Ne trebaš gajiti lažnu nadu
Gledajući svoje roditelje, kako otac s puno ljubavi i pažnje brine o majci i njoj, Kristina je uvijek mislila:
I ja ću jednog dana imati dobrog i zgodnog muža, jedan brak za cijeli život. Voljet ću ga iskreno, on mene još više, imat ćemo djecu i živjeti dugo, sretno, kao moji roditelji.
S takvim očekivanjima odrastala je, sanjajući svog jedinog i neponovljivog. I dočekala ga je ili je bar tako mislila. Jednog sparnog ljetnog dana, prijateljica Rita je predložila:
Danas je neradni dan, idemo na more! U Zagrebu je zagušljivo i vruće, treba nam malo odmora.
Ma idemo, imaš pravo, složila se Kristina, sunčanje i kupanje će mi baš dobro doći.
Tako su tog divnog ljetnog dana Kristina i Rita bezbrižno ležale na plaži u Opatiji, kupale se i smijale. U početku nije ni primijetila simpatičnog momka koji je par dekica dalje sjedio. Ali uskoro su im se sreli pogledi i osjetila je kako je promatra svojim tamnim očima. Nedugo potom prišao im je.
Bok, cure, mogu vam se pridružiti? Samom mi je dosadno, ajmo se upoznati, ja sam Krešimir, rekao je bez srama gledajući ravno u Kristinu.
Može, rekla je dok se pomicala na ručniku.
Pričali su, odmah je bilo jasno da Krešo pokazuje interes baš za Kristinu; bila je lijepa, pametna i vedra. Krešo je bio sportaš, a nje su uvijek privlačili atletski dečki. Glava joj se brzo zavrtjela od zaljubljenosti, odmah je na nos stavila ružičaste naočale. Nije željela vidjeti nijednu njegovu manu, jer Krešo je bio ona slika o kojoj je sanjala visok, sportski, širokog osmijeha.
Kristina, zar ne kužiš? Krešo nije taj, tvrd je, upozoravala ju je Rita, koja je sve gledala iz druge perspektive, ali kako natjerati zaljubljenu osobu da vidi stvarnost.
Ma pusti, Rito! Nama je super, Krešo je pažljiv prema meni, jedino mu se kratke suknje ne sviđaju, ali nije bed, mogu ga poslušati, branila ga je Kristina.
Kad je Kristina rekla prijateljici da će se udati za Krešu i da su već predali papire u matični ured, Rita je opet upozoravala:
Kristina, ovaj čovjek ti nije za brak! no Kristina je odmahnula rukom i čak pomislila da joj prijateljica možda zavidi.
Bračni život je u početku tekao glatko. No, Kreši je puno toga smetalo i nije štedio riječi:
Moraš smršaviti, ovu suknju nemoj oblačiti, prerazuzdana je, haljina je preotvorena, oblači se skromnije. Tvoja prijateljica Rita mi ne odgovara, ne druži se s njom, a Kristina je sve prihvaćala, vjerujući da je muž u pravu.
S vremenom su joj ružičaste naočale pale s očiju. Počela je primjećivati Krešine mane kritičan, bez imalo takta, uvijek željan ponižavanja drugih, posebice konobara i prodavačica, govorio bi im s visine, kao da su sluge, a ne ljudi. Kristini je bilo neugodno, crvenjela je i okretala pogled.
Tako je bio i prije, ali tada se to činilo kao zaštitnički instinkt. Sad su njegove kritike udarale upravo po njoj.
Loše si postavila tanjur, zar ne znaš ulijevati kavu? Zašto juha nije dovoljno slana? Zašto nisi ispeglala košulju? Cipele ti nisu sređene, iz dana u dan uvijek nešto novo.
Kristini su počele ići na živce te njegove sitničavosti, iako je pokušavala zadovoljiti svaku njegovu primjedbu, krivila je sebe i gajila nadu da će se Krešo promijeniti.
Ako muž u meni vidi greške, to znači da nisam dovoljno dobra žena i domaćica, razmišljala je. Krešo kaže da moram hitno smršaviti, pa ionako sam htjela vježbati i paziti na prehranu, pravdala je u sebi svog muža.
Svako poniženje opravdavala bi pred sobom, a njemu je to odgovaralo, no kad mu je jednom vratila, lupio ju je. I opet je pokušala opravdati:
Pa mogla sam i šutjeti, čemu rasprava?
Tad je bio pijan, u zadnje vrijeme dolazio bi sve češće takav kući, a modrice su se množile, ona ih je kako-tako prikrivala. Rita je primijetila i nije šutjela.
Bježi od tog nasilnika, prijateljice! Jesam te upozoravala! Ne čekaj drugo, on te ne voli ni malo.
Rito, kako da ga napustim, iz ljubavi sam se udala, a brak bi trebao biti zauvijek. Vjerujem da će se promijeniti.
Oj, naivna si, Kristina. Jednog dana sjetit ćeš se mojih riječi i zažaliti.
Jedne večeri Krešo je opet došao kasno, pijan i smrdeći pod nosom, Kristina je već spavala. Nije mu se svidjelo što ga žena ne dočeka, jer “prava žena” mora čekati muža. Prišao joj je i udario ju, još nekoliko puta. Morala je zvati hitnu u Rijeku slomljeno rebro.
Kristina, oprosti, molim te, oprosti, cvilio je pored nje u bolničkoj sobi.
Ali nije mu više vjerovala. Mislila je:
Boji se samo što ga mogu osuditi, ne onoga što je učinio, ali iz dobrote ga je pokrila i izjavila da je sama kriva.
No, majka i Rita su inzistirale na razvodu. Nakon rastave, Kristina je shvatila da život bez njega nije loš, čak štoviše, nitko je više nije vrijeđao i prigovarao. Polako su stvari sjeli na svoje mjesto. Kristina je bila mlada, lijepa i topla, život je išao dalje.
Na jednom rođendanu kod Rite, upoznala je Konstantina, daljnjeg Ritina rođaka. I odmah je osjetila da je Kosta potpuna suprotnost Kreši tih, strpljiv, nije volio gužve. Prava promjena.
E, ovog puta neću napraviti istu pogrešku, smijala se Kristina, a Rita je potvrdila, stvarno je miran i domaćinski.
Nisu se predugo viđali, ubrzo su se vjenčali. Kosta je stvarno bio miran i čak brižan, ali ipak je imao jednu manu novac. Kristina je primijetila da vodi posebnu bilježnicu u koju detaljno upisuje svaku kunu koju potroše.
Vidi, opet su ulaznice za kino poskupjele, rekao bi dok su gledali što igrati.
U kafiću bi uvijek naručivao najjeftiniji sok i salatu, govoreći kako tako treba. Kristini je bilo čudno nisu u oskudici, on dobro zarađuje, ona također. Živjeli su u njegovom stanu u Splitu, vozili dobar auto, vikendica s njegovim roditeljima, sve na mjestu. I nikad nije vikao ni dignuo ruku na nju.
U početku je mislila da je napokon sretna i sve praštala, pa i kad bi Kosta tražio da mu polaže račune do zadnje lipe. Postalo joj je zamorno, žalila se Riti.
Zamisli, Rita, Kosta traži izvještaj svake lipe koju potrošim, čak i za donje rublje ili higijenske stvari, a kozmetiku smatra razbacivanjem novca. Kaže, dovoljna mi je ruž i ništa drugo. Niti jedan argument ne pomaže.
Uh, nisam znala da je toliko škrt, to ni meni ne bi odgovaralo.
Jednom je Kristina imala nesreću, slomila nogu i završila u bolnici. Prije toga je izgubila posao. Tad je Kosta pokazao pravo lice nosio bi joj jogurt i jednu jabuku.
Kosta, ovdje u bolnici hrana je jadna, stalno sam gladna, a možeš li dati nešto medicinskoj sestri da pripazi na mene?
Kakav novac? To joj je posao, dobiva plaću za to, nećeš valjda da još dodatno plaćam, bio je smiren.
Nakon otpusta, sa štakom je skakutala po stanu, nastojala kuhati, srediti stan, koliko je mogla. On je počeo prigovarati da kuća nije sređena, a za ručak je htio juhu, ne špagete. Kad ga je zamolila da joj kupi ženske potrepštine, naljutio se kao nikad.
Što ti još izmišljaš, previše sjediš doma, a kad ćeš se vratiti raditi? Sjedneš mi na vrat, ja te izdržavam!
To je Kristini bila kap koja je prelila čašu, zvala je Ritu.
Rita, dok je Kosta na poslu, pomozi mi spakirati stvari i naručiti taksi, idem k mami. Ne mogu više, ne želim više ovako živjeti ni trpjeti uvrede.
Rita joj je pomogla, Kristina je podnijela zahtjev za razvod. Kosta je nazivao i tražio nazad sve poklone, čak i računao koliko je potrošio za večere i kino.
Rita, mislila sam da se to događa samo u vicevima, ali evo i u životu. I još sam ponijela samo svoje stvari.
Kristina se nije predavala oporavila se, uz pomoć prijateljice našla dobar posao u uredu, radile su zajedno.
Ma znaš što, Kristina, pronaći ćeš ti sreću, tješila ju je Rita, koja je sama imala skladan brak. Možda jednostavno privlačiš krive muškarce?
Možda i privlačim, tko zna, složila se Kristina.
Nakon dva neuspjela braka, bila je puno opreznija s muškarcima. Dobro bi proučila svakoga prije nego išta odluči. Neki su je čudno gledali zbog njezine opreznosti, ali nije marila.
U tvrtku im je došao novi kolega, Željko. Odmah je zaiskrilo. Ni Rita to nije mogla ne primijetiti.
Kristina, nemoj opet naivno gledati na stvari, prvo ga upoznaj kako treba. Čak ću i ja promatrati Željka sa strane! šalila se Rita, jer joj se novi kolega stvarno svidio.
Željko je bio uljudan, pažljiv, kad bi odlazio na kavu, uvijek bi donio šalicu i Kristini, pred svima. Kad bi išli zajedno na ručak, inzistirao je da sve plati on.
Kristina, mislim da je Željko baš onaj tip muškarca kojeg si trebala ranije upoznati. Niti škrtac niti ohol, vozi te doma, pokupi te ranom zorom, ništa ne traži zauzvrat. Što ti više treba?
I sama je shvatila da je Željko potpuno drukčiji od njezinih bivših muževa, osjećala se zaštićeno uz njega, ponovno nježna i ženska.
Rito, sad konačno znam kako je biti “iza zida”. Moj zid je Željko.
Ne samo da ju je zaprosio nego žive već dugo u sretnom braku i imaju dva sina. Željko je obožava, za njega su ona i djeca sve na svijetu. Evo, to je to sreća.
Što sam naučio? Nikada nemojš gubiti nadu u sebe, ali ni zatvarati oči pred tuđim manama. Trebaš poznavati svoju vrijednost i naučiti s kim dijeliš svoje godine. Sreća uvijek dolazi kad najmanje očekuješ, samo trebaš biti spreman prepoznati je.
