Prije dvije godine, počela sam pakirati svoju torbu. Svoju i od djeteta. U auto sam postavila autosjedalicu. Uzela sam mali grijač za bočice. Vozila sam prema općinskom sudu kako bih preuzela rješenje o skrbništvu.
Nekoliko sati kasnije, bila sam na putu prema sobi svog sina. Bila je to naša ponovna rečenica. Cijeli tjedan sam vozila šezdeset kilometara u jednom smjeru kako bih ga posjetila, pa se potom vratila kući. Taj tjedan bio mi je dug i pun iščekivanja.
Tada je bio stvarno malen. Znala bih spustiti Ivana na trbuščić, zamišljajući da je još uvijek dio mene. Kao da je oduvijek bio moj. Možda je i on osjećao isto. U tim trenucima bio je miran, spokojan.
Ljudi koji posvoje djecu često taj dan zovu “Dan rode”. Kad bi nova beba stigla u njihovu obitelj, svi bi se veselili. Roditelji bi osjetili da njihov život ima novo značenje, a dijete bi napokon imalo roditelje. Dobilo bi nadu za sasvim običan, ali sretan život.
Za mene, trebalo je nekoliko mjeseci da posve prihvatim kćer kao svoju, da je istinski osjetim srcem. No sa sinom je išlo brže, gotovo odmah. U srcu sam mu našla mjesto, kao i u svom domu. Još uvijek ne shvaćam kako je njegova biološka majka donosila tu odluku, kako je mogla otići od njega? Nije ga niti jednom pogledala. Da ga je samo na trenutak pogledala, možda bi sve bilo drugačije. Bilo ga je nemoguće ne voljeti. Vjerujem da mu je sudbina bila odvesti ga baš k meni. Kao da je rođen za mene.
Nazivam ga svojim čudesnim djetetom. Ima posebnu toplinu i privlačnost. Neka mu život bude radostan. Moj Ivan. Imam nevjerojatnu čast biti tvoja mama.
U životu često ne biramo okolnosti, ali ljubav koju pružamo i primamo daje nam pravu snagu i smisao.
