Mlada učiteljica, svega devetnaest godina stara, došla je po rasporedu u prekrasno slikovito selo, te se s malenim koferčićem smjestila u stan kod starice koja je živjela sama.
Starica, pravo da kažemo, i nije bila baš tako stara imala je tada tek kojih šezdeset i pet godina, još uvijek prilično vitalna. Kuća joj je bila uredna i prostrana. Iz malenog hodnika, učiteljica zvala se Lidija Branković, ili skraćeno Lidica, kako su je svi zvali ušla je u sobu s peći na drva, gurnutih cigli i mirisom djetinjstva. Tu se nalazio stol prekriven svijetlom muštabijelom stolnjaku s plavičastim cvjetićima.
Desno su bila vrata u sobu gazdarice, a ravno u takozvani salon gdje je Lidica i živjela. Tamo je bila postelja s napuhanim jastucima i okrugli stol u sredini, gdje je ona sastavljala svoje planove i pisala zadaće.
Starica se pokazala kao vesela i brbljava, pravi hrvatski domaći tip večerima, kad Lidica ne bi otišla na kino ili se zavalila uz neku omiljenu knjigu, sjedile bi na čaj i starica, koju je Lidica među prijateljicama nazivala baka pričala bi joj zgode iz života. Pravo ime joj je bilo Anica, a željela je da je zove teta Anka.
Bez obzira na godine, bila je žena s držanjem sitna, s mudrim pogledom tamnih očiju, toplih kao domaći višnjevac. Uz sve to, teta Anka je bila izuzetno mudra, a njezine fraze često su Lidicu bacale u čudo. Kad bi nešto opisivala, imala je one prave slavonske izraze: on ti je pametan lukav, ili ona je lijepa punija. Lidicu su takve dvojne definicije svaki put nasmijale jer su unutar sebe sadržavale puno više nego što bi čovjek pomislio.
Jednom navečer, teta Anka gricka šećer (onako kako su stare gazdarice znale kockica u zubima i srče čaj iz šarenog tanjurića), pa počne:
Ma ne znaš ti, Lidice, kako je nekada bilo! Nitko nije pitao za koga ti je srce, koga voliš ili ne voliš! Roditelji su te dali za onog koga oni misle da je najbolji. Kad sam ja imala petnaest, dolazili su dečki iz drugih sela na sijelo. Imao je jedan, baš zgodan, visok, svim curama je bio zanimljiv, a opet, pravo čudo sve vrijeme gleda samo mene. Sjednem ja pored peći, pletem čarape roditeljima, on sjedi uz mene, gleda onako ispod obrva i stalno se smješka, topao i drag.
Navikla sam na njega, prirasla srcu, više nisam ni na druge gledala. Dolazio je uvijek s nečim: oraščići, bomboni, kakav kolačić iz dućana uvijek bi nešto iz džepa izvukao. I s curama sam dijelila. A nakita, marama, dragulja što mi je donio ni broja nema!
Ja bih počela odbijati, kao: Ma ne, hvala. A on bi: Uzmi, da me se sjetiš. A ja: I onako te ne zaboravljam! Pa kad uzmem, zahvali se on meni, pa ja njemu, pa pitam: Zašto ti meni zahvaljuješ? A on meni na to: Što nisi odbila moju ljubav!
Ali znala sam da moji roditelji nisu baš odobrili to njegovo udvaranje. Onda on jedan dan meni:
Rekao sam svojima, želim oženiti tebe, hoćeš li?
Ma zacaklile mi se oči, suze samo što nisu krenule. Pa mu kažem: Nećemo mi biti zajedno. On sav zbunjen, pita: Zašto? Neće mene moji dati, zbog tvog brata.
Naime, taj njegov stariji brat je od nekada bio san svake cure iz okolice, frajer broj jedan. Imao je čak i zaručnicu, ali dogodila se nesreća. Orali su njivu s djedom, konjima; jedna uzda konju zapela, brat je krenuo razmrsiti, konj se prepao pa ga udario kopitom u lice. Nije tada bilo liječnika, mislili su da će proći samo od sebe Ma nije prošlo, zavukla se infekcija, išlo je sve gore. Prevezli su ga u bolnicu u Zagrebu, doktori su se prestrašili kad su vidjeli stanje, spasili mu život, ali lice mu je upropašteno. Ostao je bez nosa, pao mu je i govor, počeo nositi maramicu preko lica, dobio nadimak Sjena. Svi su izbjegavali susrete s njim.
Čim su moji roditelji čuli da mu je taj brat brat, odmah su rekli: Ni pod razno! Ma tko tebe može sanjati, a onda da završiš kod te nesretne obitelji, svi bi rekli da je s tobom nešto ne valja kad su te tamo dali!
Meni nije to tada bilo jasno, nisam se ja za Sjena spremala, nego za njegovog brata, ali riječi mojih roditelja za Mihu (tako se on zvao) bile su kao hladan tuš. Vidim ja, zna i on da će biti po njihovom, koliko god nas dvoje htjeli drugačije. Htio je objasniti da nije njegova krivnja što se bratu dogodilo, al ni on nije mogao ništa promijeniti.
Što sam mu mogla reći? Nisam ja tada imala puno godina ni prava. Plače mi se, žao mi i njega i brata mu, ali što mogu?
Kaže Miho meni: Nemoj neka tvojima ni na pamet padne da šalju svatove, nemoj da sramote tebe.
On ode, a ja čitavu noć nisam oka sklopila od plača. Kad su čuli moji po kome ja suze ronim, samo su me ukorili, šutim, prihvatim sudbinu.
I tako, za par dana, pojavi se drugi prosac. Postanem ja žena svome Anti, Ante Jurić. Voljela sam ga, brinula o njemu nije bio ništa posebno visok ni previše elokventan, ali me je volio. Meni bude malo neugodno kad negdje idemo što je niži od mene, pa mu onako potajice uložim sjena u čizme da bude viši, a on me uvijek prozre:
Aha, opet djeca stavila sijeno!
Nikad se nije ljutio, barem meni. Al jednu stvar nikad nisam zaboravila. Kad nam se prva kći razboljela, sjedim ja, spuštenih nogu s peći, kosa razbarušena, suze liju, bojim se da dijete ne umre, a on, prolazeći, veli:
Ajde, što plačeš, bit će takvih još djece!
Bilo mi je to teško čuti, al Bogu hvala, mala se oporavila, pa nam došla još jedna, a onda sin naš mali Vjekica. O njemu je bio posebno sretan, stalno ga mazio! A onda je došla ona teška četrdeseta, gladna godina, žito narod oduzima. Kako prehraniti obitelj? Moj Ante je s drugima mljeo brašno na mlinu, dane i noći radili za šaku žita. Na kraju svatko dobije nešto pšenice za trud. Ali kmetovska zavist proradi pa netko prijavi, sudiše ih sve za krađu žita i zajedno na robiju na Goli otok, u rudnike.
Dozvolili su mu samo da se pozdravi s obitelji. Sjećam se kao jučer: čučnuo je, Vjekicu stavio na koljeno, gladio ga po glavi i plačući rekao: Zbogom, sine, tata ide, ne znam hoću li se vratiti, slušaj mamu!
Tamo je nesretni moj završio. Poslije rata, došao jedan važni gospodin iz Zagreba kod nas, slučajno svratio, ispalo da zna za Goli otok pa sam ga zamolila da pita. Poslao mi pismo rekao je da je rad tamo bio nadljudski, gladovali su i moj Ante je umro od srca. Tamo su ga i pokopali.
Starica duboko uzdahne: Joj, baš ga mi je žao, mladić, trudio se za obitelj, a država ga kaznila kao najgoreg Pa ostala ja s troje djece, napatili smo se, kunem ti se.
Lidica je slušala sve to zadrhtala srca, a kad bi priča utihnula, tiho bi priupitala koju sitnicu, da potakne nastavak.
A, teta Anka, jeste li se više udavali?
Ma kakvi, dijete moje! Nakon rata, u selu ni muškaraca nigdje! Toliko posla, tko bi još stigao misliti na udaju
Lidica je svrbila jeziku pitati za onog Mihu, osjećala je da nije sve ispričano, no, mudro je šutjela. Pomiješala je čaj žličicom, pa upitala potiho:
Teta Anka, znate li što je bilo s Mijom? Jeste li ikad čuli za njega?
Gazdarica razgladi stolnjak, zagleda se, pa zamoli: Dodaš li mi još jednu šalicu, Lidice, baš nam je čaj dobar danas!
Kakav je ovo čaj?
Listovi ribiza i metvice.
Mmm, baš miriši, i meni se sviđa!
Starica otrese lice dlanom, pogled joj se razvedri.
Srela sam ga, jesam, dijete! Djeca se raskućila, svatko svojim putem, ja ostala sama. Jedan dan, sin me zovne u Zagreb, dođi malo kod mene, ajde! Ja tamo vodio me po kinu, zoološkom, muzejima, gdje bi stigli. I baš u to vrijeme u naše selo svrati tko drugi nego Miho! Raspituje se po rodbini A šta ima s Ankom, čuo sam sve, ali prvu ljubav ne zaboravljaš!
Kažu mu da sam udovica, djecu podigla, sad sama gle čuda! I on udovac bio, žena umrla, djece nije imao. On se presabra, ide tražiti moju adresu, dođe do kćeri, uzme kontakt, pa me telefonom zove kod pošte, ja se sva zbunim, mislim da me kći treba, kad ono:
Anka, Ankica, ti si moja prva i zadnja ljubav povika na cijeli ured, srce mi se steglo! Sin blizu, ljudi stoje sramota živa! Ja mu šapćem: Miho, nisam te zaboravila, ali piši mi radije, poklopim slušalicu.
Tako je to došlo, Lidice draga: sudbina je spojila dvoje što su se morali voljeti. Dvanest godina smo proživjeli baš onako, u jednoj duši. Nikad nije rekao ružnu riječ, samo Ančica, Ankica, a ja njemu uvijek Mihica. Šteta što ga je bolest brzo odnijela, ali pamtiš lijepe dane to je puno.
Pogledala je Lidicu pažljivo, kao da provjerava misli li ova da su to samo bajke i doda:
Da mi je tko pričao, ne bih ni ja povjerovala, majke mi!
A vjerujem, teta Anka bilo bi nepravedno da se niste ponovno sreli!
Koja pravila, dušo? Pravila nema, samo nas je zapuhao suprotni vjetar.
Lidica prije nije čula za takav vjetar, ali nije ništa pitala i nije posezala za riječnikom. I vama ne bih savjetovala: nema tih riječi koje život mogu opisati.
Ta su vremena prošla, ali i danas, kad zatvorim oči, vidim sobu sa staricom, verandom, mirisom svježe skuhanog čaja, višnjevača i pelina kroz otvoren prozor sve to daje nadu da će lijepo ponovno doći Kad zapuše suprotni vjetar.
