Čudovište
– Makni se odavde! Sve si nam djecu preplašio! Što se stalno motaš po dvorištu? Sjedi doma!
Krikovi susjeda probudiše Mirjanu. Nije ni morala pogađati što se događa ispod prozora sve je bilo jasno kao dan. Čudovište je opet izašlo iz stana u najgorem mogućem trenutku. Što li ga tjera iz kuće?
U dvorištu su svi zvali čudovištem Branimira Jurića. Bio je neugledan, velika glava, pogrbljen kao da je iskočio iz kakve mračne bajke, pa da ga je tko crtao na koricama gotskog romana, Branimir bi bio savršen model.
Majka ga je rodila prerano, još u sedmom mjesecu.
– Taj neće preživjeti, odmahnule su babice i liječnici kad su ga ugledali prvi put. Odnesite ga!
Novopečena majka ni pogledati nije htjela, kamoli brojati prstiće. Branimir joj je bio treće dijete, i teško baš željeno. Otac je radio dva posla kako bi ih nahranio, a ni majci, Ani, nije bilo mnogo do djece: ima ih dobro, nema ih isto dobro. Samo jad i muka.
Mlijeko joj nikada nije navrlo, pa su je, kad je došlo vrijeme, otpustili iz bolnice, dok je Branimira prebacila neposredno na odjel za dojenčad.
– A zašto to? nezainteresirano je uzdahnula. Što mu fali?
Liječnik koji je došao objasniti što i kako nije mogao povjerovati njezinom ravnodušnom pogledu.
– Jeste li ga uopće vidjeli?
– Nisam. Nisu ga donosili. Kažu da je slab, a ni ja dojim ne mogu. Nemam mlijeka.
– Hajde za mnom! nije trošio riječi liječnik, jer je i pogled majke bio nekako dalek, kao da se cijedi niz zidove.
U dječji odjel je nisu pustili. Ali prinijeli su bebu. Isprva nije ni shvatila što s njim nije u redu. Kad je bolje pogledala, ostala je bez daha i zaplakala zbog sebe, ne zbog tog modrikastog zamotuljka u bolničkoj plahti.
– Što ću ja s takvim?
– Vaša stvar. To je vaš sin. Još uvijek vaš…
Branimir je u bolnicu upisan samo pod prezimenom roditelja ime su mu dali tek kasnije. Zašto i kako, roditelji se nisu trudili objašnjavati, a ni Branimir se nije pretjerano pitao. Izgleda, nije se usudio, ili jednostavno nije želio znati. O tome je pitao samo jednom, i to baku.
– Nisu me htjeli?
– Tko bi takvog htio? baka, kao i svi, nije ga previše voljela, ali razgovarala jest, iz osjećaja dužnosti.
– A zašto me nisu ostavili u bolnici dok su mogli?
– Sramota. Svi su vidjeli da ti je mater bila trudna, a u ovom našem malom mjestu svi sve znaju. Ipak su te pokupili, da se ne brukamo još više. Nije zbog tebe, već zbog brata i sestre. Nisu htjeli da njih pogode tračevi.
Branimiru je takav odgovor bio dovoljan. S bratom je bio hladan, ali sestru je, Dubravku, volio kao nikog na svijetu.
Dubravka je bila dvanaest godina starija i ona mu je bila gotovo druga majka. Kad ga je majka napokon preuzela iz bolnice, brinula se za njega kao neizbježnu obavezu. Ležala bi dok on plače satima, nije imala volje ni snage da ga utješi. Ipak Branimir je uvijek bio čist i sito. O zdravlju su dosta brinuli, kako liječnici kažu. Ali ljubavi, nježnosti ili kakve pažnje nikad nije dobio.
Osim od sestre.
Dubravka kao da nije vidjela njegovu nakaznost. Nije je strašio ni njegov tanak, bolan plač. Došla bi iz škole, bacila torbu i potrčala k njemu.
– Što cmizdriš, ha? Dosta! Došla sam! Hoćeš da ti pjevam?
Samo Dubravka pjevala mu je uspavanke, samo ona pričala bajke. Od nje je naučio što znači ljubav i nježnost. Sve druge brige imao je, ali baš to malo mu je toliko trebalo da je neutješno plakao kad je Dubravka odrasla, udala se i otišla.
– Ne mogu te uzeti sa sobom, Brane… Znaš da ćemo kod muževih, a nema mjesta. Ni dragi nisu… Ali dođi mi u goste! Čuješ?!
Branimir bi samo šutio i plakao kao dijete, glavu zabijao u njeno krilo. Svilena tkanina njezine vjenčanice bila je mokra, a on se nije mogao smiriti, osjećajući kako iz svakodnevice odlazi jedina osoba koja ga voli.
Dubravku je muž odvezao u Osijek, a Branimir je ostao nasamo sa zrcalima i ljudima koji su s lica čitali dušu: zgodan dobar, ružan vrijedan gledanja nije. Tko bi to i izdržao!
Rekao bi mu tko da baš i nije tako strašan, ne bi mu povjerovao. Toliko dugo već uvjeren da je svima odvratan, da je počeo izbjegavati sve.
Srednju školu je jedva završio. Dvojke, povremeno trojke. Dalje nije ni bio pozvan, a ni želio nije znao je da ga ni tamo ne bi rado gledali.
Pa je Branimir postao domar.
Taj posao mu je dobro ležao. Svakog jutra izlazio bi pred zgradu s metlom savijenom taman po njegovom rastu, i počeo uvoditi red.
Tako je svijet dobivao njegov poklon.
Branimir je metlom čuvao red, sadio cvijeće njemu nitko nije nalagao da to radi bojao klupe i dječje sprave; nije sve to činio samo za plaću. Htio je da svijet bude ljepši.
A ljepota mu je uvijek mirisala na čistoću.
Pamti, kako ga je mala Dubravka kupala:
– Vidi, Brane, što si nam čist! Vidi, kako nam je lijep!
Kad nikome nije mogao ugoditi izgledom, mogao je dvorištem, cvjetnjacima, i novim igralištem, kamo su sve majke po susjedstvu vodile svoju djecu.
Neki su primijetili što sve radi, neki samo nisu shvatili zašto im dvorište ni ne sliči drugima, i izgleda kao da tim održava cijela ekipa vrtlara.
A Branimir nije trebao tuđe odobravanje. Sam je znao da radi ispravno. Iako se trudio po danu ne izlaziti često, ipak mu je godilo gledati prozorom kako se djeca smiju šarenim ljuljačkama, klupama, svježem pijesku sam ga je donio i napravio poklopac da zaštiti od dvorišnih mački, kao i novu vrtuljak. Majkama je bilo lakše jer je klupe poredao tako da imaju djecu na oku. Susjedi su se smiješili gledajući kako se cvijeće izmjenjuje u gredicama, uvijek nešto za oko i dušu.
Iako mlad, Branimir je već znao ljudi su čudni, često ružni kao on sam, ali svakog od nas čine slojevi k’o u licitarskoj lutki. Kojeg sloja će biti više, shvatiš tek kad dođeš do najunutarnjijeg. Ipak, jedno je shvatio rano: dobro i zlo ima svatko.
Zato, Branimir se nije ljutio kad bi ga uznemirene majke tjerale od igrališta, sigurne kako njihova djeca, gledajući takvog, neće dobro proći.
Nije bio ljut ni na susjede, što ga pozdravljaju, a žure proći dalje, obarajući pogled, kao da nisu primijetili.
Nije zamjerao ni roditeljima. Ostali su stari, oslanjali se na njega, budući da je brat davno preselio u Zagreb, a Dubravka dolazila samo povremeno i ona je imala svojih briga. Muž joj je pomogao da obradi dedinu kuću na selu. Dubravka je procvjetala, iako se naradila brinući o djeveri, djeci, gospodarstvu. Branimiru je nudila više puta da roditelje preuzme kod sebe.
– A što ću onda ja, Dubravka? Ti imaš dovoljno briga. Kako sve stigneš?
– Zbog tebe i stignem! Brane moj, što bih ja bez tebe? grlila ga je sestra.
Svakog mjeseca dolazila mu pomoći, obaviti kuću, obnoviti zalihe hrane.
Njoj je Branimir znao pričati kako ga ljudi zovu, što govore o njemu.
– Kažu mi čudovište…
– Ma, Brane znaš onu: Ne možeš svakome usta zavezati. Pusti njih, nema veze! Oni te ne znaju!
– Jesam li stvarno tako ružan?
– Ma daj! Glupane ljepota je razna. Imaš i onih što misliš krasni ljudi, sve na mjestu, dok ne progovore. A kad ih slušaš, ne zaslužuju ni biti ljudi, nisu zaradili… A ti ti si pravi! Tvoja duša je divna! Ni ne znam riječima opisati kako je vidim! Znaš, sudbina je vražja: nekima sve da odmah, nekima ne dozvoli da se pokažu odmah.
– Misliš da je izgubila put do mene?
– Samo još nije stigla, Branimire. Pričekaj. Doći će i tvoje vrijeme.
Njoj je vjerovao. Zato je do susjeda uvijek bio srdačan, nije pazio na mrke poglede ni zlurade riječi.
I čekao. Što, ni sam nije znao.
I dalje bi svako jutro izlazio sa svojim metlom, pazio na dvorište, i pokušavao biti neprimjetan. Ponekad nije baš uspjelo.
– Brane, idi doma! Ja ću zaliti cvijeće.
– Hvala…
Glas susjede s kata, starije Eve, natjerao je Mirjanu da kiselo stisne usne. Evu nije mogla ni vidjeti sve bi zapazila prva, a Mirjana je već sedam mjeseci pokušavala sakriti svoje brige.
Mirjana je zgrabila jastuk, želeći se vratiti snovima, ali onda potrča u kupaonicu, stiščući usta.
Mučnina koja je s drugim djetetom jedva zamjetno dolazila, sada ju je skoro slomila. Prvo je nalazila izlike pokvareni sir, mlijeko, ali kad je muž otišao na gradilište i konačno više nije morala glumiti pred njim, shvatila je: ovo je puno dublja nevolja.
Djeca joj nisu brinula Internet radi, zadaci za školu vuku svoje. Mirjana bi satima sjedila u kupaonici, mrzila sebe što je previdjela sve znakove, uvjerena da je stigla godina kad više neće rađati. Pojasom bi stiskala trbuh, obavljala poslove po kući i povlačila se u sobu što prije.
Imala je već četrdeset osam. Još jednog djeteta nije planirala. Suprug je bio oštro protiv, a Mirjana je znala dobra razloga da se ne suprotstavlja njegovu šutljivu mržnju i omalovažavanje, koje bi joj teže palo od batina, kojih je bilo.
Grčevito je držala za hladni tuš, tiho cvilila, još ne razumijevajući da noć dolazi po svoje. Ovaj put bol, rad i košmar prošli su kroz nju; prazna kuća, jer je djecu već na praznicima povjerila baki na selo.
Brzo je pala u polusvijest od boli, povremeno na podu, povremeno izvijena, u sebi moleći da sve prestane.
Kad se dijete rodilo, bez razmišljanja ga je zamotala u isti ručnik kojim je grizla bol, iznijela u hodnik, položila na ormarić i vratila se u kupaonicu. Sredila je sebe, navukla kaput preko pidžame i šepala do dvorišta.
Tek tada je shvatila koliko je sati. Noć se gasila, zora je jedva ocrtavala krovove. Na ulici nikoga, samo na drugom ulazu pojavila se dva šetača pasa.
Tiho se prikrala smećarima nakon zgrade, ni sama ne sluteći zašto tu stoji. Zamotuljak je šutio. Pomislila je kako će sve biti lakše ako ga se riješi. Muž neće doznati, roditelji ionako nije im prijetio ni podrška ni pomoć. O djeci je zabranila sebi razmišljati.
Našla je vrećicu, stavila dijete u nju, položila u kut kontejnera čak nježno i oprezno.
– I to je to, prošaptala je i požurila kući.
Nije ni čula slab zvuk, ni vidjela Branimira s metlom u vrelom jutru, dok je on krenuo kroz dvorište u svom svakodnevnom plesu.
Bilo je posla. Dvije svadbe slavile su jučer pod njihovim prozorima latice ruža i šareni konfeti svuda po stazama. Branimir je skupljao ostatke tuđeg veselja i pjevušio sebi neku staru pjesmu.
Bio je radostan. Trebala je danas doći Dubravka, i majka je ustala jednako rano skuhati mu doručak.
Te dvije sitnice bile su mu dovoljno za sreću.
Nakon čišćenja ulaza, zapitao se da li prvo kraj kontejnera ili ipak zalijevanje cvijeća, dok stanari još spavaju. Zalijevanje mu je bilo milo, ali Eva bi češće preuzela taj posao.
– Stignem! odluči i krene prema kontejnerima, ali zastane. Ptice su, a onda je čuo još nešto, zvuk koji ga je uplašio.
Kad je shvatio što čuje, pohitao je koliko su mu noge dale, molivši se da stigne na vrijeme.
Vrećica nije popuštala Mirjana ju je dobro zavezala. Morao je zubima trgati da dođe do onoga tko ga zove, svake sekunde slabijeg glasa.
Kad je ugledao što je unutra, zavrištao je tako da su se susjedi, naglo probuđeni, samo prestrašeno pogledali.
– Upomoć!
Eva je istrčala u dvorište u kućnom ogrtaču, odmah zamotala dijete u njega i nije mario tko gleda čiju spavaćicu.
Ljudi su dolazili tapkali papučama, stezali ogrtače i navlačili što je prvo pod ruku došlo, svi su išli pomoći onome kojeg su prije zvali čudovištem.
Jedni su zvali hitnu, drugi policiju, treći Branimira tapšali po ramenu.
Lako je bilo otkriti tko je majka djeteta koje su hitno prevezli u bolnicu. Mirjana nije ni pokušala poreći. Stajala je dok su je vezali, pogledala tiho prema Branimiru na stepeništu:
– Čudovište…
Eva je uzdahnula:
– Baš si našla tko će to reći!
Ali Mirjana ni pogled nije okrenula.
– Ja sam čudovište, Branimire… Ne ti… Hvala ti…
Otišla je, a Branimir je ostao na svom mjestu, zamišljeno je gledao za njom.
Prolazili su susjedi, pitali kako se dogodilo, prvi put gledali Branimira bez predrasuda. Prvi put su ga pogledali u lice, otkrivši nešto što nikada nisu primijetili.
– A ti, Branimire, što ovdje čekaš? topli glas Dubravke dotaknu mu lice. Mene?
– Dubravka, sjećaš li se što si rekla da će me sudbina pronaći? Branimir joj se nasmiješi, tako da su svi ostali zadivljeni toplinom te svjetlosti.
– Sjećam… Zašto?
– Pronašla me! požuri je za ruku. Idemo!
– Gdje, Branimire?
– Ne znam još. Eva zna gdje su ga odvezli.
– Koga, Branimire? Dubravka je požurila za njim, još ne znajući što je sudbina pripremila za njihovu obitelj.
Dubravka će, uz muža, upisati školu za udomitelje i dokazati da u njihovoj kući ima mjesta za još jedno dijete, baš kao što je nekad držala Branimira u rukama.
A Branimir će steći svoju obitelj. Posjećujući malog pronađenog dječačića, srest će Nikolu, susjedu Dubravke, i ona će u njemu vidjeti upravo ono što je Dubravka cijelo vrijeme znala.
Svjetlost. Ne ona oštra, što peče oči, već topla, nježna, što grli i štiti svakoga tko je prepozna.
Godinama kasnije, s brzim dječačićem zavirit će kroz krevetić.
– Striče Branimire, je l’ to tvoja kćer?
– Je.
– Spava li?
– Spava.
– Kad poraste, hoćemo li se zajedno igrati?
– Obavezno!
– Dobro! Odem mami reć da imam još jednu sekicu!
Dječak će dotaknuti malenu šaku, nasmiješiti se i klimnuti sam sebi, odlazeći u svoj svijet.
