Razvod, izdaja i laž
Ej, ne znam što da ti kažem Ivana je stvarno bila na rubu živaca. Njezin drugi brak od starta je bio kao neki reality show bez prestanka! Toliko je bilo tenzija, da je kod nje već ozbiljno počelo tinjati razmišljanje o razvodu. Ma nema šanse da više trpi onoliko bezobrazluka od buntovne tinejdžerke! A niti slučajno nije htjela da njezina malena kći sve to pati zbog tuđih ispada.
Znam da me baš i ne voliš, krenula je Ivana, gledajući svoju mrzovoljnu pastorku. Lucija je skroz prodrmala cijeli dom, zadnja rečenica njoj nije bila svetinja! Ali zato pred ocem… anđeo! Razumijem te, da sam na tvom mjestu, vjerojatno bih i ja bila povrijeđena, Ivana je stisnula onu usiljenu suosjećajnu grimasu. Da, sada sam na mjestu tvoje majke, ali tvoj otac je bio već razveden kad smo se upoznali. Nisam rastavila nikakav brak, nisam ti nikog oduzela! Hrvoje je bio slobodan čovjek!
Lucija samo prevrne očima i baci joj pogled pun prezira. Ona nikako nije mogla prežvakati da je stari tako brzo našao zamjenu za njenu mamu! Tek šest mjeseci od razvoda i evo nje neke tamo u njihovom stanu. Bila je uvjerena da se stari i mama sigurno ne bi rastali, da nije bilo Ivane.
Da tebe nema, tata bi oprostio mami i sve bi bilo kao prije! istresla je Lucija, pršteći od bijesa. Razvod roditelja je bio za nju udarac u pleksus, a ova nova žena – samo je pogoršala sve. Lucija nije htjela vjerovati da su osjećaji između tate i Ivane krenuli tek nakon razvoda. Taman posla! Da nije nje, još bi svi bili zajedno!
Ivana je po tko zna koji put samo uzdahnula. Zna da nema šanse da Luciju uvjeri u bilo što. Djevojka je bila previše povrijeđena za logički razgovor. Ali ne može pustiti da ovako ostane Lucija zadnjih mjeseci non-stop zagorčava život maloj Marti, sad već svojoj službeno usvojenoj sestrici. Gura je, lomi igračke, zna nafilati kakvu jeftinu uvredu na račun djeteta a malena u suzama! Pa dokle više
Imam samo jednu molbu nemoj se iživljavati na mojoj kćeri. Dete nije krivo ni za što! Ivana se trudila zvučati smireno. Ako nastaviš, javit ću Hrvoju i on će s tobom razgovarati! Uostalom, pričaj s tatom ako meni ne vjeruješ, njemu sigurno hoćeš.
Lucija samo slegne ramenima i pobjegne u sobu. Pa neće ona slušati Ivanu! Mama joj je ispričala SVE, i to je jedina istina. Mama ne laže
***
Priče, razgovori, uvjeravanja ma ništa nije pomagalo. Atmosfera u stanu je bila sve gora. Lucija je otvoreno prezirala Ivanu, a ni najmanje se nije trudila to sakriti. Kad god su prolazile jedna pored druge, Lucijini pogledi bili su ledeni kao bura u siječnju. Martu više nije dirala, jednostavno se pravila da dijete ne postoji.
Ivana se stalno pitala da li Lucija stvarno ne sluti pravu istinu zbog razvoda? Ili je sve to samo neki odbrambeni mehanizam, jer ne može pojmiti da roditelji nisu idealni?
A stvarno, Antonija Lucijina mama živjela je dvostrukim životom. Vara je svog muža i to pod maskom savršene supruge i majke! A po ugovoru znalo se prijevara znači rastava, bez kune alimentacije ili ikakvih posebnih prava.
Ali znaš, istina uvijek ispliva na površinu. I sama Lucija je, praktički nesvjesno, olakšala stvar. Jedanput se Hrvoje ranije vratio s posla i nalazi kćerku samu doma, mama nigdje. Antonija mu je prije javila da joj nije dobro, da danas neće nigdje hodati.
Gdje je mama? pitao je, još iz hodnika.
Otišla šetati s prijateljicom, Lucija je gledala u zemlju. Sramila se, ali mama ju je samo to i tražila jedan mali alibi. Zapravo, išla se naći s nekim tipom kojeg Hrvoje baš i nije mogao smisliti.
S Ivanom možda? Hrvoje se sad već pomalo nasmiješio. Možda danas ima sreće?
Da, s Ivanom, odgovori Lucija.
Jesi sigurna da si vidjela Ivanu? nije popuštao tata.
Jesam, sama sam je vidjela kako mama ulazi u njezin auto. Što je, ne javlja ti se na mobitel? upita ona.
Hrvojev osmijeh postao je hladan kao snijeg. Pogledao je kroz prozor, duboko udahnuo. Znao je da mora djelovati.
Nema ništa, samo sam provjeravao, reče on polako.
Lucija se zaledila, nešto joj stegne želudac.
Što? pita tiho.
Hrvoje se okrene, odlučnost mu u očima gori.
Ne znaš lagati, Lucija. Sva si crvena, oči ne možeš podići. Ne brini, saznat ću gdje je mama. I razgovarat ćemo svi skupa vrlo ozbiljno.
Lucija odmah grabi mobitel, pokušava dobiti mamu, ali ugašen je Antonija se pobrinula da nitko ne smeta. Nije znala što da radi.
Hrvoje je bio učinkovit. Uz malo tehnologije, našao je gdje joj je žena. Ono što je vidio potvrdilo mu je najgore sumnje. Dokaza je bilo i više nego dovoljno.
Sve je završilo za čas razvod, presuda, i sve na njegovoj strani. Antonija je izgubila sve luksuznu svakodnevicu, status, sigurnost. Ostala joj je samo malena garsonijera na Knežiji, ništa više. Ušteđevina nula, radila nikad nije.
Lucija je ostala živjeti s tatom. Tu nije bilo dileme mama ne može platiti ni osnovne potrebe, a na luksuz koji je Lucija voljela može zaboraviti. Mama ionako ima drugi život, više flerta na kavi nego vremena za kćer.
Iako su joj roditelji rastavljeni, Lucija nije prestala podržavati mamu. Potajno joj šalje kune s vlastite kartice svaki mjesec. Duboko je vjerovala da će se tata i mama nekako ponovno zbližiti.
Ali, vidi iznenađenja Prođe samo pola godine i Hrvoje već ima novu ženu. Ne samo to Ivana je imala i svoju malu Martu, koju je tata usvojio, poklanjava joj puno pažnje! To je Luciju osobito boljelo smatrala je da je ona sama trebala dobiti svu tatinu pažnju.
Jednog dana, kod mame, Lucija nije izdržala:
Još nisu napravili svadbu! tješila ju je Antonija, kuhala nova paklena rješenja za problem. Nije ona namjeravala oprostiti Hrvoju ni razvod ni financijske gubitke. Još nije kasno da ih posvađamo! Onda će ti sve biti kao prije.
Lucija je stisnula nosić, nervozna:
Kako ih misliš posvađati? u očima joj piše koliko joj je zlo od ovog novog para. Preljigavi su, ne mogu ih gledati, Ivana mu ni zucnuti ne smije! I još ta Marta! Što joj tata ima poklanjati toliko pažnje? Ona nije njegova! Nego ja!
Ogorčenje je bujalo, nije shvaćala kako tata tako lako izbacuje mamu iz života, a usvaja tuđa djeca.
Sad će biti još gore! kaže Antonija, teatralno uzdahne. Žao mi je, kćeri, što ti patiš zbog mene S ovakvim tempom, tata će te poslat meni doma i isplaćivat minimalnu alimentaciju
Lucija se naježi od pomisli na skučen stan na Knežiji, sve joj izgleda sivo, nema više finih stvari, osjećaj sigurnosti nestaje.
Nema šanse! plane Lucija, skače sa stolca. Neću joj dati ono što je moje!
Prizori odricanja, skromnog života, grozna stara garnitura, nikakvi gadgeti sve ju je to prestravilo. Ne dolazi u obzir!
Antonija vidi efekt i povlači posljednji adut:
Nije mi drago ovo reći, ali važno je da znaš Tata ti je, znaš, s Ivanom bio još dok smo bili u braku. On može šta hoće, ali ja sam to provjerila. Ivana je trudna.
Luciji je pao mrak na oči.
Što? Ne može to biti istina! Ja ne želim još bebu u kući! Jedva podnosim i Martu!
Mogućnost još jednog djeteta svi joj snovi pretvara u noćnu moru. Nema šanse da dijeli ni sekund tatine pažnje.
Antonija se nagne bliže, oči joj zasjele kao mački.
Nažalost, tako je, reče polako. Da znaš, prijateljica mi radi u privatnoj poliklinici, gdje je Ivana bila. Zadnji put sam je vidjela i Hrvoja kako dolaze zajedno. Prijateljica mi je javila odmah.
Lucija drhti, srce joj lupa. Antonija nastavlja:
Već su odredili i spol djeteta imao je suze u očima kad je saznao da će imati sina. Oduvijek je to htio! Možeš misliti koliko je bio očajan kad si se ti rodila Prva dva tjedna te nije ni htio primiti u ruke! Stalno je vikao kako će nas izbaciti iz stana.
Lucija zinu:
To mi nikad nisi rekla Mislila sam da me tata voli
Ne bih te time htjela ranjavati. Sad te voli, ali vjeruj mi, sin će mu biti važniji. O vašim svađama mi je već pričao, umoran je od svega.
Lucija je stisnula šake, nemiri joj se roje u glavi. Ako je stvarno trudna, nema šanse za rastavu, a ona će biti višak.
Što raditi? jedva izusti.
Na licu Antonije iscjeda se podrugljiv osmijeh i šapne:
Lako. Pucaj na Ivaninu slabu točku Martu. Svoju kćer nikad ne bi pustila na cjedilu. A ti vodi je u park, radi se dobre, fina sestica.
Lucija šuti, ali plan joj već gmiže po glavi.
Zašto bi to bio razlog za svađu? pita, iskreno zbunjena.
Antonija, glumeći brižnost, lagano sjeda nasuprot.
Odlutat će vam dijete, ali ne brini, bit će pod nadzorom. Onda ti zoveš tatu, kroz suze govoriš kako ti se Marta otrgnula i zbrisala u šumu. Tražila si je, nisi mogla ništa.
A što ak sve ispadne naopako? On će mi to zamjeriti sumnjičava je Lucija. Ne bi mi nikad oprostio!
Antonija lagano odmahuje glavom.
Ne, ne. Rasplačeš se, baciš mu se u zagrljaj, ispričavaš. Onda se pojavi netko ko slučajno nalazi Martu i dovodi je. On će reći kako ju je našao samu i odlučio pomoći. Svi sretni!
Luciji u glavi sve tutnji. Možda je Marta previše velika da ne bi sve ispričala?
Ona će reći istinu sumnjičavo će Lucija. Zna govoriti.
Antonija se već smije, oči joj sijevaju.
Zvuči kao prijepor. Ti sve negiraš, tata vjeruje tebi, Ivana brani Martu, veliki konflikt, ona skuplja stvari i nestaje iz njihovih života. Ja dolazim, tješim Hrvoja
Lucija šuti. U svakoj mogućoj kombinaciji, ispadne da opet sve ima kak je bilo. Na kraju, samo kratko promrmlja:
Maloj neće biti ništa?
Ništa fizički, obećavam, kaže Antonija zadovoljno. Samo ćemo malo preplašiti.
Osmijeh joj procvjeta na licu, tipka po mobitelu, vrti daljnje planove. Nije niti namjeravala natrag Hrvoju već ima u planu nekog bogatog poduzetnika.
Ne trebaš mi više nikada, kaže mu u misli, ali želim da patiš.
Upozorenje, naravno, nije bilo sasvim iskreno. U stvarnosti, Antonija je planirala otići korak dalje. Marta će završiti negdje daleko, kod poznatog čovjeka koji će je otfurati izvan Zagreba I Ivana će patiti kao nikad.
***
Sve je kretalo po planu. Lucija odvede Martu u park, mala se veselo smješka, priča o svojim igračkama, a Lucija samo glumi dobru sestru. Onda se slučajno makne, Marta ostane sama.
Kad je mala shvatila da je ostala bez Lucije, odmah je počela paničariti. A kad joj je prišao neki čudan muškarac i zgrabio za ruku prepala se kao nikad u životu! Na sreću, iz nekog grmlja izleti veliki pas, zareži na tipa i potjera ga.
Marta se otrgne, potrči, ni ne zna kamo zapravo, samo da nađe odraslu osobu, jer ju je mama tako naučila. Trči, zgrabi neku gospođu i sva u suzama, ni ne može doći do riječi.
No, dobra žena pogleda ogrlicu i nađe mamin broj. Odmah zove Ivanu, objasni što se dogodilo.
Ivana odmah zove Hrvoja, on dolijeće u sekundi! Em bijesan na Luciju već ju je i nazvala s izjavom da je izgubila Martu em užasnut za Martu koja je proživjela takav stres.
Lucija pokušava glumiti grižnju savjesti, ali odaje ju bježanje pogleda. Hrvoje brzo skuži da nešto ne štima. Kad Marta ispriča istinu, a Lucija, u strahu od tatina bijesa, izlanje i mamu Hrvoje puca!
Kako si mogla?! urla, čak i susjedi tresu zidove. Mogla si ugroziti život tog djeteta!
Lucija pokušava opravdavati:
Ništa joj se nije dogodilo
Znaš li što se MOGLA dogoditi? Da pas nije naišao, da si je netko odvukao? stisne je tata. Dijete je, mala je! Mogla je pasti, ozlijediti se, nestati! A što da ju je netko oteo?
Ali mama je rekla krene Lucija, ali Hrvoje je prekine:
S mamom ću popričati posebno. Ti si pokazala toliku bezosjećajnost i okrutnost
Zašto ti je bitnija ta tuđa djevojčica od vlastite kćeri? prošapće kroz suze Lucija. Zašto ne možeš biti s mamom, pa da opet imamo obitelj?
Obitelj? uzdahne Hrvoje, sruši se na kauč. Misliš da je to pista povjerenja, ljubavi? Izdaja, laž i niskost to nije ni obitelj ni život, Lucija. Očito ni ne razumiješ, procijedi kroz zube. Kako toliko vjeruješ svojoj mami, evo ti kod nje. Vikendom ću te uzimati.
Lucija problijedi. Sanjala je o tome da je to nemoguće, ali sad noćna mora.
Ne! Ne! viče ona. Ja želim ostati s tobom!
Panično mu se baca na ruku, nada se milosti.
Tata, molim te! Shvatila sam! Neću više nikad!
Ali Hrvoje je nepopustljiv.
S mamom, zapovijedi. Tako će biti dok ne naučiš poštivati druge.
Selidba kod mame bila je pravi šok. Antonija kćer nije dočekala ni s radošću ni s veseljem. Život u malom stanu bio je sve što Lucija nije htjela.
Vrlo brzo, mama upoznaje novog frajera. Nije trebalo dugo odlučila je poslati Luciju u privatnu gimnaziju s internatom. Tako je najbolje za sve, reče joj preko praga.
Sad je Lucijina svakodnevica postala daleko od doma, bez poznate ekipe, bez uobičajenih privilegija. Sve je propalo zbog njezine vlastite oholosti i želje da gurne maćehu Ivanu iz života. Kako narod kaže, tko drugome jamu kopaTjedni su prolazili sporo, hladni zidovi škole gutali su Lucijinu usamljenost. Prvih dana nije razgovarala ni s kim, a stare povlastice zamijenili su strogi rasporedi, tihe večeri pod lampom i osjećaj praznine koji nije mogla ispuniti. Čak joj je i mamin glas, kad bi nazvala, zvučao dalek, kao da razgovara s nekim tko joj više nije potreban.
Jedne subote posjet dođe neočekivano. Pred vratima stoji Hrvoje umoran, ali s blagim osmijehom. Prvi put Lucija osjeti nešto što je ličilo na radost, zaboravljenu bliskost. Sjeli su zajedno u školskom vrtu. Lucija je šutjela, ruke joj nemirne.
Tata prošaptala je. Mogu li doma za vikend?
Hrvoje je polako odmahnuo glavom.
Znaš, još treba vremena. Moraš naučiti što znači biti odgovorna. Ivani i Marti je sada dobro. Ali nismo te mi otpisali. Mi te još čekamo. Samo, da bi imala obitelj, moraš i ti pokazati da te netko može voljeti, vjerovati ti.
U tišini je shvatila koliko joj je falila toplina doma, beskrajno jednostavne stvari: rumena juha, smijeh oko stola, sigurnost da si prihvaćen unatoč greškama. Srce joj se steglo pa počne plakati, a tata je samo zagrli, čvrsto i bez riječi.
To je bio početak. Polako se otvarala drugoj djeci, prestala je sebe gledati kao žrtvu, a svijet oko sebe kao prijetnju. Počela je shvaćati koliko boli može nastati iz tvrdoglavosti i gorčine, koliko je ljepše pružiti ruku nego povući je.
Za Božić je došao poziv Ivana i Marta napravile su kolače, Hrvoje je upalio lampice. Lucija se vratila kući, ovaj put sa srcem spremnim na oprost. I prvi put, dok je Marta pjevušila božićnu pjesmu i Ivana nasmiješeno nudila kekse, Lucija je odlučila pustiti prošlost, istinski, ne zbog drugih nego zbog sebe.
Jer, tamo gdje je prije bilo razočaranje i mržnja, sad je polako rasla nada i nova, malo krhkija, ali stvarna obitelj.
