Mira žurila kući. Na satu je bilo skoro deset navečer, a ona je jedva čekala da stigne u stan, snedi i uđe u krevet. Dan je bio iscrpljujući. Muž je već bio kod kuće, večera je bila spremna, a sin nahranjen.
Mira radila je u malom frizerskom salonu i tog dana je bila na smjeni. Nakon što su zatvorili, pospremila je radni prostor, aktivirala alarm i zaključala vrata i tada se zadržala.
Put do doma prolazio je kroz mali park u kojem je inače bilo tiho i sigurno. Danas su se na jednoj klupi nasukala dva djeteta dečko od devet do deset godina i djevojčica koja je izgledala tek pet. Mira je usporila korak i prišla im.
Što ste ovdje sami? Već je kasno! Idemo kući! rekla je.
Dečko je pogledao Miru, pomazao djevojčicu po glavi i čvrsto je zagrlio.
Nemamo kamo ići. Stepenci su nas izbacili.
A mama?
S njim. Pijana.
Mira nije oklijevala ni sekundu.
Ustajte, dođite k meni. Sutra ćemo razriješiti situaciju.
Djeca su se polako podigla. Mira je uzela djevojčicu, Ljubu, za ruku, a dečku, Antu, pružila svoju ruku.
Tako ih je odvela do svog stana. Sve je objasnila mužu i dvanaestogodišnjem sinu, Marku. Oni, poznajući njezino dobro srce, nisu postavljali pitanja odmah su pokazali gdje se mogu oprati i smjestili ih za stol. Gladna djeca su tiho, ali s apetitelom pojela sve što su im ponudili.
Kasnije je Mira posjetila susjedu Jelenu, čija je kćer išla u prvi razred, i zamolila je za nešto od odjeće za Ljubu. Sakupljene su razne stvari u svakoj obitelji nakon djece ostane dosta odjeće.
Mira je okupala djevojčicu, obukla je u čistu odjeću. Ante se sam istušio, a i njemu su našli nešto od starog dječjeg odijela. Zajedno su se smjestili na kauč u dnevnoj sobi Ljuba nije odstajala od brata ni koraka, a on ju je stalno grdio.
Nahranjeni i umorni, djeca su brzo zaspala na čistom krevetu. Mira je poslala sina u svoju sobu, a ona s mužem još dugo razgovarala u kuhinji, razmišljajući što dalje.
Ujutro je ustala rano, popela muža na posao. Trebala je ići na drugu smjenu. Djeca su se probudila, najela ih je, skupila opranu i osušenu odjeću u vreću i odlučila ih odvesti kući.
Odvela ih je do zgrade koja je stajala tik uz njih. Stan na trećem katu bio je otvoren. Djeca su ušla i zastala u hodniku
Mira se zaustavila blizu. Željela je pogledati ženu koja je ostala sa djecom i pitati je što je cijelu noć razmišljala dok su se njihova djeca naselila bez ikakvog objašnjenja.
Iz sobe je izašla mlada, ali izmakla žena s velikim bradom ispod oka. Pogledala je djecu ravnodušno i izrekla: A Došli su A tko je ona?
Ovo je teta Mira. Noć smo provedli kod nje, progovorio je dječak.
A Dobro, brbljala je i, kao da se ništa nije dogodilo, vratila se u svoju sobu. Mira je ostala šokirana je li to njihova majka?
Odjednom se žena obratila Miri: Dođi u kuhinju, razgovarajmo.
Mira je slijedila. Na iznenađenje, iako je stan bio skroman, posvuda je vladala čistoća. Posuđe je bilo pospravljeno, podovi oprani, odjeća na svojim mjestima. Čak je i stara kuhinjska haljina bila čista, iako je imala ispale gumbe. Sedi, rekla je žena, pokazujući na stolicu.
Mira je sjedila. Žena se smjestila nasuprot, pogledala je svojim umornim okom i upitala: Imaš li djecu?
Da, sin mi je dvanaest godina, odgovorila je Mira.
Slušaj Ako se meni nešto dogodi, ne ostavljaj moju djecu, dobro? Nisu krive za ništa.
Želiš li ih ostaviti? iznenadila se Mira.
Ne mogu više. Pokušavala sam više puta prekinuti Ali ne uspijevam. On, pokazala je prema sobi iz koje se čuo glasan hrkanje. Obraćala sam se policiji. Sjedila je par dana, a onda se vraća sve gore ljulja. Bez alkohola ne mogu. Pijem svakodnevno. A on djecu izlaže na vrata. Nisu mu biološki.
Gdje je otac?
Utopio se kad je Ljubi bila još godinu dana. Od tada sam sama.
Ne radiš?
Čistim podove u trgovini. Prošlog tjedna su me otpustili zbog čestih izostanaka.
A taj muž?
Povremeno radi. Upravo tako preživljavamo
Dugo je šutjela, a zatim ponovno upitala Miru: Ako ti se nešto dogodi, molim te ne ostavljaj ih. Dobra si osoba. Ako ne možeš preuzeti, odvedi ih u utočište, u redu?
Mira se podigla. Um joj nije mogao sve to prihvatiti. Sve je zvučalo kao noćna mora. Djeca su joj prišla, obavila je rukama i suze su joj navrle na oči. Brzo ih je obrisala rukavom i rekla Antu da zna gdje da je traži.
Izašla je na ulicu i pustila suze da teku kao kišu, natjeravši prolaznike da se okreću. Iste večeri sve je ispričala mužu. On nije postavljao nikakva pitanja samo je rekao da neće ostaviti djecu. Sin, čuvši razgovor roditelja, prišao je i zagrlio oboje. Tako su proveli noć u tišini, zagrljeni u kuhinji.
Tri dana kasnije, Ante je potrčao u panici: Mama je nestala, a stepin je uzeo policija. Ljuba je kod susjede, ali će je danas odvesti u utočište. Brzo je sve prepričao i vratio se k sestri. Taj dan su djecu stvarno odveli u ustanovu.
Sljedećeg jutra su našli majku djece u rijeci. Umrla je pod silom. Vjerojatno je predosjetila svoju sudbinu zato je zatražila Mirinu pomoć.
Mira i muž počeli su prebirati sve potrebne papire kako bi uspostavili skrbništvo nad djecom. Nisu našli rodbinu za Antu i Ljubu, a nakon svih provjera i Mirinog svjedočanstva o razgovoru s majkom, dobili su dozvolu za skrbništvo.
Miri je morala napustiti posao. Ljuba je bila uplašena, povjeravala se samo bratu i stalno je stajala blizu njega. Čak i kad bi se žlica srušila s stola, pogledala bi Mirinog muža sa strahom, kao da očekuje kaznu.
Trebao je mnogo truda da se pridobije njezino povjerenje. Ante je bio stariji i brže je shvatio da u ovoj obitelji nema opasnosti ni boli ni straha.
Postepeno se djevojčica otvorila. Počela je samouvjereno prilaziti Miru, igrati se s njegovim sinom, smijati se i razgovarati, iako je još uvijek pomalo bila uplašena Mirinog muža. Strah od odraslih muškaraca bio je duboko usađen.
Mirin muž, iako je ljubav prema djeci bila iskrena, nije mogao imati vlastitu djecu zbog zdravstvenih problema. Kad se vratio s trodnevnog puta na posao, Mira, Ljuba i Ante dočekali su ga. On je oduševljeno prišao djevojčici, podigao je u naručje i zajedno su ušli u kuhinju. Kad su se svi okupali oko stola dječaci, Mira i muž zagrlili su se i stajali u tišini, osjećajući toplinu u srcima.
U toj obitelji, nakon svega, ostaje spoznaja da prava obitelj nije definirana krvnim vezama, već ljubavlju, brige i spremnošću da se pruži ruka onima koji ostaju bez nje. Život nas često iznenadi teškoćama, ali kad se otvorimo suosjećanju, možemo postati svjetlo na nečijem tmini putu.
