Ej, moram ti ispričat nešto što mi se događa zadnjih godinu dana… Znaš, čim sam prvi put ugledao Antoniju, srce mi je doslovno preskočilo, kao da me neko strelicom pogodio. Ne šalim se, odmah sam znao da je posebna pametna, zgodna, nasmijana i baš, ono, razborita cura. Sam sebi sam mislio kako nemrem vjerovat kak sam sretnik kaj mi takva cura daje pažnju, pa sam je i zaprosio bez puno razmišljanja.
Preselili smo se uskoro kod mene u Zagreb, i Antonija je odmah na početku rekla iskreno da ne voli domaće poslove. Njoj je karijera na prvom mjestu, želi se tome posvetiti i da sve oko kuće dijelimo pošteno. Meni to u početku nije smetalo, pa sam i pristao, činilo se skroz fer. Nisam mogao ni pretpostavit kaj nas čeka iza ugla.
Dogovorili smo kako tko i što radi oko kuće, a Antonija me uvjeravala da može balansirati posao i kućanske obaveze, pa sam joj vjerovao i nisam duljio. Prošlo je šest mjeseci, i skužio sam da ne ide sve baš glatko. Nije joj išlo s poslom onako kako je planirala. Radila je za neku nepoznatu firmu, pola radnog vremena, plaća štura i neredovita, a što zaradi uglavnom troši na svoje želje i sitnice. U isto vrijeme, ja sam radio od jutra do mraka, a ona je često preskakala svoje dijelove oko kuće, iako se stalno pozivala na dogovor.
U početku se trudila, stvarno je, ali kasnije kao da je sav entuzijazam netragom nestao. Stan nam je počeo izgledati kao bojište, odjeća se gomilala, peglanje je bila misaona imenica. I onda još na sve to, optužila mene da joj nedovoljno pomažem! To me baš pogodilo, jer fakat nije lako hendlat stalni posao i još biti domaćica. Dogovor je bio da dijelimo sve pola-pola.
Nadao sam se da će se situacija smiriti kad dobijemo bebu, mislio sam da će, dok je na porodiljnom, više stići doma. Ali, moram ti reći, postalo je još teže. Ponekad mi stvarno padne mrak na oči i pomislim kako bi bilo jednostavnije da smo razdvojeni. Povrh svega, svađe su nam postale svakodnevica.
Ma trudim se ja razumjeti i nju, pokušavam se stavit u njene cipele, ali osjećam da sam ja taj koji stalno mora povući više. Radim po cijele dane, i doma i na poslu, i još obavljam polovicu kućanskih stvari. Da bar mogu samo sjest i odmoriti al’ ni to ne stignem.
Najgore mi je kad se zapitam kako Antonija troši vrijeme tijekom dana dok je na rodiljnom mala ima dva mjeseca, spava veći dio dana, pa ne kužim zašto se ne stigne barem malo srediti stan ili pripremiti večeru. Nekako mislim da bih ja uspio ukomponirati te poslove da mogu biti doma. Zamisli što ako dobijemo još jedno dijete? Zagovaram ravnopravnost, stvarno jesam za to, ali ispada da ona to drugačije shvaća.
Ne bih htio uništiti našu obitelj, volim to malo stvorenje najviše na svijetu. Ali, stvarno sam pri kraju snage i ne znam kako dalje u ovakvoj situaciji. Što ti misliš, na čijoj bi ti strani stao?
