Još od malih nogu bila sam osoba koja bi pomogla čak i najljućem neprijatelju u trenutku potrebe. Nikada nisam mislila da će mi ta vrlina biti potrebna u odnosu sa svekrvom. Protivno svim stereotipima, moja svekrva bila je divna žena uvijek draga, ljubazna i puna razumijevanja. Prije nekog vremena, zadesila ju je nesreća: teško se razboljela, završila je u bolnici i trebalo joj je još vremena za oporavak kod kuće.
Stoga, bez dogovora sa suprugom, odlučila sam je povesti u naš stan u Zagrebu, gdje smo oboje mogli brinuti o njoj. Mislila sam da će moj suprug biti zahvalan što pružam njegovoj majci svu potrebnu njegu i pažnju, ali cijelim putem do kuće svekrva je djelovala nekako tužno, kao da želi nešto pitati, ali ne uspijeva naći hrabrosti. Kad smo stigli, pomogla sam joj ući, pripremila joj krevet, a zatim otišla kuhati povrtni juhu. Željela sam razveseliti i svekrvu i supruga. Nažalost, kada je moj suprug stigao s posla, stvari su krenule naopako.
Kad je ugledao majku u spavaćoj sobi, uzrujano je pitao zašto je “taj parazit” u našem domu i htio ju izbaciti, a ja sam ga jedva zaustavila. Da mene nije bilo, moj suprug bi zaista otjerao vlastitu majku iz kuće. Još smo u braku, ali ostala sam duboko razočarana njegovim ponašanjem. Sjećam se tih dana još uvijek, pitajući se gdje je nestala ona stara toplina među nama i kako je mogao zaboraviti poštovanje prema svojoj majci. Sve sam učinila srcem, vjerujući da će dobrota ostati upamćena, ali te su rane još uvijek u meni.
