Kutija je stajala pred nogama treći dan, a dno joj se već raskvasilo od jutarnje vlage. Marija je poravnala ručnik iznutra i prebrojala mačiće: svih pet. Dva siva, dva prugasta, jedan crn s bijelim prsima. Crni je spavao, prugasti su se koprcali, a sivi su se stiskali jedan uz drugog.
Tržnica se budila polako. Marta s voćnog reda već je bila složila jabuke u hrpu, a od njih je dolazio onaj kiselkasti jesenski miris po kojem se listopad razlikuje od svih ostalih mjeseci. Nebo je visjelo sivo i gusto, a hladnoća se nije uvlačila pod kaput odmah, nego postupno, centimetar po centimetar, od dlanova prema laktovima. Asfalt se caklio od jučerašnje kiše, a lokve su odražavale tezge, ljude i komade neba.
Marija je puhala u prste. Prsti su joj bili crveni i ukočeni, a rukavice je zaboravila kod kuće jer je jutros mislila – ne na rukavice, nego na to da je danas posljednji dan kad može stajati ovdje. Sutra će kći doći po mačku, a mačiće kći neće uzeti. Kći je rekla: „Mama, kamo ću ja petoricu?“ I bila je u pravu. Ali njezina pravoća nije ništa rješavala, samo je otežavala ono što je već bilo teško.
– Uzmite mačića, – govorila je Marija svakome tko bi usporio korak. – Slatki su, pitomi. Ako vam nije teško…
Ljudi su prolazili mimo. Žena s kolicima nasmiješila se, ali odmahnula glavom. Muškarac u radničkom odijelu nije ni pogledao. Djevojčica od desetak godina čučnula je i pružila ruku, ali majka ju je povukla za rukav i odvukla dalje.
– Kome trebaju mačići u listopadu? – rekla je Marta sa susjedne tezge, premještajući jabuke. – U proljeće još i nekako, ali sad… Nosila bi ih ti natrag.
Marija je šutjela. „Natrag“ je značilo ono o čemu nije htjela misliti.
Crni mačić se probudio, podigao glavu i zacvilio. Marija je spustila ruku u kutiju i počešala ga iza uha. Karton pod prstima bio je mekan i vlažan, a u jednom kutu već se počeo raslojavati.
Nije usporio korak, nije skliznuo pogledom po kutiji i otišao dalje. Zaustavio se, kao da je udario u nevidljivi zid, i stajao tako nekoliko trenutaka, gledajući dolje.
Mršav, u iznošenoj jakni na laktovima, ruke u džepovima. Lice kakvo biva kod ljudi koji dugo ne spavaju, ali ne od posla, nego od nečeg drugog. Svijetle oči, umorne. Trodnevna brada, ali uredna, kao da je nije puštao, nego jednostavno zaboravio obrijati.
– Koliko ih ima? – upitao je.
– Petoro, – Marija se ispravila, popravila jaknu. – Dva dječaka, tri djevojčice. Mjesec i tjedan dana. NaWC su naviknuti. Ako vam…
– Dajte.
Marija je trepnula.
– Što?
– Sve mi dajte.
Izvukao je ruke iz džepova i čučnuo. Podigao je crnog mačića jednim dlanom, pogledao ga u oči, lagano raširio stražnje nogice provjeravajući, pa ga vratio natrag. Tako ne uzimaju štene na poklon djetetu. Tako uzimaju životinju ljudi koji znaju kamo gledati i zašto.
Marija je stajala i nije znala što bi s rukama. Vrećica s hranom koju je nosila svaki dan odjednom nije bila potrebna. Riječi koje je pripremala za svakog prolaznika također su postale nepotrebne.
– Vi… sve? – preispitala je.
Kimnuo je. Podigao je kutiju. Vidjela je kako su njegove ruke već držale karton pažljivo, nježno, ne stišćući ga.
– Stanite, – Marija je posegnula u torbu. – Evo, tu je hrana, kupila sam je… I posebna smjesa. Treba ih još kapaljkom dohranjivati, malo po malo. Slabo još same jedu.
Uzeo je vrećicu. Nije zahvalio. Nije se nasmiješio. Samo je kimnuo i otišao, a kutija u njegovim rukama njišala se u ritmu koraka, a iz nje je virila riđa prugasta šapica, hvatajući se za rub.
Marta je zviždnula.
– Pa dobro. Sve je odnio. Čudan neki.
Marija nije odgovorila. Gledala mu je u leđa i nije mogla shvatiti zašto joj u nutrini nije laknulo, premda je to željela tri dana. Vjerojatno zato što dati mačiće neznancu koji nije objasnio zašto – nije isto što i udomiti ih. „Udomiti“ znači znati kamo. A ona nije znala. Samo je vidjela njegove ruke, i ruke su bile dobre, i to je moralo biti dovoljno.
Izvadila je iz torbe bilježnicu i olovku. Pošla je za njim, srećom nije morala daleko – neznanac je ušao u stubište susjedne zgrade. Marija je, kao špijunka, pratila ga sve do stana. Zapisala je adresu. Za svaki slučaj. Ili ne za svaki slučaj.
Cipele su stajale na vratima samo jedne. Kuke na zidu u hodniku bile su prazne: četiri komada, sjajne, i na svakoj je nekad visjela jakna, šal ili kišobran, a sad su samo virile iz zida kao pitanja na koja nema tko odgovoriti.
Petar je stavio kutiju na pod u kuhinji. Mačići su se uznemirili, jedan je zacvilio.
Skinuo je jaknu, objesio je na jedinu zauzetu kuku.
Radijator ispod prozora bio je jedva topao. Listopad se šuljao u studeni, a grijanje su uključili nedavno, pa su cijevi još grijale kao da same ne vjeruju da je vrijeme.
Petar je čučnuo kraj kutije. Crni mačić je prvi podigao glavu i pogledao ga ravno u oči, zelenim, još mutnim očima, ali već s karakterom. Tračak svjetla s prozora padao je na linoleum, a u njemu su plesale čestice prašine, spore i ravnodušne prema svemu.
Petar je otvorio ormar i našao stari ručnik. Frotir, plavi, odavno izgubio boju i mekoću. Prostrijeo ga je na pod kraj radijatora, prebacio mačiće iz kutije na ručnik. Ležali su nagomilani, šapice isprepletene, a on ih nije razdvajao. Neka.
Zatim je iz vrećice izvadio hranu i mliječnu smjesu. Stavio je na stol.
Smjesu je trebalo zagrijati na trideset osam stupnjeva. Petar je to znao kao što zna svoje ime: ne sjećajući se, nego jednostavno znajući. Razmutio je toplom vodom, stavio na laganu vatru i stajao uz štednjak s termometrom za vodu koji je našao u ladici, i čekao.
Skupljen alat u kutiju, vratio ključeve, napisao otkaz. Tamara je otišla u travnju, a do listopada on je prestao biti veterinar, jer ruke koje su liječile tuđe životinje nisu mogle zadržati vlastiti život. I učinilo se ispravnim zaustaviti sve.
Ali tijelo je pamtilo. Kapaljka je legla između kažiprsta i srednjaka kao što je legla tisuće puta. Lijeva ruka je uzela mačića, okrenula ga na leđa, primaknula kapaljku usnama. Kap mlijeka skotrljala se niz bradu na ručnik, i mačić je počeo mljackati, a Petar je osjetio kako mu se nešto u zapešću opustilo.
Crnog prvo, jer je bio najmanji i gutao je pohlepno, žurno, kao da se boji da će mu oduzeti.
Sive zajedno: ležali su bok uz bok i nisu se htjeli razdvajati, i dok je jedan jeo, drugi mu je zabadao nos u vrat, a Petar je držao obojicu jednom rukom.
Prugaste jednog po jednog, izvlačili su se i cvilili, a mlijeko je teklo mimo po bradama i po ručniku, i on ih je brisao kutom tkanine, ne ljutito, nego naviklo, kao što je radio godinama u klinici gdje su vlasnici gledali sa zebnjom, a on je govorio „sve je dobro, sve je u redu“, i od njegova glasa nisu se smirivale samo životinje, nego i ljudi.
Najevši se, mačići su zaspali. Svih petoro, na ručniku kraj radijatora, jedan na drugome. Crni na vrhu, bijela prsa, šapice obješene. Petar je sjeo na pod pokraj njih i naslonio leđa na zid. Gledao je kako dišu. Tanak, ubrzan, zajednički zvuk, poput šuškanja.
Zatim je ustao, oprao šalicu. Osušio je i stavio u ormar. Izvadio je drugu, čistu. Nalio si je čaja. I dok je pio, mačić, jedan od prugastih, probudio se, dopuzio do njegove noge i zabio nos u gležanj. Nos je bio mokar, hladan, veličine zrna graška.
Petar nije očekivao kucanje na vratima, jer zvono nije radilo već šest mjeseci, i nije ga popravio, jer nikome nije trebalo da zvoni. Kucanje. Tri kratka udarca košticama. Tako kucaju ljudi koji nisu sigurni da ih žele vidjeti.
Otvorio je. Marija je stajala na pragu u istoj marami, samo je danas bila urednije zavezana. U rukama vrećica iz koje je mirisalo na pržena tijesto i luk.
– Dobar dan, – rekla je i odmah dodala: – Nisam na dugo. Samo da pitam. Kako su? Mačići.
Petar se povukao u stranu. Nije pozvao riječima, samo se povukao. Nije se iznenadio što ga je našla.
Marija je ušla. Mačići su bili u kuhinji. Ručnik kraj radijatora, pored njega zdjelice, svaka označena markerom: „crni“, „sivi-1“, „sivi-2“, „prugasti-m“, „prugasta-ž“. Marija je pogledala zdjelice, natpise markerom, ručnik, i stisnulo joj se grlo, jer čovjek koji označava zdjelice četvrtog dana ne namjerava ih dati.
– Evo. Donijela sam, – pružila je vrećicu. – Pogačice. Mislila sam, možda…
Nije završila, jer nije znala kako završiti. „Možda ste gladni“ zvučalo bi nespretno. „Možda vam je usamljeno“ zvučalo bi istinito, ali istinu je bilo prerano reći.
Petar je uzeo vrećicu. Stavio je na stol. Crni mačić sjedio mu je na ramenu, zakačen pandžama za vuneni džemper, a Marija je primijetila da je džemper već pun petlji i da ih Petar nije popravljao.
– Hoćete li čaj? – upitao je. Prva duga rečenica u cijelom razgovoru.
Marija je kimnula. Sjela je na stolicu, položila ruke na koljena. U kuhinji je bilo toplije nego u hodniku, i mirisalo je na mlijeko, hranu i još nešto.
Mačić je skočio s Petrovog ramena i popeo joj se u krilo, a ona ga je uhvatila automatski, kao što se hvata ono što pada, bez razmišljanja. Bio je topao, a pandže su probadale tkaninu suknje, i Marija ga nije maknula, nego je samo pritisnula dlan na njegova leđa, osjećajući kako pod krznom kuca brzo, malo srce.
Petar je natočio čaj.
Tjedan dana kasnije Petar je primijetio da kutija više nije potrebna. Mačići su spavali gdje je tko: dvoje na fotelji, jedan na prozorskoj dasci, crni mu u nogama, prugasta na džemperu koji je bacio na stolicu i zaboravio. Kutija je stajala u kutu prazna, a on ju je spljoštio i stavio na prag umjesto otirača. Karton je bio mekan, izlizan, a mačići su ga, prolazeći pokraj, grepali pandžama iz navike, kao što grepaju poznato.
Marija je dolazila svaki drugi dan. Donosila je pogačice, ili svježi sir, ili jabuke s one iste tržnice, od Marte. Zvono je popravio drugog tjedna. Ona bi pozvonila, a taj zvuk, oštar, zveckav, starinski, bio je bolji od bilo koje tišine koju je Petar poznavao u posljednjoj godini.
U hodniku su na kukama sad visjeli njegova jakna i njezina marama.
Jednog jutra crni mačić istrčao je u hodnik kroz odškrinuta vrata. Petar je izašao za njim, podigao ga, a mačić se upro šapicama u njegovu bradu, kao da je htio vidjeti što je tamo, iza vrata, dalje. Petar je također pogledao. Stubište, prašnjavi prozor, svjetlo. Stajao je tako nekoliko trenutaka, pridržavajući vrata nogom da se ne zalupaju.
Zatim se vratio u stan. Spustio je mačića na pod, a on je otrčao u kuhinju gdje su već zveckale zdjelice, jer su ostala četvorica čula korake i zaključila da je vrijeme za doručak. Vrata Petar nije zaključao. Uskoro će doći Marija.
