Ljerka nije doticala hranu treći dan zaredom. Pomaknula je zdjelicu bliže radijatoru, iako je znala da nije do temperature hrane.
Mačka je ležala na prozorskoj dasci čekaonice, podvijenih šapa. Nije spavala. Gledala je kroz prozor kao da za mutnim staklom netko stoji i čeka. Ljerka je povukla prstom po njenim leđima, a Mica je trznula uhom, ali se nije okrenula. Dlaka je bila topla i gusta, a pod prstima su se osjećala rebra kojih prije nije bilo.
U klinici je mirisalo na antiseptik i suhu hranu. Taj se miris uvukao u zidove, u kutu, u kožu ruku, u kosu. Ljerka ga je odavno prestala primjećivati, ali svako jutro, kad bi otvorila vrata i upalila svjetlo, prvih nekoliko sekundi udarao ju je u nos, kao da podsjeća: ti ovdje radiš, a ne živiš.
A ona je živjela. Prije tri godine uzela je Micu k sebi jer nitko nije došao po nju. Vlasnica ju je ostavila nakon pregleda, rekla “vratit ću se za sat vremena” i nije se vratila. Ni za sat, ni za tjedan, ni za mjesec. Ljerka je čekala dva tjedna, onda je prestala čekati i donijela iz kuće stari pokrivač.
Na polici u spremištu još je ležala ogrlica. Stara, od smeđe kože, s metalnom pločicom na kojoj se jedva čitao telefonski broj. Brojevi su bili gotovo potpuno izbrisani, kao da ih je netko opetovano tar’o prstom. Ljerka se nikada nije trudila odgonetnuti taj broj. Nije htjela. Osoba koja baca živo biće ne zaslužuje poziv.
Skinula je ogrlicu s Mice prve večeri kad je mačka ostala noćiti u klinici i odložila je na gornju policu, iza kutije sa zavojima. Tri godine ležala je na istom mjestu, a prašina oko nje stvorila je ravni sivi krug.
Ljerka je popravila naočale na lančiću, izlila ostatke vode iz zdjelice s pukotinom na dnu i natočila svježu. Zdjelica je bila stara, bolnička, s izblijedjelim logotipom proizvođača hrane. Privremena.
Tri godine Ljerka je namjeravala kupiti normalnu, keramičku, s niskim rubovima, kako preporučuju za mačke s kratkom njuškom. Ali svaki put bi zastala pred izlogom trgovine za životinje i prošla dalje. Jer normalna zdjelica značila bi da je Mica njezina. A Mica je bila tuđa. Točnije, sada ničija.
* * *
Telefon je zazvonio u pola deset, dok je Ljerka kuhala čaj u spremištu. Goran, njezin pomoćnik, prvi je podigao slušalicu, promrmljao nešto u bradu i pružio joj je. Rekao je da zove neka žena.
Ljerka je uzela slušalicu. Glas na drugoj strani bio je tih, bez pritiska. Žena se predstavila kao Tihana, rekla je da je prije tri godine ostavila mačku u njihovoj klinici. Trobojnu. Micu.
Čaj u šalici se hladio. Ljerka je gledala kako se para diže i nestaje, i slušala. Tihana je govorila polako, birajući riječi. Rekla je da bi htjela znati gdje je Mica sada i, ako je moguće, uzeti je.
Ljerka nije odgovorila odmah. Prsti su stisnuli slušalicu. Zatim je upitala mirno, kao što se pita za dijagnozu kolege:
– A tri godine gdje ste bili? Mačka je tri godine u klinici na ptičjim pravima.
Tihana je šutjela. Nije se opravdavala, nije objašnjavala. Samo je ponovila da može doći, ako Ljerka dopusti.
Ljerka je rekla da će nazvati i spustila slušalicu na stol. Zaslon je još svijetlio, a od njega se po stolnjaku širila plava pruga.
Goran je stajao na vratima, brišući ruke pregačom koja je mirisala na hranu i nešto kiselkasto, na kiseli kupus iz posude koju je podgrijao za ručak.
– Je li to ona? Ona koja je napustila?
Ljerka je kimnula.
Goran se počešao po bradi. Šutio je, zatim rekao da se sjeća te žene. Oči su joj bile crvene kad je donijela mačku. Tada je to i rekao Ljerki. Sjeća li se ona toga?
Ljerka se nije sjećala. Ili nije htjela sjećati.
Goran je slegnuo ramenima i promrmljao da je kod njih tako: prvo ostave, a nakon godine dana se sjete. I dodao:
– Ne puštaj je. Zatim je otišao prati kaveze, a iz hodnika se začulo zveckanje metalnih šipki i pljusak vode.
Ljerka je dopila čaj, iako je bio potpuno hladan. Okus čaja ostao je na jeziku, ljepljiv i gorak, poput okusa razgovora koji nije završen. Mica je u čekaonici i dalje gledala kroz prozor. Suha hrana u zdjelici nije bila dotaknuta.
Navečer je Ljerka nazvala. Okrenula je broj, slušalicu su podigli nakon prvog signala, kao da su čekali uz telefon sve te sate.
Ljerka je rekla kratko: Mica živi kod njih tri godine. Zdrava je, cijepljena, ima svoj kutak, svoj pokrivač, svoje navike. I da ne smatra ispravnim dati mačku osobi koja ju je ostavila u klinici bez ijedne riječi.
Tišina je trajala četiri sekunde. Zatim je Tihana rekla:
– Nisam je napustila.
Dvije riječi, i u njima nije bilo ni ozlojeđenosti ni ljutnje. Samo činjenica.
Ljerka je htjela odgovoriti, ali grlo joj se steglo i morala je pročistiti glas. Ponovila je: niste došli po nju, to je napuštanje. Tihana se nije prepirala. Rekla je “razumijem” i spustila slušalicu. Signal je bio ravnomjeran, dugačak, i Ljerka ga je slušala gotovo minutu prije nego što je spremila telefon u džep.
Tihana je došla dva dana kasnije. Nije nazvala, nije najavila. Samo je stajala ispred vrata klinike.
Ljerka ju je vidjela kroz matirano staklo: mršav obris u kaputu koji nije bio njezina broja, rukavi su prekrivali prste, a ramena su bila podignuta, kao da se žena smrzava, iako je vani bilo osamnaest stupnjeva.
Stajala je nepomično, nije kucala. Čekala je. Kao što se čeka u čekaonicama gdje se brojevi pozivaju redom i ništa se ne može ubrzati.
Vani je rosila kiša. Sitna, topla, svibanjska. Miris mokrog asfalta i topolovog lišća probijao se kroz procjep ispod vrata, i zrak u hodniku postao je vlažan.
Na štednjaku u spremištu zazviždao je čajnik, i Ljerka je otišla od prozora da ga skine s plamenika. Ruke su se kretale poznato: čajnik, šalica, vrećica čaja. A u glavi samo jedno: ne otvaraj. Ne treba.
Mica je skočila s prozorske daske. Prvi put u tri dana kretala se sama, bez nagovaranja, bez da ju je Ljerka skidala na rukama. Prišla je vratima i sjela, omotavši repom prednje šape. Gledala je u staklo. Rep se nije micao.
Ljerka se prislonila leđima uza zid. Čajnik se dimio u ruci. Čekala je da obris ode. I obris je otišao. Polako se okrenuo i krenuo, pogrbljen, poput osobe koja nema snage ispraviti leđa.
Mica je ostala sjediti kraj vrata do večeri. Nije jela, nije pila, nije se umivala. Kad ju je Ljerka odnijela na rukama u spremište, mačka se okrenula preko ramena i pogledala matirano staklo. U staklu nije bilo ničega. Samo kiša i svjetlo svjetiljke.
Goran je primijetio i šutio. Promrmljao je iz kuta da se brava na ulaznim vratima zaglavljuje i da bi je trebalo promijeniti. Ljerka je kimnula. Bravu nije promijenila.
* * *
Koverta je ležala ispod vrata ujutro kad je Ljerka došla otvoriti kliniku. Bijela, bez marke, bez povratne adrese. Samo ime, napisano rukom: “Ljerki”. Slova sitna, nagnuta ulijevo.
Podigla ju je s dva prsta, kao da koverta može opeći. Papir je mirisao na tuđi parfem, na nešto cvjetno i slabo, poput posljednjeg daha sušene lavande u platnenoj vrećici. Koverta je bila lagana, ali ruke su osjetile njezinu težinu, kao što se osjeti težina loših vijesti i prije nego što ih se pročita.
Unutra su bila tri lista i fotografija.
Prvi list. Izvod iz onkološkog centra, datiran prije tri godine. Dijagnoza, stadij, protokol liječenja. Ljerka je čitala medicinske dokumente svaki dan, znala je što znače ti kodovi i kratice. Od redaka ispisanih standardnim bolničkim fontom, prsti su joj lagano zadrhtali, i spustila je list na koljena da ga ne ispusti.
Drugi list. Potvrda o završetku liječenja. Datum, potpis liječnika, okrugli pečat s grbom. Remisija. Dvije godine stabilne remisije.
Treći list. Bilješka rukom. Isti rukopis kao na koverti, sitan, slova priljubljena jedno uz drugo, kao da je mjesta na papiru malo, a treba reći puno. Samo nekoliko redaka.
“Ostavila sam Micu jer nisam znala hoću li se vratiti. Kemoterapija, zatim zračenje, zatim operacija. Nisam bila kod kuće po pola godine. Nisam je mogla povesti sa sobom, a nisam je mogla ostaviti samu u praznom stanu. Veterinarska klinika bila je jedino mjesto za koje sam znala da će se pobrinuti za nju. Zvala sam svaki mjesec prve godine. Rekli su mi da je mačku uzeo liječnik. Nisam se usudila doći dok ne ozdravim. Obećala sam joj da ću se vratiti.”
Fotografija je bila mala, šest sa devet, sa savijenim kutom. Na njoj je žena s kratkom kosom nakon kemoterapije držala na rukama trobojnu mačku. Kosa je tek počela rasti, tamnim paperjem, poput novorođenčeta. Mačka se trljala njuškom o njezinu bradu, a žena ju je pritiskala objema rukama, ravno na prsa, kao što se pritišće ono što se bojiš izgubiti i što je već gotovo izgubljeno.
Ljerka je sjela na pod ravno u hodniku. Ponovno je pročitala bilješku. Zatim još jednom.
Mica je prišla nečujno i legla pokraj nje. Krzno je bilo toplo i meko, kao i uvijek. Tri godine Ljerka ju je milovala i smatrala Micu svojom. A Mica je sve tri godine sjedila na prozorskoj dasci i gledala kroz prozor.
Ljerka je nazvala u podne. Glas nije drhtao, ali grlo je bilo suho, i riječi su izlazile kratke, poput brojeva na receptu.
– Tihana. Dođite. Uzmite Micu.
Tišina. Zatim pitanje:
– Jeste li sigurni?
I Ljerka je odgovorila “da”, i to “da” bilo je najkraća i najteža riječ koju je izgovorila u tri godine.
Tihana je došla za četrdeset minuta. Ušla je tiho, zastala na pragu. Kaput je bio isti, neodgovarajućeg broja, s dugim rukavima. Ali oči su bile drugačije. Ne moleće, ne krive. Zahvalne, bez ijedne riječi, jednim pogledom.
Mica je sjedila na prozorskoj dasci. Kad je Tihana zakoračila u čekaonicu, mačka je okrenula glavu. Zastala je na sekundu, kao da provjerava. Zatim je skočila i krenula prema njoj. Ne trkom, ne skokom. Samo je krenula, kao što se kreće prema onome koga se dugo čekalo i napokon dočekalo.
Ljerka je izvadila ogrlicu s police. Smeđa, ispucala i mekana na jednom mjestu, pločica s ogrebotinom od nokta. Pružila ju je Tihani i rekla samo:
– Ovo je njezino.
Tihana je uzela ogrlicu i zakopčala je na Micu. Prsti su joj bili tanki, i kopča se nije odmah zatvorila, morala je pritisnuti. Škljocaj je bio tih i precizan, poput točke na kraju dugačke rečenice.
Mica je podigla njušku i udarila glavom Tihanu u zapešće. Tihana ju je prekrila dlanom i stajala tako sekundu, nepomično. Zatim je podigla mačku na ruke, a Mica je zabila njušku u njezin vrat, u udubinu između ključnih kostiju, i zatvorila oči.
Ljerka je maknula zdjelicu s pukotinom sa stola. Oprala ju je, obrisala ručnikom, stavila u ormar. Goran je stajao na vratima spremišta, ali nije mrmljao ni komentirao.
– Kupite joj normalnu zdjelicu, – rekla je Ljerka ne okrećući se. – Ova je bila privremena. Tri godine privremena.
Tihana je kimnula. Pritisnula je Micu objema rukama na prsa i izašla.
Vrata su se zatvorila. U hodniku je mirisalo na kišu i tuđi cvjetni parfem. Ljerka je stajala kraj prozora i gledala kako Tihana ide prema autu, pritišćući mačku na sebe.
Na polici je ostalo prazno mjesto od ogrlice. Ljerka je povukla prstom po prašnjavom obrisu i izbrisala ga. Zatim je navukla naočale, upalila svjetlo u čekaonici i otvorila vrata za prvog pacijenta.
