Vedrana Horvat se udala kasno (po uvjerenju svoje majke) – u trideset prvoj godini. Ali tako je ispalo, iako je Vedrana imala dobar izgled – sive oči, smeđkastu blago kovrčavu kosu do ramena, simpatičan osmijeh.
“Ranije si trebala tražiti muža, a ti si učila i bila skromna. A tvoje prijateljice su izabrale najbolje prosce”, gunđala je Anica Kovač, Vedranina majka. “A sad biraš što je ostalo. Ne sviđa mi se tvoj udvarač Tomislav. On je iz obične obitelji, roditelji sa sela, a oholosti – napretek… Što je to?”
Tomislav je doista imao težak karakter, vlastoljubiv, nadmen i netolerantan. Ali to se otkrilo tek kad se Vedrana udala za njega. U početku se Tomislav držao, lijepo je udvarao, nosio cvijeće i bio pažljiv.
A kad je prošlo prvo romantično vrijeme mladog braka, muž je počeo pokazivati karakter, drsko je Vedrani prigovarao zbog svega, ne razmišljajući da je strogim poučnim tonom može uvrijediti. No Vedrana se trudila, htjela je sačuvati obitelj, slušala muža, radila u projektnom institutu, bila cijenjena na poslu i kod kuće sve stizala, a Tomislav se samo mrštio i svoje loše raspoloženje iskaljivao na njoj.
Rodio im se Luka, i kad je dječak počeo poboljevati i ne spavati noću, Tomislav se potpuno udaljio, odlazeći spavati u drugu sobu da ga ne uznemiravaju.
Kad je Luka imao četiri godine, roditelji su se razveli. Vedrana, umorna od muževljevog karaktera, odlučila je sama odgajati sina, a Tomislav je s lakoćom koja je Vedranu najviše povrijedila pristao na razvod. Kasnije se ispostavilo da je već imao kome otići. Srećom, Tomislav se brzo preselio s drugom ženom u drugi grad, pa je Vedrani bilo lakše, barem nije imala šanse sresti bivšeg na ulici…
Svu svoju nježnost Vedrana je usmjerila na jedinog Luku.
“Vedrana”, govorila joj je majka, “još si mlada, zgodna, mogla bi se udati, ili barem naći nekog prijatelja za sebe…”
Ali Vedrana nije slušala Anicu i marljivo je radila kako bi sinu osigurala sve što treba. Štedjela je na svemu da bi skupila za Lukino školovanje i vjenčanje, sebi je uskraćivala sve. Alimentacija od bivšeg muža bila je vrlo skromna.
Luka je rastao, dobro učio, u srednjoj školi je išao na instrukcije da bi se pripremio za upis na fakultet. Vedrana ga je zarazila svojom profesijom, i on je, završavajući školovanje, već znao da se majka dogovorila u svom institutu da ga prime na posao.
“Upravo idem u mirovinu, a ti ćeš doći kao mladi stručnjak! Direktora sam nagovorila. Poznaje našu obitelj dugo i obećao je da će te uzeti…” radovala se Vedrana.
Luka se vratio kući i odmah počeo raditi u projektnom institutu gdje je njegova majka godinama radila.
“Potrudit ću se da te ne razočaram!” grlio je majku, “a ti ćeš uskoro odmarati… Smjena generacija!”
Nakon godinu dana Vedrana je otišla u mirovinu, napunila je pedeset pet godina, a u to vrijeme Luka je pronašao djevojku Petru. Bila je to simpatična plavuša bujnih oblina i vitkih nogu. Luka je bio zaljubljen do ušiju, i par se pripremao za vjenčanje.
Vedrana se radovala za sina. Jedino što ju je mučilo bilo je opadanje snage njene majke. Anica Kovač je već proslavila osamdeseti rođendan, i sve češće je ispred njezine zgrade stajala hitna pomoć. Vedrana je čas živjela kod majke u danima njezine posebne slabosti, čas žurila kući, ali svaki dan je posjećivala majku, nosila joj hranu, kupovala lijekove, a majka je ispitivala o mladima, o vremenu, i o zdravlju same Vedrane.
“Uskoro ću otići, kćeri”, govorila je Anica, “a boli me duša za tebe. Ne za Luku, on nije sam, s ženom. Zdravi su, mladi, snažni. A ti si cijeli život odgajala Luku, vući, učila, skupila za vjenčanje, a i za auto smo mu ti i ja dale novac. Sve za njega. Nisi se ni udala, ni na more, na jug nisi otišla… Žao mi te. I ja već drugu godinu bolujem, na tvojim rukama opet.”
“Što pričaš, mama, ne žalim ni za čim… Luka, da, on je moje svjetlo u prozoru…” počela je Vedrana.
“Upravo to, svjetlo u prozoru, a tako nije trebalo. Razmazila si ga… Prošlo je već pola godine od vjenčanja, a kod mene nisu došli ni jednom… Iako znaju da sam bolesna, na rubu groba… Možda se više nikad ne vidimo… I k tebi ne navraćaju. Je li to u redu?” brinula je baka Anica.
“Ma što, mama, oni su u medenom mjesecu. Nisu oni za nas. Osim toga, rade…” Vedrana je branila sina i snahu.
“Ne”, odmahnula je glavom Anica, “nije to. Majka je majka. I koliko si ti za njega učinila… Ne smije se zaboraviti. Ni u tuzi ni u radosti… Razmazila si ga ipak…”
Vedrana je šutjela. Zatim je nazvala Luku i zamolila ga da dođe baki jer se loše osjeća.
Luka je došao sa ženom, sjedili su kod Anice pola sata, popili čaj i požurili kući. Živjeli su kod Petrinih roditelja, u privatnoj kući.
Baka Anica je preminula. Vedrana je plakala, žalila majku, malo i sebe. Majčine riječi sve su joj se češće javljale dugim večerima, kad je Vedrana sjedila sama kraj prozora, prisjećajući se kako se u ovo vrijeme prije vraćao njezin sin s posla, a ona je postavljala stol i razmjenjivali su vijesti… A sad je sama.
No Vedrana je uzela sebe u ruke i otišla raditi u dječji vrtić, na čuđenje svih poznanika.
“Ti imaš visoku stručnu spremu, a pereš podove? U mirovini…” govorile su susjede, a ona je odgovarala: “Ma nema veze. Cijeli život sam za stolom, za crtežima. Treba se i pomaknuti. Moja je majka u mladosti radila kao odgajateljica u vrtiću, voljela sam joj dolaziti iz škole…”
Vedrana je imala malu mirovinu, sve ušteđevine potrošila je na sina. Iako je i prije navikla skromno živjeti, sad je htjela malo više slobode u financijama. Posao je, naravno, oduzimao snagu i vrijeme, ali dosaditi Vedrani sigurno nije bilo vremena. Osim toga, na nagovor susjede odlučila je poći s njom u narodni pjevački zbor pri domu kulture, i tako joj je život postao mnogo zanimljiviji.
Vedrana se zaokupljala i zato što je nastojala ne uznemiravati Luku i Petru, kako ne bi smetala njihovom privatnom životu, iako ju je jako boljelo što sin ne samo da ne dolazi, nego i zove vrlo rijetko, i to samo ako treba.
Ponekad bi Vedrana navečer zaplakala, gledajući album s dječjim fotografijama sina. Kako ne bi baš previše čamila, odštampala je u foto studiju najdraže fotografije sa sinom, gdje su zajedno, u velikom formatu, i stavivši ih u okvire, poput slika, objesila po cijelom stanu.
Često bi zastajala kraj fotografije i rukom doticala sinovo lice, i smješkala se. I ponekad joj se činilo da on uzvraća osmijeh. A onda je slijedilo iščekivanje poziva, i radost ako bi sin ponekad navratio na čaj, ili da uzme nešto od svojih stvari ili obuće.
Luka je obično kratko boravio kod majke. Nije čak ni odmah primijetio fotografije u okvirima. A kad ih je konačno ugledao, zastao je, pogledao majku i začuđeno upitao:
“Što si ti to smislila objesiti ih?”
“Ma tako…” snebivala se Vedrana, “ja sam već stara, pa se sjećam onog davnog, zlatnog vremena kad si bio mali…”
Luka je klimnuo glavom i pobjegao kući svojoj ženi, ne shvaćajući baš majčine “ćudljivosti”. A Vedrani se činilo kao da joj majka s neba pomaže. Pojavio se i prijatelj iz zbora.
“Ma, Vedrana, mi imamo samo tri muškarca u zboru, a ti si jednog odvela. Mi ga nismo mogle godinama smutiti, a ti si ga odmah zaljubila!” otvoreno su se smijale članice zbora, “eto što znači – nova!”
Svi su se smijali, a i sam “zaljubljeni” Nikola Jurić ljubio je Vedrani ruku, svaki put je ispraćajući nakon probe kući.
Vedrana nije ozbiljno shvaćala takvo prijateljstvo, i snishodljivo i dobronamjerno primala udvaranja šezdesetpetogodišnjeg solista. A on je bio uporan i doslovno obožavao Vedranu, prirastao joj dušom.
“Vedrana, vi ni ne znate kako je s vama lijepo. I pametna, i znate slušati, i mirna, i tako ste lijepi.”
“Ma dobro, dobro… Nemojte me više hvaliti, da se ne uobrazim skroz. Vjerujem, i o vama mogu reći isto. Osim toga, tako ste talentirani! Vi biste trebali nastupati na velikoj pozornici.”
“Odavno sam htio odustati od svojih koncerata. Pjevati se može i kod kuće, za stolom za blagdane, moja me djeca rado slušaju. Ali došao sam u zbor prije deset godina zato što sam ostao udovac, i večeri su mi postale nepodnošljive same. A ovdje ipak – talentirani voditelj, nastupi, mali blagdani — naša druženja. A sad više neću otići, želim biti uz vas.”
Vedrana bi odlazila kući, i opet gledala fotografije, i uzdahnula. Luka je i dalje rijetko zvao, i to druženje nije moglo zamijeniti ni pjevanje, ni posao, ni dobri prijatelji.
Ali ona je trpjela i radovala se rijetkim posjetama sina. Tek u posljednje vrijeme počeo je nagovještavati da bi bilo dobro prodati bakin stan kako bi im pomogli da s Petrom kupe svoj dom.
“Ne slažete se dobro s njezinom obitelji?” zabrinula se Vedrana.
“Ne, dobro je, ali Petra želi odvojeni stan”, snebivao se Luka.
“Onda, izvolite, preselite se i živite, makar sutra!” rekla je Vedrana sinu. “Iako mali dvosobni stan iz socijalističkog razdoblja, vama kao mladoj obitelji zasad je dovoljan.”
“Stvarno?” zacrvenio se Luka, “ti si najbolja mama na svijetu! Trčim obradovati Petru. Sada imamo svoj stan!”
“Trenutak, sine. Stan će ostati moj”, zaustavila ga je Vedrana. “Ni na koga ga neću prepisivati zasad. A vi živite složno i rađajte mi unuke.”
Luka je otišao. I ubrzo se sa ženom preselio u bakin ugodni stan. Kao što je majka tražila, nakon godinu dana rodila im se kćerkica na radost svih rođaka, a posebno samih roditelja.
A Vedrana je već dala otkaz na poslu, shvativši da je došlo vrijeme posvetiti se unuci, i sebi također, da bude zdrava. Njezin udvarač, Nikola Jurić, bio je toliko uporan da je ipak nagovorio Vedranu na zajednički život, i postali su par, živeći na dva stana.
Vedrana se već navikla na ulogu bake i supruge, i samo se čudila koliko se brzo njezin život mijenja u posljednje vrijeme. Zahvaljivala je Nikoli Juriću za “drugo proljeće”, a on nije prestajao radovati se svojoj ljubavi i zahvaljivati sudbini na takvom susretu.
Kod mlade obitelji također je sve bilo dobro. Luka je postao pažljiviji prema majci, i sve češće je navraćao u posjet. Jednom je progovorio o zamjeni stanova.
“Imat ćemo drugo dijete, mama”, počeo je.
“Da, znam, i jako se veselim”, nasmiješila se Vedrana.
“Petra me zamolila da porazgovaram s tobom da se preseliš u bakin stan, a mi – ovamo, u naš. On je prostraniji, deset kvadrata veći, starija gradnja. Nama za dvoje djece bi ovdje bilo zgodnije…”
“A zašto Petra uvijek traži preko tebe, a sama šuti?” nasmiješila se Vedrana, “zna da ti ne mogu odbiti? A zašto ona ne bi nagovorila svoje roditelje da žive u bakinu stanu, a vama dala njihovu prostranu kuću? Pa ona je jedina kći! Djeca bi imala prostora!”
Luka je pocrvenio i otišao. A Vedrana nije žurila obradovati sina. I ona se navikla na svoj stan. Ovdje je svaka stvar pri ruci, sve na svom mjestu, poznato i uhodano, s zatvorenim očima bi našla i iglu…
I tu su joj pale na pamet majčine riječi: “Razmazila si ga, Luku, oj, razmazila…” I Vedrana je odlučila ne žuriti s događajima. Rodila se druga unuka, donijevši mnogo ugodnih briga cijeloj obitelji. Djevojčice su rasle složno, živjele u jednoj maloj sobi, a vikendom su dolazile u goste bilo baki Vedrani, bilo baki i djedu s Petrine strane. Tamo su imale prostora i u dvorištu, i u vrtu sa sjenicom i vlastitim ljuljačkama i jagodama.
A Vedrana i Nikola Jurić počeli su živjeti zajedno, u njezinu stanu, a njegov stan su iznajmljivali kako bi imali više sredstava za život. Voljeli su ići u kazalište i na male jednodnevne ili dvodnevne izlete, zbog toga su se i odlučili useliti zajedno.
I tek nakon dvanaest godina, kad je Nikola Jurić preminuo, Vedrana se preselila u stan svoje majke, koji je ujedno bio i stan njezina djetinjstva.
“Eto, sine, uzmite naš stan, živite tamo, a meni će i mali biti dosta”, rekla je sinu, “naputovala sam se, napjevala, sad ću sjediti kod kuće, čekati djevojčice u goste, i vas također. Nadam se da me nećete ostaviti…”
Sin je zagrlio majku i pomogao joj preseliti se u rodne zidove iz djetinjstva, napravivši tamo kozmetički remont.
Vedrana nije htjela ništa mijenjati u namještaju stana, samo je objesila na zidove one velike fotografije sina, mame i sebe u mladosti. A na stoliću je stajao portret Nikole…
“Eto, svi smo zajedno ovdje”, smiješila se Vedrana svijetlo i mirno, gledajući voljene ljude na fotografijama, “i što bih još mogla poželjeti? Rodni zidovi i toplina mojih dragih ljudi.”
Unuke su posjećivale baku. Djevojčice su voljele ostajati kod nje prespavati, u svojoj uobičajenoj sobici, gdje su i dalje stajali njihovi kreveti, i dugo nisu prestajali razgovori, izmiješani sa smijehom i šalama.
“Ajde, djevojke, vrijeme je za spavanje!” zapovijedala je baka iz velike sobe, “svrake bjelobrade… Sutra rano ustajemo. Učit ću vas kuhati sirnice. A uskoro ste već nevjeste. Ispit iz kuhanja osobno ću vam uzeti!”
