Otkazujem vjenčanje
Opet ti s rasporedom sjedenja rekao je i odložio vilicu. Mi smo na godišnjem, Irena. Pogledaj oko sebe. More. Sunce. Ljeto.
Irena je pogledala. Terasa restorana visila je nad samim morem, ispod su se valjali mali valovi, a u daljini je treptala svjetiljka ribarskog broda. Nebo je bilo tamno, gotovo ljubičasto, s prvim zvijezdama iznad horizonta. Prekrasno. Vidjela je to. Sve je to vidjela, ali nije osjećala.
Samo sam htjela provjeriti oko tete Marije rekla je. Ne može sjediti do Vida, znaš da ne razgovaraju još od devedeset osme.
Irena…
Što?
Uporna si dosadna.
Nije odmah shvatila da je to izgovorio naglas; pomislila je da je krivo čula. Za susjednim stolom netko se grohotom smijao i taj smijeh ispunio je pauzu što je nastala među njima.
Oprostite, što si rekao?
Rekao sam da si dosadna, Irena Ivan je uzeo čašu, otpijao vino i gledao je bez ljutnje, gotovo mirno što je bilo još gore. Tu smo tek tri dana. Tri dana. I ti nisi ni trenutka odmorila. Cijelo vrijeme si na mobitelu, izračunavaš troškove, raspravljaš o vjenčanju. Jelovnik, budžet, cvijeće, teta Marija. Irena, vjenčanje je za četiri mjeseca.
Upravo zato trebamo sve riješiti sad, dok još imamo vremena mirno razmisliti.
“Mirno” nasmijao se. Tako ti to zoveš.
Irena je uredno presavila salvete i stavila ih na stol. Pazila je na ruke, da budu mirne.
Netko to mora tišina. Dvorana košta. Ketering se mora potvrditi tri mjeseca ranije. Fotograf traži predujam.
Razumijem ja sve.
Zašto me onda zoveš dosadnom?
Nije odmah odgovorio. Gledao je u more. Onda je tiho rekao:
Zato što si zaboravila jednostavno sjediti. Jednostavno jesti. Samo gledati more. Uvijek si negdje drugdje. U popisima, u tablicama, u tuđim svađama koje traju više od dvadeset godina.
To nije tuđa svađa, to je tvoja obitelj.
Irena, molim te samo jedno. Spremi mobitel. Popij vino. Pogledaj nebo. Samo večeras.
Stavila je mobitel u torbu. Uzela čašu. Napravila gutljaj. Vino je bilo dobro, suho, s blagom gorčinom. Za susjednim stolom i dalje su se smijali.
Šutjeli su još pet minuta. Onda je ona ipak prošaptala:
Ali… što s jelovnikom? Vidiš, Vedranova supruga ima alergiju, pa ako uzmemo štafelaj, moramo javiti…
Ivan je ustao.
Prošetat ću malo rekao je.
Večera nije gotova.
Samo da udahnem zraka.
Gledala je kako izlazi s terase. Široka ramena, lagan korak, svijetla košulja bezvezno otkopčana. Uvijek je znao izgledati kao da nema nikakvih briga. Možda zato i nema. Brige su uvijek njoj pripadale.
Irena je popila vino do kraja, zamolila konobara za račun, platila kunama. Vratila se u sobu. Istuširala se. Legla. Dugo gledala strop, slušala kako more šumi ispod prozora.
Ivan nije došao.
Shvatila je to negdje oko dva ujutro, kad se prenula i ugledala praznu polovicu kreveta. Poslala mu poruku. I još jednu. Mobitel je šutio. Irena je ustala, izišla na balkon. Dolje, kod bazena, netko je još feštao, svirala je glazba, žene su se smijale. Vrući ljetni zrak mirisao je na sol i cvijeće. Noć je bila lijepa kao skupa razglednica.
Vratila se u sobu i satima nije mogla zaspati.
Ujutro je stigla poruka: “Otišao sam s ekipom u Kastela, upoznao ih jučer na rivi. Vratit ću se navečer. Ne čekaj.” Ništa više. Niti objašnjenja, ni isprike. Samo činjenica, kao obavijest za autobus.
Pročitala ju je tri puta, zatim okrenula mobitel licem prema dolje.
Ustala je. Napravila kavu iz bučne hotelske mašine. Popila stojeći, pogledom kroz prozor. More je danas bilo sivo i sanjivo, iako je nebo već bistrilo. U ranim satima more se uvijek činilo kao da još spava, kao netko tko ne može dočekati da se probudi.
Ireni je bilo trideset četiri godine. Radila je kao financijska analitičarka u srednje velikoj firmi u Zagrebu, u logistici. Nije to bio posao iz snova, ali bio je stabilan i jasan. Irena je cijenila stabilnost. Voljela je planirati, predviđati nekoliko koraka unaprijed, primijetiti rizik gdje ga drugi nisu ni tražili. To joj je bila struka, ali to se, kako je vremenom shvatila, nepozvano prelilo i u privatni život. Bez dozvole. Neprimjetno.
Ivana je upoznala prije tri godine. Bio je glazbenik. Ne profesionalac od glazbe, radio je u reklamnoj agenciji, osmišljavao džinglove i muziku za reklame, ali dušom je uvijek bio glazbenik. Vikendima je s prijateljima svirao u malom klubu, pisao pjesme, slušao neobične stvari u slušalicama; znao se zaustaviti nasred ulice jer je zapazio zanimljivo svjetlo ili čuo golubove kako polijeću s krova. Imao je tu sposobnost čuđenja to ju je privuklo.
Na prvom spoju kasnio je dvadeset minuta. Već je mislila otići, kad se pojavio zadihan s buketom tratinčica, pomalo izgužvanih jer ih je nosio u šaci kao batak. Objasnio je da je išao pješice, zalutao za nekim uličnim sviračem. Trebala se uvrijediti, ali se, umjesto toga, nasmijala.
Prvih pola godine je bila lakoća. On je smišljao nepredvidive planove, ona se ponekad dala nagovoriti, bilo je to pomalo strano, ali i uzbudljivo. Kad su počeli živjeti zajedno, lakoća se počela nepravedno raspodjeljivati.
Ispalo je da Ivan nikad ne plaća račune na vrijeme. Ne iz škrtosti, nego jednostavno zaboravi. Nikad nije pazio nedostaje li u frižideru hrane. Stanarinu je uvijek trebala podsjetiti. Poreznu olakšicu, o kojoj mu je tri puta pričala, nije nikad ostvario. Ako nisu kupili karte na vrijeme, putovali su u zadnjem vagonu, ako nisu naručili doktora mjesec dana ranije, termin je bio za tri tjedna. Sve je to postepeno postajalo njezina briga. Ne zato što je on odbijao pomoći. Nego jednostavno nije uopće mislio na te stvari. A ona je mislila. I ubrzo je, shvatila je, samo ona mislila.
Nije se žalila. Točnije, žalila se onako usput, a on bi rekao: Znam, oprosti, popravit ću to, i popravio bi, ali nakratko, jer se opet sve vraćalo po starom. Nije to bila zla namjera. To je bio njegov način postojanja. Bio je drugačije izgrađen. On je živio za danas, a ona je stalno živjela za prekosutra.
On je predložio svadbu. To je bilo iznenađujuće i dirljivo. Zimi, u prosincu, šetali su snježnim Maksimirom i rekao je jednostavno: Udaj se za mene. Bez prstena, bez restorana. Prsten je naknadno kupio sam, bio je lijep, znao je birati lijepe stvari. Pristala je. Bila je sretna, ali i pomalo preplašena. Ipak, sreća je prevladala.
A onda je krenulo planiranje. Ispalo je, kao i uvijek, da sve organizira ona. Ivan je volio raspravljati o idejama. Žele li živu klapu ili DJ-a, svadbu u stilu mediteranskog seoskog imanja, tortu u obliku gitare, ideje su imale šarma. Ali usporediti cijene lokacija, pročitati recenzije za ketering, sastaviti popis gostiju, paziti na alergije, plaćati predujmove, pratiti rokove? Sve je to ona. Sama. U pauzi na poslu. Navečer. Vikendom. I sad, kad su na moru.
Stojeći uz prozor s hladnom kavom, razmišljala je o svemu. Mirno, bez suza, što ju je i samu čudilo. Obično bi sad već brzo razmišljala, donosila rješenja, djelovala. Sad se taj mehanizam zaustavio.
Ugasila je mobitel. Prvi put nakon godina pritisnula tipku dok se ekran nije posve ugasio. Nije ga isključila ni u kinu ni u avionu, ali sad ga jest.
Otvorila je ormar i dugo gledala u stvari. Vise lanene hlače, praktične, za šetnje. Udobne sandale. Lagana jakna za navečer. Sve mudro birano. I jedna haljina, ona koju je ubacila u zadnji trenutak, gotovo slučajno svilena, boje terakote, s tankim naramenicama i blago lepršava pri kraju. Uopće nije praktična. Ne možeš dugo šetati po kamenim ulicama jer je preduga, zaglavi se u svaki rub. Gnječila se. Trebala posebne cipele. Nije ni znala sama zašto ju je ponijela.
Sada je znala.
Irena je obukla tu haljinu. U torbici je našla sandale s niskom petom, one za svaki slučaj. Nanesla ruž za usne. Uzela malu torbicu, stavila unutra novčanik, osobnu i nešto kuna.
Na recepciji je mladi recepcioner pitao treba li joj taksi. Rekla je da želi do susjednog mjesta. Objavio joj je da autobus ide s glavnog trga svaki sat. Ili može uzeti taksi dvadesetak minuta vožnje. Zahvalila je i prošetala do trga. Autobus nije dugo čekala.
Mjesto se zvalo Stari Grad. Bilo je manje od ljetovališta gdje su odsjeli. Uske kamene ulice, blijede kuće s crvenim krovovima, mačke na svakom drugom prozoru, miris kave i svježeg kruha. Gotovo bez turista. Bila je to neobična ugoda.
Irena je šetala bez cilja. Samo je hodala. Haljina joj se nježno vukla po nesavršenom kamenju, morala je povremeno pridržati rub. Sunce je već grijalo, ali nije bilo vruće. Negdje su zvonila crkvena zvona. Deset je sati.
Zavukla se u usku ulicu i ugledala malu galeriju. Zapravo, vrata su bila širom otvorena i van je izlazio miris uljanih boja. Iznad vrata, drvena pločica: Atelje. Otvoreno.
Zastala je. Zavukla se unutra. Mala prostorija okupana svjetlom kroz visoki prozor. Uz zidove naslonjene slike, uglavnom pejzaži ono more u razna doba dana, ti otoci, te ulice. Za velikim stolom sjedila je žena, možda sedamdesetih godina, a možda i više. Sitna, ali uspravna, s kratkom sijedom kosom i velikim okruglim naočalama. Pisala je nešto u blok, nije odmah primijetila gošću.
Uđite rekla je na hrvatskom, da bi potom, valjda shvativši odakle je Irena, nastavila gotovo čistim engleskim. Slobodno. Ne grizem.
Ja sam iz Hrvatske promrmljala je Irena, još na hrvatskom, jer engleski nije bio potreban.
Odlično, tim bolje! Zovem se Kata. Ovo je moj atelje. Pogledajte, molim vas.
Irena je razgledavala slike. More na njima bilo je divlje, živo, nikako ne nalik turističkim razglednicama. Na jednoj nevera, bez pretjerivanja, tamna voda i niski oblaci, bijelo jedro nagnuto daleko od centra slike. Na drugoj bonaca, voda toliko mirna da se nebo zrcali i ne znaš gdje završava jedno i počinje drugo.
Sviđaju vam se? pitala je Kata.
Jako. Pogotovo ova s bonacom.
Zašto baš ta?
Irena je zastala.
Zato što ne vidim granicu. Nebo i voda su se spojili, nije strašno, nego lijepo.
Kata ju je pažljivo gledala.
Jeste li sami?
Danas, da.
Sjednite nasmiješila se. Hoćete kavu?
Irena je htjela odgovoriti da ne treba, ali izgovorila je: Molim vas.
Kata je na maloj ploči pripremala kavu. Irena je sjedila i promatrala slike. U ateljeu je bila tišina. Ne gradska tišina u kojoj uvijek nešto šumi ili bruji, nego ona prava, kad čuješ vlastiti dah.
Kata je donijela dvije male šalice.
Jeste li na odmoru? upitala je.
Da. U hotelu u Rovinju.
S mužem?
S zaručnikom.
A gdje je on?
Otišao je jednostavno je rekla. S novim poznanicima, u drugi grad.
Kata ništa nije sažalijevala, nije nudila utjehu. Samo je klimnula i otpila kavu.
I vi ste odlučili ovamo?
Samo sam sjela u autobus. Bez plana.
Dobro ste napravili.
Šutjele su. Irena je držala šalicu u rukama bila je topla.
Dugo slikate? upitala je.
Cijeli život. Predavala sam slikanje četrdeset godina. U osnovnoj, pa na fakultetu. U mirovini sam otvorila atelje. Kata se blago nasmiješila. Mislila sam da ću u mirovini slikati samo za sebe. A ljudi ipak dođu, gledaju, razgovaraju. Ne smeta mi.
Dođu često samo porazgovarati?
Često. Turisti. Pogotovo oni sami. Pogledala je Irenu. Kad je čovjek sam, vidi stvari koje ne primijeti u društvu. Otvorena vrata. Miris boja. Tišinu.
Irena nije znala što odgovoriti.
Jeste li se jučer posvađali? pitala je Kata.
Rekao je da sam dosadna rekla je Irena. Iznenadila ju je vlastita smirenost, izgovorila je to kao činjenično stanje.
Zbog čega?
Zato što sam na večeri razgovarala o detaljima vjenčanja.
Kata je šutjela.
A jeste li stvarno dosadna?
Irena je htjela reći nisam, ali zastala.
Ne znam na kraju je priznala. Samo radim što treba. Ako ne radim, ništa se ne događa. Ništa se ne dogodi samo od sebe.
To je istina složila se Kata. Ali znate, vidjela sam puno ovakvih parova. Kad netko čini sve, a drugi ništa, onaj što sve radi, na kraju ljuti se. Ne na onoga drugog, nego na sebe. Što je to i dopustila.
Irena je polako spustila šalicu.
Nije da sam ljuta.
Niste. Došli ste ovamo u lijepoj haljini, isključili mobitel. To nije ljutnja. Nešto drugo je.
Pokraj prozora je prošla žena s korpom, kimnula Kati. Ova je uzvratila.
Susjeda objasnila je. Svako jutro ide na pijacu. Trideset godina istim putem.
To je dosadno rekla je Irena.
Ili pouzdano nasmijala se Kata ovisi kako gledaš.
Opet su malo šutjele. Onda se Kata digla i prišla štafelaju u kutu, gdje je stajalo nezavršeno platno. More s visine, vidi se i obala i stijene, i daleki horizont.
S ovim se mučim tri tjedna rekla je. Horizont je previše jasan, dosadan. Ako ga zamutim, nestane zraka.
Irena je prišla bliže.
A što ako ga ostavite tako, ali dodate nešto naprijed? Da pogled prvo uhvati prednji plan, pa onda ode na daljinu?
Kata je gledala sliku, pa Irenu.
Slikate li vi?
Ne. Financijska sam analitičarka.
Ali mislite kroz slike.
Ja mislim strukturama. Samo ponekad struktura izgleda kao slika.
Kata se nasmijala. Opušteno, iskreno.
Znate, kad sam bila mlada, imala sam muža. Dobar čovjek, drag. Ali nije mogao nositi više od jedne stvari u glavi odjednom. Ja sam vodila sve novce, djecu, kuću, naše izložbe, njegove izložbe. Znao bi reći da previše mislim. Ja sam vjerovala da trebam postati opuštenija, jednostavnija.
I jeste li postali?
Nisam. Nisam znala drugačije. Ali sam dugo mislila da je to mana. Zastala je, duboko udahnula. Umro je prije dvadeset godina. Tiho, od srca. Sjetila sam se što mi je rekao godinu ranije: “Da te nisam imao, davno bih se izgubio. Ti si moja obala.”
Irena je promatrala sliku.
Lijepo je to.
Možda je. Samo tad sam se pitala: je li dobro biti nečija obala? Obala ne plovi. Obala stoji. Prilaziš kad treba, odlaziš kad želiš.
Irena je dugo šutjela.
Imate li djece? upitala je.
Dvoje. Već odrasli, žive po svijetu. Za blagdane dođu.
Jeste li usamljeni?
Ponekad. Kata slegne ramenima. Samoća može biti razna. Nekad boli. Nekad, ipak, napokon čuješ sebe.
Irena je podignula pogled.
Drugi put se niste udavali?
Nisam. Jednom sam htjela, par godina nakon njegove smrti. Bio je jedan dobar čovjek. Ali shvatila sam da bih opet morala biti obala. A bila sam umorna poželjela sam i sama malo zaplivati.
Osmjehnula se, vratila se stolu, uzela blok.
Ostat ćete tu još dugo?
Ne znam. Povratak mi je za dva dana.
Dođite opet sutra. Pokazat ću vam sajmište iza ugla. Prodaje jedan starac keramiku, ima nevjerojatne stvari.
Irena kimne.
Doći ću.
Već je bilo podne kad je izašla iz ateljea. Sunce visoko, sjene kratke. Kroz ulicu je prošao stari mopedić, mačka je na prozoru gledala za njim nezainteresirano.
Na povratku, nije mislila na Ivana. Niti na vjenčanje. Niti na ništa s popisa zadataka. Mislila je na obalu. Biti obala ne znači biti loš, ali ni dobar. Samo je pitanje jesi li to sama izabrala, ili su svi drugi odlučili da to budeš, jer nisu htjeli.
U autobusu je gledala kroz prozor; cesta se protezala uz more, koje se pojavljivalo i nestajalo iza stijena. Sad je bilo blistavo plavo i valovito, posve drukčije od jutra.
Vratila se u hotel taman prije dva sata. Recepcionar joj reče da je gospodin Kovačević stigao prije sat vremena, sada je kod bazena.
Otišla je u sobu. Presvukla se u one praktične hlače i bijelu majicu. Spustila se do bazena.
Ivan je ležao na ležaljci, s mobitelom. Kad ju je ugledao, uspravio se.
Gdje si ti bila?
U susjednom mjestu.
Sama?
Sama.
Šutio je.
Slušaj, krivo mi je. Ono što sam rekao jučer. Ružno je bilo.
Je potvrdila je.
Nisam ti htio nauditi. Samo… nakupi se.
Što se nakupi?
Pa, stalno si u poslu. Čak i kad nisi, jesi. Vjenčanje ti je isto posao.
Irena ga je gledala. Lijep je bio, uvijek, to se nije mijenjalo. Preplanul, neuredne kose, s onim svojim šarmom zbog kojeg ga je i zavoljela.
Ivan, mogu li te nešto pitati?
Naravno.
Jesi li ikad za ove tri godine sam platio stanarinu, a da te nisam podsjetila?
Nakasio se.
Pa, znaš…
Nikada. Provjeravala sam. Uvijek sam ja podsjećala. Uvijek sam ja uplaćivala, jer ti zaboraviš.
To ne znači…
Pusti. Jesi li sam ugovorio pregled kod liječnika? Kupio hranu kad si vidio prazan frižider, a ne zato što sam poslala listu?
To su sitnice.
Tebi. Meni je to svakodnevica. Govorila je tiho, smireno. Ti sanjaš svadbu, sliku, klapu, tortu u obliku gitare. Lijepo. Tko prevozi goste? Tko pronalazi ketering? Tko pamti alergije na škampe?
Sama si to uzela na sebe.
Uzela sam, jer nitko drugi nije. Ne iz želje, nego iz nužde.
Ivan je ustao, prošao pored bazena. Vratio se.
Priznajem, mogao sam više pomoći. Ali ti jednostavno sve preuzimaš, ne daš priliku drugima.
Možda ne znam drugačije. Ali ni ti ne znaš preuzeti. Nadali smo se da ćemo se poklopiti, ali nismo. Samo sam ja preuzela sve.
Nije odgovorio.
Prošlu noć nisi se vratio.
Poslao sam poruku.
Da, “Vratit ću se navečer, ne čekaj”. Mi smo na godišnjem, Ivan. Zajedno. A ti si otišao s nepoznatima negdje prespavati jer sam ti spomenula raspored sjedenja.
Trebao sam malo zraka.
A meni? Kada ću ja disati? Tri godine ne dišem. Planiram, brojim, podsjećam, plaćam, organiziram. I na odmoru sam ja ta koja vodi vjenčanje, ne zato što želim. Nego jer ako neću ja, do rujna nećemo imati ni dvoranu, ni ketering, ni fotografa.
Ivan se ponovno spustio na ležaljku. Šutio.
Ne razumiješ zašto sad ovo?
Znam da ne razumiješ. Tu je i problem.
Ustala je, uzela ručnik.
Odoh plivati.
Osjetila je kako ju gleda, ali nije se okrenula.
More je bilo toplo, zaplivala je daleko, dalje no ikad prije. Preokrenula se na leđa, plutala i gledala u nebo. Nebo jednostavno, bistro, bez oblaka. S obale su dopirali glasovi djece.
Mislila je na Katu, na obalu. Obala ne plovi.
Tri godine nije plivala. Samo je stajala.
Te večeri večerali su zajedno, šutke. Ivan je pokušavao razbiti nelagodu pričom o Kastelu, ekipi koju je upoznao veseli, kaže, umjetnici iz Berlina, putuju bez plana, spavaju gdje stignu. “To je život”, nasmijao se, nije ni primijetio kako ga Irena tada gleda.
Shvatila je nešto jednostavno. On stvarno želi takav život. Bez plana. Bez rasporeda, alergija, rokova. Izabrao je nju jer je mislio da će uz nju sve automatski biti sređeno. Da, ako imaš nekog tko planira prekosutra, sam možeš uživati danas.
Nije to bilo iz zlobe. Nije loš čovjek. Samo je takav. I ona je takva. Na papiru bi možda bili savršeni. U stvarnosti ona nosi, on pleše.
Te noći dugo nije spavala. Ivan je spavao mirno, lijep i bezbrižan takav kakvog ga je voljela.
Mislila je na prsten na ruci. S malo plavog kamena, on ga je sam birao i zaista je bio lijep. Gledala ga je na mjesečini.
Što će biti za godinu? Pet godina? Ona će organizirati rođendane djece i roditeljske sastanke, on će pričati o umjetnicima iz Berlina. Ona će štedjeti za kredit, on zaboravljati uplatiti svoj dio? Ona će podsjećati, organizirati, brojati, i jednog dana shvatiti da je menadžer njegova života?
A možda ljudi stvarno mogu promijeniti. Možda.
Ali tri godine je čekala, nije vidjela promjene, samo namjere lijepe, iskrene, ali do jutra zaboravljene.
Pred jutro je valjda otkunjala. Kad se probudila, bilo je svijetlo, Ivan je još drijemao. Znala je da je odlučila.
Ne tada, možda već sinoć uz bazen, ili u Katinu ateljeu, ili još prije tri godine, ali se nije usudila priznati.
Ustala i tiho, da ga ne probudi, otišla na balkon. More je bilo jutarnje, sivo-plavo, daleko je išao mali brod, ostavljajući bijeli trag.
Obala ne plovi, pomislila je. Ali to ne znači da ne može postati morem.
Vratila se u sobu. Ivan se probudio, nasmiješio.
Dobro jutro pospano.
Dobro rekla je. Ivan, moram ti nešto reći.
Uspravi se.
Što je?
Otkazujem vjenčanje.
Duga pauza. Gleda je neshvatljivo.
Što?
Otkazujem vjenčanje. Ne moramo se ženiti.
Zbog onog prekjučer? Zbog onoga što sam rekao?
Ne. Zbog svega.
Čega svega?
Prišla je krevetu, skinula prsten, položila mu ga u dlan. Gledao ga je kao da nikad prije nije vidio.
Irena, molim te, pričajmo. Znam da nisam bio u pravu, da…
Ivan tiho ga je prekinula. Ti si dobar čovjek. Znaš uživati, vidiš ljepotu, znaš živjeti za danas. To je rijetkost. Polako je birala riječi. Ali meni je ove tri godine bilo jako teško. Ne jer si loš, nego jer se ne slažemo u pogledu odraslog života. Ti ga vidiš kao avanturu, koja se sama slaže. Ja ga vidim kao nešto za što se mora odgovarati. Nitko od nas nije kriv što je takav, ali zajedno nam nije lakše.
Možemo popraviti.
Tri godine pokušavamo.
To ništa ne znači…
Ivane prekinula ga je. Ne želim provesti još tri godine nadajući se da će biti drugačije. Želim živjeti. Samo živjeti. Ne voditi tuđi život umjesto svog.
Šutio je, gledao prsten u ruci.
Jesi li sigurna? napokon.
Jesam.
Ništa to ne može promijeniti?
Zastala je, iskreno promotrila.
Ne znam. Možda radim grešku, možda žalim za godinu dana, ne znam. Znam samo jedno ne želim se udati za tebe. Ne zato što te ne volim. Nego jer… jer ljubav ne bi smjela toliko iscrpljivati.
On nije odgovorio. Dugo nije. Kimnuo je gotovo neprimjetno.
Dobro tiho.
Spakirala je stvari. On je sjedio na krevetu i gledao kroz prozor. Nije joj smetao, nije pričao. Možda je i sam nešto shvatio. Ili jednostavno nije znao što učiniti.
Na vratima je zastala.
Ostaješ ovdje do kraja godišnjeg?
Da, još tri dana.
U redu. Čuvaj se, Ivane.
I ti.
Izašla je.
Na recepciji su joj pomogli promijeniti kartu. Najblići let bio je za četiri sata. Naručila je taksi do aerodroma, ostavila kovčeg na čuvanju i otišla do iste kavane gdje su bili prvi dan. Uzela kavu i kroasan, sjela uz prozor.
Upalila mobitel. Počele su stizati poruke: s posla, od prijateljica, od mame koja je već pisala oko materijala za haljinu za djeveruše. Redom ih je čitala, sasvim mirno, kao da su iz tuđeg života.
Mami je samo kratko napisala: Vjenčanja neće biti. Nazvat ću kada dođem kući. Sve je dobro. Poslala, a kad je mama odmah zvala, nije se javila, ugasila mobitel i spremila ga u torbu.
Popila kavu, pojela pola kroasana. Drugu polovicu ostavila bilo je dosta.
Vanjski svijet tekao je dalje. Žena s košarom išla je s pijace. Dva muškarca nešto su raspravljala pred dućanom. Mačka se sunčala na klupi, ispruženih šapa.
Irena je gledala to poput ugodne tišine, kao kod Kate u ateljeu, kad zapravo čuješ sama sebe.
Sjetila se da je obećala doći sutra. A već će biti doma. Izvukla je mali notes, zapisala adresu ateljea. Možda se jednog dana vrati. Ne u hotel u Rovinju. U Stari Grad. Sama.
Taksi je stigao na vrijeme. Vozač stariji, šutljiv to joj je odgovaralo. Cesta do aerodroma tekla je uz more, gotovo cijelo vrijeme vidjela ga je desno, veliko, plavo, mirno.
U zračnoj luci predala je prtljagu, prošla na izlaz, sjela u čekaonicu. Pokraj nje mlada žena s dječakom, koji se igrao autićem i tiho mrmljao sebi u bradu. Preko puta stariji muškarac s šeširom je dremuckao. Negdje su na razglasu puštali obavijest na talijanskom jeziku; čak i najava kašnjenja zvučala je kao pjesma.
Irena je pogledala mobitel. Poslala tri poruke: za ketering, fotografu i Ani, organizatorici. Sve konkretno, jasno, raspitala se za povrat predujmova. Poslala.
Otvorila tablicu s budžetom svadbe, koju je sama radila. Dvorana, cvijeće, haljina koju još nije ni kupila, jelovnik, glazbenici, pozivnice. Sve uredno, s iznosima i rokovima.
Zatvorila je datoteku. Onda je odlučila obrisala je.
Dječak je ispustio autić skliznuo je pod sjedalo, dječak je krenuo plakati, ali majka ga je brzo dohvatila i smirila riječima. Irena ih je gledala.
Osjećala je samoću. Ne bol, ne strah, samo kao kad dugo nosiš teško, pa nakon što odložiš, ruke još uvijek osjećaju težinu, iako je više nema.
Objavili su ukrcavanje.
Ustala je, uzela torbu, stala u red. Nije razmišljala o ničem posebnom.
Ispred nje žena njenih godina, u točkastoj haljini, sa šeširom u ruci. S nekim se smijala na mobitel.
Da, super je sve prošlo! govorila je. Sama sam išla, što fali? Odlično bilo, poslije ću pričat. Pusa!
Spremila je mobitel, opazila Irenin pogled, nasmijala se.
Prvi put sama van Hrvatske povjerila je vedro. Djeca me odgovarala, muž nije mogao, pa sama krenula. Nasmijala se malo posramljeno. Šezdeset i dvije mi je godine. Bojala sam se, a bilo je odlično.
Bilo je odlično ponovila je Irena.
I vi sami putujete?
Da.
Kući?
Kući.
Tako i treba rekla je žena odlučno. Kući je uvijek dobro. A nekad je dobro i ne doma. Glavno da sam izabereš.
Red se pomaknuo. Ušle su. Irena je pokazala putovnicu, smjestila se do prozora.
Avion je bio popunjen. Do nje je sjeo muškarac s novinama, odmah se udubio. Dobro ionako joj nije bilo do priče.
Poletjeli su. Irena je gledala obalu kako polako nestaje, more što se smanjuje na tanku crtu, potom iščezne, oblaci.
Oslonila je glavu i sklopila oči.
Znala je što je doma čeka: mama s pitanjima, prijateljica Ana koja će odmah nazvati i reći znala sam ja…. Kolege koji neće pitaći ništa. Stan koji su dijelili, netko će iz njega otići. Sve to čeka.
Ali sada, na deset tisuća metara, između onoga što je bilo i onoga što dolazi, našla se u nekoj neodređenoj tišini. Niti tamo, niti ovdje.
I u toj tišini bilo je ugodno mirno.
Prisjetila se one slike s morem i neodređenim horizontom u ateljeu. Kata je rekla da ne zna ostaviti li ga jasnog ili zamutiti. Ako je jasan, dosadan je. Ako se zamuti, nema zraka.
A ona je rekla: dodaj nešto naprijed. Da pogled ostane na bližem, pa tek onda krene daleko.
Možda je i s životom tako. Ne gledati stalno prema horizontu koji je možda, možda nije. Prvo gledati ono blizu. Danas. Kava i pola kroasana. Dječak s autićem. Žena u točkastoj haljini, prvi put sama, i dobro joj je bilo.
Irena nije znala je li ispravno odlučila. Možda će za šest mjeseci žaliti. Možda potvrditi da je dobro. Život se rijetko razvija po planu to znaju financijski analitičari bolje od drugih.
Ali znala je još nešto, sigurno.
Upravo sad, nije joj teško.
Bilo je to toliko novo da je opipala taj osjećaj iznutra, kao kad dlanom provjeriš je li rana još boli. Nije boljelo.
Avion je letio prema kući. Kroz prozor samo more oblaka, bijelo, mirno. Muškarac pored šuškao je novinama. Negdje iza, dijete je zaplakalo.
Irena je otvorila notes, pronašla adresu ateljea. Ručno ispod dopisala: Vratiti se. Jednog dana. Sama.
Zatvorila bilježnicu. Stisnula u torbi.
Pogledala kroz prozor.
Razmaknuli su se oblaci, na sekundu ugledala je zemlju daleko dolje, smeđe i zelene parcele, tanke crte cesta. Jako malo, jako lijepo.
Oblaci su se ponovno skupili.
Stjuardesa je vozila kolica s pićem, pitala tko želi kavu ili vodu.
Kavu, molim rekla je Irena.
S mlijekom?
Ne, čistu.
Uzela je šalicu, grijala ruke. Malo, jednostavno zadovoljstvo.
Nekoliko redova ispred sjedila je ona žena u točkama. Vidjela joj je šešir na polici iznad upadljiv, veseo, posve nepraktičan šešir.
Irena je pomislila na svoju haljinu, terakota svila. Sada je u koferu, u prtljazi. Odnijet će je kući, neće ju spremiti daleko. Ovom prigodom više nije potrebna, ali prilika će biti.
Kava je bila prosječna, kao i sve avionske. Pila ju je polako, gledala van i mislila kako je u Zagrebu već kasno popodne i da će biti svježe, da ne smije zaboraviti izvaditi jaknu iz kofera odmah na izlasku.
Onda je pomislila da će vjerojatno zaboraviti. I da nije bitno.
Avion je letio dalje. Oblaci su se pružali beskrajno, bijeli, tihi. Ispod njih, zemlja sa svojim cestama, poljima, gradovima, svakome sa svojom pričom, svojim koferom, svojom potrebom da baš danas leti baš kamo leti.
Irena je zatvorila oči.
Sad joj je bilo dobro.
Ne sretno, ne smireno, ne sigurno. Samo dobro. Bez razloga, bez plana, bez da to nešto znači ili razvija.
Dobro onako, kako je kad napokon napraviš nešto svoje.
Stjuardesa je skupljala šalice. Irena joj je predala svoju.
Koliko još letimo? upitala je tiho.
Oko dva sata odgovorila je.
Hvala.
Oslonila je glavu i gledala je oblake što su svijetlili, a možda joj se samo činilo.
Još dva sata. Može odspavati. Može jednostavno sjediti. Može misliti, ili ne misliti uopće.
Prvi put nakon dugo dugo vremena nije znala što će raditi dva sata.
I to je bilo dobro.
