– Ili ga danas preuzimate, ili ću ga jednostavno vezati uz cestu – rekao je razdraženo muškarac u skupoj jakni i gurnuo povodac preko pulta.
Vjera podiže pogled s prijemnog časopisa i stisnu zube. Na drugom kraju povodca sjedio je veliki crni pas pametnih očiju. Nije lajao, nije se trzao, nije cvilio. Samo je gledao muškarca kao da je već sve shvatio.
– A gdje je vlasnik? – mirno upita Vjera.
– Umro je – odsječe muškarac. – Moj stric. Moždani udar, bolnica, pa sve. Psa ne trebam. Imam djecu.
– Ako vam ne treba, to ne znači da ga možete baciti kao stari otpad – tiho reče Vjera.
– Samo nemojte držati propovijedi! Ja sam, usput, s pogreba.
Lagao je. Vjera je to odmah shvatila.
Od čovjeka koji je upravo pokopao bliskog ne miriše skupa kolonjska voda i svježi duhan. I ne sjaje mu tako oči kao nekome tko u mislima već broji tuđe kvadrate.
– Kako se pas zove?
– Grom.
Pas jedva primjetno podiže uši čuvši svoje ime.
– Imate li dokumente za njega?
– Kakvi dokumenti? Mješanac je. Živio je kod strica, čuvao stan. Sad je gotovo, kraj priče.
Vjera iziđe iza pulta, čučne pred psa i pruži ruku. Grom joj pomiriše dlan i teško uzdahnu. Na vratu je imao staru kožnu ogrlicu, a na prstenu visi metalna pločica. Na njoj je bilo utisnuto: »Grom. Ako se izgubi – vratiti kući.« Ispod je stajala adresa.
– Kraj priče nastupi kad nestane savjesti – reče Vjera i ustade. – Ostavite broj telefona. Javit ću se kad nađemo prihvat.
– Nikakav prihvat. Nemam vremena. Odlazim.
– Onda povedite psa natrag.
Muškarac odmahnu rukom.
– U redu.
Naglo se okrenu, htjede povući povodac natrag, ali Grom se odjednom svim četirima šapama upre u pod i tiho zareža. Ne na Vjeru – na njega. Muškarac problijedi, progunđa nešto i pusti povodac.
– Neka vam bude – baci. – Ionako neće dugo izdržati. Vlasnika nema.
Nakon minute staklena vrata klinike zalupiše se.
Grom je ostao.
Vjera je radila kao administratorica i pomoćnica liječnika u maloj privatnoj veterinarskoj ambulanti na prvom katu stare zgrade. U smjeni su kroz nju prolazile na desetke životinja, ali za ovog psa nekako se odmah vezala.
Možda zbog onog pogleda. Ne psećeg, već nekog vrlo ljudskog – umornog, strpljivog i povrijeđenog.
Za noć Groma nije imala gdje smjestiti. Svi su boksi bili zauzeti postoperativnim pacijentima. Vjera mu iznese deku u spremište, stavi zdjelicu s vodom i hranom. Pas ne priđe zdjelici. Legne pokraj vrata i stavi glavu na šape.
– Jesi li uvrijeđen? – upita Vjera.
Grom polako podiže oči.
– Ili čekaš?
Treptnuo je. I opet se zagledao u vrata.
Noću je pao mokar snijeg.
Ujutro Vjera dođe prije svih i vidje da je spremište prazno.
Vrata su bila pritvorena. Očito je čistačica iznosila smeće i nije primijetila kako se pas iskrao van.
– Samo mi je to trebalo… – izdahnu Vjera.
Obiđe dvorište, susjedna dvorišta, kontejnere, pogleda na stanicu. Groma nigdje.
A baš u to vrijeme na četvrtom katu zgrade broj 18 u Ulici kneza Branimira knjižničarka Nada pokušavala je otvoriti vrata svog stana i nikako nije mogla shvatiti što ih zapinje.
Pogleda kroz pukotinu i trznu se.
Pored njenih i susjednih vrata, na otiraču ispred stana Stjepana, ležao je ogroman crni pas. Bio je skroz mokar, ali se nije ni pomaknuo kad Nada ispusti svežanj ključeva.
– Bože… Grom? – nesigurno upita.
Pas podiže glavu.
Nada ga je poznavala. Cijela je zgrada znala.
Stjepan, mršavi umirovljenik s uspravnim leđima i štapom, šetao je Groma dva puta dnevno, po svakom vremenu. Pozdravljao je svakoga jednako uljudno, a psa držao uz sebe, bez frke, bez vike.
Grom nikoga nije plašio i nikada nije prilazio ljudima. Samo je hodao pokraj vlasnika kao da mu služi iz ljubavi.
Prije tjedan dana Stjepana je odvezla hitna.
Grom je tada zavijao tako da se teta Štefica, portirka, poslije cijeli dan krstila. Sutradan je došao vlasnikov nećak, Igor. Dugo je nosio kutije, mijenjao bravu i svima govorio isto:
– Stric je umro. Ja se sad bavim stambenim pitanjima.
Nikakve zadušnice ni ispraćaja nitko u zgradi nije vidio. No, možda je tako. Nada tada nije pridavala važnost. Imala je svojih briga.
U četrdeset osmoj godini živjela je sama, radila u gradskoj knjižnici, sina davno pustila u Zagreb, a nakon razvoda naučila ne postavljati suvišna pitanja. Lakše je.
Ali sada je suvišno pitanje samo leglo pred njezina vrata.
– Kako si dospio ovdje? – tiho upita.
Grom se polako podiže, priđe vratima stana svog vlasnika i sjedne uz njih bokom. Zatim pogleda Nadu. U tom pogledu bilo je toliko tvrdoglavog iščekivanja da joj se stegnu u grudima.
– On čeka – šapnu.
Iz lifta upravo iziđe teta Štefica s mrežastom torbom.
– O, majko mila, našao se! – pljesnu rukama. – A meni je jučer susjeda s trećeg rekla da ga je Igor negdje odvezao.
– Odvezao, znači, loše odvezao – suho odvrati Nada.
Iznese zdjelicu s vodom. Grom je pohlepno popio, ali salamu nije dotaknuo. Opet sjede pokraj vrata.
Prođe dan, pa drugi.
Nada se vraćala s posla i svaki put vidjela isto: crni pas na otiraču, glava na šapama, pogled u jednu točku. Ponekad bi sišao u dvorište, obavio nuždu i opet se vratio na kat.
Noću bi mu Nada podmetnula staru vunenu deku. Strpljivo je dopuštao da ga pokrije, ali čim bi ona otišla, premjestio bi deku tako da leži točno ispred vrata vlasnika.
Trećeg dana u zgradu uđe Igor. S njim su bili žena u svijetlom krznu i muškarac s mapom.
– Evo stana – veselo je govorio Igor. – Kvart je dobar, zgrada topla. Nakon manjeg ulaganja leti ko med.
Nada je baš izlazila iz svog stana. Naglo otvori vrata.
– Koji stan leti?
Igor trznu, ali odmah nategne osmijeh.
– A, susjeda. Eto, sređujemo stanarinu. Nasljednička pitanja.
– Prošlo je tjedan dana od stričeve smrti.
– Pa?
– Pa već vodite kupce.
– A što se vas tiče?
U tom trenutku Grom ustade. Nije nasrnuo, nije zalajao. Samo je šutke prišao i stao između Igora i vrata.
Zube nije pokazivao, ali bilo je u njemu nešto zbog čega se žena u krznu istog trena povukla za stepenicu.
– Maknite psa! – zacvili.
– Nije moj pas – slijegnu ramenima Igor. – Lutalica.
Nada ga pogleda tako da je prvi skrenuo pogled.
Kupci su brzo otišli. Igor opsova i krenu prema liftu.
– Neće dugo tu sjediti – reče kroz zube. – Još par dana pa će ga komunalci pokupiti.
– Nemojte – tiho reče Nada.
– A što ćete mi?
Nije odgovorila. Ali prvi put nakon mnogo godina nije osjetila umor, već bijes. Čist, jasan. Takav od kojeg se neće plakati, nego djelovati.
Navečer sjede pokraj Groma izravno na hladni pod hodnika.
– Ako ti je vlasnik umro, zašto mi sve ovo ne miruje? – upita.
Grom polako okrene glavu i stavi tešku njušku na njezina koljena.
Nada se ukoči. Zatim ga oprezno pomazi između ušiju.
– Dobro – izdahnu. – Istražit ćemo.
Sutradan siđe do tete Štefice.
– Vi sve vidite. Recite mi iskreno, što se tada dogodilo?
Portirka skine naočale, obriše ih pregačom i zamisli se.
– Hitnu pamtim. Igora pamtim. A lijesa nije bilo. Nikakvih ljudi nije bilo. Tek nakon dva dana došao je neki auto, on je utovario kutije i otišao. Još sam se čudila. Stjepan je bio ugledan čovjek. Cijela bi zgrada izišla na ispraćaj.
– A je li nosio kakve papire?
– Nosio je mapu. I stalno ponavljao u telefon: “Moramo stići dok se nije osvijestio.” Mislila sam da se radi o pogrebu.
Nadu prođe jeza.
– Dok se tko nije osvijestio?
Teta Štefica uzdahnu i prekrsti se.
– Ma nemoj… Zar je živ?
Iste večeri dogodi se još nešto neobično.
Grom je odjednom počeo šapom kopati pored vrata vlasnika. Nije grebao, nije cvilio – upravo je kopao, kao da se nečega sjeća. Nada donese lopaticu iz ostave i oprezno podiže rub starog otirača. Ispod je ležao ključ. A pored njega, pritisnut uza pod, mali presavijeni papirić.
Na papiriću je Stjepanovom rukom bilo ispisano: “Rezervni ključ kraj vrata. Ako mi se nešto dogodi – nazvati Vladimira.”
Ispod je stajao broj telefona.
Nada je gledala u ceduljicu kao da joj u ruke nije pao komadić papira, nego živa nit.
Vladimir se javio nakon nekoliko signala. Glas mu je bio promukao, umoran.
– Da, slušam.
– Jeste li poznavali Stjepana?
– Naravno. Četrdeset godina smo zajedno radili na gradilištu. A što je s njim?
– Ne znate je li… stvarno umro?
Na drugom kraju zavlada tišina.
– Tko vam je rekao takvu glupost? – polako izgovori muškarac. – On je u rehabilitacijskom centru. Nakon moždanog udara. Teško, ali živ. Bio sam kod njega prije tjedan dana.
Nada je morala sjesti na stepenicu.
Grom sjede pokraj nje i nije skidao pogleda s njezina lica.
– Gdje je? – samo upita.
Dva sata kasnije stajala je pred vratima regionalnog rehabilitacijskog centra zajedno s Vjerom iz veterinarske ambulante.
Vjeru je Nada pronašla slučajno: odlučila je odvesti promrzlog psa u najbližu veterinarsku stanicu da ga pregledaju, a Vjera je s praga prepoznala svog “odbijenog psa” i odmah se ponudila pomoći.
– Znači, nisam se prevarila u onom tipu – ljutito reče Vjera dok su hodale hodnikom. – Dobro je što je pas pobjegao.
Službenica centra isprva nije htjela ništa govoriti. No kad je Grom, drhteći od napetosti, odjednom jurnuo prema staklenim vratima sobe i tiho, po ljudski zacvilio, medicinska sestra sama odstupi u stranu.
Na krevetu pokraj prozora sjedio je Stjepan.
Upalih obraza, s nespretno položenom desnom rukom, u sivoj trenirci, djelovao je i starije i manje. Ali oči su mu bile iste – bistre, pažljive. U njima se prvo pojavila zbunjenost, zatim nevjerica, a onda je nešto puklo.
– Grom… – promuklo izdahnu.
Vrata su otvorili.
Grom nije pritrčao odmah. Najprije je prišao polako, kao da se boji da je ovo san. Zarinuo je njušku u vlasnikova koljena. Zastao. I odjednom sav zadrhtao, kao od zime.
Stjepan stavi zdravu ruku na njegovu glavu i zaplaka.
Kasnije je liječnik objasnio: moždani udar bio je težak, ali ne smrtonosan. Govor se sporo oporavljao.
Prvih dana Stjepan gotovo nije mogao govoriti i slabo je pisao. Nećak Igor dolazio je, obećavao “sve srediti”, uzeo ključeve i dokumente iz stana. A onda je odjednom nestao.
– Mislili smo da rođak pomaže – reče liječnik ispričavajući se. – Pacijent se jako brinuo. Stalno je pokušavao napisati nešto o psu i kući. Ali riječi su se miješale.
Kad se Stjepan malo smirio, dali su mu pločicu i marker. Dugo je drhtavom rukom ispisao samo tri riječi: »Igor je izbacio Groma.«
Zatim još: »Prodaje stan.«
Ovaj put Nadi nisu drhtale ruke – nego glas.
– Neće prodati.
Igor je došao u centar dva dana poslije, čim je shvatio da je tajna otkrivena. Uletio je u sobu s licem čovjeka kojem su oduzeli obećanu nagradu.
– Stric, zašto dovlačite strance? – poče vedrim glasom. – Ja sve za vas radim.
Stjepan ga je gledao mirno. A pored kreveta ležao je Grom. Nije režao. Samo je promatrao.
– Radiš? – nije izdržala Nada. – Živog ste ga pokopali i stan već pokazujete kupcima.
– Nije vaša stvar!
– Sad jest.
– A tko ste vi uopće?
Nada je htjela odgovoriti oštro, ali Stjepan je odjednom polako podigao ruku i pokazao na vrata. Samo jedan pokret. Vrlo slab, ali tako precizan da se Igor na trenutak zbunio.
– Stric, ne razumijete…
Starac opet pokaza na vrata. A zatim je s mukom, kao da izgurava svaki zvuk, izgovorio:
– Iz… ađi.
Igor problijedi.
U tom trenutku u sobu uđoše voditeljica odjela i mjesni policajac, kojeg je Vjera unaprijed pozvala. Nastaviti predstavu postalo je nemoguće.
Poslije je bilo mnogo neugodnog. Provjera dokumenata, razgovori, objašnjenja, iskazi susjeda.
Pokazalo se da Igor nije imao nikakvo pravo raspolagati stanom. Jednostavno je zaključio da se stric nakon moždanog udara neće brzo oporaviti i požurio srediti svoj život na tuđi račun. Dokumente za prodaju nije stigao do kraja sastaviti, ali bravu je promijenio, dio stvari već iznio.
Kad je teta Štefica saznala, samo je frknula:
– Eto ti rodbine. Dobro da je pseće srce čistije od ljudskog.
Stjepan se oporavljao polako.
Nada je dolazila k njemu svaki drugi dan. Ponekad sama, ponekad s Vjerom. Ali najčešće – s Gromom. Pas se na čudesan način budio uz vlasnika. Na putu je ležao šutke, a čim bi ugledao poznatu sobu, rep bi udarao o pod kao da je opet štene.
Postupno se budio i sam Stjepan.
Prvo je naučio ponovno izgovoriti »Grom«.
Zatim »kući«.
A jednom, dok mu je Nada popravljala čašu s vodom na noćnom ormariću, on je tiho rekao:
– Hva… la.
Zaprepastila se toliko da nije odmah odgovorila.
– Ma nema na čemu.
– Ima… na čemu – tvrdoglavo izgovori.
Tijekom tih vožnji i Nada se mijenjala.
Kuća, u koju se prije vraćala kao u praznu kutiju, odjednom ju je počela čekati. Jer je tamo pred vratima dahtao Grom. Jer su joj navečer stizale poruke od Vjere: “Kako je naš tvrdoglavac?” Jer se u kuhinji sada imalo o čemu šutjeti i o čemu razmišljati.
Odavno se navikla živjeti tiho. Ne tražiti, ne nadati se, ne vezati. Muž je otišao drugoj ženi prije deset godina. Sin je odrastao, otišao, zvao rijetko, ali ju je volio na svoj način.
Nada se nikome nije žalila. Samo je nekako neprimjetno zaključila da su se glavne tople stvari u njezinu životu već dogodile i da se neće ponoviti.
Ispostavilo se – hoće.
Na dan otpusta Stjepana vani je sjalo tako vedro ožujsko sunce da je Grom žmirkao i smiješno treptao. Starac je izišao iz centra sa štapom, mršav, spor, ali uspravan. Na vratima se zaustavio, prislonio dlan na pseću glavu i rekao gotovo razgovjetno:
– Kući, prijatelju.
Nada skrenu pogled. I Vjeri je odjednom hitno trebalo popraviti kapuljaču.
U Stjepanov su stan ušli u troje.
Točnije – u četvero, s tetom Šteficom koja je nosila kiflu i smatrala da bez nje ništa važno ne prolazi.
Grom je prvi prešao prag, obišao sobe, zavirio u kuhinju, gurnuo njušku u svoje staro mjesto pokraj radijatora i tek se tada smirio. Legao je poprijeko hodnika i glasno izdahnuo. Sve. Dom je opet bio na mjestu.
Na stolu u dnevnoj sobi stajala je fotografija mlade žene. Nada je prije nije vidjela.
– Žena? – tiho upita.
Stjepan kimnu.
– Davno… otišla. Onda kći… isto. Ostao sam ja… i on.
Pogleda Groma.
– A sada? – upita Nada, neočekivano čak i za samu sebe.
Starac se osmjehnu kutom usana.
– Sad… ne samo on.
Poslije tog večernjeg razgovora sve je krenulo nekako samo od sebe.
Nada je donosila namirnice i lijekove. Vjera je svraćala mjeriti tlak i grdila Stjepana zbog kiselih krastavaca. Teta Štefica nadgledala je ulaz tako da nitko sumnjiv nije mogao proći dalje od nje.
A Grom se ponovno učio biti miran. Više nije čekao pred vratima satima, nije trzao na svaki zvuk lifta, nije osluškivao noću.
Kao da je shvatio: gubiti više nikoga neće.
Pa ipak, jedne večeri kad se Nada spremala otići, stao je na prag i zapriječio joj put.
– Grom, pusti – nasmiješila se.
Pas se nije maknuo.
Stjepan je sjedio u fotelji i gledao to s izrazom kao da je odavno sve odlučio, ali nije znao kako reći.
– Ostanite… na čaj – izgovori napokon. – I… uopće… ostanite.
Nada prvo nije shvatila.
– Tko?
– Vi. Ponekad. Često. Kako… želite.
Rečeno je tako nespretno i tako iskreno da ju je zapeklo u nosu.
Igora više u zgradi nisu vidjeli. Govorilo se da je otišao u drugi grad. Govorilo se da je i žena od njega otišla. Govorilo se svašta.
U travnju je Nadin sin došao na vikend i dugo gledao kako se majka smije u kuhinji, kako se Stjepan ljuti zbog preslanog gulaša, kako Grom, star i važan, u zubima nosi njezinu papuču.
– Mama – reče onda iznenađeno – pa ovdje život buja.
Nada se samo osmjehnula.
Da, život. Onaj koji posebno cijeniš kad si ga se gotovo prestao nadati.
A navečer Grom priđe Stjepanu, zatim Nadi i teško legnu između njih, stavivši njušku na njezinu papuču, a šapu na gazdinu nogu, kao da je sam sažeo sve što su proživjeli.
Stjepan ga pomazi i tiho reče:
– Vjerni… pokazao se pametnijim od nas svih.
Nada pogleda sijedu pseću njušku, mirne oči, čovjeka kojeg je pas doslovno dočekao iz nevolje, i pomisli: vjerojatno baš tako izgleda prava odanost.
