Nije izdržala
Maja… Luka pogleda ženu onako ozbiljno da je kroz Marinu kralježnicu prošla jeza. Moramo ozbiljno razgovarati. Sad odmah. Sjedni za stol, molim te.
Maja je upravo držala tešku gusanu tavu koju se spremala oprati, ali joj je od iznenađenja skoro ispala iz ruku. Za svaki slučaj spusti tavu u sudoper, na brzinu obriše ruke o krpu i okrene se mužu, zbunjeno ga gledajući.
Nije je iznenadio toliko prijedlog za ozbiljan razgovor, već što ju je oslovio imenom: Maja.
Nije je zvao Majom, Majicom ili Majčicom, niti Majkom ili Tuna, kako je to obično radio. Ovo je bilo prvi put da ju je tako hladno nazvao po imenu. Još samo da je rekao Maja Matijević, k’o u policiji ili na stranačkom sastanku…, pomisli.
Stvarno dobro da nije.
Inače bi Maja pomislila da nije kod kuće, nego na nekom sastanku kod načelnika ili kod inspektora u policiji.
No, ženski instinkt joj šapće kad je ton tako službeni, to nikad ne donosi ništa dobro. Takvim se tonom govori kad želiš podvući crtu i završiti priču.
Ako je Luka stvarno odlučio staviti točku na njih, onda je ovo kraj. Zadnji razgovor.
Ajde, reci, duboko uzdahne Maja i sjedne na stolicu. Slušam.
*****
Ozbiljan razgovor kojeg je Luka sazvao, ispao je klasično žalopojkanje. Pričao je kako je među njima nestalo svega, da je došlo vrijeme da se razilaze. I da će već danas pokupiti svoje stvari i preseliti k…
K Ivi, zar ne? gorko se nasmije Maja.
Da, k Ivi začuđeno odgovara Luka. Ali kako si znala? Je li ti ona rekla?
Zapravo, Iva Majina najbolja prijateljica još iz osnovne nije ni prozborila ni riječ o tome. Nije imala hrabrosti pogledati je u oči i priznati. Ali signali su dolazili već dugo kolegice su pričale kako viđaju vjernog Luku u društvu žene koja izgleda baš kao Iva.
Maja si nije dopuštala pomisliti ništa loše, uvjerena kako je Luka s Ivom bio još prije nego što je ona došla u njihov razred. Ma, znaju se sto godina… Što ima veze što su popili skupa kavu ili išli do dućana?
No, ni to što su ih jednom uhvatili zajedno na tržnici nije joj bilo sumnjivo. Toga dana ga je baš ona poslala po povrće jer je planirala kuhati njegovu najdražu juhu. Moguće je da su se tamo sasvim slučajno sreli.
Ipak, s vremenom je Maja i sama primijetila kako se Luka promijenio. Postao je nekako dalek.
Više je nije grlio. Poljupci su nestali. Nije ni pričao puno: na svako njezino pitanje odgovarao je s Hm ili Ma da.
To je bilo pomalo čudno.
Čudno je bilo i to što ni Luka ni Iva nisu spominjali zajedničke kave ili šetnje.
Ali Maja se pretvarala da ne zna ništa, da ništa ne sumnja. Da bi mu zamjerila, trebala je imati neki konkretni dokaz, a ovako sve su to bile samo priče.
A opet, navikla je Maja da bivši razredni prijatelji provode vrijeme zajedno.
No, ovaj put Luka je sam sve priznao. I postavio je pred gotov čin.
Ispravno bi bilo da je Maja sad napravila scenu. Svađa bi bila itekako opravdana najbolja prijateljica joj je ukrala muža. Ali, odlučila je šutjeti.
Kakva bi korist od drame, kad su njih dvoje već sve odlučili?
Plakati će stići kasnije. Sad
…sada mora zadržati dostojanstvo.
Majka ju je uvijek učila da bude jaka. E, sad ima priliku pokazati tu snagu. Neka Luka vidi da joj nije baš presudno stalo što je on odlučio otići.
U jednom trenutku joj to postane čak i smiješno. Sjeti se kako je patila zbog njegove neeosnovane ljubomore, kako je svaki sitni izgovor bio dovoljan za svađu: kasni s posla, priča s nekim umirovljenikom u tramvaju, prođe do dućana s susjedovim sinom od deset godina. Glupi i besmisleni prigovori.
Naravno da joj je bilo žao što joj ne vjeruje. Ali još gora je bila bol jer ju je varao s Ivom. Ako saznam da imaš nekoga…, prijetio bi joj Luka.
A ti? Sami…, teško uzdahne gledajući svojem bivšem mužu u leđa.
Na trenutak joj dođe da zgrabi upravo onu tešku tavu i tresne ga po potiljku.
Ali, ipak se suzdrži. Ne zato što se boji kazne, već zato što je pored nje bio Max (to je njihova zajednička kujica koju joj je Luka poklonio za rođendan). Maja nije htjela ni Maxu nabijati dodatni stres.
Max ju je zbunjeno gledala, sigurno osjećajući da se nešto ozbiljno događa.
Zato Maja samo stoji uz zid, tiho i nepomično promatrajući svog sad bivšeg muža.
Vidim, nije ti baš nešto teško nasmiješi se Luka dok sprema stvari. I kod tebe je ljubav prošla?
Ne, Luko. Već dugo primjećujem da si se promijenio prema meni. Ohladio si se, što bi se reklo. Tako da sam jednim dijelom i bila spremna na ovakav rasplet. Ali znaš što me baš zanima?
Što? Zašto sam izabrao Ivu, a ne tebe? Mislim da je očito. Već pet godina mi ne možeš roditi dijete. A ja jako želim sina. I Iva će mi, za razliku od tebe, to dati.
Jasno… Pogotovo s obzirom na to da već ima dva sina iz prijašnjih veza. To ti ne smeta?
Ne, nije mi to važno. Djeca su djeca. A i Karlo i Tin su jako simpatični dečki. Prihvatili su me odmah.
Sve jasno, sretno vam. Ali zanima me drugo kakav je osjećaj kad znaš da si izdao? Imaš li imalo grižnje savjesti?
A šta tu ima izdaja? slegnuo je ramenima Luka. Sam sam ti sve priznao. Iskreno, zar ne?
Baš iskreno…, pomisli Maja, okrećući glavu da ne vidi da plače.
Luka je otišao.
Odnio je svoje stvari, glačalo koje joj je lani kupio za Dan žena, novi usisavač i posuđe koje im je na svadbi poklonila njegova majka.
Ali najgore pokupio je i Max. Njezinu Max, njezinu dušu.
Ni na kraj pameti joj nije bilo da će mu pas zatrebati. S glačalom neka ide; nikad joj se ni nije sviđalo.
Ali psa? Zašto njega vodi?
K tome, Iva ne podnosi ni pse ni mačke.
Iva nikad nije imala dobar odnos sa životinjama. Uvijek su je mačke sikćale, psi lajali. Što se više durila, to su više bili glasni.
Jednom kad je profesorica biologije donijela hrčka u školu, Iva ga je bez pitanja izvadila iz kaveza, a hrčak ju je odgrizao za prst. Ukratko, Iva i kućni ljubimci apsolutno nespojivo.
Kad je Maja vidjela kako Luka stavlja Max povodac i vuče je prema hodniku, nije više mogla izdržati. Vizavi suze u očima, vikne:
Luka! Stani! Uzmi sve što želiš, ali psa ostavi. To je moj pas. Sam si je meni poklonio.
Ma daj… s podsmijehom odgovori Luka. Ja sam nju platio. Tri mjeseca sam štedeći kunu po kunu skupio. I, za razliku od tebe, imam svu dokumentaciju za Max. Zato, Maja, nemoj računati na sažaljenje.
Ovdje nije u pitanju sažaljenje! Ostavi Max tu! Nećeš ju ni izvoditi, kad si je posljednji put proveo u šetnji?!
Hoću li ili neću, više te se ne tiče, odmahne, činjenica je da je Max moja i neću ti je ostaviti, jasno? I ako mi budeš išla na živce, uzimam još i krevet što sam ga kupio. I ormar…
Maja stoji na vratima, s plačem gleda kako Luka odvlači Max niz stepenice.
Odvlači, ne vodi. I to baš na povodcu.
Max se pokušava otrgnuti i ogorčeno laje sve joj je jasno. Nije željela napustiti svoju gazdaricu. A Maja ju ni u snu ne bi htjela pustiti.
Ali Luka, nažalost, ima svu dokumentaciju. Ništa ne može dokazati.
Hav! Hav! Hav!
Maja i dalje čuje Maxin lavež kroz stubište i ne izdrži trči za njima nadajući se da će Luka u zadnji tren ipak ostaviti psa. Ali
nije.
Grubo ubaci Max na stražnje sjedalo auta, sjedne za volan i nestane. Prolazi u sekundi.
Maja još dugo stoji pred zgradom i gleda u daljinu. Plače.
Ne zato što muž odlazi najboljoj prijateljici, ne zato što je optužio za sebičan život i neželjenu djecu (znala je da iza toga stoji Iva).
Maja plače jer je izgubila Max. Nikad je više neće vidjeti… Nikad.
*****
Mjesec dana kasnije.
Prijatelji, poznanici, kolegice svi tješe i pomažu Maji. Čak i šef, Ivan Jurjević, poznat po strogosti i vječnom mrštenju, nađe dobre riječi kad je sretne u uredu:
Ne očajavaj, Majice. Vrijeme sve liječi. Zaboravit ćeš muža-izdajnika, hrabro dalje! Upoznat ćeš nekog boljeg, imat ćete djecu, psa… Eto, mogu ti srediti vikend na moru, želiš li? Da malo napuniš baterije…
Hvala, šefe, ali radije ću raditi. Rad mi sad stvarno pomaže.
Dobro, neću forsirati. Samo budi svjesna, sve što je bilo bilo je za tvoje dobro. Pogledaj, bolje da niste imali djecu. I super da je sad otišao, a ne kasnije… Takvi ljudi su izdajnici u svemu. Onaj tko izda jednom, izda više puta. Zahvali sudbini što ti ga je maknula s puta!
U zadnje vrijeme Maja ni ne spominje Luku.
Da nije zajedničkog odlaska u matični ured po papire o razvodu, ne bi ga se ni sjetila. Brinula ju je ipak Max.
Kako je Max? upita Luku nakon što su izašli iz matičnog ureda. Možeš li mi dopustiti da je barem povremeno viđam? Bila je i moja.
Oprosti, ali Iva ne želi da dolaziš k nama.
Možeš ti dovesti Max kod mene…
Ma ne dolazi u obzir. Iva ne dopušta. Tko zna kakve bi ti planove imala. Max kao izlika, pa da me probaš vratiti nazad. Nema šanse. Kupi si drugog psa i uživaj. I, što prije prodaj stan i podijeli. Treba mi novac valjda kužiš, sad imam novu obitelj.
Nažalost, dvosobni stan je bio kupljen na zajednički kredit (i uz roditeljsku pomoć), pa su ga morali dijeliti.
Dogovorili su se Maja će prodati, dati Luki njegov dio i gotovo.
Još mjesec dana i stan je otišao. Isplatila je Luki njegov udio u eurima i…
… počela razmišljati što dalje.
Mogla je kupiti garsonijeru, ali iskreno, više nije htjela ostati u tom mjestu. Premalo je to mjesto, prečesto bi susretala izdajice. To nije željela.
U selo kod mame nema smisla, tamo posla za nju nema.
Navikla je ipak na gradski život, na vrevu, na sve što to nosi.
I tako je Maja vagala što dalje; mislima joj je ipak najčešće šeprtljao Max je li dobro, voli li je još Luka, je li sretan?
A onda, jednog večernjeg povratka s posla, sjedeći u kuhinji i bezvoljno listajući novosti na mobitelu, pažnju joj privuče post u jednoj gradskoj grupi sa slikama izgubljenog psa, francuskog buldoga, koji luta po rubu grada pokraj benzinske.
Pogleda slike i ustane sa stolca kao oparena: to je Max! Njezin Max!
Odmah napiše komentar to je moj pas, upravo krećem po njega! Zove taksi, brzo se obuče i izleti iz stana. Nakon pola sata traženja po kvartu, shvati da na benzinskoj Maxa nema zaposlenici su ga otjerali. Večer je, ubrzo će pasti mrak, ali Maja ne odustaje, sigurna iz ženske intuicije da je negdje blizu.
I stvarno. Nedaleko autobusne stanice, na asfaltu, leži Max. Oči tužne, njuška prljava. Izgledao je kao da je danima na ulici.
Max! Max, ljubavi! vikne Maja zadihana, kad joj je do psa ostalo desetak metara.
Max podigne glavu, pogleda ju, pa potrči nespretnim kratkim nogama iz sve snage prema Maji.
Taksist odbije voziti zajedno sa psom jer je prljav, ali Maji to nimalo ne smeta.
Nosi Max cijelim putem kao zlatnu medalju. I nije pretjerano Max je za Maju stvarno bio najveće blago!
Kod kuće odmah je okupa, nahrani, pa nazove Luku:
Kako je Max završila sama na ulici?
Kako to znaš? začudi se Luka. Pa on, tj. ona je pobjegla!
Stvarno je pobjegla ili si joj pomogao?
Pobjegla. Prije dva tjedna.
Zašto je nisi tražio?
Nisam imao kad! Ma mislim, sama si željela da ti ostavim psa. Evo, sad ga imaš, pa uživaj!
Maja više ništa ne kaže. Sve joj je jasno.
Max nije pobjegla. Luka ju je odvezao na kraj grada i ostavio. Izdaja. Drukčije nije ni moglo biti.
Pravo je rekao šef izdajnik jednom, izdajnik zauvijek. Hvala životu što je pronašla Max na vrijeme, prije nego što bi je pregazio auto. Možda je baš to i bila ideja…
Nema veze, Max, nema veze… smije se, grli svoju kujicu. Sada će sve biti u redu. Nikada te više neću dati, nikome!
I tako Maja odluči seli u novi grad.
Kada je Ivan Jurjević to čuo, posegne za telefonom i dogovori joj posao kod svog prijatelja u Zagrebu. Ista pozicija, ista plaća. Uz priliku za napredak.
Nevjerojatno koliko je to dobro došlo!
I eto, došao je taj dan: karte kupljene, stvari spakirane. Sutra odlazi.
Večer prije odlaska Maja još jednom prošeta svojim gradom, tim ulicama u kojima je provela zadnjih pet godina.
I što se dogodi?
Na glavnoj šetnici sreće oba bivša bivši muž i bivšu prijateljicu. Po prvi put Luka i Iva zajedno, ona sama.
Noge joj malo klecaju, ruke zadrhte. Radije bi prešla cestu i otišla, ali ne ide ravno.
Glavom joj prolaze sjećanja, stara pitanja, nedovršene misli, ali ona gleda pravo u njih.
A oni…
…id u tišini, ni ne primaju se za ruku. Lica napeta, pogled ustranjen.
Kad ih je prošla, posebno su se ukočili pogotovo kad su ugledali Max uz Maju.
Tada Maja nije izdržala…
I pljune bivšu prijateljicu ravno u lice.
Iz prve, pa iz druge jednom za sebe, a drugi put za Max.
Luka je prvo pokušao stati pred Ivu, ali kad je vidio da je kasno, krenuo je prema Maji.
U tom trenutku Max zareži, iz sve snage za svoju gazdaricu bi i medvjeda napala. Luka shvati da Max ne šali i odstupi.
Maja povuče povodac i, ne rekavši ni riječ, nastavi dalje.
Krajičkom oka vidi kako se Iva briše, a Luka stoji sa strane, oprost, ali ne mogu ti pomoći. Uvijek je bio malo gadljiv.
To je bio zadnji susret poslije toga Maja nije više nikada vidjela ni Luku ni Ivu.
Sada živi novi život; novi grad, velika tvrtka, šetnje s Max u parku.
Upravo tamo upoznaje novog muškarca ozbiljna veza.
Nakon nekog vremena dozna od poznanika da je Iva rodila i treće dijete sina, a Luka je, iscrpljen plačom i dugovima, samo nestao.
Na tuđoj nesreći nema sreće, pomisli Maja.
Ne, nije se naslađivala. Takva nije.
Iskreno, već im je davno oprostila.
Ali se i danas sjeti one pljuske Ivi i nije joj žao. Zaslužila je.
