Kutija je stajala kraj njezinih nogu već treći dan, i dno joj je bilo natopljeno od jutarnje vlage. Ljerka je poravnala ručnik unutra, prebrojala mačiće: svih pet. Dva siva, dva prugasta, jedan crni s bijelim prsima. Crni je spavao, prugasti su se koprcali, sivi su se stiskali jedan uz drugoga.
Tržnica se budila polako. Nada s voćnog štanda već je složila jabuke u hrpicu, i od njih je dolazio onaj kiselkasti jesenski miris po kojem se listopad razlikuje od svih drugih mjeseci. Nebo je visjelo sivo, gusto, a hladnoća se uvlačila pod jaknu ne odjednom, nego postepeno, centimetar po centimetar, od dlanova prema laktovima. Asfalt se caklio od jučerašnje kiše, a lokve su odražavale štandove, ljude, komadiće neba.
Ljerka je puhala u prste. Prsti su bili crveni, ukočeni, a rukavice je zaboravila kod kuće jer je ujutro mislila ne na rukavice, nego na to da je danas posljednji dan kad može stajati ovdje. Sutra će kći doći uzeti mačku, a mačiće kći neće uzeti. Kći je rekla: „Mama, kamo ću ja petoricu?“ I bila je u pravu. Ali njezina pravo nije rješavalo ništa, nego je samo otežavalo ono što je ionako bilo teško.
– Uzmite mačića, – govorila je Ljerka svakome tko bi usporio korak. – Lijepi su, pitomi. Ako vam nije teško…
Ljudi su prolazili. Žena s kolicima nasmiješila se, ali odmahnula glavom. Muškarac u radničkom odijelu nije ni pogledao. Djevojčica od desetak godina čučnula je, pružila ruku, ali ju je majka povukla za rukav i odvukla dalje.
– Kome trebaju mačići u listopadu? – rekla je Nada sa susjednog štanda, prebacujući jabuke. – U proljeće još i nekako, a sada… Nosila bi ih ti natrag.
Ljerka je šutjela. Natrag je značilo ono o čemu nije htjela misliti.
Crni mačić se probudio, podigao glavu, cičnuo. Ljerka je spustila ruku u kutiju i počešala ga iza uha. Karton pod prstima bio je mekan, vlažan, a u jednom kutu već se počeo raslojavati.
Nije usporio korak, nije skliznuo pogledom preko kutije i otišao dalje. Zaustavio se, kao da je udario u nevidljivi zid, i stajao tako nekoliko trenutaka, gledajući dolje.
Mršav, u iznošenoj jakni s pohabanim laktovima, ruke u džepovima. Lice kakvo biva kod ljudi koji se dugo ne naspavaju, ali ne od posla, nego od nečega drugoga. Svijetle oči, umorne. Trodnevna brada, ali uredna, kao da je nije puštao, nego jednostavno zaboravljao obrijati se.
– Koliko ih je? – upitao je.
– Petero, – Ljerka se uspravila, povukla jaknu. – Dva mužjaka, tri ženke. Mjesec i tjedan. Na nužnik su naviknuti. Ako vam ne…
– Dajte.
Ljerka je trepnula.
– Što?
– Sve dajte.
Izvukao je ruke iz džepova i čučnuo. Podigao je crnog mačića jednim dlanom, pogledao ga u oči, lagano razmaknuo stražnje nožice, provjeravajući, pa ga vratio natrag. Tako ne uzimaju štene na dar djetetu. Tako uzimaju životinju ljudi koji znaju kamo gledati i zašto.
Ljerka je stajala i nije znala što bi s rukama. Vrećica s hranom koju je nosila svaki dan odjednom više nije trebala. Riječi koje je pripremala za svakog prolaznika također više nisu trebale.
– Vi… sve? – prepričala je.
Kimnuo je. Podigao kutiju. Vidjela je kako njegove ruke već drže karton pažljivo, nježno, ne stišćući ga.
– Pričekajte, – Ljerka je posegnula u torbu. – Evo, tu je hrana, kupovala sam… I posebna mješavina. Treba ih još kapaljkom dohranjivati, pomalo. Još loše sami jedu.
Uzeo je vrećicu. Nije zahvalio. Nije se nasmiješio. Samo je kimnuo i krenuo, i kutija u njegovim rukama njihala se u ritmu koraka, a iz nje je virila riđa prugasta šapica, držeći se za rub.
Nada je zviždnula.
– Ma što kažeš. Sve je uzeo. Čudan neki.
Ljerka nije odgovorila. Gledala je u njegova leđa i nije mogla shvatiti zašto joj nije lakše, iako je to željela tri dana. Vjerojatno zato što dati mačiće neznancu koji nije objasnio zašto, nije baš isto što i smjestiti ih. Smjestiti znači znati kamo. A ona nije znala. Samo je vidjela njegove ruke, i ruke su bile prave, i to je moralo biti dovoljno.
Izvadila je iz torbe bilježnicu i olovku. Pošla je za njim; srećom, nije morala daleko – neznanac je ušao u hodnik susjedne zgrade. Ljerka je, poput špijuna, pratila ga sve do stana. Zapisala je adresu. Za svaki slučaj. Ili ne baš za svaki.
Čizme kraj vrata stajale su same. Kuke na zidu u hodniku bile su prazne: četiri komada, sjajne, a na svakoj je nekad visjela jakna, šal ili kišobran, a sada su samo stršale iz zida, poput pitanja na koja nema tko odgovoriti.
Stipe je stavio kutiju na pod u kuhinji. Mačići su se pokrenuli, jedan je cičnuo.
Skinuo je jaknu, objesio je na jedinu zauzetu kuku.
Radijator ispod prozora bio je jedva topao. Listopad se prikradao studenome, a grijanje su uključili nedavno, i cijevi su još grjale kao da same ne vjeruju da je vrijeme.
Stipe je čučnuo kraj kutije. Crni mačić prvi je podigao glavu i pogledao ga ravno, zelenim, još mutnim očima, ali već s karakterom. Pruga svjetla s prozora padala je na linoleum, a u njoj su plesale čestice prašine, spore, ravnodušne prema svemu.
Stipe je otvorio ormar, našao stari ručnik. Frotir, plav, odavno izgubio boju i mekoću. Prostro ga je na podu kraj radijatora, prebacio mačiće iz kutije na ručnik. Ležali su u gomili, šapice su im se ispreplele, a on ih nije razdvajao. Neka.
Zatim je iz vrećice izvadio hranu, mliječnu mješavinu. Stavio na stol.
Mješavinu je trebalo zagrijati na trideset osam stupnjeva. Stipe je to znao, kao što se zna vlastito ime: ne prisjećajući se, nego jednostavno znajući. Razmutio je toplom vodom, stavio na laganu vatru, i stajao kraj štednjaka s termometrom za vodu koji je pronašao u ladici, i čekao.
Složio je instrumente u kutiju, predao ključeve, napisao otkaz. Tihana je otišla u travnju, a do listopada on je prestao biti veterinar, jer ruke koje su liječile tuđe životinje nisu mogle zadržati vlastiti život. I učinilo se ispravnim zaustaviti sve.
Ali tijelo je pamtilo. Kapaljka je legla između kažiprsta i srednjaka onako kako je legla tisućama puta. Lijeva ruka uzela je mačića, okrenula ga na leđa, prislonila kapaljku usnama. Kap mlijeka skotrljala se niz bradu na ručnik, a mačić je počeo srkati, i Stipe je osjetio kako se nešto u zapešću opustilo.
Crnog prvog, jer je bio najmanji i gutao je pohlepno, žurno, kao da se boji da će mu oduzeti.
Sive zajedno: ležali su bok uz bok i nisu se htjeli rastati, i dok je jedan jeo, drugi mu je gurnuo nos u vrat, a Stipe je pridržavao obojicu jednom rukom.
Prugaste pojedinačno, otimali su se i cičali, i mlijeko je teklo mimo niz brade i po ručniku, a on ih je brisao kutkom tkanine, bez ljutnje, nego naviknuto, kao što je činio godinama u klinici, gdje su vlasnici gledali s tjeskobom, a on je govorio „sve je dobro, sve je u redu“, i od njegova glasa nisu se smirivale samo životinje, nego i ljudi.
Najedavši se, mačići su zaspali. Svih pet, na ručniku kraj radijatora, jedan na drugome. Crni na vrhu, bijela prsa, šapice obješene. Stipe je sjeo na pod pokraj njih i naslonio se leđima na zid. Gledao je kako dišu. Tanak, učestal, zajednički zvuk, nalik šuštanju.
Zatim je ustao, oprao šalicu. Osušio je i stavio u ormar. Izvadio drugu, čistu. Natočio čaj. I dok je pio, mačić, jedan od prugastih, probudio se, dokotrljao do njegove noge i gurnuo nos u gležanj. Nos je bio mokar, hladan, veličine zrna graška.
Stipe nije očekivao zvono na vratima, jer zvono nije radilo već pola godine, i nije ga popravio jer nije imao kome zvati. Kucanje. Tri kratka udarca košticama prstiju. Tako kucaju ljudi koji nisu sigurni da ih žele vidjeti.
Otvorio je. Ljerka je stajala na pragu, u istoj marami, samo što je danas bila svezana urednije. U rukama vrećica iz koje je mirisalo na prženo tijesto i luk.
– Dobar dan, – rekla je i odmah dodala: – Ja sam nakratko. Samo pitati. Kako su? Mačići.
Stipe je odstupio u stranu. Nije pozvao riječima, samo je odstupio. Nije se ni začudio kako ga je pronašla.
Ljerka je ušla. Mačići su bili u kuhinji. Ručnik kraj radijatora, pokraj njega zdjelice, svaka označena markerom: „crni“, „sivi-1“, „sivi-2“, „prugasti-m“, „prugasta-ž“. Ljerka je pogledala zdjelice, oznake markerom, ručnik, i grlo joj se steglo, jer čovjek koji označava zdjelice četvrti dan ne planira ih dati.
– Evo. Donijela sam, – pružila je vrećicu. – Pite. Mislila sam, možda…
Nije dovršila jer nije znala kako dovršiti. „Možda ste gladni“ zvučalo bi neugodno. „Možda vam je samoća“ zvučalo bi istinito, ali istinu je bilo rano govoriti.
Stipe je uzeo vrećicu. Stavio na stol. Crni mačić sjedio mu je na ramenu, zakačivši se pandžama za vuneni džemper, i Ljerka je primijetila da je džemper već sav u zategnutim omčama, a Stipe ih nije popravljao.
– Hoćete li čaj? – upitao je. Prva duga rečenica u cijelom razgovoru.
Ljerka je kimnula. Sjela na stolicu, stavila ruke na koljena. U kuhinji je bilo toplije nego u hodniku, i mirisalo je na mlijeko, hranu i još nešto.
Mačić je skočio s ramena Stipeta i popezao joj se na koljena, a ona ga je uhvatila automatski, kao što se hvata ono što pada, bez razmišljanja. Bio je topao, i pandže su probadale tkaninu suknje, a Ljerka ga nije maknula, nego je samo pritisnula dlan na leđa, osjećajući kako pod krznom kuca brzo malo srce.
Stipe je natočio čaj.
Tjedan dana kasnije, Stipe je primijetio da kutija više ne treba. Mačići su spavali gdje je tko: dvoje na fotelji, jedan na prozorskoj dasci, crni mu u nogama, prugasta na džemperu koji je bacio na stolicu i zaboravio. Kutija je stajala u kutu prazna, i on ju je spljoštio, stavio kraj praga umjesto otirača. Karton je bio mekan, istrošen, a mačići su prolazeći grebli po njemu pandžama iz navike, kao što grebu poznato.
Ljerka je dolazila svaki drugi dan. Donosila je pite, ili svježi sir, ili jabuke s one iste tržnice, od Nade. Zvono je popravio drugi tjedan. Ona bi pozvonila, i taj zvuk, oštar, zveckav, staromodan, bio je bolji od bilo koje tišine koju je Stipe poznavao u posljednjoj godini.
U hodniku su na kukama sada visjeli njegova jakna i njezina marama.
Jednoga jutra crni mačić istrčao je u hodnik kroz odškrinuta vrata. Stipe je izašao za njim, podigao ga, a mačić se upro šapicama u njegovu bradu, kao da je htio pogledati što je tamo, iza vrata, dalje. Stipe je pogledao također. Stubište, prašnjav prozor, svjetlo. Stajao je tako nekoliko trenutaka, pridržavajući vrata nogom da se ne zatvore.
Zatim se vratio u stan. Spustio mačića na pod, a on je otrčao u kuhinju, gdje su već zveckale zdjelice jer su ostala četvorica čula korake i zaključila da je vrijeme za doručak. Vrata Stipe nije zaključao. Uskoro će doći Ljerka.
