Tri sata sam vozila po praznoj, sluzavoj cesti. U studenom se dani u našim krajevima rano smrače, pa sam žurila da stižem prije mraka. Radio je tiho šumio u kabini, grejač jedva je grijao, a u mislima sam već bila kod kuće, gdje me čekaju muž Marko, kćerka Matea i, naravno, svekrva Jelka s vječnim nezadovoljstvom. Tako sam bila uronjena u svoje misli da nisam ni primijetila kako se netko pojavio na stražnjem sjedalu.
Što, majko, dovezla me? izjeknuo je glas iz pozadine.
Zadrhtala sam toliko da sam gotovo povukla volan u jarku. Srce je poskočilo prema dolje, a ja sam pritisnula kočnicu i pogledala u retrovizor. Tamo, naslonjena na sjedalo, sjedio je starac. Lice mu je bilo izrezano dubokim borama, na glavi mu je bio tamni šal, a oči neobično sjajne, gotovo crne gledale su me smireno i pažljivo.
Odakle ste se pojavili? zadrhtao je moj glas od straha. Točno sam se sjetila da sam u auto ušla sama. Ključeve od stana ostavila sam na prednjem sjedalu pokraj torbe, nitko mi nije trebao ulaziti.
Sa ceste, odgovorila je starica i ispravila šal. Usmrla bih od hladnoće tamo. Hoćeš li me odvesti ili što?
Željela sam joj reći da ne vozim putnike, da je opasno i da me kod kuće čekaju, ali riječi su se zapeli u grlu. Starica me gledala kao da zna sve o meni, kao da čita otvorenu knjigu.
Idem do Novo Marova, tiho sam rekla, nadajući se da će izaći.
I ja idem do Novo Marova, nasmijala se ona. Ne boj se, kćeri. Neću te ubiti. Stara sam za to. Pomognuti, pak, možda. Vidim da ti je duša mračna. Muž šeta? Svekrva mrvi?
Ušutjela sam. Živjeli smo sa svekrvom šest godina, a zadnje dvije su pretvorile moj život u neprestalu mučninu. Ali razgovarati o tome s nepoznatom osobom? Starica je očito pročitala moje misli.
Šuti, rekla je, pruživši mi prstom u smjeru mene. Vidim da si dobra. Previše dobra. A dobre u ovom svijetu pojedu prvi. Krenimo, mrzi se.
Upalila sam motor i zatekla se na autocesti. Jedina mi je bila misao: zašto to radim? No, noga je poslušno davała gas. Pola sata smo vozili u tišini. Starica je gledala kroz prozor, ponekad mutno šaptajući nešto za sebe. Kad su se naoružali rijetki svjetlosni znakovi Novo Marova, iznenada je izrekla:
Stani ovdje.
Zaustavila sam se pred poluurabanim drvenim kolibom. Starica je otvorila vrata, a prije nego što je izašla, okrenula se.
Hvala ti, djeva. rekla je tiho. Slušaj me. Za mjesec dana zakucam u tvoja vrata. Ne plaši se. Samo znaj: kad sve pođe u pepeo, ja ću doći.
Što? ostala sam bez riječi.
Eto to, reče starica, iskočila iz automobila, naslonila se na štap i krenula prema kući, ne okrećući se. Zapamti: mjesec. Točno.
Vratila sam se s drhtavim rukama, držeći volan. Cijelim putem kući uvjeravala sam se da je to bio san, halucinacija od umora. Skoro sam izbrisala događaj iz pamćenja. Točno mjesec dana.
Mjesec dana kasnije pripremale smo se za obiteljski svečani događaj desetogodišnjicu braka. Ili, kako je svekrva Jelka rekla, deset godina mučenja mog sina. Sjedala je u kuhinji, prelijevala žitarice i, naravno, gunđala.
Serežino tijelo je ko kostur, ništa ne znaš kuhati. Meso si opet ispržila. I tko ovako postavlja stol? Gosti dolaze, a ne beskućnici.
Tiho sam slažila salate po tanjurima. Marko je sjedio u dnevnoj, pio pivo i gledao TV. Pomagati od njega se nije moglo očekivati. Radila sam pola radnog vremena, nosila hipoteku stan smo kupili zajednički s njegovom majkom, a ona je imala udio kućanske poslove i odgoj kćerke. Matea je tek navršila deset, i često me gledala očima koji su čuli moju iscrpljenost.
U vrata su zakucali. Išla sam otvoriti, brišući ruke po pregači. Na pragu je stajala sestra po bratu, Svetlana, s mužem i dva tinejdžera. Uletjeli su u stan, ni ne obula se.
A što još nije postavljeno? upitala je Svetlana, izbacivši prljave čizme pravo u hodnik. Marko! Dočekaj rodbinu!
Uđite, rekla sam tiho, iako mi je unutra kuckalo.
I tako je sve. Prišli su rođaci, neki obiteljski prijatelji koje nisam prije vidjela. Jelka je osjećala se kao kraljica. Naredila je:
Lena, donesi to. Lena, podaj ono. Očisti ovo. Marko, sjedni, umoran si.
Broj gostiju premašio je sve granice. Trčala sam s tanjurima kao konobarica, a Svetlana glasno komentirala:
Ma, mama, što je ovo? Olivi s piletinom? Trebalo je s pravom kobasicom. A šunka pod šljivom previše slana.
Možda bi i sama skuhala, ako si tako važna gostija? nisam izdržala, stavljajući još jedno jelo na stol.
Ja? iznenadila se Svetlana. Ja sam gost, a gosti se poslužuju. Ti kod nas nikad ne radiš, zato se trudiš.
Ja radim, izreklah kroz zube.
Pa, radiš, mahnu Jelka. Plaća ti se slabo, mišići su ti na fiksu. Da nije Marko, vi biste s kćerkom živjeli pod mostom. I, baci Mateu u sobu, smeta ti ovdje.
Pogledala sam kćerku. Sjedila je u kutu, ruke prekrivaju koljena, pogledom me pitala zašto je ne pozivaju za stol. Nitko je nije primjećivao osim mene.
Matea, idi u sobu, rekla sam, zagrizivši se u zube.
U tom trenutku zazvonio je još jedan zvono. Išla sam otvoriti, očekujući još jednog zakasnjelog gosta. Na pragu je bila ona ista starica, s istim tamnim šalom i štapom, ali oči su joj bile još svjetlije.
Pozdrav, djeva. Rekla sam mjesec. Došla sam.
Ko je to? oglasila se Jelka poput pucnja.
Starica, ne obraćajući pažnju na nju, prešla je prag. Skidajući stare, trakom umotane gumene čizme, ušla je u salon gdje su se zamrznuti gosti okrenuli.
Dobar dan, ljudi, kimnula je. Ja sam Katarina, ali mi prijatelji kažu Duja. Došla sam posjetiti Lenicu.
Što?! uzviknu Marko, crven iz piva. Lena, jesi li luda? Tko je ona?
Ja zaplivala sam, ne znajući što reći. Bila sam u šoku.
Lena, jesi li normalna? ubacila je Svetlana, gađajući staricu pogledi. Koju si donijela ženu? Imamo kulturni program, a ti doneseš nekog beskućnika!
Kako se usuđujete? osjećala sam kako mi se ljutnja miješa s poniženjem. Ovo je moj stan!
Naš stan! viče svekrva. Neću dopustiti da bilo tko ovdje živi!
Duja se smjestila na jedini slobodni stol koji sam sama pripremila. Pogledala je stol, prljave tanjire, nezadovoljne lica i glasno uzdahnula.
Sprošci, kažete? upitala je smireno. Ja sam ta sprošca? A vi? Dolazite u našu kuću da jedete, a nas tretirate kao sluge i udavljujete svoju kćer
Lena! Izbaci tu kretenicu! vrištala je Jelka.
Ona ostaje, izrekla sam glasno, iznenađena vlastitom odlučnošću.
Što?! zarežali su Svetlana i Marko.
Čuli ste, rekla sam, stajala između starice i rodbine. Katarina je moja gošća. Ako vam ne sviđa, vrata su tamo. Neću se više služiti kao sluškinja.
Tišina je bila jarka. Svetlana je zgrabila Marka za ruku.
Ostani s bakom! Odlazimo! Ne želim sudjelovati u ovom cirkusu!
Gosti su se razilazili, bacajući ljute poglede. Jelka je ostala na kuhinji, probijajući me očima, a Marko je demonstrativno uključio televizor. Kada su zadnji gosti izašli, Duja mi prišla.
Bravo, šaptala je. Prvi korak učinjeno. Sljedeće će biti teže, ali izdrži. Sad pokaži gdje ću spavati.
Odvela sam je u mali kutak koji smo zvali zakutak. Stajao je stari kauč. Duja se smjestila, škripnula i, zatvorivši oči, promrmljala:
Sve, Leno. Počinje ono što je stvarno zanimljivo. Sutra će tvoji rodbinski pokazati svoje pravo lice.
Jutro me probudilo od vrištanja. Trčala sam u kuhinju i vidjela Marka i Jelku kako stoje nad Katarinom koja mirno pije čaj iz moje omiljene šalice.
Ukrala mi je naušnice! vrištala je Jelka, drhteći od bijesa. Zlatne! Marko, zovi policiju!
Koje naušnice? pogledala sam od muža prema starici.
Ne znaš, ha? grdio je Marko, sjajnim očima. Sve si ti smišljala da bi majka preživjela! Donijela si u kuću prosjakicu, a ona krade!
Nisam uzela tvoje naušnice, rekla je Duja smireno, gutajući čaj. Imam dovoljno vlastitog dobra, iako sam skromno odjevena. Sreća nije u novcu, kćeri.
Odlazi odavde! vrištala je svekrva. Izađi odmah!
U očima svekrve nisam vidjela bijedu, već triumf. Shvatila sam da je sve to podvala.
Gdje ste ih tražili? upitala sam.
U toj sobi, rekla je Svetlana, izlazeći iz sjene majke. Jasno sam vidjela kako je Katarina sakrila naušnice u džep svog plašta.
Lažeš, rekla sam mirno.
Kome lažeš? napala je Svetlana. Ja
Ruke pod stol!, iznenada je uzviknula Duja, glasom čvrstim kao čelik. Mislite da staricu možete prevariti? Mislite da nisam čula kako ste vi u džep mog plašta stavili naušnice dok sam spavala? Čula sam sve.
Jelka je pocrnila.
Što si čula, stara vještice?
Čula sam kako šapćeš sinu: Marko će vjerovati, izbacit ćemo je, a Lena će pobjeći kod bake. Neće uspjeti.
Marko! Hoćeš li slušati?
Marko je stoljećio, stisnuvši šake.
Lena, ili ova baka odlazi, ili ja odlazim. Odaberi.
Gledala sam muža. Deset godina braka, deset godina ponižavanja, tihe suzdržanosti, vječnih majka je rekla. Pogledala sam svoju kćer, koja je stajala u vratima, uznemirena.
Odaberi, ponovio je.
Odlazi, rekla sam.
Što?
Rekla sam: Odlazi. K majci, Svetlani, gdje želiš. Ali iz ovog stana, koji je, usput, registriran na mene i Mateu, ti odlaziš.
Pravni prijetnja je djelovala. Marko se zastrašio. Navikao je da ja šutim i podnosim, ali sada je nešto puklo. Ili se, naprotiv, podiglo.
Žaljet ću, šaptala je Jelka, hvatajući sina za ruku. Idemo, Marko, da vidimo kako će ona sada biti s bakom i bez muža.
Izašli su, zatvarajući vrata gromkim udarcem. Ja sam slegnula na stolac, osjećajući kako mi se koljena tresu.
Eto ga, izdahla sam.
Ne, djeva, Duja mi prišla i milovala po glavi. Ovo je tek početak. Neće se tako lako predati. Stan ti je tvoj, da, ali i njih. Sad će se svađati pred sudom, tražit će alimentaciju, oduzimati ti auto. Jesi li spremna?
Podignula sam glavu. Nisam bila spremna, ali nije mi ostalo izbora.
Tri dana kasnije Marko se vratio, ne s isprikom, nego s pozivnicom na sud. Jelka je podnijela tužbu za iseljenje, tražeći prodaju stana i podjelu novca. U tužbi je pisalo da stvara nepodnošljive uvjete, dovela stranca i psihološki pritiskuje muža.
Sjedila sam u kuhinji, držeći tužbu, ne mogući vjerovati. Moja svekrva, koja je živjela na moj račun, jela je moj kruh, sada me želi lišiti krova.
Ne boj se, djeva, Duja je kuhala biljne čajeve. Sud je takav posao. Tko je u pravu, taj je i jači.
Ali oni imaju udio, šaptala sam. I odvjetnika.
A mi? nasmijala se Duja. Prvo sakupi sve papire: potvrde o hipotekama, račune za struju, vodu, sve što si plaćala dok je Marko ležao na kaučuNaučila sam da pravi izbori i hrabro srce otvore put do slobode i mira, čak i kad se sve oko tebe čini ruševinama.
