U mojoj školi je išla djevojčica siroče. Živjela je s bakom, koja je bila jako stara i duboko bogobojazna. Svake nedjelje prolazile bi pokraj naše kuće na putu do crkve, obje sitne, krhke i nježne, s čistim bijelim maramama na glavama. Po pričama, baka joj nije dopuštala gledati televiziju, jesti slatkiše ili se glasno smijati, da “vrag ne uleti kroz otvorena usta”, a morala se umivati ledenom vodom.
Djevojčicu smo zadirkivali. Ona nas je gledala svojim sivim, prerano odraslim očima i govorila: Bože, smiluj im se, ne znaju što čine. Nitko se s njom nije družio, mislili su da je čudna. Zvala se Gabriela. Nisam poznala drugu Gabrielu u gradu.
U djetinjstvu, školska hrana nije bila nešto. No, petkom su dijelili štrudle s čajem ili hrenovku u tijestu s kakaom i malu čokoladicu. Jednom smo, zeleći Gabrielu, gurali je dok nije pala na mene, a ja sam udarila pladanj sa čašama kakaa i cijela ta čokoladna bujica poplavila dvoje starijih učenika.
E pa, rekli su stariji.
Brzo bježimo! rekla sam, uhvatila Gabrielu za ruku i mi smo trčeći odjurile u naš razred.
Osjećala sam se kao da nas ganja čopor slavonskih vukova. Posljednja dva sata bila je matematika. Iza staklenih vrata stajale su dvije visoke figure. Ponekad su vrata škripnula i dvije glave su virile unutra, pa se šaptom dogovarale. Znala sam da nas čeka istraga, sudište i smaknuće.
Treba nam neprimjetno iskliznuti iz učionice. Znam put prema tavan, možemo tamo čekati dok se ne smrači, pa doma.
Ne, rekla je Gabriela, idemo kako idu djevojčice. Po danu, skromno.
Ali Gabriela, pa oni nas čekaju, mogu nam…
Što? Što mogu? Politi nas jogurtom? Derati se? Tući peti razred? Što?
Pa…
I ako nas i prebiju, prebiju jednom. A ako pobjegneš, bojiš se svaki dan.
Izašle smo s ostalima, kako i dolikuje djevojčicama. Skromno. Dva starija učenika stajala su naslonjena na zid.
Ej, cure, tko je izgubio? u ruci mu je bio moj novčanik, s likom Pato Patka i deset kuna (za bazen i likovnu radionicu).
Evo, gurnuo mi je novčanik u ruku, i ne bježite više.
Išla sam kući, ljuljajući torbu i razmišljala kako je život lijep, kako se sve dobro se završilo. I kako je Gabriela sad moja nova prijateljica.
Daj da nazovem mamu, da zamoli tvoju baku da te pusti, pa idemo kod mene gledati crtiće. Ili ti to nije dopušteno?
Gabriela je zakolutala očima.
Dođi, uzmemo kod bake vafle sa slatkom kremom, danas ih je pekla.
Družile smo se godinama. Sve dok nas život nije odveo na druge strane svijeta.
Ali zauvijek pamtim onu jednu stvar.
Skočiti s daske u plavi bazen je strašno. Ali strašno samo jednom.
Strašno je probati nešto novo. Što može biti najgore? Da mi se rugaju? Rugalica je jednom. A onda bih svaki dan ponavljala to za sebe.
Strašno je jednom. Ili svaki dan.
Savladaš strah jednom. Ili on živi za tebe svaki dan.
I uvijek imaš izbor.
