Pravi vitez
Antonija je spretno udarala prstima po pisaćoj mašini. To je naučila na tečaju za daktilografiju. Gospođa Mirjana, profesorica, često ju je hvalila i govorila kako je Antonija pravi biser za svakog budućeg šefa. I Antonija je bila ponosna na to. Nije mala stvar natipkati toliko riječi u minuti još k tome i bez grešaka! Iz hrvatskog jezika je također imala dobre ocjene. Nije do “odličan” iskreno govoreći, svjedodžba joj je bila tu sa strane, ali svejedno je bila djevojka koje se ne bi posramio nijedan lektor.
Tako je o njoj govorio njen djed Josip, brkat, s gustim sijedim bradom i plavim očima kao dva jezera. Djed Josip bi dolazio obići unučicu iz sela, donio bi uvijek cijelu vreću slatkih, ogromnih jabuka, tikvica isto, ali njih Antonija nije podnosila, odvajala ih je sa tanjura i kriomice davala svom psu Aksi. Aksa je jela sve. Nekoć je bila ulični pas lutalica, Antonija ju je dovela kući mokru i izgrizenu, s čvorovima u krznu, i preklinjala mamu i tatu da ostane kod njih, “jer je to njezin najbolji prijatelj”. Popustili su, dijete kad moli…
U Antonijinom djetinjstvu bilo je zanimljivih ljudi. Tako joj je dolazila logopedica, gospođa Neda. Osim svog posla voljela je Antoniji pričati o muškarcima. Ne, ništa vulgarno, daleko bilo! Pričala joj je o vitezovima i njihovim djelima, o tome kako će pravi muškarac uvijek pružiti ruku dami, reći joj komplimente, zaštititi je od svega.
Za gospođu Nedu, opasnosti su značile velike stvari, vrijedne spašavanja svijeta, a ne razlivena lokva na cesti, previsoki računi za režije, teške vrećice iz trgovine ili dosadni šoping. Ne, pravi vitez nije kućni pomoćnik, on je kavalir kao iz romana. Da, zna ponekad lumpovati s društvom, a žena ga doma čeka, lijepa i zadovoljna, večera miriši, svijeće gore, i za stolom uvijek pričaju o uzvišenim stvarima.
Moj muž je baš takav, Antonija! govorila je Neda. Pravi gospodin, dobar, voli dobro jesti, zna odabrati odjeću, čak igra odbojku i dobro pliva. Pravi Apolon, žene ga gledaju, a ja… uz njega se i sama trudim biti dama! sramežljivo bi zbila noge u iznošenim cipelama. Sitne brige ga ne opterećujem nije mi teško odnijeti smeće, očistiti stan, nasjeckati drva na vikendici. Čak i sama vozim auto, da ga ne moram gnjaviti. Pa i engleska kraljica vozi! Znači da sam i ja prava dama. I da, obožavam ga.
Antonija bi, grleći Aksu za vrat, slušala te priče o pravim muškarcima, vitezovima, kavalirima, s oduševljenjem. Aksa bi katkada i zalajala, ako bi Neda baš pretjerivala.
Kad bi se Neda trgnula, kao iz lijepog sna, sjetila bi se zašto je zapravo došla…
Je li Antonijin tata takav vitez kakvog Neda opisuje? Antonija je vjerovala da jest. Vodio je mamu u HNK na predstave, pod tušem je pjevao arije iz opereta i uvijek bio veseo, malo lepršav.
Antonija nije znala da on, sjedeći navečer u autu, stisne šake na sljepoočnicama toliko jako da mu se čini da će mu glava eksplodirati. Glavobolja, pulsiranje, ali “curice” to ne smiju vidjeti, ne smiju znati. Zašto ih zamarati brigama?
Njezin tata bi pogledao prema prozorima, razvukao osmijeh, izašao iz auta i pošao doma. Kata, njegova supruga, po crvenim žilicama u očima vidjela bi da mu je teško, ali nije pitala, čekala je dok ne legnu. Tada bi joj ispričao sve što ga muči. Antonija bi u svojoj sobi mirno spavala, ni ne sluteći da je tata popio more kapi za smirenje i opet teško dolazi sebi nakon još jednog sastanka…
Tako je Antonija odrasla među lijepim ljudima, lutkama, porcelanskim tanjurima sa zlatnim rubom, u lijepim haljinama, zamišljajući kakav joj je muškarac iz snova, pa je odlučila kako će sigurno studirati na fakultetu, možda čak Akademiju, i udati se za glumca ili pjevača. Oni su svi tako lijepi, pravi vitezovi, znaju pričati o uzvišenom i sjajno se oblače!
Na Akademiju je nisu primili, rekli su da nema dara. Antonija je to teško podnijela. Kako nema dara, kad joj je djed toliko pljeskao na kućnim predstavama, a mama uvijek govorila da je mala njezina glumica? Tata pak nikad nije rekao ništa. Antonija nikad neće saznati da je upravo njegovom “zaslugom” nije primljena na Akademiju bio je protiv toga da se kćerka javno izlaže. Gluma je, govorio je ženi, za one koji su mnogo propatili, a njihova je Antonija prezaštićena, ne može ona patiti tako da joj publika povjeruje.
Ništa zato, mama i Antonija odlučile su da upiše pedagoški. Djece se uvijek voljela igrati, s njima se smijala po dvorištu, gradila snjegoviće, a zimi ih zvala na kolače koje je mama pekla kao prava dama…
Kad su skupile papire i prošle prijamni, na pedagoškom je ostalo još samo mjesto u večernjoj školi, pa je Antonija morala početi raditi kao tajnica kod šefovog prijatelja, gospodina Gospodnetića.
Taj Gospodnetić često je dolazio k njima, poznavao je Katu, Antonijinu mamu, a mala Antonija mu je sjedila u krilu kad je bila klinka. Bio je kao rodbina, odnosio se prema Antoniji toplo, gotovo očinski.
Antonija ga nikad nije iznevjerila. Uvijek je tipkala brzo, nije puno zapitkivala, gotovo nikad nije kasnila na posao.
Ajde, Antonija čitao bi gospodin Gospodnetić papir izvaden iz mašine. Daj mi olovku Ma imam ja svoju. Dobro, ovo treba malo ispraviti. Tako će bolje zvučati. Idemo na čaj?
Ustao bi tromo, sam sebi natočio čaj. Nije volio da mu nešto dodaju ili služe, smatrajući da ljudi to rade samo jer je on šef, pa se mora osjećati iznad njih.
Antonija bi u početku skakutala do kutka s čajem, zveckala čašom u limenom podmetaču s motivom parnog vlaka i borova, ali nakon što ju je gospodin Gospodnetić jednom strogo prignuo zbog tog “kmetovanja”, naučila je lekciju i više nije usluživala.
I tako bi Antonija tipkala, mirno sjedila u predvorju, ispod stola skinula cipele i čekala kad će ju šef pozvati, učila za ispite, šetala s frendicama po Gornjem gradu, ljeti s mamom odlazila na more u Fažanu, gdje su uvijek iznajmljivali isti apartman kod nasmijane none Marije, koja je Antonijinim smijehom svako ljeto začinila domaći kompot i smokve.
Sve bi tako možda i ostalo, da jedne večeri na domjenku u čast rođendana gospodina Gospodnetića nije upoznala njegovog nećaka, Juricu.
Jura je bio visok, malo mršav, al široka ramena, pa nikom nije padalo na pamet da je slabić. Ta mršavost mu je čak i dobro stajala. Što je najvažnije, bio je baš takav kako ga je gospođa Neda opisivala u svojim pričama o vitezovima.
Antonija je sjedila za stolom, stalno popravljala zavijutak kose i upijala Jurine pokrete, dok je on nasmijavao cijelu žensku ekipu, točio im pjenušac, dodavao tanjuriće s onom baš finom ribom ili s ovom nevjerovatno mekom jetricom, zbijao šale, izgovarao blistave zdravice. Sve žene su padale na njegov promukli, duboki glas, a gospodin Gospodnetić je u sebi bio ponosan na nećaka.
Antonija se osjećala suvišnom, okružena zrelijim ženama, razgovorima o stvarima koje nije shvaćala.
Smijem li vas pozvati na ples? začula je glas iza sebe. Imao je oslonjen dlan kod njezina ramena i smiješio se.
Pa… Da, naravno, uz suglasni pogled gospodina Gospodnetića, pristala je.
Znala je plesati, mama joj je uvijek pokazivala. Jurica se nije snalazio, stalno joj je gazio po nogama i ispričavao se zbog toga.
Iskreno, ovakve plesove ne znam, nije baš moj đir. Vi ste bili u Parizu, Antonija?
Vrtio ju je, cijeli salon se vrtio, Antonija se napokon nasmiješila. Ne, nije bila u Parizu, samo u Crikvenici i na Rabu.
Jurica je prasnuo u smijeh i rekao da će joj donijeti kompot.
Gledala ga je kako za švedskim stolom šarmira dame, i odjednom shvativši to je taj, pravi vitez, i ona se zaljubila. On nije prosječan tip, kakvi putuju tramvajima i mirišu na cigarete. Nije to vozač autobusa. Ne! Jura je heroj.
Taj dan pričali su i o pjesnicima, ispostavilo se da Jurica voli poeziju, osobito Šimića, a ona prozu, ozbiljnu, pomalo tešku. Saznali su da oboje znaju skijati i klizati, oboje su imali pse i dedo-kujake jabuke.
Bili su mladi, puni entuzijazma, sigurni da će njihova ljubav biti posebna, bez svađa i neizrečenih ljutnji. Oni, nova generacija, neće ponavljati greške svojih roditelja.
Taksist ih je nasmiješeno slušao. Kako je lijepo biti mlad i vjerovati da je ispred tebe samo sreća…
Antonija je htjela još nešto reći, ali taksi se zaustavio pred njezinim ulazom, Jurica ju je otpratio do vrata, čak joj poljubio ruku.
Hvala… glupo je uzdahnula.
Ma, nema na čemu! Bilo je super. Laku noć, Antonija!
Antonija je zatvorila oči, očekujući, kao u pričama, da će je poljubiti u usne…
Kad ih je otvorila, Jure više nije bilo, ali na stepenici je ostala ruža. Ona iz vaze s domjenka, Jure je sigurno uzeo samo za nju…
Svejedno što je uzeo! Za mene je uzeo!, ponovila je sama sebi i ponosno odnijela poluovenu ružu u svoju sobu, zatvorila vrata.
Prijateljicama nije pričala puno o Juri.
Kakav je, Antonija, dečko? upitale su je odmah. Znači, svima je bilo jasno da se zaljubila.
On je… vitez, cure! Pravi, zamislite! Takvog sam si uvijek zamišljala za budućeg muža, uzdahnula je s oduševljenjem. Ipak, sumnjala je li tata bio u pravu, kad joj nije dao na pozornicu…
Je li takav? Jeste se poljubili? navalila je Iva, sitna i plava, još nikad nije poljubila dečka.
Da… To jest, ne… odmahne glavom Antonija. Donio mi je kompot, plesali smo, ispratio me i poljubio ruku.
Iva je zavidno uzdahnula. I ona bi to htjela: ples, kompot i ruku pruženu.
Sve su druge bile zadovoljne, osim Sanja, gruba, sportska cura iz košarkaškog kluba, koja reče:
Ma, daj! Sve je to fol, Antonija! On takve kao ti skuplja doma kao naramke. I spava kod nekih, s nekima se i ljubi. Oni su svi isti, mamine maze. Ti si povjerovala, naivna! Vitez, haha, Pariz, London, Rim… a prazna glava! Znaju oni glumiti, a čim dođe prava nevolja, nema ih. Izbaci to iz glave, Antonija! Dođi k nama na treniranje brzo zaboraviš tu romantiku.
Sanja je lupila šakom o prozor, Antonija se stresla kao da je nju udarila.
Iva se naljutila. Ona nije željela takav život. Treba sve proživjeti, osjećati, žuriti s ljubavlju. “Nek Antoniji sve uspije!” Iva je krišom prekrižila prste za sreću.
Ne slušaj ju, šapnula je svojoj prijateljici. Samo je ljubomorna. Nju nitko tako ne gleda!
Pa što, valjda nisam neki ukras, kiselo se nasmiješila Sanja. Moje je reći, vi odlučite.
Cijelu večer Antonija je zamišljala Juru, kako joj pruža ruku i priča ono najvažnije. Srce joj je tuklo kao ludo, noge su drhtale.
Antonija, jeste li dobro? upitao je profesor. Izađite, udahnite, ovdje je vruće.
Antonija je odmahivala glavom, a onda žustro zapisivala bilješke.
Jura se dugo nije pojavljivao kod Gospodnetića, Antonija se malo smirila, no svaku večer, prolazeći iz škole kući, zamišljala ga ispred kuće ili kako joj kupuje sladoled i odmah pogađa što voli. Tko zna, možda ga ipak sretne
Jednog četvrtka, dok je Antonija pretipkavala Gospodnetićev izvještaj, žena koja je radila s njima, Ružica, šaputala je na telefon:
Jura? Ma daj! Koji muž?! Da? Makni se. Ma, simpatičan dečko, svakako, ali… pogledala je prema vratima. Vidjela sam ga u restoranu. Imao je Antoniju za ples. Pa što! Muž! Da pukneš… Da… Vidimo se.
Nešto se dogodilo? upitala je Antonija.
Ma jok! Jura se izgleda ženi, poludio. Ti radi! Šef čeka govor.
Antoniji su zasuzile oči, brada joj je zadrhtala. Brzo je obrisala oči, prignula se nad papir. Na papiru su se pojavile mrlje, slova su se izobličila.
Nije imala kud morala je tipkati brže, kao da je tipkanje spas. Svijet joj se srušio. Pa naravno, Sanja je sve predvidjela! Ona je sve izmislila, Antonija, naivna, i sada plače…
Gospodin Gospodnetić je navukao košulju, ispravljao ovratnik, znoj mu je curio niz leđa, ali je morao izdržati. Njegovo izlaganje je važno, poslije toga kući, sve je spremno za večeru, sutra na vikendicu.
Popio je vodu, počeo čitati izvještaj. Antonija je sve pregledno natipkala, baš kako voli velika slova, veliki razmaci.
Na sjednici… Prema odluci… I ja tebe, Jura, volim! Volim te zato što si, kako je rekla gospođa Neda, vitez. A ti se ženiš, a ja ne mogu to podnijeti… I
I dalje je čitao automatski, misli su mu odlutale, kad se zbunio i zamucao.
Pa što je s Jurom, društvo? dobacio je netko iz publike, Zanima nas što je s ljubavnim pitanjem!
Gospodnetić je shvatio: uzet je Antonijin tekst, uključujući njezinu ispovijest o vitezovima. Pocrvenio je, bacio papire i izjurio iz dvorane.
U predvorju je Antonija tiho tugovala, Anka je otišla doma, a ona je ostala sama. Osa je lupala o prozor, a ona nije obraćala pažnju, samo je plakala. Kad joj je maramica postala premokra, brisala je oči rukavom, kao mala.
Gospodnetić je upao, zalupio vratima, pa se sagao do Antonije:
Kakvi, zaboga, vitezovi?! Što si mi to napisala?! Akademici su se smijali, ljudi došli iz Splita, slušati važan izvještaj, a ti pišeš o ljubavi?!
Neko vrijeme su se gledali u tišini. Antonija je skočila i pobjegla van.
Na ulici je kiša obasula baš prava zagrebačka kiša, a ona je trčala, nije obraćala pažnju ni na što, oborila nekog prolaznika.
U tramvaju se napokon smirila i okrenula prema prozoru da se suze ne vide.
Kako je ovo moglo poći po zlu? Sramota! Pročitao je njezino priznanje pred punom dvoranom! Sada će se svi smijati, možda mora i dati otkaz…
Doma je šutjela. Ponekad bi naglas razmišljala. Kad se razboljela, pjevala bi tužne pjesme, a Aksa bi zavijala s njom, mama bi je zabrinuto gledala.
Djed Josip bi tada rekao da Antonija raste u glumicu. No eto, nije od nje ispala ni glumica, ni dobra daktilografkinja sve je sama uprskala.
A sve zbog Nede! Ona joj je napunila glavu pričama o vitezovima i sudbinama, a ona je sve vjerovala i sada se potpuno osramotila! A Jure će se ionako oženiti za neku drugu…
Sutradan nije išla na posao, ni na faks. Samo je grickala čokoladice. Mama je stavljala nove bombone na stol, a ona je šuškala omotima.
Antonija, trebala bi do pekare po kruh oprezno će Kata. Za ručak, a i dobro bi ti došla šetnja. Možeš li mi barem reći što je bilo?
Antonija je tvrdoglavo šutjela, stisnula usne, okrenula glavu. Na kraju je ustala, stresla se, popila hladan čaj i otišla do pekare.
Antonija, tamo je toplo, skini tu vestu šaptala je mama.
Ali Antonija je još više zategnula pojas i zalupila vratima.
U pekari je zametnula koji kruh njezini jedu. Nikad nije primjećivala što se kuha. Kada je došla do red, uzela je bijeli kruh. Kome treba kruh kad Antonija ima brige?
Na povratku je naletjela na nekoga na niskog, širokih ramena. Pogledala je gore.
Jure, Vi… šapnula je, zacrvenjela se kao paprika.
Kad bi bila posramljena, uvijek bi joj uši gorjele, što su mama i tata smatrali simpatičnim.
Oprostite, žuri mi se, krenula pobjeći, ali Jure ju je lagano zaustavio.
Antonija, čitao sam… rekao je. Daj, pa ti imaš talenta za pisanje knjiga!
Je li to ruganje? Trebala bi pobjeći! Ali primijetila je da je Jure sav u radničkom odijelu, bojažljivo je rekla:
Zašto ste tako obučeni?
A, praksa mi je na gradilištu. Da, vitez bez sjajnog oklopa! Ali to ne smeta, zar ne? našalio se Jure. Išli su dalje, Antonija je nosila kruh.
Ako si s bojišta, dopušta se biti blatnjav, osmjehnula se.
Pa obriši me maramicom nagnuo se. Mogu i leći, noge mi otpadaju.
Sjeo je na klupu, ali Antoniji je bilo neugodno pa ga je povukla.
Oprostite zbog sramote s izvješćem. Morat ću dati otkaz. Svi me ismijavaju!
Ma daj, meni se svidjelo. Imaš dara, Antonija! Dođi kod nas. Doma je samo baka, roditelji su na vikendici. Ja ću se presvući, ručat ćemo i smisliti što dalje. Jure je kimao glavom. Ajmo kod bake Duše.
Zašto ju je zvao “baka Duša”, svi su znali da je zbilja Olga. Nitko nije znao, jednostavno je zvao.
Ja ne znam kuhati ni juhe, ni palačinke, priznala je Antonija kad su sjeli.
Ma tko zna rođen kuhati! Sve se nauči. osmjehnula se baka A ti, Jure, pravi vitez, a još ne znaš zidati cigle! Ne znaš i ne pravi se pametan! šalila se baka i nudila čaj Antoniji. Vitezovi danas moraju imati zlatne ruke i veliko srce. Nebitno što moj Mitro voli cigarete… on me volio i to je najvažnije.
Antonija je zamislila Juru kako jurca na drvenom konju i nasmijala se kroz suze.
Nije bila savršena dama, nije znala zašto u restoranu tolike vilice i noževi, nije zamadala frizuru iz magazina, nekad bi ruke obrisala o suknju, juhu je prva ispala bljutava, a krumpir zagorio. No Jura je, kao pravi muž, strpljivo čekao da nauči. On je sačuvao i onaj sramotni izvještaj kao dokaz njihove priče. Da tada Antonija nije pogriješila, možda bi i odustao od braka.
Do braka nisu žurili oboje su završili faks, zaposlili se, a onda su napravili svadbu. Skupa su popravljali stan, pa je Antonija izlila limariju na Juru, a on, pravi vitez, samo je zgrčio zube.
Prvi samostalni hladet, koji je Jura skuhao, bio je preslan, a dama njegova pojela je više kruha nego salamure, držeći suze da ne kapnu pred mužem.
Nisu se šalabajzali po kavama niti ljubili ruku na svakom koraku vitezovi su postali obični ljudi, bliski svojoj ženi. Dame više nisu glumile savršenstvo, nego su podigavši suknju i zasukavši rukave ribale pod. Nije se lumpalo. Nije bilo vremena život je jurio!
Na vikendici su trčali bosi po rosi, bacali se u snijeg, sankali se sa djecom na kartonu s brda, vikali od veselja. Pričali su si o svim brigama i tješili se uz čaj i džem.
Antoniji se s vremenom otvorio novi, pravi svijet.
Mama, upitala je Katu kako to da smo mi doma uvijek malo glumili? Nikada nismo plakali onako iskreno, uvijek je bilo sve savršeno?
Znaš, tata i ja odrasli smo uz probleme, stalna briga, svaki dan je bio težak. Htjeli smo da ti bude što lakše, bezbrižno. Samo smo te voljeli.
Potpuno se oprostila s djetinjstvom kad joj je otac obolio. Hitna, bolnica, tužno lice. Stvarne brige. Molila je samo da preživi. Tata se ipak oporavio, nije više bio isti živahni čovjek, ali strpljivo je čekao unuke. Djed Josip je doživio i praunuke, sad su oni svi išli njemu. U zimskim danima Antonija bi pekla pite s bakinim receptom, nudila susjede.
Nekoliko godina nakon svadbe Antonija je srela gospođu Nedu na ulici.
Jesi li pronašla svoga viteza? upitala je.
Pronašla sam, teta Nedo! Pisala mu pismo, kleknuo je i tražio ruku… sve kao u priči smijala se.
Ali on je građevinac, doduše…
Graditelj? Trebao je biti s puno finijim manirima! bila je zbunjena Neda.
Jest, zna on biti gospodin, ali nije od oklopa nasmijala se Antonija.
Svijet propada, draga moja… odmahnula je Neda rukom i žurno otišla. Antonija je ostala na suncu i osmjehnula se.
Kako je dobro što moj Jura nije vitez iz bajki, nego sasvim običan, drag čovjek. S njim možeš biti ono što jesi, ne glumiti, ne skrivati osjećaje. To je vrijednije od svih bajki i romantičnih priča. S idealnima je teško.
Zaključak? Biti ono što jesi daleko je važnije od svih uloga koje drugi žele da igraš. Pravi život je bolji nego svaka bajka.
