini, sad sam odrastao, mogu biti odgovoran. Samo oni koji popuste alkoholu izgube se. Ja toga ne želim znaš moju obiteljsku povijest… Čini mi se, morat ću promijeniti posao kod nas je čašica obavezna, uvijek se nađe razlog, od umora do svakakvih proslava. Petkom obavezno. Odbijam koliko mogu, ali me gledaju sumnjičavo. Morat ću tražiti novi posao. Oduvijek sam sanjao voziti kamion, ali nemam dovoljnu kategoriju, tko će mi dati šleper?
Jednog petka, s društvom je sjedio u kafiću. Veselili su se što je tjedan završio. Jura je, kao i obično, pio mineralnu i potiho gledao razgaljenu ekipu.
Stol ih je posluživala mlada, simpatična djevojka. Dečki su je stalno zvali da im se pridruži, dok ju je šef povukao za ruku i bio pregrub. Djevojka je pokušavala pobjeći, ali nije mogla on je bio pijan i neadekvatno snažan.
Pusti je mirno reče Jura. Za stolom nastade tišina usprotiviti se šefu nije bilo uobičajeno! Iznenađen, šef je popustio, djevojka se otrgla i povukla par koraka, gledajući zabrinuto prema Juri.
Daljnji sukob je preduhitrio vlasnik kafića, velik čovjek u bijeloj kuharskoj kuti s podvrnutim rukavima. Dečki su brže-bolje krenuli van, ljutito gledajući Juru.
Ne žuri, momak zaustavi ga vlasnik. Nek pocrpe malo vani, možda shvate što rade. Srdačno je gledao Juru: Što ćeš ti među njima? Ne piješ, vidio sam sam. Zašto si u toj ekipi?
Ekipa s posla… slegne ramenima Jura. Zajedno radimo, zajedno i slavimo.
Ma pusti to, progunđa muškarac i predstavi se: Ja sam Miroslav. Sara, kćeri, skuhaj nam čaj kao što znaš. I ja ću malo odahnuti kad nema narudžbi.
Kći? začudi se Jura gledajući za Sarom.
Da, pomaže mi nakon fakulteta. Sjedili su za istim stolom, pijuckali fini, mirisni čaj iz porculanskog čajnika. Ali, dečko, morat ćeš promijeniti posao, raskomadat će te oni nakon ovoga danas. A možda te navuku na piće. Imaš vozačku?
Položio sam još prije vojske i godinu dana vozio kamion na odsluženju. Oduvijek sam sanjao voziti šleper, ali tko će početniku dati kamion?
Neće odmah, ali možda mogu pomoći imam prijatelje, ozbiljne vozače. Do tada dođi kod mene, vozit ćeš kombi, ima i međugradskih vožnji, pa ako se pokažeš, lako dođeš i do šlepera samo moraš položiti višu kategoriju.
Pristajem! nasmiješio se Jura. Djed Mišo mu je bio simpatičan: ogroman, smiren i dobar, a još je i otac Sari odmah je zaslužio poštovanje. Miroslav je uočio kako Jura ne skida pogled sa Sare:
Sara, završi što imaš i kreni kući Jura će te ispratiti. I veselo promatrao rumene obraze mladih.
***
Pet godina kasnije, Juraj je vozio šleper po zimskoj cesti.
Do svog grada, gdje ga čekaju supruga Sara, kćer Maša i starica Mica ljubimica obitelji, bilo je još tridesetak kilometara. Na rubu ceste, u laganoj jakni, stajao je neki čovjek.
Smrznut će se, pomisli Jura i zaustavi kamion.
Šefe? prepozna ga odmah, kad je sjeo pored njega.
Šef je pogledao Juru mutnim pogledom pijančine.
A, ti si… promrmlja i doda: Bio šef, sad više ništa. Nema ekipe, drugi rade taj posao. Od nas je ostalo još manje jedan se smrzao, drugi se utopio, obojica pijani, još jedan se otrovao. Ostali rade povremeno, kao i ja. Izvadi bocu s nekom sumnjivom tekućinom, otpije gutljaj i cikne. Ma, preživjet ću nabaviti nešto…
Juraj ga je ostavio blizu glavne ulice i tužno gledao za njim. Gorko se nasmiješio sjećajuć se njegovih nekadašnjih hvalisanja.
Stigavši kući, pogledao je prema prozoru. Svjetlo na kuhinji Sara ne spava, čeka ga. Možda je Slavica opet navratila, popričati i razmaziti Mašu. Ali ne, Maša je zaspala u svom krevetiću, iznad kojeg vise bakine slike. Kćerkica svaku večer priča s bakom o svojim brigama, doživljajima i dogodovštinama iz vrtića. Iako joj baka ne odgovara, zna da je njezin pogled blag, razumijevajuć, poput osmijeha. A eno i Mica, promatra mrak kroz prozor. Vidjevši Juru, skočila je s prozora, podigla repić i nestala pojurit će mu u susret.
Nisam sam, bako, šapćući se nasmiješio prozorima svojeg doma. Tu su svi moji. Zajedno smo, i ti s nama. Ovo je moj put.
Život ne bira uvijek lagane ceste, ali srce, zajedništvo i poštenje vode prema pravoj sreći, čak i kad je put trnovit i dugačak.
