Kamena žena
Jelenu Kovačević dovezli su hitnom pomoći, pokupili je na ulici. Pala je ravno u mokru, hladnu kaljužu; nije imala snage ustati. Muškarci su u auto prenijeli teško tijelo Jelene, doveli je u Bolnicu na Rebru.
Velika, krupna žena u tamnoplavom kompletu i visokim čizmama, s diskretnim ružem koji je isticao njezine malo istaknute oči i pune usne, na ušima teške srebrne naušnice, a na koljenima kožna torba Jelena je ušla u prijem sjedeći u invalidskim kolicima. Odbila je položiti se. Kad se donekle pribrala, ubrzo je ispraznila vozača hitne jer mu iz usta smrdi na cigarete. Tehničara je kritizirala da je sporač, a pripravniku iz medicinske škole poručila je da je ni ne pokušava dodirnuti.
“Ma i nije mi baš”, promrmljao je ovaj uvrijeđen.
“Nemojte mi biti bezobrazni, mladiću! Zapamtite, tko će se koga ovdje prvi dotaknuti!”, odbrusila je Jelena, zavalila se u kolicima, nagnula torbu bliže bradi, podigla ramena i počela proučavati bolnicu pogledom tajne inspektorice. Mršti se, povlači tanke obrve prema sredini širokog, kockastog lica, kao da ju je od kamena isklesao nemaran kipar. Preko lica zatečene kapilare, zakamuflirane debelim slojem tekuće podloge, koji se počevši s njezinim znojenjem od injekcije, sad ružno presijeca bore. “Idemo dalje, ovdje ne mogu čekati promaja je!” rekla je hladno, pokazala na prepun hodnik.
Žena na pultu registrature strogo pogleda dolaznicu u raskošnom bundi do poda, iz ruku tehničara zgrabi papire, iznervirano reče kako je Jelena sad njena briga i kako se ekipa može maknuti.
“Visoki tlak, kriza, pala na ulici Nije se udarila Sada pritisak…,” nabrajao je mladić u plavoj uniformi.
“U redu, Romane. Hajde, mjesta nema ni za iglu!” nasmije se medicinska sestra i prijateljski potapša mladića po ramenu očito, sin joj je.
“Trebamo Trebamo pomagati svojoj rodbini,” strogo pomisli Jelena.
Glava joj pulsira, ruke svako malo isuviše teške, padaju u krilo, torba talijanske marke gotovo sklizne s koljena, a ona ne bi imala snage podići je. Nema snage ni za išta više. Jezik suh, natečen, zalijepljen za nepce, žeđ me muči.
“Molim vas vode,” zatraži naglas, ali ravnodušno, bez da niskoga pogleda u ikoga.
Nitko je ne čuje. Kroz hodnik prolaze ljudi, guraju krevete s bolesnicima, bodre, tješe, navode one koji gube svijest. Kraj njih doktorice i doktori, s iskešenim stetoskopima, užurbano čitaju nečije papire, sele pacijente po ambulantama, viču kroz hodnik. Sestre posao obavljaju ne obazirući se na Jelenu.
“Tko je Kovačević? Ima li Jelene Kovačević?” upita odjednom jedna od “medicinki,” kako ih je Jelena usvojila za sebe.
“Tu sam,” odgovori, pa glasnije: “Tu sam!”
“Evo vam posuda, toalet je tamo, pa krv. Skinite tu šubaru! Kaj mislite, da ste u Sibiru?”
Zaboravila je Jelena da još sjedi s debelom, kosmatom šubarom, baš kao Andrijana iz “Tko pjeva zlo ne misli”. Zato joj pot curi niz čelo, zato žari glavu.
Nevoljko skine šubaru, pogleda gdje da je spremi, da ne ispadne, pa je gurne u torbu. Torba ionako krcata dokumentima. Nije računala da će ovdje spavati, čim joj malo bude bolje, neka je odmah otpuste. Nema ona vremena, Jelena Kovačević, direktorica poznate zagrebačke firme, besposličariti. Posla preko glave PVC stolarija, ugovori, sastanci!
Sestra joj stavi posudu za uzorak u krilo.
Jelena Kovačević. Velika, krupna žena. Uvijek je bila takva: krupno dijete, krupna djevojka. “Jao, kolika je vaša?!” kraj njezine majke žene su izgledale poput palčica. Ali otac pravi gorostas. Bio, dok nije otišao rano pod zemlju, kad je Jeleni bilo osam.
Jelena je samu sebe stalno sramila. Poput diva gega se u vrtiću, svi je zaobilaze, smatraju čudnom. I u školi je doživjela svoje. Samo je u sportu, igrom slučaja, prodisala. Majka se zabavljala s trenerom, pa Jelenu ubaci na atletiku. Bacanje diska, kugla tu je pronašla smisao. I povrede su došle, još uvijek rame trne na hladnoći, ali je bila sretna jer je barem u nečemu bila dobra. Kasnije se opeče, zamijeni mušku znatiželju za ljubav, napravi gluposti, odraste, pokopa majku, od sebe isklesa ženu da za njom svi šutke gledaju.
Jelena započne karijeru u komunalnom poduzeću, vodi majstore, gura popravke koliko može. Učenjem se nadogradi, usred divlje privatizacije otvara se more firmi, grabi šanse. S ekipom preživljava građevinske sezone, nju zbog veličine znaju zamijeniti za muškarca, kasnije se samo nasmiju i zaštite je. Svoja. Oštra, pravedna, ne voli kavane, ali svoja.
Kamen žena tako su govorili. Nijedna nježna, njezin osmijeh rijetka stvar.
Kasnije s ekipom otvara svoju firmu “Prozor u svijet”. Razumije materiju, ekipu veže oko sebe. S podređenima nije njihala, ali su znali uz Jelenu su kao uz stijenu. Kao direktorica umije zabadati nos u privatni život radnika, nameće sreću, šalje na preglede, bira restorane, ljuti se kad kasne, organizira sistematske preglede, daruje poklone, ali nikad nije bila Snježna kraljica za Božić: njen stas to bi ionako samo ismijavalo.
Znala je sve pa i rezultate testa na trudnoću, koji joj je tajnica Mirjana tek trebala kupiti. Već je za Mirjanu birala najbolju polikliniku. Znala je sve o njihovim obiteljima, uspjesima djece, dovodila rodbinu kod sebe, nabavljala im robu, gurala kroz fakultete. Navikla se boriti najprije za sebe, pa za druge. Iza nje stali ljudi s kojima se moglo, potpora čvrsta poput okvira na prozorima što prodaje.
Nije imala prijateljica. Tako je bolje, lakše niti tko može tiho reći “naša curačica,” niti tko može srušiti njezin svijet.
“Kamen žena” nije griješila, nije okolišala. Pošteno je uvijek “odrezala,” ali pomagali i kad raskrsti nađe ti novi posao. Ako ga odbiješ, to je tvoja stvar.
Tiranin? Ne. Prizemljeni tenk s vagončićem zvanim Marko. Radi njega sve ovo trpi…
Tko nije izdržao tu snagu, odšuljao se. Malo ih je. U svijetu prepunom nezaposlenih, kružila je oko Jelene jezgra vjernih.
Sad su oni nada. Dok ona leži na Rebru, nada se da neće propustiti kakav posao s dobavljačima.
“Što je sad ovo?! Neću!,” zbacila je posudu na pod. “Imam hipertenzivnu krizu, legla bih! Jeste li slijepi?”
“Ajde, dušo, ne galami!”, oglasio se s klupe muškarac sklapanog lica, zavuče posudu. “Mogu ja umjesto vas, al’ onda šubara meni… Volim ja velike cure!”
“Sebi pomaži,” zarežala je Jelena, odgurnula se prema drugoj strani. Rukohvati stolca zarezali su žbuku na zidu.
“Ženo, što to radite! Sad ste nam uništili tek obnovljene zidove! Vesna, čija je to?” nervozirala se žena s bedžem. “Gdje nju sada?”
“Ničija. Svoja sam. I idem. Koja je adresa ove vaše ustanove?” teško se podiže Jelena. “Moram zvati taksi. Mobitel… Tako…”
“Čekajte! Taksi?! Sjedite dolje, doktor će uskoro!”, odgovori ona ista žena što je prije hladno nazvala Jelenu “ova”.
No Jelena je već birala broj.
“Marko? Petra, daj mi sina! Da, važno. U bolnici sam, imam dogovorene sastanke. Trebam Marka.”
Nije zapovijedala, nije joj bilo u navici iako je znala grunuti. Uvijek jasno objasni situaciju i kaže što treba.
Petra, Jelena nevjesta, pokucala je na vrata kupaonice: “Tvoja je mama na telefonu. U bolnici je.”
“Molim? Čekaj deset minuta, tuširam se!” kliknuo Marko, ponovo pusti vodu.
Je li čuo što žena govori? Sigurno. Ali, ako mama zove, živa je još, deset minuta neće odlučiti ništa.
Marko nju čekao svaki dan. Jelena je stalno bila zauzeta, sad se to zvalo “biznis”. Preselili su zbog njene firme za stolariju. Promijenila je prozore u njegovoj školi, darivala svima iz kruga. Jedino je mali Marko uvijek bio nekako na drugoj strani mreže.
Nije ga tukla ni vikala. Samo bi provjerila zadaću, ispravila greške i strogo rekla: “Do savršenstva.” Zbog čega treba učiti, truditi se to bi objasnila do u detalje.
Ali nikada mu nije šapnula da ga voli, nikada ga nije mazila, ni pred spavanje, ni ikada. Mislio je ne voli me. Takav zaključak došao mu je s devetnaest godina. Jesam li zahvaljujući njoj upisao fakultet, nisam morao raditi? Jesam. Ali to je i njezina dužnost stvoriti od mene čovjeka. Ne tražim više.
“Jelena Kovačević, kako ste?” upita Petra. “Mogu li što pomoći?”
Jelena ne odgovori, pritisne prekid sad je stvarno “ničija”. Doći će sin kad može, nevjesta stoji kraj nje samo kao nužno zlo. I bolje tako.
Jelena ponovno pokušava ustati. Naslon na zidu popušta, nogeomeknu i ona pada na pod. Po pločicama pobjegne posuda, iz torbe ispadne novčanik, a na obraz joj sklizne šubara.
“Prokletstvo,” promrmlja onaj muškarac, pohita pridići je a pri tom joj spretno ukrade novčanik i skine s ruke jantarni prsten.
Netko joj je poznat, nečega se sjeća Ali ne može dokučiti…
Ne osjeća ništa, diše teško, glava joj pada u stranu dok joj se u ušima odjekuje: “Držite se desne strane, držite se desne strane…”
Jelena je išla autom na posao, ali nije vozila (nije voljela paziti na znakove, promet). Vozač Roman uvijek je čeka pred zgradom, otvara joj vrata, pomaže s kaputom, pušta klasiku, vozi kroz grad. Zadovoljni su na obje strane Roman koristi beneficije žene s “veza”, lijekove za ženu, povlastice, fine proizvode, bonusi… Samo, danas je Roman zaglavio s autom ispred njezine zgrade kamion mu zgužvao branik.
“Jelena, zovi taksi! Evo nastrani smo,” tužno kaže Roman.
“Ne treba. Ići ću tramvajem,” odmahuje glavom Jelena, sjećajući da se već jutros nije osjećala dobro. Je li se uplašila kad je udarilo? Da. Jako? Ne. Ionako je kamena, navikla je. Ima novca za probleme. “Ti rješavaj papirima i popravi auto kad možeš.”
I ode, kao veliki sivi oblak, prema ZET-ovoj stanici. Svi joj se maknu s pločnika, nadmoćnošću ju guraju naprijed. Prava bi divovska ljepotica bila za filmsko platno…
U tramvaju gužva, val ljudi teče pa stane, opet poteče. “Držite se desne strane”, čuje Jelena kad prelazi pješački na Savskoj, a stariji studenti jure, svi zauzeti, dan im tek počinje…
Sada dan završava, Jelenu, izmjerenu, izmrcvarenu, prebačenu u krevet, pod plahtom ostave. Samo, ona još čuje u ušima: “Drži se drži”
U sobi mrak, mirisi parfema, lijekova, negdje uz sve to i miris vanilije i suhih keksa. Jelena ih voli, ali rijetko jede.
Soba na trećem katu, prozor ne gleda na živopisni, svjetlima okićeni Vukovarsku… Sjeća se kako je kupila prvu btljadu lampica u “Nama”. Tog je dana došla po Marka u vrtić. Sjedio je sam, na klupici, odgojiteljica već u kaputu.
“Evo, Marko, došli po tebe! A ti se bojiš,” nasmijala se vedro.
Marko brzo, skriven od majčina pogleda, obriše suze rukavom, navuče kombinezon. Crven, sa srebrnim crtama, svidio mu se, ali nije htio pokazati iz inata prema majci. Htio joj se uvijek za nešto osvetiti… Zašto u drugim kućama ima tate, a kod njih nema?
Njegova majka stoji nad njim kao stijena, mirno. Ne pomaže, ne šalje poruke, ne miluje. Samo čeka.
“Što je u kutiji?” pita Marko, žureći uz nju.
“Lampice, sine! Za našu jelku. Bit će prelijepo!” animirano zbori majka, Marko se čudi kako ona može tako.
Cijeli put domisljao je kako će se lampice presijavati kroz staklene kuglice, kako će se sutra pohvaliti djeci… Ali kad su došli i priključili lampice ne rade. Majka je slagala, neće biti Božića… Skuplja ih i sprema.
“Dođi na večeru. Moram još peglati,” kratko kaže.
Dva dana kasnije, dovodi istu lampicu, koju su popravili majstori iz garaže, sve radi, ali više nije išao u vrtić razbolio se i nije se imao s kim pohvaliti…
Sad netko iznad nestvarnog grada razvlači božićnu girlandu preko srca svjetle, trepere, ali Jelenina se ugasila, mora na servis.
Vrata se otvore. Pokraj nje stane sitna žena u ružičastoj uniformi.
“Ne otvarajte oči, sad ću vam skinuti maskaru da ne peče. Ne, ne otvarajte sama ću.”
Čisti joj lice nečim mekano-mokrim.
Jelena, slaba, gotovo apatije, pomisli kako je taj osjećaj ugodan. Bože, kako je lijepo! Vata hladi, sestra šapće…
Jelena se odjednom sjeća svoje majke. Nje već davno nema. Jelena početkom rujna odnese krizantemu na grob, plati radnicima da očiste ogradu i poprave nadgrobni spomenik. Posije nezaboravke. Ne zna smije li sada sijati, ali šakom prospe po grobu.
“Posuti zemljom? Jer golubovi će pojesti,” pitaju radnici, nadajući se još kojoj kuni napojnice. Kamena žena samo dugo šuti, pa im tutne još par novčanica i ode ne čekajući daljnje radove. Do proljeća tko zna hoće li preživjeti…
Kad je bila bolesna, majka joj je lice brisala mokrim toplim ručnikom, kojemu je miris bio čistoća i zima.
“Ne treba Zašto to radite?,” pokuša Jelena.
“Šutite Odmorite. Morate skupiti snagu,” šaptala je sestra. “Samo čas. Evo, sad su vam oči čiste. Raspustimo vam frizuru. Tako.”
Pažljivo joj podigne glavu, oslobodi pramenove.
“Platiti ću,” Jelena traži torbu. “Novčanik ne mogu naći. Nema”
Jelena zatitrava glasom.
Drugi put u životu pokrao ju netko. Prvi put je bilo u tramvaju. Neki, tko zna kakav, gurao se iza, bila je umorna da se okreće. Na kiosku primijeti torba prerezana, novčanik nestao, s njim fotka Marka, jedan kovanica od eura za sreću, i popis za trgovinu.
Sjela je i rasplakala golemih ramena, široka lica, spustila je glavu i suze tekle.
“Šteta” šapće. “Šteta…”
Novac nikad nije žalila. Žalila je torbu prva prava, skupocjena, tamnoplava, baš je bila ponosna na sebe. Sad odnesi na popravak, ostat će ožiljak, na torbi i u duši.
Sad je ponovno šteta. Sigurno je bio onaj s hodnika.
“Ne treba vam. Ležite, donijet ću tlakomjer” tiho ode sestra.
Manžeta steže ruku, netko žali. Jelena tone u san, topao, ljepljiv kao rastopljena karamela…
Marko, pod tušem, posve je zaboravio na mamu. Petra ga podsjetila, ali Jelena nije više dizala.
“Nešto se zbiva, zovi na posao,” sugerira Petra.
“Mama ima uvijek sve sređeno. Mislim da ima i respirator rezerviran, ako treba. Osloni se, Petra,” prešutno je otpraši, zavaljen pred velikim LCD televizorom, pije pivo, ruksom drobi kikiriki.
Petra, potiho, zove svekrvu.
Uvijek su bili nekako zategnuti. Nisu se svadjali, ali topline nikada nije bilo. Jelena nije stigla, a možda nije ni znala. Djelima je voljela: novi prozori, popravak kupaonice, auto sinu, teretana za snahu kad su je leđa mučila, fini proizvodi. Sve je organizirala do najmanje sitnice. U trgovini je uvijek odabrala najbolje.
Prvo se Petra snebivala, pa shvatila da je uzalud. Tiho je odlučila štedjeti i vratiti jednog dana dug.
Jelena je tako voljela. Drugacije nije umjela. I Marka igračke, izvannastavne aktivnosti, namještaj, roleri, radio, ljeto na moru (ali u kampu), dolazila je posjetiti, uvijek je disciplinirala majstore u vrtiću, ispravljala grijanje, bila sretna kad može nešto riješiti. Svarene, predvodila je, bila vuk što vodi, ne čekala odobravanje ali ni zavist.
Kad joj je sin rekao da se ženi, Jelena se malo iznenadila; do jučer mu kupovala autiće, a sad svadba. Bilo je prema mladima, ali fina večera, haljina Petri kakvu poželi, ali iz “pravih” dućana…
Petra je pokušala postati dijelom obitelji, ali kamen žena nije puštala blizu. Rad, ugovori, problemi kad jednom upregne, više ne pušta.
… Petra opet zove. Javlja se neka žena. Od nje sazna sve. Kažu neka dođe u posjetno vrijeme.
“Spava, istrpljena, donesite joj pidžamu, topli džemper, kod nas je hladno”
Petra sve zapiše, zahvali i tiho ode iz stana.
S Markom nema smisla više govoriti.
… Jelena se budi ujutro. Kreveti zvecaju šalicama, netko kiše.
“Jelena Kovačević?” upita sestra.
Jelena sjedne, pokušava vezati kosu, ali nema snage.
“Ja sam Jelena Kovačević.”
Sjede u bluzi i hlačama od odijela. Bunda i šubara na podu, čizme pod krevetom. Bluzica malo prozirna. Jeleni važno da nosi uvijek lijepo donje rublje, ali na njenu veličinu jedva što se može naručiti, pa to čini iz inozemstva.
Žena iz susjednog kreveta proučava Jelenu s radoznalim smiješkom, Jelena se pokriva plahtom.
“Dajte ruku. Treba vaditi krv.”
Sestra pogodi venu točno, Jelena ni ne osjeti. Uto joj zazvoni mobitel.
“Ispričavam se, s posla je,” tiho izgovori Jelena.
Posao, ugovori, pitanja sve ponovno kao po navici, dok nije više mogla. Rekla je: bolesna sam, javite se zamjeniku.
Oni s druge strane opsuju, spuste slušalicu.
Ramena joj padnu. Statna, uspravna žena sada je obična, umorna, ranjiva.
Daju joj bolničku spavaćicu i ogrtač. Jelena ih obuče, u ogledalu vidi tamne podočnjake, raščupane masne pramenove.
Padajući jučer, tri nokta su joj napukla, sad zapinju za tkaninu.
“Vratite se u sobu. Skoro vizita. I doručak,” čuje neko poznato, jučerašnju sestru. “Vaša kćer je zvala, stiže. Petra. Ne brinite, brzo će biti bolje. Odmorite.”
“Zašto se trudite”, Jelena se uspravlja i svojim obujmom nadvisuje sestru. “Petra mi nije kćer. Snaha je. Čisto sumnjam da…”
“Doći će. Obećala je. Jelena, zar me ne poznaješ?” tiho upita sestra gledajući je odozdo na gore. “Ja sam Katarina. Ležale smo skupa u bolnici. Tada, kad si Dijete…”
Jelena zaplamsa, sruši se na stolicu. Katarina je bila jedina koja je znala kroz što Jelena prolazi bila trudna, izigrana, izrugana. On, taj jedan, otišao je, dijete ostavljeno kod nje, a ona ga je uklonila. Katarina je znala. Jedina grlila Jelenu kad je ridala u jastuk. Šapćući joj da loših ljudi ima puno, a ona je najljepša duša.
“Oh, Katarina Nisam te prepoznala Radiš ovdje? Odlično, baš si to htjela?”, osmjehne se Jelena.
“Da. A tvoj sin? Baš mi je drago!” sjedne Katarina. “Ja imam dvije curice, brbljaju one, pune kuću malih A muž?”
Katarina šuti jer je pitala previše.
“Ne. Muža nijedan, nikad. Ni treba. Rodila sam za sebe. Mislila sam, izrasti će, štititi me Ali mu nisam potrebna, uopće. Cijeli život štitim samo sebe…”
Katarina nešto želi reći, ali liječnici ulaze, vizita kreće. Jelena leže, Katarina odlazi kući, a njoj se spava…
Doručak brzo prođe. Jelena se snalazi, promatra. Susjede su njezinih godina, potiho razgovaraju. Jedna, Zina, stalno nešto gricka. Krckanje se čuje svuda.
“Keksići? Volite vanilija kekse. Ali, ne smijete nasuho! Trebali biste popiti čaj ili vode!” savjetuje Jelena.
“Nervoza. Oprostite, neću više! Muž mi oduzet na katu Ne mogu drugo nego žvakati, a čaj… to bi bilo previše…”
“Ma nije previše! Oprostite, gdje mogu uzeti čaj?”, pita Jelena u kuhinji. Kroz blagovaonicu samouvjereno korača žena koja se ni tu ne gubi.
Primijetila je pod se diže, oprema zastarjela, ali prozori čisti, stabilni, ali treba regulacija. Majstor je ima, možda dovede…
Jelena u bolničkim papučama nosi šalicu vrelog čaja susjedi:
“Pijte, Zina. Ne znam volite li šećer, ali morate popiti,” kaže.
Zina odmahuje, pijucka.
“Vi ste dobra žena,” klimne glavom Zina. “Eno vam netko maše.”
Jelena pogleda. Pred vratima s vrećicama stoji Petra, smiješna u plavom jednokratnom ogrtaču i prevelikim navlakama za čizme.
“Dobar dan, stalno vas zovem, ali neću vikati! Došla sam gospođi Jeleni Kovačević,” nasmiješi se Petra i stavi vrećice pred papuče punice. Zina smješka, odvraća pogled.
“Petra, nije trebalo, sama ću…”, ponosno će Jelena.
“E, oprostite, ali sad idemo! Skupite se. Tu imate pidžamu, tu pelerinu, topao kardigan, tu su higijenski pribor, vaše omiljene čajeve i kavu, rublje nisam vukla, ruke bi otpale,” nabraja Petra izvlačeći iz vreće stvari.
Jelena ogromna, ali na vrhu joj se čuperak tresao ona se tresla cijela, suzile su joj se oči.
“Teta Jelena, što je? Ma dobro ste vi! Idite presvući se, ja ću liječniku.” Petra izleti iz sobe, a Jelena ostane gledati u pelerinu u šarenoj vreći.
Život se, čini se, počinje ponovno slagati, a do sad je samo gazila po krhotinama. Oduvijek nitko blizu, ni snahe sad ova došla, brine se. Iz materijalnog interesa? Tko zna… Ali ugodno je, barem za trenutak.
Nekoliko puta sin zove, Jelena ne diže; ne zna mu što reći.
Petra se vraća, sjeda, petlja prstenom, zasad neće reći da se misli rastati ne treba Jelenu opterećivati…
Noću Jelena leži, okrenuta zidu, plače, ne zna zašto.
Sutradan vraćaju joj novčanik, prsten:
“Onaj vas je u Prijemnom pokrao. Evo natrag,” kažu neki ljudi.
“Što će s njim biti?”, pita Jelena.
“Ništa. Više nije među nama. Srce mu stalo. Burvac Nikola, da, taj.”, kažu.
Jelena klimne sad ga prepozna, zna na koga je sličio. Nikola bio je prvak atletske sekcije, skoro majstor sporta. Grlio ju je i govorio da nema ljepše na svijetu. Lagao je, a ona vjerovala. Umro je. Ona živi.
I nije ona kamen živa je, samo je davno zaboravila kako slobodno disati i radovati se.
Ali sad će sve biti drukčije. U njezinu životu su Katrina, Zina, Petra, naivna, a zato još draža, posao, brige, proljeće, nezaboravci što ih treba posijati, sitne borbe koje samo Jelena može riješiti. I još nešto unuče, mala kuglica života. Vidjela ga je na slici s ultrazvuka.
“Samo, Petra, nemoj ništa očekivati od njega. I uvijek mu govori da ga voliš. Ja nisam, i sad patim,” jednom reče Jelena. “Ženi treba ljubav. Inače skameni.”
Petra je klimnula. Ne, nije Jelena Kovačević kamena. Osjetljiva je, nježna, ranjiva. Velika, statna, široka, ali zapravo vrlo krhka Jelena Kovačević, ona što je jednom došla na svijet i glasno zaplakala, pozdravljajući životTog popodneva, dok je zrak bio ispunjen mirisom svježeg posteljinskog rublja i proljetne nadolazeće kiše, Jelena je prvi put osjetila kako joj srce, premda umorno i načeto, kuca nečim mekim: nije to bio strah ni krivnja, nego olakšanje. U bolničkom krevetu, u pidžami koju joj je donijela snaha, zapila je još jedan gutljaj čaja i, skoro nesvjesna, uzdahnula tako tiho da je čula samo ona sama.
Uz prozor, Zina je kriomice gurnula Jelenu kutijicom domaćih keksa. “Ponesite, možda će vam jednom zatrebati za nekog svog ili za vas.”
Petra je sjedila do kreveta, zaturena u papirima i fotografijama ultrazvuka. Jelena je promatrala ruke žene koju nije birala ni sanjala kao prijateljicu, ali kojoj sada tko zna možda duguje još pokoju pravu riječ.
“Petra,” izrekla je tiho, hrapavim, grlenim glasom kojemu je i ona zatečena, “možemo li znaš, možda jednog dana zajedno išetati do tržnice? Onako, bez žurbe. Kupimo voće, cvijeće. Ja ću ponijeti torbu, a ti ti biraj. A ja za nas obje”
Petra se široko nasmiješila, možda prvi put opušteno i iskreno otkako su dijelile obitelj, i čvrsto je primila Jelenu za ruku.
Nikad nisu isle na tu tržnicu. Barem ne odmah. Ali obe su znale da obećanja ponekad vrijede više nego svi završeni ugovori i svi savršeno ugrađeni prozori.
Jelena nije postala meka, kao kruh. Niti je bila kamen do kraja. Više nije morala birati. Kroz bolnički prozor gledala je zoru koja se razvlačila ispod sivog zagrebačkog neba, a čula kako negdje u daljini grad buja, ljudi žure, kaže sebi da kad se vrati, neće sve rješavati sama.
Na stolu su, pored kutije s nezaboravcima, stajale dvije šalice čaja za sada i za ono što dolazi. A možda i za nekog tko će, kad ona više ne bude živa stijena, iz njezinih riječi i djela znati: gigantsko srce može biti skriveno u kamenu, ali nikada ne prestaje kucati za druge.
Zvono na hodniku pozvalo je sestru, vrata su se otvorila. Svjetlo je ulilo u sobu toplinu, a Jelena, umorna i vedra, propustila je samo mali, gotovo nevidljivi osmijeh. Da, sve još može popraviti. Početi iznova. I sada je, na neki način, konačno stigla doma.
