Kad se u obitelji dogodi svadba, svi su silno uzbuđeni. Brak donosi sa sobom i radost i uzbuđenje, ali i taj osjećaj neizvjesnosti.
Iz nekog razloga ljudi na brak gledaju samo iz jedne perspektive, iako, kao i svaka kuna, sve ima dvije strane.
Ne, ne mislim da je brak nešto strašno. Samo što mnoge žene i dalje vjeruju da je sreća moguća tek kad se udaju i stvore obitelj. Često djevojke uopće ne razumiju što brak zaista podrazumijeva.
Glavni plan nekad je bio udati se i sve će doći na svoje mjesto.
Dopustite mi da ispričam svoju priču. I sama sam godinama vjerovala da ću biti najispunjenija žena ako se udam za čovjeka kojeg volim i rodim mu dijete.
Nažalost, brak mi je donio i puno novih problema. Nismo ni počeli štedjeti za stan, a ja sam već saznala da sam trudna. Danas je imati dijete jako skupo, to svatko zna.
Bili smo sretni što sam trudna. Suprug Zvonimir vodio je vlastiti mali obrt dok sam ja bila na porodiljnom, proživljavajući stalnu financijsku nesigurnost. Ne govorim ni o štednji za vlastiti dom. Majčinstvo mi je također bilo izuzetno teško. Moj sin Tomislav bio je nemiran, stalno prehlađen noći bez sna, toliko iscrpljena da sam imala osjećaj da ću se raspasti. Ponekad bih poželjela samo pobjeći. Nije svaka žena rođena da bude čuvarica obiteljskog ognjišta.
Da sam barem to ranije shvatila. Kad je Tomislav napunio dvije godine, Zvonimir je ostao bez posla. Obuzela ga je teška depresija. Tamo gdje je depresija, često je i previše čašica rakije. Nisam imala izbora nego uzeti stvar u svoje ruke. Tomislava sam upisala u vrtić i pronašla dva stalna posla. Radila sam dan i noć da bar nekako preživimo, dok je moj muž ponekad danima spavao mamurna u krevetu. Bilo je to toliko teško i opterećujuće da sam znala poželjeti zavrištati. Da sam bila sama, ne bih imala problem ni s novcem, ni s umorom, ni s vlastitim živcima.
Jednog dana zamolila sam svekrvu Ružicu da razgovara sa Zvonimirom i proba ga trgnuti. Nije baš muški prestati se boriti zbog novca. Istovremeno sam joj otvorila srce, priznala koliko mi je teško, kako pucam po šavovima i jedva držim korak sa svime.
Očekivala sam razumijevanje, suosjećanje. No, Ružica mi je tada rekla: “Slušaj, nisi ti jedina koja nosi križ. Ali ti si žena moraš trpjeti, tako je oduvijek bilo. Žena drži kuću na okupu, zato šuti kad ti dođe vikati i obriši suze ako ti krenu. Kakav god ti je život, to je tvoj križ, pa nosi ga i ne žali se!”
Iskreno, njene su riječi zaboljele kao nož.
I ona je žena, i znam da joj nije bilo lako. Njezin suprug je također bio lijen, ali umjesto da se uzajamno podupiremo, savjetovala mi je da zatvorim oči i sve trpim. Ali do kada ću više moći trpjeti? Imamo samo jedan život i proživjeti ga treba s osmijehom kad god je moguće. Bit će prepreka, ali ne ovakvih prepreka. Žena bi trebala biti sretna i voljena.
