Više nisi žena
Dario, jesi li danas mjerio tlak? Popio tabletu? provirila je Mirjana kroz vrata sobe, brišući ruke o pregaču.
O, Mirjana, prestani s tim svojim tlakom! promrmlja on, ne mičući pogled s mobitela. Imam sastanak za sat vremena. Gdje mi je ona svijetloplava košulja od pamuka? Jesi li je ispeglala?
Tri sam ti košulje ispeglala jučer, rekao si sam da je ta za kemijsku, ima mrlju
Uvijek ti sve pobrkaš! Ništa ti se ne može povjeriti. Ajde bilo koju onda! I skuhoj jači čaj, ovaj tvoj kamilica mi više ide na živce.
Mirjanina ramena se napnu, ništa ne govori, odlazi u kuhinju.
Van je siv, mokar studeni. Nasuprot njihova stana devetokatnica, u čijim prozorima svijetli tek koje svjetlo. Mirjana Stjepanović, pedeset šest godina, stoji kraj štednjaka i gleda kako provrije voda u starom loncu s napuklom caklinom na rubu. Htjela ga je već u proljeće zamijeniti, nije stigla.
U šalicu sipa jaku crnu čajnu mješavinu, kakvu on voli, bez kamilice, bez mente. U rukama nosi tanjur sendviča, pripremljenih još u šest ujutro: kruh s maslacem i sirom, dvije kriške, korica oguljena jer Dario ima problema s želucem. Uz to narezani pomidor, iako studeni pomidori imaju okus po kartonu, ali, eto, vitamini. Sve stavi na poslužavnik i odnese u sobu.
Dario Stjepanović, pedeset osam godina, sjedi u fotelji i gleda u mobitel. Prije tri mjeseca postao je voditelj odjela. Do tada je dvadeset godina radio kao običan inženjer. Kad je Ante otišao u mirovinu, njega, kao najstarijeg, postave na njegovo mjesto. Sa novim radnim mjestom došla je i povišica od 160 eura, vlastita kancelarija i, čini se, potpuno novi pogled na sebe i svijet.
Stavi tu, kimne on prema stoliću, ne podižući pogled s ekrana.
Mirjana stavi poslužavnik. Zastane na trenutak.
Dario, molim te, popij tabletu. Jučer si se žalio da te boli glava.
Rekao sam da me BOLILA glava. Danas ne boli. Ajde, imam za zvati par ljudi.
Izlazi. Zastane u hodniku kraj vješalice gdje je visio njegov kaput, njezina podstavljena jakna i stari kišobran s iskrivljenim šiljkom. Stoji, gleda u prazno. Zatim uzme krpu i briše prozorsku dasku u kuhinji, jer ne zna što bi drugo sa sobom.
Tako to traje već tri tjedna. Od kad je Dario dobio povišicu i bio na nekom seminaru firme u Opatiji, vratio se promijenjen. Dotjeraniji, nova frizura, drugačiji izraz lica. Bila je sretna; mislila, oživio čovjek, dobro je. Ali onda su se stvari počele mijenjati.
Počeo je kritizirati hranu. Prije bi jeo što god bilo, sad odjednom juha preslana, faširani suhi, a heljda s paštetom hrana za studente, a ne za šefa. Preispitala je da li dobro čuje, a on ju pogleda kao da govori gluposti i kaže:
Mirjana, vrijeme je da kuhaš nešto pristojno. Ribu pečenu, salate normalne, a ne ovaj tvoj francuski samo jednom godišnje.
Skuhala je ribu. Složila salate. Pojeo je bez riječi, a misli, sve je u redu. Sutra s posla dolazi mrgudan i kaže, kod kolege Bernarda žena ne radi već godinama, brine za kuću i izgleda kao dama.
Prešutjela je. Mogla bi reći da ni ona ne radi već četiri godine, od kad su ukinuli njezino radno mjesto u računovodstvu. Da ustaje u šest dok on spava, liježe poslije njega. Pazi na kuću, ide po recepte u dom zdravlja, čeka u redu u ljekarni za njegove tablete za tlak i kolesterol, provjerava da ih pije, vozi njegove zimske gume na vulkanizaciju i natrag jer je on zauzet. Sve bi to mogla reći, ali šuti, navikla je.
A dva dana prije dogodilo se nešto zbog čega više nije mogla šutjeti.
Dario je došao doma oko osam navečer. Mirjana je baš skidala s vatre pileću juhu, laganu, drugi temeljac, zbog njegovog kolesterola. Kuhala je dva sata. Po kuhinji miriše na peršin i mrkvu.
Gdje si tako dugo? upita ga, provirujući iz kuhinje.
Odužilo se baci on, izuva cipele u hodniku.
Juha je gotova, dođi jest.
Pogleda u lonac, strese nosom.
Opet pileća?
Dario, imaš kolesterol, tako ti je doktor rekao
Znam ja za svoj kolesterol. Nisam dijete, ali dosta mi je bolničke hrane doma.
Natoči juhu u tanjure, nareže kruh. Jede, ustane, ne odnosi tanjur, odlazi u sobu. Ona opere suđe, prebriše štednjak i stol. Uđe mu u sobu reći da ima i kompota ako želi.
On sjedi u fotelji i skrola mobitelom. Na ekranu bljesne nešto ružičasto, nije stigla vidjet što. On nagne mobitel.
Dario, hoćeš kompota?
Pogleda je dugo, kao da nešto važe.
Ne kaže. I doda, nakon stanke: Mirna, daj pogledaj se.
Ne shvati odmah.
Molim?
Kažem, pogledaj se! Kad si zadnji put bila kod frizera? Pogledaj te spuštene kose, taj tvoj karirani kućni ogrtač kao neka baka sa sela.
U kuhinji kapa slavina. Kod susjeda je TV na pola glasa.
Dario, kaže tiho.
Što Dario? Kažem istinu. Sad idem na firmine domjenke i sastanke. Ljudi dolaze žena mora izgledati, a ti Pa kako izgledaš?
Ljudi dolaze? ponovi sporo. Koji ljudi? Nikad nikog nisi doveo doma.
Jer me sram! podigne glas. Ta riječ, “sram”, padne u tišinu kao kamen u vodu. Kod Bernarda žena je dotjerana. Fina žena. A ti? Udebljala si se, stalno taj ogrtač, kosa neofarban
Dario izreče mu ime potpuno, rijetko to koristi. Ti ćeš skoro šezdeset. Meni je pedeset šest. Nismo više mladi ljudi.
Upravo zato! ustane iz fotelje poput da je to najvažniji argument. Zato treba paziti na sebe! Ja idem u teretanu, a ti cijeli dan doma i ne možeš ni
Cijeli dan doma, ponovi mirno. Glas joj neobično ravan, sama se sebi čudi. Dobro, Dario. Sve sam shvatila.
Iziđe iz sobe, lagano zalupi vratima. U kuhinji pokupi kruh, pospremi u kutiju. Ugasi svjetlo nad štednjakom. Sve radi mirno, kao automat. A iznutra se nešto pomaknulo. Ne pokvarilo, ne raspalo jednostavno pomaknulo, kao kad guraš namještaj u sobi pa je isprva čudno, ali onda shvatiš da je bolje.
Te noći ne spava. Leži na svojoj polovici kreveta, gleda u strop. On zabrunda kao i uvijek, brzo zaspe. Ona sluša njegovo disanje i razmišlja.
Razmišlja kako zadnjih deset godina živi u režimu održavanja. Ustaje, kuha, pere, čisti, ide po ljekarnama, naručuje ga kod doktora, vozi taksijem jer su auto prodali prije tri godine kad je Dario počeo imati problema s tlakom. Plaća taksi s kartice. Prati lekariju: za tlak “Enalapril”, za kolesterol “Rosuvastatin”, proljetos još nešto za zglobove, skupo, gotovo pedeset eura. Pazi da ne nestane. Po preporuci doktora mora se uzimati redovito.
A sad joj je rekao da ga je sram pogledati je. Da je kao baka sa sela, da je Bernardova žena bolja.
Mirjana leži, gleda strop. I u jedan u noći pomisli nešto jednostavno i jasno: dosta.
Ne “idem”, ne “rastavljamo se”, ne “pravim scenu”. Samo dosta onoga što on ne vidi i ne cijeni. Dosta biti resurs, slavina koju otvoriš kad ti treba. Neka sad sam.
Ujutro ustane u uobičajeno vrijeme, u šest. Skuha sebi čaj, svoj, s kamilicom koji on ne podnosi. Sjedne za stol s mobitelom. Odlazi na stranicu frizerskog salona u Importanne centru, skupog gdje nikada nije išla jer je šišanje preko 30 eura. Prijavi se za srijedu. Zatim nađe tečaj nordijskog hodanja u parku Maksimir, besplatan, utorkom i četvrtkom ujutro. Zapiše u mobitel.
Kad Dario dođe u kuhinju u sedam, na štednjaku je samo njegova šalica za čaj. Kruh u ladici, maslac u frižideru. Sam neka uzme.
A doručak? pogleda oko sebe.
Ima kruh, maslac i sir u frižideru odgovara Mirjana ne dižući pogled s mobitela.
On zastane. Sam si natoči čaj. Nareže kruh. Jede stojeći kraj frižidera. Ode na posao, ne rekavši ništa.
Gleda ga kako izlazi i osjeti olakšanje.
U srijedu ide kod frizera. Mlada frizerka sa strane izbrijanom kosom i puno naušnica dugo je promatra.
Dugooo niste farbali?
Tri godine prizna Mirjana. Nikako nisam imala vremena.
Lijepo je naraslo. Ajmo malo posvijetliti, da prijelaz ne bude oštar, i složit formu.
Sjedi dva i pol sata u stolici. Gleda izmjenu svoje frizure u ogledalu. Odlazi drugačija. Ne mlada, ne, bilo bi to lažno. Ali živa. Slična sebi, samo onoj sebi koju je bila zaboravila.
Plati 50 eura. Usput kupi kremu za lice, bolju nego ranije, “za zrelu kožu”, 12 eura. Stala kraj police i mislila puno je to. Onda se sjeti Bernardove žene i kupi.
Dario navečer primijeti. Pogleda kosu. Ne kaže ništa.
Ni ne očekuje.
Idući tjedan nestanu njegove tablete za tlak. Prije bi Mirjana to primijetila unaprijed, novi paket nabavila. Sad ostavi praznu kutiju na njegov noćni ormarić. Neka vidi.
Dođe s posla, prođe kraj ormarića ne pogledavši. Ona ne spominje.
Drugi dan sam traži tabletu.
Mirjana! dovikne iz spavaće. Tablete su gotove!
Znam, odgovori iz kuhinje.
Zašto nisi kupila?
Odrastao si čovjek, Dario. Sam si možeš otići.
Tišina. Duga tišina.
Imam posla.
I ja imam obaveza.
Koje su joj obaveze, ne precizira. Uistinu su se pojavile: utorcima i četvrtkom hoda u Maksimiru, upoznala dvije žene svoje dobi, Anicu i Raisu. Anica je bila zamjenica ravnatelja u školi, smijala se toliko da se ptice razbježe. Raisa mirnija, u mirovini, brine o unucima. Šetali su s palicama, pričali, udisali zrak i Mirjana shvati da je to ugodno, na nešto o čemu nije ni razmišljala.
Tablete Dario kupi sam. Vrati se iz ljekarne kao da je izveo poduhvat. Stavi ih na noćni ormarić, ništa ne kaže. Ni ona.
Odluči nazvati prijateljicu iz bivšeg posla, Danicu iz računovodstva.
Danice, slobodna si u subotu?
A što je bilo?
Ajmo negdje, u kino, kavu popiti.
Mirjana, sve u redu? Godinama nismo išle nikamo.
Bolje no inače kaže Mirjana.
U subotu se nađu na Trgu. Danica pogleda u njenu kosu i zapanji se.
Mire, što si to napravila? Stvarno si se sredila!
Frizerka.
NAPOKON! Mislila sam si već… Kad već…
Evo sad nasmiješi se Mirjana. Odu u kafić.
Uzele su latte i kolač, sjele kraj prozora. Vani je padao prvi pravi snijeg, pahulje su se topile na pločniku.
Dobro, pričaj sad, kaže Danica.
Mirjana joj ispriča sve. O Darioovom napredovanju, seminaru, novim manirama. O previše slanoj juhi, Bernardovoj ženi, o “pogledaj se” i “sramotu”. Pričala je mirno, bez suza, kao da prepričava tuđu priču.
Danica je slušala, miješala kavu.
I što si odlučila?
Nisam ništa spektakularno odlučila, kaže Mirjana. Samo sam prestala raditi ono što on ne cijeni. Razumiješ? Ne iz inata. Jer nema smisla.
Nema smisla ponovi Danica polako. Razumijem te. Zastane. Dobro radiš.
Ne znam je li dobro. Samo drugačije više ne ide.
Danica klima glavom, uzme zalogaj torte.
Je li primijetio uopće?
Da više ne trčim za liječnicima? Primijetio. Da više ne peglam košulje svaki dan? Isto. Jučer sam gledala, uzima zgužvanu iz ormara, bez riječi navuče i ode.
Nije bilo svađe?
Nema. Mirno slegne ramenima. Kao da ne zna što bi. Navikao da šutim na sve. Sad šutim drugačije.
Danica je pogleda ozbiljno.
Razvod ti je na pameti?
Razmišljam. Ne sad. Prvo moram vidjeti tko sam bez toga svega, bez njegovih tableta, juhe, košulja. Nisam vidjela sebe godinama.
Ostale su još, popile još jednu kavu. Izašle kad se već smračilo. Zagrlile se na Trgu.
Zvrcni, dogovorimo i sljedeće subote?
Može, složi se Mirjana.
Vozila se doma tramvajem i misli, kad je zadnji put tako sjedila s Danicom, bez žurbe, samo radi razgovora. Valjda prije šest godina. Uvijek je nešto važnije, uvijek Darijeve brige, zdravlje i juha.
Doma Dario sjedi pred televizorom. U kuhinji prljava šalica i tanjur od jaja koje si je ispekao sam. Pogleda u tanjur. Prije bi ga oprala odmah. Sada ostavlja.
Gdje si bila? pita on, ne okreće se.
S Danicom.
Dugo.
Da.
Ode umiti lice. Stavi kremu koju je kupila. Pogleda se u ogledalo. Ništa strašno: pedeset šest godina, ne mlada, ali živa. Bore kraj očiju, nabor kod usta. Nova frizura. Starija žena, ništa loše.
Prosinac došao s pravom zimom. Mirjana kupi sebi dobre, kožne čizme, ne jeftine gumene što je nosila tri zime. Potroši 60 eura, ne žali ni centa.
U stanu se nešto mijenja ne primjetno ali stalno. I dalje kuha, ali ne samo za njega laganu hranu. Skuha što poželi: pravi gulaš, krumpir s piletinom, ponekad njoke iz dućana. Na njegove kuhane faširane više se ne osvrće. Neka sam brine.
Košulje se peru s ostalim vešom, bez posebne njege. Prije ih je radila odvojeno, tri puta opreznije. Sad ne.
On sve to primijeti. Šuti. Ponekad prozbori koju:
Opet njoki?
Da, njoki mirno odgovara.
Ti više ne kuhaš?
Jučer je bila juha. U nedjelju pečeno.
Nervoza iz njega, ali ne zna što reći. Ne može baš izravno pitati: Zašto više ne trčiš oko mene? Bilo bi previše.
Mirjana i dalje hoda Maksimirom utorkom i četvrtkom. S Anicom je pričala više, doznala za dobru ginekologicu, naručila se nakon dugo vremena. Prijavila se i na besplatni tečaj akvarela u knjižnici, srijedom. Ne zato što je to oduvijek htjela, nego zato što može. Dva sata kad ne mora misliti na ništa osim kista i papira.
U prosincu Dario sve češće ostaje, zadržava se poslije posla. Prije bi je to mučilo, sad jede kad želi, ide spavati kad želi bez njega. On dođe u devet, deset. Jednom čak pola dvanaest. Ona ne pita. On ne objašnjava.
Da ima drugu, shvati tek prema parfemu. Povrati se kući i miriše na neki sladunjavi miris, nije ured niti restoran. Osjeti u hodniku i pomisli: evo, tako to izgleda.
Ne boli. Čudi se, zapravo. Nema boli, samo umorno zanimanje, pa tek olakšanje. Sad, ako ode, njegova je odluka, nije njen poraz.
Ništa ne govori. Ode spavati. Spava dobro.
To traje tri tjedna. Odlazi na posao, zadržava se, poneke pozive javi iz kupaone. Jednom Mirjana čuje: …pa kažem ti, Lenči, u subotu… Lenči. Dobro.
Razmišlja puno o svemu. O braku od trideset dve godine, o sinu Filipu koji sad živi u Osijeku sa ženom i dvoje djece. U mladosti Dario je bio drugačiji: šaljiv, znao odvest Filipa na pecanje Kad je to točno nestalo, ne zna. Polako, kako voda puni podrum.
Pomisli i na sebe: Toliko energije utrošila na brigu o njemu, zaboravila na brigu o sebi. Ne samo izvana. Iznutra isto ni ne zna što joj je drago, koju glazbu voli, koji bi film gledala, kamo, da može, putovala.
Akvarel postane iznenađujuće važan. Sjedila je mirno u knjižnici, profesorica Jadranka, pedesetdvogodišnjakinja, pokazuje kako nanositi boju. Mirjana slika jabuku i misli, zadnji put držala kist u školi.
Na jednom satu, već u siječnju, Jadranka joj kaže: Znate, gđo Stjepanović, imate baš dobro osjećaj za boju. Onako, uzgred. I to joj bude strahovito važno. Dario nešto tako nije rekao godinama.
Početkom siječnja očito je s Lenči kraj. Mirjana to dozna ne po priznanjima već po licu svog muža. Vratio se u staru rutinu: u sedam doma, TV. Više nema kupaonskih razgovora. Mršaviji, kašlje.
Ona kuha juhu, on jede. Prolazi kraj nje bez riječi. Jednom sjedne kraj nje za stol dok pije čaj, kaže kao u prazno:
Hladno danas vani.
Da. Obećali minus dvanaest.
Mmm.
Ode. Toliko od razgovora.
O Lenči doznaje kasnije, od zajedničkog poznanika, Pere Blaževića. Zove je radi nečega, i uzgred dobaci: Čuo sam Dario tvoj nekud odlazio s nekom curom? Kažu, brzo ga je otkantala. Mirjana mirno doda: Nešto sam čula. Pero prasne i nastavi dalje.
Sama zamisli što se zbilo. Cura je vjerojatno mislila da dobiva šefa, fine večere i zanimljiv život. Dobila je pedesetosmogodišnjaka s tlakom i kolesterolom, koji voli svoj čaj i ispeglane košulje. Plus žalbe na zdravlje. Tko bi to dugo izdržao.
Žao joj nije. Osjeća isto kao kad te zub boli, pa bol nestane. Ne veseli te nedostatak boli, ali je lakše.
U veljači mu zdravlje posustane. Tablete pije nesustavno, ne kao kad je ona pazila. Jedanput zaboravi, jednom uzme dvaput. U kutiji tablete nagurane kako bilo. Jednom je popio dvije odjednom jer je zaboravio dan prije. Ne govori ništa. Doktor mu je već objasnio.
Tlak mu skače, boja mu blijeda, žali se na šumove u glavi. Budi se po noći. Jedanput kaže ujutro:
Vrtoglavo mi je.
Idi doktoru kaže Mirjana.
Zakaži mi termin.
Nazovi sam ambulantu. Broj piše na iskaznici.
Gleda je. Ona mirno pije čaj.
Ne znam kako to ide.
Dario, školovan si čovjek. Voditelj si. Snaći ćeš se.
Naruči se sam. Ode. Vrati se s novom terapijom.
Evo recepta stavi papir na stol.
Dobro kaže ona.
Hoćeš kupit?
Sutra ću ići u dućan, mogu u ljekarnu usput. Daj novce.
Zbunjen je. Prije je ona sve to sama, iz kućnog budžeta. Sad ovako.
Dade novce. Ona donese lijekove. Ne objašnjava, ne radi raspored kao nekad. Sam će uskladiti.
Ožujak donese odmrzavanje; snijeg se topi u lokve, s krova kapa, djeca ispred zgrade mlataraju granama po lokvama. Mirjana izlazi češće, šeta bez palica, samo hoda. Kupila si proljetnu jaknu sa pojasom, bež. Gleda se u ogledalu dućana i misli, davno si nije kupila nešto samo jer joj se svidjelo.
U ožujku dođu Filip i žena Ana na par dana. Filip, četrdeset, nalik tati dok je bio mlađi, samo blagi. Ana, pristojna, opuštena žena. Donijeli su teglu meda i kutiju čokolade.
Prvu večer svi skupa večeraju. Mirjana pripravi: krumpiri iz pećnice, francuska salata, hladetina po maminom receptu. Dario za stolom šutljiv. Filip priča o poslu, djeci, Ana pita Mirjanu za njezino slikanje.
Ti slikaš, mama? začudi se Filip.
Učim. Akvarel.
Ludo dobro. Pokazat ćeš?
Pokaže listove sa satova: jabuka, vaza s cvijećem, pogled iz knjižnice. Filip gleda ozbiljno, Ana hvali.
Mama, baš si se podmladila, zaista.
Samo otišla napokon kod frizera kaže Mirjana.
Vidi da Filip ponekad pogleda tatu. Dario jede hladetinu i šuti. Među njima nešto ne štima, Filip sigurno vidi, ali pred Anom ne pita.
Sutradan, dok je Ana u šopingu, Filip ostane doma. Dolazi u kuhinju gdje Mirjana radi njoke.
Mama. Je l sve u redu?
Zašto?
Pa tata je nekakav.
Kakav?
Nema ko prije energije. Jel bolestan?
S tlakom muku muči. Bio kod doktora, sam uzima tablete.
Filip šuti, uzme komadić tijesta, valja ga prstima.
Niste se vi posvađali?
Nismo, kaže Mirjana. I to istina: ne svađaju se. Samo žive paralelno.
Mama, reci mi ako nešto
Filip, sve je u redu. Gleda ga. Zaista s menom je dobro.
I vjeruje joj. Jer zaista, nakon dugo, sve je dobro.
Gosti odu u nedjelju. Stan opusti. Mirjana opere suđe, sredi stol, pobriše štednjak. Dario pred televizorom.
Kasno navečer ulazi u kuhinju, sipa si vode.
Filip dobro izgleda, kaže.
Da, dobro je složi se Mirjana.
I djeca ne dovrši.
Da.
Popije vodu, ostavlja čašu. Odlazi. Ona ostane na kuhinji, gleda mrak vani, gdje svijetle svjetla ulaza i pada zadnji ovogodišnji snijeg.
Travanj počne tim da Dario ima hipertenzivnu krizu. Ne previše opasnu, ali ga uhvati: ujutro se ustane, zavrti mu se, sjedne u hodniku. Zovne Mirjanu.
Mirjana. Loše mi je.
Ona dođe. Gleda ga, sjedi uz zid, lice crveno, znojav.
Dođi u sobu, reče.
Pomaže mu dići se do kreveta. Donosi tlakomjer. Tlak 185 na 110. Ružno.
Uzmi tabletu, captopril, u ormariću je za ovakve slučajeve. Lezi, ne ustaj. Za pola sata opet mjerimo.
A ti gdje ideš?
Na kuhinju.
Odlazi, stavi vodu za čaj. Čuje ga u sobi, traži tabletu. Poslije sat vremena bolje mu; tlak 160 na 95. Podnošljivo.
Lezi danas, nigdje ne idi.
Moram na posao
Zovi, reci da si bolestan. Danas ne ideš nikamo.
On ostaje. Daje mu čaj i dvopek. Ne zato jer je tražio, nego zato jer pomaže nekome kome je stvarno loše.
Leži i gleda strop.
Mirjana, kaže nakon dugo.
Što?
Ja utihne. Bio sam zadnjih mjeseci glup.
Ne odgovara odmah. Sjeda na rub kreveta.
Da, Dario, mirno kaže. Bio si glup.
Pa Gleda u strop. To napredovanje. Došlo mi u glavu. Mislio da sve mora biti drukčije, neki uspjeh
I bio si uspješan. Voditelj si.
Jesam, da. Stanka. A ti ko da si ostala ista zastane. Ne znam izrazit.
Razumijem što hoćeš reći, tiho će ona.
Ustaje, odnosi šalicu. Vraća se u kuhinju. Nema pomirbe, zagrljaja, suza. Samo glup si bio i ona je potvrdila. Toliko.
Travanj prođe, dođe svibanj. Ona i dalje pješači i slika. S Anicom ode jednom u kazalište, nije bila deset godina. Sjedi, gleda scenu, soka u ruci, misli kako je lijepo: biti tu, gledati priče drugih ljudi.
Ima pedeset šest godina i shvaća ovo nije kraj ničega, nego nešto posve drugo.
S Dario živi paralelno. Više ne prigovara za hranu, ne spominje Bernarda. Nekad normalno progovori. Nekad navečer sjede u istoj prostoriji: on gleda TV, ona čita knjigu koju joj je predložila Anica. Mirno, gotovo navika, ali s razlikom: ne osjeća dužnost.
Jednom on zamoli da mu preko weba naruči lijekove, jer je jeftinije.
Ne znam, ti znaš bolje, kaže on.
Dario, lako je. Ukucaš ime, dodaš u košaricu, izabereš ljekarnu.
Ti to znaš bolje.
Znam. Ali naučit ćeš i ti.
Naučio je. Pozvao ju jednom da pita gdje kliknuti. Pokazala mu. Sam naručio.
Shvatila je i to: ne raditi za čovjeka ono što sam može. Prije je mislila da je pomagati učiniti sve umjesto njega. Sad zna to je zamjena, ne pomoć.
U lipnju toplinski val. Kupi si novu ljetnu haljinu s cvijetnim uzorkom. Osvježi se i pomisli da izgleda dobro. Ne kao baka sa sela, nego kao žena koja je sebi kupila lijepu haljinu.
Shvatila je: stariji parovi žive posve različito. Neki u ratu, neki u prijateljstvu, neki u hladnoći. Kod njih je četvrto: nisu ni rat ni mir, ni ravnodušnost. Nešto gdje svatko brine za sebe, ali krove dijele.
Ne zna što donosi budućnost. Ponekad se sjeti Aničinog pitanja o rastavi. Ne odbacuje to, ali ne žuri. Prvo želi shvatiti sebe, pa onda odlučiti.
Ljeto prolazi. Ona dva tjedna boravi kod Filipa u Osijeku, prvi put sama. Dario ostaje doma, kaže ima posla. Spakira svoj mali kofer, sašije unuci Tini jastučić, naučila to s YouTubea. Ode.
Ta dva tjedna s Filipovom obitelji najbolji su ljetni dani u dugo vremena. Šeta s djecom, kuha im kašu, kupuje Tini šlauf, čita bajke. To je skroz drugačija briga, ona se čak i raduje.
Filip je navečer pita kako je, što doma. Iskreno kaže: žive normalno, nije lako. On ne daje savjete. Dobar sin ima, to zna sigurno.
Vraća se kući suncem ogrijana i odmorna. Dario je dočeka na vratima, kaže: Dobro da si kući. Pomogne joj s torbom. Dovoljno.
Kolovoz sparan. Mirjana stavi mali ventilator u spavaću, kupi lubenicu na tržnici, pola pojede sama, pola nareže njemu. On pojede, kaže hvala. Prvi put nakon dugo kaže hvala za ručak.
A u rujnu, kad su jutra već ohladila i žutio lišće topola, dogodi se ono što je i očekivala.
Petak navečer, vraća se Dario u osam. Lice sivo, hoda oprezno. Mirjana sjedi u kuhinji s knjigom.
Mirjana, kaže s vrata. Nije mi dobro.
Što je bilo?
Tlak vjerojatno. Glava, ovdje, pokazuje grudi pritišće nešto.
Ustaje. Gleda ga pažljivo.
Koliko dugo pritišće?
Od ručka. Mislio proći će.
Tabletu popio?
Popio, u tri popodne. Nije nešto pomoglo.
Sjedni.
Sjeda na stolicu u kuhinji. Ona donosi tlakomjer. 190 na 115. Zlo.
Dario, ovo je ozbiljno. Treba ti hitna.
Ma kakva hitna, možda još tabletu
Ne! 190, i bol u prsima. Nema još tabletu. Mora doktor.
Pa ti nazovi
Tu zastaje. Drži tlakomjer u ruci, gleda ga.
Vidi čovjeka: sivo lice, prestrašene oči, ruku na prsima. Osjeća prema njemu nešto: nije ravnodušnost, nego prava ljudska žalost. Nije mu dobro.
Ali vidi i drugo: ovu godinu on kroz nju gleda ravnodušno. Izgovorio joj riječi koje ne blijede. Davno je prestala biti njegova žena, prije nego što je prestala truditi se.
I zna što hoće napraviti i što neće.
Dario, mirno će. Imaš mobitel. Znaš broj hitne.
Pogleda je zbunjeno.
Molim?
Zovi sam. Nazovi 194. Reci adresu, reci tlak, bol u prsima. Doći će.
Mirjana u glasu mu nešto dječačko, zbunjeno. Nećeš mi pomoći?
Pomogla sam ti: izmjerila tlak, rekla doktora. Ostalo sam.
Ali ja
Dario. Spusti tlakomjer na stol. Sam ćeš zvati. Odrastao si, voditelj si. Možeš.
Izlazi iz kuhinje. Prolazi hodnikom, u svoju sobu. Ne lupa, ne zaključava se, samo priguši vrata.
Nakon nekoliko minuta začuje njegov tihi, napola drhteći glas:
Halo. Da, hitna. Adresa
Nalije si čaj od kamilice, jer voli kamilicu. Uzme šalicu i prođe kraj njega u kuhinji, dok on sjedi, govori s dispečerom. Baci pogled na nju. Ona prođe do prozora, gleda van.
Ispod zgrade pusto. Žuta svjetiljka, blato, lišće mokro od kiše. Klupe ispred nigdje nikoga.
Završi razgovor. Tišina.
Dolaze kaže on.
U redu odgovori.
Hoćeš li sa mnom u bolnicu?
Okrene se s prozora. Gleda ga: sivo lice, ruka na prsima, oči uplašene. Žao joj ga je stvarno. Stariji, bolesni čovjek, nije dobro. Nema tu likovanja, ni trijumfa.
Neću, Dario tiho će. Liječnici će.
Mirjana
Hitna će sve odraditi, to je njihov posao.
Uzme šalicu čaja, vrati se u sobu, tiho prisloni vrata. Sjedne opet do prozora, ovaj put gleda drugo staklo, drugo drvo ispod. U kuhinji nešto šušti. Pa ništa. Onda lift.
Hitna stiže za dvadeset minuta. Čuje kako otvara vrata, tuđi koraci, brzi glasovi. Kratko: tlak, EKG, možda stacionar. On nešto odgovara, ton kao da je kriv.
I onda:
Supruga doma?
Je. Ali ne ide ne ide sa mnom.
Pauza. Liječnik, neutralnim tonom:
Dobro. Onda, idemo, obucite se.
Vrata. Lift. Tišina.
