**5.listopada2026.Dnevnik**
Marija je mrzila sve posebno svoju majku. Znala je da će, čim napusti ovaj dom, svejedno morati da je pronađe. Nije namjeravala trčati k majci i vrištati:
Bok, mama!
Umjesto toga, planirala je da je promatra izdaleka i potom se osveti za sve suze koje je prolila u domu, dok je majka uživala u svom životu. Uvijek je vjerovala da je majka takva i da će ostati takva.
Marija je cijeli život provela u dječjem domu u Zagrebu. Koliko se sjeća, toliko je bila djetinjaca. Više puta su je premještali jer se stalno tukla s drugom djecom, bilo da je to bio dječak ili djevojčica nije joj bilo važno. Kaznili su je, zatvarali u izolator, oduzimali slatkiše, ali ona je i dalje mrzila odgajatelje, ostalu djecu i čitav svijet.
Kad je navršila četrnaest, prestala je udarati. Nije zato što je iznenada zaboravila mržnju, nego jer su je svi već toliko bojali da je više nije bilo valjano. Počela je lutati po dalekom kutku dvorišta, sjediti i sanjati o tome kako će naći majku i osvetiti se.
Jednog dana čula je neobičnu melodiju. Bila je lijepa, pomalo tužna i turobna, ali joj je bila nepoznata. Prišla je do grmlja jasmina i pažljivo ga razmakla. Tamo je zatekla starog čuvara dvorišta čovjeka koji je svirao na frulu.
Želiš li naučiti? upitao je, iznenađen njezinim dolaskom.
Mariju je iznenadila njegova ponuda. Čuvar je izgledao oko pedeset, s bijelom bradom i očima umornošću izrezanim iz života. Svaki dan joj je pokazivao kako svirati frulu, a frule je sam izrezivao od crnog vrba. Kad je prvi put uspijela izvesti stvarnu melodiju, zagrlila je čuvara i prvi put osjetila nešto toplije od mržnje.
Zvao se Nikola Petrović i živio je u maloj kućici unutar doma. A ti nemaš rodbinu, nemaš dom? upitala ga je.
Mio je sve dom, rodbina. Prije deset godina izgubio sam svoju Katarinu, a kad je ostao samo sin, mislio sam da neću preživjeti. pričao je, spominjući kako je oženio ženu koju je opisao kao previše pohlepnu, ali koja je bila prihvatljiva njegovom Saviću. Pet godina kasnije, Sava je poginuo u nesreći, a stan mi je napisan njemu. Dobar trokutni stan u centru, a sve je to završilo kad je moja snaha spakirala kofer i otisla me u četiri smjera.
Marija je, čudno, počela osjećati veću mržnju prema Nikolinom svekrvi nego prema svojoj vlastitoj majci, pa je čak razmišljala o osveti njemu prije majke. Nikola se spasilom divio kad je shvatio koliko je djevojčica bila čvrsta u svom bijesu, ali je vjerovao da će s vremenom otopiti taj led.
Jednog dana ga je upitala:
Marija, za godinu dana odlaziš, znaš li što ćeš raditi?
Ne znam, uzviknula je, cijelo vrijeme razmišljam o osveti.
Ako želiš, počni tražiti majku. Pitanje je samo koliko ćeš potrošiti?
Nakon tišine, Marija se vratila i reče: Želim graditi. Proveli su cijelu godinu pripremajući se za upis na građevinski koledž. Marija je shvatila da će studij biti dug; možda će ga završiti tek kasnije, ali bila je spremna.
Kada je napokon krenula u Split, da bi učila i živjela tamo, prvi put se zaplakala. Nikola Petroviću, vratit ću se, rekla je. Samo ću se vratiti. On joj je nasmiješeno odobrio da uzme frulu kao dar.
Prošlo je gotovo petnaest godina. Marija se kasno vjenčala, a brak se ubrzo raspao. S 30. rođena joj je kći Katarina, koja je postala njezina jedina radost. Kad je napokon zaradila koliko je htjela, tražila je svoju majku. Otkriće je bilo brže nego što je očekivala: majka, siromašna samica, nedugo prije rođenja otkrila je da je bolesna od raka. Ljekari su joj dali godinu dana i, u bolnoj odluci, odlučila je odustati od djeteta u bolnici. Marija je pronašla grob svoje majke, tamo gdje se uzdiže kip s anđelom.
Često je mislila na Nikolu, ali kad se vratila u Zagreb, on više nije bio. Novi direktor i novo osoblje zamijenili su stare duše. U slobodnim trenucima, Marija i Katarina šetale su parkom. Katarina je voljela darivati slatkiše, hraniti patke i tražiti deset porcija sladoleda kad je bilo vruće. Jednog dana, dok su stajale ispred klupe, Katarina je zamolila:
Mama, kupi mi kobasicu, kruh i piće.
Tko to traži? pitala je Marija.
Možda ne bi trebala znati, odgovorila je Katarina, s osmijehom koji je govorio: Upozorila sam te.
To je samo starac bez doma, rekla je Katarina, a Marija je shvatila da se čovjek o kojem je govorila, Nikola, vratio.
Nađe ga kod jezera, oblačenog u iznošene odjeće, okruženog djecom. Starac je tiho svirao frulu. Katarina je podigla frulu i rekla: Mama, učimo ga zajedno. Marija je, kroz suze, uzela frulu i pokazala joj prvi ton. Zvuk melodiije vratila je Mariji sjećanja koja su se slijevale poput rijeke.
Na kraju dana, dok su se vraćali kući, Nikola je zaustavio Mariju:
Ne može biti.
Zagrlila ga je čvrsto i šaptala: Sve može biti. Neka komarci lete, idemo kući.
Kuda? upitao je.
Dom, Nikola Petroviću. Da nisam tebe, ne bih imala ništa. Moj dom je i tvoj dom.
Put do kuće bio je pun suza koje su se slijevale, a Nikola je puštao da otpadnu. Bez Marijine čvrste ruke, vjerojatno bi se srušio.
**Lekcija:** Na kraju sam shvatio da je oprost najjači temelj za izgradnju vlastitog života ne mržnja, već mir.
