Ma ne bi mi ni palo na pamet da ću se jednom svađati s roditeljima i bratom oko imovine, kao da se dijelimo na pijaci, svatko viče i pokušava nešto dokazati. Već sam muškarac u dvadesetima, želim biti svoj na svome, a moj brat ima tek četrnaest godina. Pa što će njemu stan? Nije ni osnovnu završio kako treba, još uvijek mu je glava puna dječjih snova.
I naši roditelji ga vide kao klinca, ali ni mene ne doživljavaju ozbiljno. Iako sam na faksu, radim i živim u stanu koji je naslijedio moj tata od svojih roditelja. Tata mi je dao priliku da tamo živim kad sam mu rekla da želim biti samostalna i spremna sam plaćati najam.
Bio je to odličan dar od njih, i čak sam počela malo po malo uređivati stan, zamišljajući da će jednog dana biti moj. Svađe i natezanja su krenula tek poslije jedne burne rasprave s tatom. Iskreno, više se ni ne sjećam točne teme, ali pogodilo ga je kad sam rekla da želim sama krojiti svoj život.
Poslije toga sjeli smo svi za stol i roditelji su mi direktno rekli: ako sam toliko samostalna, mogu se iseliti iz stana, oni će ga iznajmiti, a uostalom, to nije samo moj stan, trebamo misliti i na mog mlađeg brata.
Bez veze je uopće ulaziti u detalje po njima, ja bih trebala dobiti taj stan, a brat bi ostao u sadašnjem s roditeljima. Ili, još bolje, prodati oba stana, podijeliti kune i svatko si kupi nešto svoje.
Ali ja sam žestoko protiv toga. Zašto nabijati sebi trošak na leđa, plaćati agencijama, državne pristojbe i poreze, kad su već dva dobra stana u priči koji su sasvim solidni za život?
Najviše me boli što bi me roditelji najradije istjerali iz kuće zbog te moje samostalnosti.
Možda još malo ohlade i shvate da ovo nema smisla pa ćemo se pomiriti, ali trenutno mi nije ni na kraj pameti prvi tražiti dogovor. Njihov stav mi je baš glup i brat im, naravno, ide niz dlaku klinac je, ne razumije ni pola svega. Guraju nas jedno protiv drugog, kao da žele da se u nekoj budućnosti posvađamo do krvi i sve rješavamo prodajom obiteljske imovine.
