Dragi dnevniče,
Nikad ne znaš kad će netko provaliti u tvoj svijet bez pitanja. Moja svekrva, Marija Pokrajac, uvijek ulazi isto bez kucanja, bez najave. Ključ od našeg stana na Trnju uspijevala je zadržati, iako sam u nekoliko navrata bila na rubu da zatražim da ga vrati. Dugo sam o tome pričala prijateljicama na kavi, i svaki put bih zvučala sve umornije, sve blesavije jer uvijek ponavljam istu priču, a ništa se, zapravo, ne mijenja.
Taj dan sam još imala pregaču i stajala iznad lonca s rižom kad sam čula škripu brave. Nije ni pozdravila, nego odmah od vrata:
Ivana, jesi li danas što popila?
Okrenula sam se. U hodniku je stajala Marija, u svom staromodnom plavom kaputu, onom koji nosi otkad Pavao još nije išao ni u srednju. U ruci staklenka s tamnom tekućinom, pokrivena krpom, ko rakija što je nekad baka u selu čuvala.
Dobar dan, Marija.
Jesi ili nisi?
Što?
Ono što sam ti zadnji put donijela. Tinkturu.
Kimnula sam bez riječi. Tinkturu sam prolila niz sudoper, ali tek treći dan otkako mi je stajala na prozoru. Tri dana sam promišljala o vlastitoj slabosti, o tome kako izgledam kao zla osoba ako samo bez riječi bacim nešto što ti starija žena donese. Ipak, prolila sam.
Marija, već smo o tome pričale.
Pričale! gurnula je staklenku na stol, do daske na kojoj sam baš čistila mrkvu. Na podu je ostavila blatne cipele, naravno. Pričale, i ništa. Četiri godine su prošle. Mirku su četiri godine. Vrijeme je.
Razmišljam ja o Mirku, ne brinite.
Dobro je razmišljati o Mirku sjela je na stolicu, ni ne skidajući kaput. Uvijek zna kako sjesti kao da ostaje zauvijek. Al treba drugo dijete. Dečka, dok ne bude kasno.
Imam trideset i dvije.
Ne govorim o godinama. Govorim o drugome.
To “drugo” slušam već dvije godine. Isprva je to bilo u zagonetkama, pa polu-otvoreno, pa onda više bez okolišanja treba još jedan sin zbog obitelji, zbog muške linije, “inače ništa dobro ne dolazi”, “posljedice će biti”. Nikad nisam do kraja shvatila što pod tim misli, i to je najgore. Neodređenost je gora od prijetnje. Kod prijetnje barem znaš što ti je činiti.
Je li Pavao doma?
Na poslu, doći će oko sedam.
Dobro. Prošetala je do štednjaka, nagnula se nad lonac. Prekuhat će ti se riža.
Znam.
Ivana, nisam ti ja neprijatelj, znaš to?
Znam, Marija.
Nisi baš sigurna vrati se ona na stolicu. Gledam te kako gledaš, kao da pričam gluposti.
Želite li čaj?
Čaj nije važan. Važno je da me slušaš. Znam ja što govorim, ne iz glave, nego iz nasljeđa. U svakoj generaciji mora biti drugi sin; ako ga nema, kuća propada. Tako je uvijek bilo. Moj tata je bio drugi, njegov brat umro mlad, toj nasljednoj liniji kraj, sve propalo. Ne samo kuća, nego sve.
Shvaćam, već stoti put. Možda i dvjesto osamdeset šesti.
Zna li Pavao da ste ovdje?
Zna on što treba znati, stisne usne. A ti, izgleda, ne znaš. A to nije dobro.
Čula sam Mirka iz sobe, zove me nakon popodnevnog sna.
Moram do Mirka, Marija.
Idi, čekat ću te.
Toga sam se uvijek plašila. Da će čekati.
***
Pavao stiže prije osam. Čujem jakne u hodniku, stanka dok gleda majčine cipele. Ulazi u kuhinju. Marija sjedi, Mirko crta, ona mu priča šaptom, a on sluša, onako kako slušaju djeca što misle da je svijet od priča i tko zna čega još.
Mama, mirno kaže Pavao.
Pava! zagrli ga. Već idem. Samo sam ostavila Ivani tinkturu. Malo razgovora.
Razgovarali?
Pogledao je u mene. Ja u lonac, gdje se riža prekuhala.
Razgovarali smo, kažem tiho.
Marija oblači jaknu i, na vratima, opet Pavi:
Razmisli o onome što sam rekla prošli put. Dobro promisli. Vrijeme curi.
Mama.
Ne tjeram, molim.
Vrata se zatvore. Mirko podigne glavu sa svoje slike.
Ide baka doma?
Ide, kaže Pavao.
Pričala mi je o staroj kući, onoj koja je izgorila. Tamo su živjeli naši pra pra-djedovi.
Pavao i ja si pogledamo.
Koja to kuća opet?
Ne znam. Velika, sa dvorištem.
Pavao mi uzme žlicu i proba rižu.
Prekuhalo se.
Znam, stigla je dok sam kuhala.
Ivana.
Što?
Šutio je, malo mi pomilovao rame, onako kako samo on to zna geste s kojima ne znaš što točno misli, ali znaš da je uz tebe. Nisam znala ljutiti se ili ne. Nije njegova krivica, valjda. Jer ipak je to njegova majka.
Prebacila sam rižu u drugi lonac, kao da će to nešto popraviti.
***
Sljedeća dva tjedna bila su skoro normalna. Marije nije bilo. Prodisala sam. S Paviom i Mirkom išli smo prošlu subotu u Maksimir, čupali mokro lišće, iako je kraj rujna i sve miriše na zemlju. Pavao me drži za ruku, lažno tihi; ali dobro tihi.
Pomislila sam možda će sve samo ispariti. Dođe vrijeme kad ljudi viču, viču, pa shvate da je uzalud, pa odustanu. Znam takve: glasni mjesec dana, dva, pa tiho nestanu.
Ali ne i Marija.
Došla je u petak ujutro. Bez najave. Samo gurne ključ.
Hranim Mirka žitnom kašom, on ne bi ni sitno, ja uvjeravam, on cvili poznat naš ritual. Taj dan ja sam već bila blizu predaje.
Dobro jutro, kaže Marija, ravno frižideru ide, otvara ga. Nema kefira.
Nema.
Treba uzeti. Mirku je dobro.
Marija, znam što je mom djetetu dobro.
Zatvorila je vrata, gleda me, dugo, pa onda Mirka.
Mirko, idi u boravak.
Jede kašu, kažem.
Pojest će kasnije. Idi, Mirko.
I on ode, jer baka kaže tim tonom kojem se uvijek slušaju. A meni nešto u trbuhu postane ledeno.
Ivana, sjedne na prazno Mirkovo mjesto. Bila sam jučer kod tete Katice.
Teta Katica je poznata po travama i molitvama u nekom selu blizu Dugo Selo. Marija kod nje ide redovito. Znam to, samo kolutam očima.
I što kaže teta Katica?
Kaže da je vrijeme. Da ako ne zatrudniš do kraja godine, da slijedi nešto loše.
Što loše?
Nije rekla točno. Samo loše.
Spustila sam šalicu jer mi se ruka tresla. Ne od straha, više od nemoći. Ili bijesa? Ne znam uvijek.
Marija, znate da to ne ide tako? Ne možete čovjeku doći i na silu mu zahtijevati dijete do kraja godine.
Zašto ne? Ne tražim ništa nemoguće.
To je moje tijelo. Moj život.
Da, ali i moj unuk.
Još nije vaš.
Zato što se ne trudite dovoljno!
Prelomi se ton, preoštro. Zastala sam, ni Mirko se ne čuje iz boravka. Naučio je tiho čekati kad odrasli viču. To me oduvijek boljelo. Jer nije naučio od mene.
Molim vas, otiđite, rekla sam.
Ivana
Idite, molim vas.
Nešto joj se pomaknulo na licu, pa na trenutak sam ugledala, valjda, strah. Ne ljutnju. Strah.
Ti ne shvaćaš, šapnula je.
Onda recite jasno.
Nije vrijeme.
Ustala, uzela torbu.
Reci Pavi da mi se javi. Iz hodnika.
Nisam ništa rekla.
***
Pavao je navečer nazvao. Slušala sam kroz zid: Pavao tiho, kratko, “mama, dosta”, “mama, razumijem”, pa dugo šutnja, pa “dobro”.
Sjeo je ispred mene s mobitelom.
Što kaže?
Kaže da je ozbiljno. Ne samo želja, nego nešto iz prošlosti.
Opet.
Sad konkretnije. Neko nasljedstvo. Nekakav testament.
Spustila sam knjigu.
Nasljedstvo?
Kaže, ima papire iz stare kuće u Zagorju koja je davno izgorjela. Prije rata.
Pavao Kakve papire? Kuća već davno ne postoji.
Ne objašnjava ona točno, kaže “vidjet ćemo kad dođe vrijeme”.
Kad dođe vrijeme, ponovila sam.
Šutimo. Kapa prvi pravi jesenski pljusak, sporo, ozbiljno.
Pavao, ja više ovako ne mogu.
Ivana
Ne, pusti. Ovo sa stalnim ulascima, kao u svojoj kući, daje napitke kao da moraš pit bez pitanja, i stalno ta “skoro je vrijeme”. Jel to normalno?
Šutio je. Upijala sam ga pogledom, tražeći bar trunku krivnje. On zna šutjeti tako da ne znaš što osjeća, što misli.
Razgovarat ću s njom, konačno kaže.
Već si razgovarao.
Sad ću drukčije.
Kako?
O ključe, da se više najavi.
To mi je bilo nešto. Malo, ali ipak nešto.
I još, reče, hoću saznat o tom testamentu.
A možda je bolje ne znati?
Nije. Rijetko tako odlučno. Hoću znati zašto se tako ponaša. Jer ili je nešto ozbiljno, ili nije dovršio.
Ili?
Ili ne poznajem svoju majku, tiho.
***
Drugačije razgovarati nismo stigli. Jer Marija dolazi opet, ranije nego što smo stigli sve smisliti.
Ovaj put navečer, dok Mirko već spava. Pozvonila, prvi put u mjesecima. Nitko joj nije oduzeo ključ, vjerojatno je sama odlučila pozvonit. Pavao otvori.
Sjedila sam u kuhinji uz čaj. Njihovi glasovi iz hodnika nisu bili razumljivi, samo šaptavi. Zatim dolaze oboje.
Marija ulazi tiša nego prije. Obično ulazi ko da joj je sve jasno, ko da sve zna. Sada druga energija.
Ivana, želim vam objasniti nešto. Oboje.
Sjednite, kažem.
Sjede. Pavao ostaje kod prozora.
Znam što mislite o meni da sam naporna, da ulazim gdje mi nije mjesto. Osjećam čak i kad šutite.
Ne odgovaram nije samo fiksacija.
Reći ću vam nešto. Prsti ruku stisnuti na stolu. U našoj obitelji postoji dokument. Prava priča, ne izmišljotina. Bio je djedov imanje, velika kuća, naselje izvan Varaždina. Testament je iz 1910. godine. Čitala sam ga. U njemu piše uvjet je da u svakom koljenu moraju biti dva sina, inače se sve gubi. Sve. Ime, kuća, zemlja.
U kuhinji se čuje kapanje slavine, zaboravila sam zamijeniti brtvu.
Marija, kuća je izgorjela. Nema što naslijediti.
Ne radi se o imanju, mirno kaže. Uvjet je radi roda. Ako se ne ispuni, gubi se zastane.
Što se gubi?
Sreća, blagostanje. Nazovi to kako hoćeš.
Mama, znaš kako zvuči?
Znam dobro. Meni je isto čudno. Cijeli život o tome razmišljam. Ali činjenice su činjenice. Moj djed nije ispunio uvjet. Imao je samo jednog sina. Sve je propalo.
Tada su mnogima kuće propadale, Pavao.
Vjerojatno. Ne svađa se. Ali ne mogu ignorirati. Ti si mi jedinac. Mirko nema brata. Ja se bojim. Samo se bojim.
Promijenio joj se glas. Nije više molila, objašnjavala je.
Imate testament? pitala sam.
Dugo šuti.
Imam, kod kuće u ormaru.
Zašto ga niste pokazali prije?
Ne odgovara odmah.
Zašto niste? ponavljam.
Šutnja. Na kraju samo:
Umorna sam. Moram doma.
Mama.
Sve kasnije.
Odlazi. Mi ostajemo, slavina kaplje.
Nešto skriva, Pavao kaže.
Da.
Taj ormar.
Da.
Gleda u vrata za kojima je otišla.
Ivana, želim to pogledati.
Neće vam pokazati.
Znam gdje joj je ključ, tiho.
Gledam ga. On mene.
To nije u redu.
Nije, složi se. Ali inače, nikad nećemo znati.
***
Iduće subote idemo Mariji. Mirko kod moje mame, sve isplanirano. Najavimo joj da navratimo. Oduševljena je. Ispekla kolače, stol prepun.
Cijeli dan me stiska krivnja. Znam da radimo nešto što nije pošteno, ali treba mi mir.
Živi na Knežiji, u dva mala stana s hodnikom punim visećih kaputa, mirisa lavande i stare prašine. Svugdje su slike, vaze, sve u nekom svom redoslijedu.
Pijemo čaj, priča o susjedi što je nabavila psa, pas laje i uzbuđuje sve u zgradi. Pavao sluša, izvana smiren, iako unutra kipti.
Onda kaže, kao usput, da bi pogledao stari album u ormaru. Marija krene tražit, on za njom. Ja ostajem za stolom.
Na hodniku gledam kroz vrata. Ne čujem što pričaju, sve je tiho.
Vraćaju se za pet minuta, Marija s albumom, Pavao iza nje. Lice mu ni po čemu ne odaje je li pronašao dokument. Ništa se ne vidi.
Gledamo slike; stari crno-bijeli kadrovi, pitanje tko je tko, priče o babama, strinama, jednom slici veće kuće s dvorištem.
Je li to ta kuća?
Nije, kaže Marija. Naše nema među slikama. Nije ni ostala.
Zašto?
Izgubili slike, ili nisu snimali. Tko zna.
Odlazimo, Pavao cijelim putem šuti.
Ormar je u kutu, velik, drveni. Vidio sam kad je vadila album. Okrenula ga tako da ne primijetim bravu.
Misliš da su tamo papiri?
Mislim.
Vozimo kroz Zagreb u tišini. Na križanju žena s kolicima dugo čeka zeleno. Sve izgleda tiho i sumorno, kasni listopad.
Možda nije do nas. Možda je u pravu što ne pokazuje.
Je do nas. S njom stalno to. Imamo pravo znat.
Ne odgovaram.
***
Prilika je došla nakon tri tjedna. Marija ide u ambulantu, rutinski, sama kaže da će biti od jutra do ručka. Pavao ju zamoli ključ, “za donijeti joj spizu”, ona daje bez pitanja.
Nisam htjela ići, kaže da je previše, ali ipak sam otišla. Želim dokraja znati. Možda nije pošteno, ali iscrpljena sam.
Ulazimo tiho. On ravno prema ormaru, ključ visi, malo zahrđao. Ormar zbijen svime. Stari koferi, kutije, nešto u vrećama. Ormar u kutu, taman, kovani ključ. Kleknuo je, ključ paše odmah.
Unutra stare krpe, papir u omotnici, još nešto zamotano u novinski papir. Pavao izvuče omotnicu. Ni ne dišem.
Dvije isprave. Prva, gusta pisana, teško čitljiva, ali jasno piše “Oporuka Matije Perkovića, 1910.”. Druga, običnija, ženski rukopis, listovi dnevnika.
Što piše? pitam.
Testament čita. Imovina prelazi na muške potomke ako u svakom koljenu ima najmanje dva sina. Ako nema sve pripada župi. “Da se rod ne ugasi.”
Završava, spušta papir.
Oboje šutimo.
Kuća je izgorjela, kažem tiho.
Da.
Znači, nema nasljedstva. Nema više ništa.
Da.
Zašto onda ona?
Pavao uzme drugu ispravu. To je stranica iz dnevnika Ana Perković, 1943.
Čitaj.
Čita dugo. Neću sve prepisivati. Ali, ukratko Ana zna za testament, umornim rukopisom prepisuje ga. Kuća izgubljena, imanje propalo. Ali ona piše o strahu da “prokletstvo” ipak traje, jer njen sin nema brata, zbog toga je bolestan. Piše da će testament dati kćeri “da zna od čega neka se čuva”.
Ta kćer bila je Marijina majka.
Pavao složi papire, sjeda na pod između kofera.
Ona to sve zna , kaže.
Da.
Zna da nema ni kuće ni nasljedstva. Sve je samo strah prabake. Pa nas opet guši.
Sjednem pokraj. Visi sijalica, hladan linoleum pod nama.
Mariju je samo strah. Kao Anu. Strah se prenosi.
Možda je. Ali ovo što nam radi to više nije samo strah.
Ne raspravljam se.
Vrati papire, zaključa ormar. Izlazimo iz stana, tiho, spuštamo se niz stepenice.
Već je studeni, mirisi magle.
Što sad? pitam.
Idemo kod nje. Večeras.
***
Vratila se iz ambulante oko pola dva. Zovemo, kaže “dođite navečer”. Glas joj umoran.
Mirka ostavili kod mame. Ne bih htjela da doživi neki neugodan prizor.
Otvara, odmah vidi oboje, nešto joj na licu zatreperi. Uvijek je znala pročitati ljude.
Ulazimo u kuhinju, nitko ne nudi čaj. Pavao sjeda, vadi papire iz džepa i polaže na stol.
Marija dugo gleda papire.
Gdje si to našao.
U ormaru.
Nisi imao pravo.
Mama, čitala si to?
Jesam.
Znaš dakle da je kuća propala. Da nema obaveze za nas. Ništa.
Znam, tiho.
I svejedno
Svejedno.
Teška pauza. Gledam svoje ruke.
Zašto?
Ne odgovara. Prilazi prozoru. Gleda van na Sloboštinu, ulicu i prve pahulje snijega.
Odrasla sam s tim. Mama mi odmalena ponavljala: u rod mora biti sinova. Inače nesreća. Prabaka je to sigurno znala. Vjerovala sam. Onda sam tebe rodila jednog sina. Više nisam mogla. Mislila sam cijeli život da nisam ispunila. Kriva sam.
Kome kriva? Pavao.
Ne znam. Samo kriva.
Zato si to prebacila na Ivanu?
Okrene se prema meni.
Nisam ti željela loše, šapće.
Kimnula sam, ne iz suosjećanja, nego jer nisam imala riječi.
Ali nisam ni dobro donijela. To znam.
Znate.
Tišina.
Mama, zašto si krila te papire?
Dugo šuti.
Bojala sam se. Da ćete reći da je sve glupost. Jest. Prokleta glupost, ponavljana generacijama. Nisam je znala zaustavit. Samo sam prenijela dalje.
Dalje ne ide, tiho Pavao.
Ne ide, potvrdi Marija.
Ostajali smo još dugo. Pavao joj priča kako je našao dokumente, ona sluša. Sve novo.
Pri odlasku mi vraća ključ.
Ovo je vaš ključ. Tamo pripada.
Pavao uzima šutke.
***
Neću reći da je nakon svega postalo odmah dobro. Nije. Stvari ne postaju mirne odmah nakon jednog razgovora, makar bio najiskreniji.
Sljedećih tjedana nije dolazila. Pavao joj je povremeno zvao, odgovarala kratko, raspitivala se o Mirku. Jednom smo navratili kod nje s Mirkom, nahranila ga štrudlom, dugo ga gledala u oči, kao da pamti.
Pavao navečer dugo leži budan. Osjetim to; ne miče se, ali znam.
Pavao, razmišljaš o tome?
Da.
O čemu točno?
O tome koliko je malo poznajem. I koliko je to što je nosila godinama slomilo i nju, i nas.
Nosila je nečiji drugi strah Anin strah, one koje već nema.
Nema opravdanja za ono što je tebi radila.
Nema. Samo objašnjenje.
Tišina.
Ivana, ljutiš li se još na nju?
Razmišljam.
Da, ljutim se. Ne znam koliko to smijem. I ona je bila žrtva tuđeg straha.
Nije opravdanje.
Samo objašnjenje.
Noć je duboka, mirno je. Naši sefovi tokom radnih dana tako tihi.
Pavao, a što misliš o drugom djetetu? Ne radi nje, nego zbog nas.
Šuti.
Mislim da to treba biti naša odluka. Samo naša.
Ako ću iskreno?
Dobro mi je ovako. Ako želiš još jedno, radovat ću se. Ako ne, dobro je i tako.
Bez sinova i prokletstva.
Bez ičega od toga.
Primila sam ga za ruku ispod deke.
Onda ne sada. Možda jednom. Ne sada.
Možda.
***
Prosinac. Pravi snijeg. Dugo ga nije bilo u Zagrebu, obično samo bljuzga, sad se zadržao. Mirko svakog jutra prvi trči na prozor i provjerava.
Ivana, pogledaj, još uvijek ima snijega!
On me zove “Ivana” otkad je progovorio, i nisam ga nikad ispravljala. Ima samo jednu mamu; moja mama živi u drugim dijelu Hrvatske. “Ivana” od Mirka zvuči pravilno, toplo, domaće.
Svake nedjelje šećemo. Pavao i on prave snješka ispod prozora, koso i nespretno. Ja ih gledam i mislim o svemu: o Mariji, dnevniku Ane Perković, o tome koliko su žene u toj obitelji nosile tuđe terete i samo ih predavale dalje.
Pitam se ne nosim li i sama neku svoju težinu, nešto što ni ne primjećujem.
Vjerojatno nosim. Svi to radimo.
Pred Mirkov rođendan, u prosincu, Pavao kaže da Marija pita smije li doći.
Je li pitala dopuštenje?
Da.
Neka dođe. To je njen unuk.
Ivana sigurna si?
Jesam. Mora ga vidjeti. On je voli.
Kima glavom.
Došla je s poklonom crveni autić na daljinski, Mirko skače od sreće. Gleda ga, u očima joj je ono nešto ne znam što, ali toplo i pomalo tužno.
Na kuhinji pomaže, većinom pričamo o sitnicama. Ništa ozbiljno.
Na odlasku, već odjevena:
Ivana, želim reći ne kao opravdanje. Znam da sam vam stvorila probleme. Tebi posebno. Žao mi je.
Gledam je.
U redu.
To je sve?
Što očekujete?
Ništa. U pravu si. Ništa ne treba reći.
Vrata se tiho zatvore.
***
Nakon Nove godine više ne dolazi sama. Posjećujemo je svakih petnaest dana, ponekad rjeđe. Zove nedjeljom, pita za Mirka, ispriča što ima novo u kvartu. Razgovori su kraći, blagiji.
Pitao me Pavao kasnije žalim li je. Kažem, žalim, ali to nije isto što i povjerenje.
Da, odgovara.
Uvečer, kad Mirko zaspi, sjedimo na kuhinji, topao je zrak, čaj, vani prva prava zima u siječnju.
Ivana, što ako opet sve krene kad se malo priberu?
Onda ćemo jasno reći ovo je naša obitelj, naš izbor. Volimo je, ali nije njezina stvar.
A ako ne pomogne?
Nemojmo unaprijed smišljati.
Pametan savjet, ali teško ga je držati, ja uvijek vrtim scenarije u glavi. Pokušavam, ipak.
Veljača prođe mirno. Jednom je došla, najavila, donijela Mirku rukavice. Sjela sat vremena, popila čaj, pitala jesam li dobro. Nisam joj lagala rekla sam da jesam.
Više nikad nije spomenula drugo dijete.
Ne znam, možda samo zasad.
***
U ožujku smo otišli tri dana u Rijeku, prvi put bez Mirka kod moje mame mu je bilo lijepo. Pavao predložio, pa sam prihvatila bez puno razmišljanja.
U Rijeci nam je bilo predivno. Šetali smo puno, jeli u malim gostionicama, razgovarali o trivijalnim stvarima.
Pitanje želi li pronaći to selo iz testamenta? Odmahnuli smo ništa tamo nećemo naći, samo prazno mjesto, još jednu točku za navezanost na duhove prošlosti.
Vratili smo se doma i Mirko nam je pričao o susjedovu mačku, sivi, dao mu je kobasice “jer je htio”.
Mačkama ne treba kobasica, kaže Pavao.
Ali on je stvarno htio, Mirko.
Dom miriše na nas; ne mogu opisati. Znaš da si doma.
***
Marijin rođendan je bio u travnju. Sedamdeset i drugi. Dočekala nas nasmiješena, sređena, Mirko joj je odmah zaronio u zagrljaj. Uz nju je bila još susjeda Katica, tiha žena, s tortom. Pili smo kavu, pričali viceve, Marija poslužila desert.
U jednom trenutku, osjetila sam da me gleda; podignem oči, ona brzo pogleda u Mirka. U tom pogledu je bio upitnik možda, što je među nama, je li u redu.
Ne znam što znači takav pogled.
Na povratku Mirko zaspe. Vožnja Zagrebom miriše na prvu travu.
Lijepo je bilo, Pavao.
Je.
Ivana, možemo li normalno s njom, bez svega toga?
Ne znam, iskreno. Voljela bih vjerovati da da. Nisam sigurna.
Ni ja.
Sjedište još stoji ispred zgrade. Mirko spava na zadnjem sjedalu. Mi ne izlazimo još.
Pavao, znaš što mislim? Razmišljala sam o Ani, prabaki. Pisala je u dnevnik o strahu, o krivnji i kako to ostavlja nasljednicima. I to se ponovilo. I tvoja majka je to dobila gotovim i dalje gurala.
I?
I mi to nismo uzeli. Zaustavili smo. Ne zato što smo bolji samo zato što smo uočili što je to.
Pavao šuti.
To nešto znači, šapnem.
Znači, odgovori.
Iznesemo Mirka, ne budi se. Gledam taj naš ulaz, i sve je tu zbog nas.
Nije više ništa važno ni testament, ni rod, ni prabakin strah. Samo ova naša, mala stvarnost.
***
Ljeto Mirko kreće u vrtić. Tjedan dana drame, onda mu se svidi, priča o tetama, o Marku koji jede pijesak.
Marija povremeno pokupi Mirka, uvijek po dogovoru. Postala je nekako blaža. Ne mijenja osnovno, ali više ne nameće.
Jednom me sama zove:
Ivana, jesi li ljuta na mene?
Jesam malo, ali prolazi.
Dobro, to je dobro.
Treba li nešto?
Ne, samo sam htjela reći. Pavao je dobar čovjek.
Znam.
I ti. Možda ti nisam to znala pokazati.
Nisam imala što reći. Nije isprika, više način.
Znam, ponovila sam.
Završava razgovor.
Stojim s mobitelom, razmišljam kako ljudi guraju oko sebe tuđe terete, uvjereni da čine dobro.
Time ne postaje postupak manje težak ali osoba postane shvatljivija.
Shvatiti nije isto što i oprostiti, naučila sam tada.
***
U rujnu Pavao donosi kući taj dnevnik Ane Perković. Marija ga daje bez riječi. Čitamo navečer zajedno; sve i o ratnoj gladi, i o mužu, i o djeci, i o molitvama.
To je život žene što se bojala gubitka svog svijeta.
Shvatila sam je, ne razumom, nego osjećajem.
Nije bila loša osoba, Pavao.
Ne, samo žena, uplašena.
Kao mama.
Da.
Pisma ostajem čuvati u polici, ne vraćam u ormar. Treba ostati tu, da se ne zaboravi što je bilo i kako je prestalo, barem ovdje.
***
Pa puno običnih stvari: Mirko crta slova, Pavao mijenja posao, nabavili smo novi kauč. Zimi uleti macak, mali žuti, bezimen. Zovemo ga Maček. Navikli smo.
Marija dolazi jednom tjedno, nikad bez najave. Nikad ne spomene drugo dijete. Kao da ta tema nikad nije ni postojala.
Povremeno uhvatim misao možda će ponovno. Ali vremenom i te misli nestaju.
Jedne studene večeri, godinu nakon razgovora u ormaru, sjedimo Pavao i ja na kauču. Mirko spava. Maček dahće kraj radijatora. Snijeg već pada.
Ivana, mislim da je sve u redu. Napokon, s nama.
Da, osjećam da je dobro. Ne sjećam kad sam zadnji put tako mislila.
On se osmjehne.
I meni je.
Maček se rasteže do prozora i gleda van.
Ivana, jesi li joj oprostila?
Razmišljam.
Ne znam. Nisam ljuta svaki dan. Razumijem zašto takvo ponašanje. Nisam zlopamtilo. Ali, oprostila? Ne znam. Možda je opraštanje proces, nikad nije gotovo.
Možda.
Vani snijeg. Unutra toplo. Mirko spava.
To je dovoljno.
***
Pričam tu priču ponekad prijateljici, Vlasti iz srednje.
Ivana, kako si to izdržala? Ja bih odavno otišla.
Kamo bih? To je njegova mama. Nije neprijatelj, samo netko tko nije znao drugačije.
Opravdavaš je?
Ne. Samo objašnjavam.
Vlasta šuti. Ti uvijek sve objašnjavaš.
Objašnjenje nije opravdanje.
Kimne.
Je li Pavao trebao prije nešto poduzeti?
Razmišljam.
Možda je trebao, ali ima i svoju priču. Obiteljski obrasci nisu jednostavni.
Djeluješ smirenije.
Umorila sam se biti ljuta. Ljutnja puno košta.
***
Ove zime Marija je zvala čestitati Mirku rođendan. Duže mu je slušala kako priča o vrtiću i Marku koji više ne jede pijesak.
Ivana, što imate u planu za Novu godinu?
Ostajemo doma.
I ja. Dobro.
Ako želite, dođite.
Zastane.
Doći ću, ako nemate ništa protiv.
Nemam. Dođite.
Dolazi na Staru godinu s kolačem. Ispod ponoći, Mirko joj zaspe na krilu. Gleda ga i vidim tu u tom pogledu postoji nešto stvarno. Ne papiri, ni ormar, ni napici, ni tete Katice. Samo baka i unuk.
Kad se spremala, u hodniku, pomažem joj navući kaput. Stane i pogleda me.
Ivana, želim ti svega dobrog. I tebi i vama.
Hvala, Marija.
I sad zastane dobra si majka. Nisam ti to rekla. Ali jesi.
Nisam znala što odgovoriti. Samo kimnula.
Sretna Nova, kaže ona.
Sretna Nova.
Vrata se zatvore. Pavao iza mene, čuo je.
Ivana, tiho.
Znam.
Vratili smo se u dnevni boravak. Mirko je spavao, Maček je preo kraj njega. Vani snijeg i prvi sati siječnja.
Ne znam jesam li joj stvarno oprostila.
Znam da mi je taj čas bilo dobro.
Možda je to odgovor. Možda nije ali na tom mjestu sam odlučila: tu ću stati.
