Zamislite da ste, prvim čudom, kupili vlastiti mali stan u jednom poznatom ljetovalištu na Jadranu. Preselili ste se da živite tik do mora. Prije toga, nitko od vaše obitelji nije pokazivao zanimanje za vaš život nisu vas pitali kako ste, jeste li živi i zdravi, zašto već pet godina radite bez odmora i zašto ne idete na more.
Hrvati su uglavnom gostoljubivi i vole primiti svakoga, no čim netko postane bahat i počne živjeti na tuđi račun, nastaje stres. Gdje je ona tanka granica, iza koje gostoprimstvo prelazi u želju da sve izbacite van kako biste mogli uživati u miru vlastitog doma?
Nije pravilo da se obitelj i prijatelji pojave na vratima čim netko iznenada postane imućan ili si kupi stan uz more. Ali ako imate stan na obali, posjete ne prestaju.
Jednom mi je došla Milica, kojoj je teško disala i osjećala neku težinu u prsima, kao da je iznutra nešto pali. Liječnici su je pregledali, naravno, ali nisu našli ništa. Ispostavilo se da je stalno živjela pod stresom, a toga sama nije bila ni svjesna. Izvor problema skrivao se odmah ispod površine
Sve je krenulo od kupnje stana. Milica je bila dovoljno nesmotrena da svojoj majci daruje rezervne ključeve. U tom trenutku joj se činilo ispravnim. Majka je živjela četiri sata vlakom od Milice, a često ju je dolazila posjetiti. Milica bi napuštala posao da dočeka mamu.
Kako bi to izbjegla, dala je mami ključeve činilo se da je problem riješen. Isprva je sve bilo u redu. Ali onda je mama počela dolaziti u pratnji rodbine, prijateljica, pa čak i susjeda.
Milice, kakav ti je život! Pusti nas malo kod tebe. Treba vraćati dobrotu dobrotom.
Milicin suprug najčešće je bio na poslu ili na službenim putovanjima, pa nije svjedočio navali rodbine i prijatelja. Milica je iskreno vjerovala da je ispravno to što radi, da čini dobro. Iako grad nije velik, njezin stan je koristio gotovo svakome, a mama je pomagala svima, ali nije trošila vlastiti novac činila je dobro putem Milice.
Milica je tolerirala majčine nestašluke, gurala se u sobu s mužem, dok se rodbina i gosti raspoređuju u ostatku stana. Svim gostima je udovoljavala, pripremala obroke. Pronašla je i drugi posao jer novca nije bilo dovoljno. Onda je stigla karantena, muž joj je ostao bez posla kod kuće. Gosti se nisu bojali ničega, dolazili su redovito te ostajali bez pitanja.
Mužu je dozlogrdilo i rekao joj:
Ili uzmi mami ključeve nazad, zabrani joj da poziva ljude u naš stan, ili se razvodim.
Bilo je teško Milici donijeti odluku, odgajana je kao dobra kći, no nije željela napustiti muža. Odlučila je razgovarati s majkom.
Majka je, naravno, optužila Milicu da je bezosjećajna i pokušala izazvati suosjećanje, glumeći da joj je Milica izazvala infarkt. Pokušala je svim snagama manipulirati, ali Milica je ostala čvrsta.
Majka je odbila vratiti ključeve, rekla je da više nema kćer i da je ne želi vidjeti. Na kraju je muž promijenio bravu u stanu. Nikada ne znaš kada će doći nepozvani gosti. Nekoliko ih je pokušalo svratiti, ali nitko im nije otvorio vrata hraniti beskrajnu rodbinu naprosto nije vrijedno truda.
Milica je zažalila zbog narušenog odnosa s majkom, ali osjetila je i veliko olakšanje sada napokon ima dovoljno novca. Više ne osjeća pritisak u prsima koji ju je mučio dok je pokušavala udovoljiti svima osim sebi, prvenstveno majci.
