Ivana je duboko uzdahnula i polako otvorila oči. Osluškivala je.
U kući je vladala takva tišina da je s kata jasno razabrala otkucaje zidnog sata u kuhinji.
Mila je cviljela, potezala Ivanu za rukav pidžame, vrtila se nemirno, gurala svoj mokar, grubi njuškic do Ivaninog obraza ili trčala do vrata, gdje je nestrpljivo udarala repom i vraćala se nazad.
Ivana se odlučno okrenula na drugu stranu.
Ne, neće u šetnju. Danas mora nadoknaditi san! Mora iz tih omamljujućih snova izvući što više može!
Ivana! Ivice, hoćeš li ustati? Ne? Ajde, idemo! dopirala je s druge strane vrata glas djeda Stjepana.
Pa, što je sad ovo? Upozorila ih je da je puste na miru! A oni Mila i djed nikako ne posustaju, stalno je vuku negdje. Sinoć su je, tik prije spavanja, poveli gledati krijesnice. Sitan svjetleći kukci igrali su ples iznad livade, Mila, djedova tornjakinja, tužno je cviljela, promatrala znatiželjno i naginjala glavu.
Ma kuja je pametna, pametna! ponosno je objašnjavao djed Stjepan. Ivice, čuješ li ti?
Što da čujem?! Bože, ne prestajem zevati, vilica me već boli! promrmljala je Ivana, naslonjena na djedovo rame.
Čuješ li kako večer šulja? Mekano, na jastučićima svojih šapa… otpjevušio je djed.
Joj, Štef… Ivana je odmalena zvala djeda tako. Ja samo čujem kako mi zglobovi krckaju. Ajde, idem ja.
Djed je klimnuo. Unuka je bila iscrpljena od Zagreba, došla izmorena, smršavila. Ništa, oporavit će je djed, opet će biti ona stara!…
…Ivana je na jedva odškrinutom oku pogledala na sat. On, pametni digitalac, pisao je da do sad nije napravila ni koraka, spavala je kao zaklana i danas će padati kiša.
Deda! Tek je šest! Spavat ću! povikala je djevojka kroz vrata, odgurnula Milu i pokrila se poplunom.
Pseća uzdah. Štef je otvorio vratanca, zazviždao i Mila je, poslušno, otišla k njemu. Danas će oni bez Ivane, ali sutra…
Kad se naspavala i ispružila koliko joj duša hoće, Ivana je ustala, napravila grimase pred bakinim ogledalom u baroknom bakrenom ramu.
Ivice! Čujem te kako hodaš. Dođi doručkovati, ohladit će se! začuo se odozdola djedov glas. Stube su zaškripale, ušao je u sobu, okrenuo leđa dok se presvlačila.
Stjepan nije bio naviknut da je već odrasla, pa bi se uvijek smeteno nakašljao.
Dolazim, dolazim! Mila, pusti čarapu! Štef, reci joj nešto! povikala je.
Ali pas je već trčao niza stube s čarapom u zubima i skakao oko leptirice koja je uletjela u kuhinju. Pratila ju je, pokušavala zubima uloviti, a repom rušila stolce.
Dosta! Vidi, sunce je vani, što guraš nos u prozor? nasmijao se djed, raširio krila prozora.
Leptirica je kružila po sobi, sjela nakratko na luster i nestala kroz prozor, iza kojeg je mirisalo na friško pokošenu travu, mednu suručicu i smolu iz borova.
Ozlojeđena Mila je zarežala.
Ajde, ne pravi se štene. Nisi više mala! zadirkivao je djed, prstima okretao palačinku na tavi.
Na ulju su šuškale i rumenile se.
Djed je volio peći palačinke, uvijek bi se prepirao s babom zašto ih ‘prži’, a ne ‘peče’.
Deda, što je s tim kolesterolom! bunila se Ivana.
Ma nema veze, bolje da uživaš! Ti ih ionako jedeš bez da trepneš. Ne kritiziraj majstora u kuhinji! mrmljao je, dok bi popravljao karirani pregaču s macom na prsima.
Tu pregaču i dvije rukavice Ivana je jednom donijela iz Splita, dok je s orkestrom nastupala. Tamo je, pobjegla s violinisticom Anom iz hotela na šetnju, pa lutale gradom, pijuckale kavu. Naletile su na dućan rukotvorina. Ivana je polako prebirala po platnenim torbicama, novčanicima, heklanim rukavicama i šalovima s motivima jadranskih galebova i jelena. Baš je zastala kraj te pregače i znala da je za baku idealna.
Imamo i rukavice da pašu uz pregaču, uzmite obje! nasmijala se vlasnica.
Naravno! I ove rukavice s lisicama! pružila je novčanik.
Ajme, Ivana, to su seljačine… šaptala je Ana. Bolje da si nešto u City Centeru uzela!
Ti ništa ne razumiješ o domaćem ugođaju! odmahnula je Ivana. Nije važno što je moderno već da je toplo, ugodno.
Ivana je uzdahnula, a prodavačica je iskopala iz hrpe šal, svijetlolila, heklana kao čipka.
Evo, uzmite i ovu. Sigurna sam da cijenite takav rad, ponosno je rekla prodavačica.
Ana je bila tip koji je razumio ljepotu samo ako je iz izloga i stila, sve ostalo bio je turistički kič, za kuću u stilu ‘stara Jugoslavija’. Ali ne i za nositi. No Ivana je vjerovala drukčije. Takve stvari ručno stvorene, nose toplinu ruku.
Tko to izrađuje? raspitivala se Ivana.
Moja kći, Magda. Vrlo je darovita, studirala je primijenjenu umjetnost, ali zbog sina, koji je slabijeg zdravlja, ostala je kući, radi rukotvorine, a ja ih prodajem. Prijatelji su dali lokal dok se bave drugim stvarima.
Teško je to… suosjećajno je Ivana promrmljala.
Njena baka, do umirovljenja medicinska sestra, radila je s djecom s teškoćama, učila majke masaže i njegu. Sve što je mogla, pomagala je.
Pa može dijete u vrtić, a vaša kćer raditi, doma će poludjeti! Gdje su tu šoping centri? upala im je Ana.
Ne brinite, snaći ćemo se! odbrusila je prodavačica i nestala u stražnjem dijelu.
Ana! Pa čovječe! ljutito je izašla Ivana.
Ma dosta te tvoje osjećajnosti! Sve ti je staromodno… obrecnula se Ana. Danas se mora biti moderno, privlačno. Momci idu za onim što privlači, ne za domaćinstvom i rukavicama!
Svi smo mi drukčiji. Nekome sam, možda, baš poseban primjerak. Šteta što to ne kužiš, Ana!
Da, da… Kao da će se netko baš za tebe zakačiti, haha! posprdno je Ana zamakla prema sjajnijim dućanima.
Ivana ju nije slijedila. Voljela je te dućane s rukotvorinama, uživala u njima od malih nogu.
Na to ju je naučila baka Danica. Na selu kraj Samobora za vikende bi šetale na sajmište, gdje su žene prodavale, tkale, rezbarile, pekle, vezle… Redovi domaće zimnice, pekmeza u šarenim teglicama, girlande od gljiva i suhog cvijeća. Malena Ivana je sve to gledala zaljubljeno i uvijek se vraćala s nekom sitnicom za djeda Štefa žlicom, pticom zviždaljkom ili licitarskim srcem.
Ovo je, dušo, napravljeno s ljubavlju, iz srca. Nema dva ista. Kao što nema dva ista čovjeka. Ti si, Ivice, cvjetić jedini. I čuvaj tu posebnost, nemoj ju ugušiti u sebi! govorila bi baka dok su hodale kući.
Ivana bi klimnula glavom, pobjegla naprijed, a baka nosila zimnicu u mrežastoj vrećici. Naravno, i ona je sama radila zimnicu, ali voljela je kušati od drugih i pokupiti kakav trik.
Zimnicu su jeli isključivo s palačinkama. I kad baka Danica zamijesi tijesto, zapjeva neku tihu domaću, a miris se širi terasom to je bio pravi ugođaj.
U staklenku bi navirale ose, lepršale okolo, a Ivana bježala mašući ručicama. Djed bi odvojio im drugo posluženje i odnio na panj, daleko od stola.
Baka bi se šalila kako Štef može čak i vraga nagovoriti kad zatreba.
S vragom nemam posla, ali sa životinjama uvijek znam, znao bi djed Štef.
Noću bi Ivana, tik pred san, gledala poklon, pitala se: “Tko je to izradio, što je mislio? Je li bio sretan ili tužan?” Ručni rad, ručna sudbina, talent…
Ivana je tako donijela kući i pregaču i rukavice, baka Danica oduševila se, ali najviše je čuvala šal.
K’o da te dim topline obavije voljela ga je prebaciti preko ramena. Ivice, znaš li tko ga je radio?
Kći prodavačice. Sina čuva kući, pa izrađuje.
Ivana se opet sjetila neugodne scene s Anom i rastužila.
Da bar znam ime, upalila bih svijeću u crkvi… požalila se baka, pa ipak otišla i zapalila svijeću za zdravlje sve djece. To je ispravno…
Kad je baka umrla, kuća je utihnula, nagnuo se trijem, kao da su orlu slomili krila pa više ne leti. Djed Štef teško je patio, Ivana ga je tješila koliko je mogla, dolazila sama ili s mamom Marijom ali majka nije voleja djeda jer nije bio njen otac, već je Victor, otac, nestao…
Nakon djedovih šala, Ivana bi pokušala zabaviti ga povela u šumu po gljive, na tržnicu, posadila gredicu, djed je vozio tačke i sadio.
Ali kad bi pogledala pregaču, stisnuo bi je grč tuge, plakala potajno da djed ne vidi.
Ma što se stalno kriješ? iznenada bi djed. Dođi, zajedno ćemo tugovati.
I tako bi se tješili. Mila je cviljela, lizala im sol iz suza, penjala im šapama po ramenima, uzdisala.
Preživjet ćemo, Danica bi voljela da se smijemo. Dosta! Imaš klupicu za dovršiti! podizao bi djed Štef obrve.
I opet bi danima sredili vrt, sve dok paradajzi ne bi crvenjeli, paprike blještile u plastičnjaku, krastavci mirisali na svježu zemlju.
Ovaj put, Ivana violončelistica, koju su nosili koncerti i probe stigla je iznenada, bez najave. Dobro da djed nije otišao s Franjom na ribolov.
Djed je čuo zvuk guma na makadamu, provirio kroz prozor, a Mila je plesala kod vrata.
Tko je sad? Nađi naočale! Mila, pssst! mrmljao je, navukao kabanicu, otišao van.
Deda! Otvori! nije bio siguran, plače li Ivana ili su joj lice smočile kapi kiše brzo je otvorio kapiju, pričekao da spremi crvenu Mazdu pod nadstrešnicu.
Bok, deda! Evo me tebi! izvukla se u zagrljaj, grleno, kao da nešto skriva. Kako si? Donijela sam puna kola hranu. Samo malo da se odmorim.
Otrčala je prema kući, u igri s Milom i velikim vrećama.
Loše je, odmah je znao Štef. Ah… Danice, kud si da vidiš ovo… Ne znam ja o ženama pričati… pomazio Mazdu, otišao u kuću.
Navečer, kad se nebo razvedrilo, a večera prošla, odveo ju je gledati krijesnice.
Deda, neću, molim te… mogu sutra? cvilila je.
Hajde pogledat’ ljepotu pa ćeš spavati, odlučno je zamahnuo glavom.
Ivana se isključivala, trljala lice dlanovima.
Eno! Gdje gledaš? uznemirio se djed.
Vidim, lijepo je… pritisnula se uz njegovo rame, zijevala i otišla u krevet.
Bez instrumenta je stigla… Danice, što joj je? Kakve ste vi žene, vi ste stvarno posebne, ‘komad robe’, ne razumijem vas…” mislio je zbunjeno, slegnuo ramenima i otišao spavati.
Sljedeće jutro, predala se djedovoj dobroti. Sjedila je čupava, nevoljna kao jež, jela palačinke ‘s kolesterolom’ i pekmezom, pila čaj i posezala za još.
Djed se izvještio, pekao ih sve bolje rumene, ali bez crnih krugova.
Ne naginji se, Ivice! Trbuh će ti boljeti! nije mogao više izdržati djed Štef. Dosta! Sjeo je pokraj nje, odmaknuo pekmez, palačinke i čaj tako da ih ne prolije kao mala.
Pa što?! Zvao si me za stol, sad mi otimaš! pobunila se.
Ništa, ništa! Ajde, pričaj već… Što je bilo? strogo, kao da će za jedva prolaznu ocjenu, pitao.
Ivana grubo baci žlicu, prekriži ruke.
Eh, deda… i ti si isti kao svi! Mama ne da disat’, ja pobjegla ovdje, a ti sad! Što da kažem…
Ali, Ivice… osjećam! Ako ne želiš, nemoj, nije djedu do tih vaših ženskih muka, dodao je šalicu odmah do nje i ustao, skinuo pregaču i otišao u vrt.
Mila mu je, gotovo uvrijeđena, zašepesala.
Ivana je još malo bila nadrta, ali posvetila se pospremanju najbolja terapija da istjeraš tjeskobu i misli.
Baka Danica uvijek je govorila da Ivana grize samu sebe.
Prvo je krivila sebe što su joj se roditelji razveli, onda jer nije dovoljno dobra violinistica, pa sad zbog ‘ženskih stvari’.
Ivana je brisala police, prebirala kupljene s bakom suvenire drvene žlice, kutijice, podmetače, podloške.
Pranje! Odmah! gunđala je, trpala tkanine u košaru, pa u kupaonicu, aktivirala perilicu. Mila je došla, ostavila blatne tragove, sjela i gledala okretanje šarenih stolnjaka i salveta kroz staklo.
Što, zanimljivo, ha? Telenovela! Bit će i nastavak! pomazila joj kosmate uši.
Kad je kuća ponovno zablistala, Ivana se smirila.
Djed je čačkao po plasteniku, slušao Olivera Dragojevića, pjevušio, pravio se da je sve u redu.
Uglavnom… pojavila se iznenada iza njegovih leđa tako tiho da je djed ispustio kantu. Oprosti.
Sjeli su na klupu.
Ljubav je bila. Zamisli, ljubav… rekla je Ivana.
Djed je namrštio čelo. Bojao se toga već dvije godine. Znao je, ona će doći samo k njemu. Danica je upozorila da se pripremi… A kako, pobogu?
I? izvukao je.
Sve je gotovo, odmahne rukama.
Kako ‘gotovo’?
Ne odgovaram njegovim standardima. Nisam kao ostale. I nikome ne trebaju ti vaši ‘unikatni komadi’! Moraš biti trendi, u trapericama, izbaciti sve bakinino i biti na društvenim mrežama… Ja nisam takva. Ja sam ‘staromodna’, baba-Štefica. Zeznula sam, deda…
Grubo obriše nos, zakašlje.
Djed zaustavi suzu kašljanjem, treba kupiti vrijeme da smisli odgovor.
Jesi… trudna? izleti mu. Ma što, dobro, pa nije to smak svijeta! Ovdje ćeš biti dok rodiš, a onda ćemo vidjeti. Nemaš instrumenta ni gasiti se više, dovoljno je koncerata. Može krstiti, crkva je blizu. Uvijek ću pomoći. Oca nema? Ma dobro je! Tebe smo i tako odgojili… Rekla si staroj? Svađa? Ne slušaj nikoga, tiho, ali odlučno je dodao. Lijepo će biti, ako bude dečko. Lakše je, znaš, s curicama je komplicirano, barbikama i krunicama… A Marija će se navići… Dobre stvari tek dolaze, shvaćaš?
Ivana se raznježila i rasplakala i nasmijala, jer odjednom nije ništa bilo strašno ni sramotno.
Ne znam još, čekam nalaze. Njoj nisam rekla, stalno prigovara… namjesti se kraj njega.
Ma starost… Proživi, kao i svi. Moja Danica je znala biti teška. Tada bih joj kuhao matičnjak! Što je s ocem tvog djeteta?
Oženit će se s Anom, violinisticom. Ona je fina, slatka, modna, on s njom ne srami pred društvom. A ja sam mu, kaže, kič.
Misliš?
Mislim. Ali, svatko voli svoj način… zar ne, deda?
Kič… Svatko ima svoj ukus, da… Čekaj, netko zvoni… djed je otišao do kapije.
Ispred stoji žena i drži dječaka za ruku.
Dobar dan, do koga ste došli? upita djed.
Mi smo… do gospođe Danice. Poslali su nas, trebamo konzultacije, nesigurno je pokazala na sina.
Djed gutne, otvori kapiju.
Uđite. Skuhat ćemo vam čaj.
A Danica? žena se ne pomiče.
Nema je… Pokopali smo je prije dvije godine. Ali, uđite, popričat ćemo, zaškripi iza djeda Ivanin glas. Puno je prijatelja ostavila, možda nekoga nađemo. Vi se zovete…?
Marija. Iskreno saučešće… Idemo, Timotej.
Ma super, Majo! nije do puštanja djedu. Mila, pusti dijete, ona je dobra. Timotej, ne boj se.
Ne, bolje ćemo otići. Naći ćemo neko drugo rješenje, hvala, pokušala je povući dječaka, ali on je, gledajući Milu kako se igra, prvi put prasnuo u smijeh.
Marija je ostala ukočena.
On ne smije smijati. Rekli su da… šapnula je.
I što onda? odmahnula je Ivana. A, idete unutra! Ispekla sam pitu… moj način terapije! Svi imamo svoje probleme, Majo, ne stidi se!
Da je djedu tako netko nudio, pobjegao bi glavom bez obzira. Ali Marija nije.
Timotej je šepesao, noge kao da su mu olovne.
Djed je prišao, podignuo dječaka na ramena.
Ne! Težak je! povikala je Marija.
Ma daj, žena, pusti me da nosim! odmahne rukom.
Ručali su, a Marija je ispričala da je sin rođen takav, zdrav neće biti, ali svi su je uvjeravali da Danica zna masirati, pomoći.
Oprostite, ali odakle vam ova pregača? upita Marija, pokazavši na kariranu pregaču s macom kod Štefa. Timotej, to si ti birao!
Štef i Ivana su gledali, začuđeni, Mariju.
Jeste iz Splita? Vaša mama je to prodavala, ja sam bila kupila. Imala sam i šal. Idem ga donijeti! Ivana se uzbudi, otrči gore, prokopa ladice. Evo ga!
Jako ste talentirani, Majo, djedu su ruke drhtale. Danica bi vas obožavala. Ma, na posao! Imamo Danicin staru adresar kolegice, suradnice. Naći ćemo nekog stručnjaka.
Marija slegne ramenima. Prisjeti se mamine priče o dvije mlade žene u dućanu jedna cynična, druga puna nježnosti.
Mama je ostala doma. Mi smo nakon toga pronašli adresu… Drago mi je što moje rukotvorine nisu u pogrešnim rukama… Šteta što je nisam upoznala.
Baka je cijenila te unikatne stvari; uvijek smo nešto kupile kod rukotvorki. Rekla je da svaka čuva toplinu ruku. I stvarno, Majo, vaše je toplina stizala do nas. Da je mama vaša tada ispričala više, možda bismo se sreli… Oprostite… Ivana nasula još čaja dok je djed listao bilježnicu.
Stručnjaka su, naposljetku, našli. Marija je detaljno znala dijagnozu, izvrsno se raspričala s Dr. Vučetićem, kolegom pokojne Danice, koji je pristao pogledati Timoteja, bez velikih obećanja…
Pa, što je, Majo? okretala se oko auta Ivana.
Dosta, miči se, djed je čuvao kao kap vode na dlanu. Majo, što su rekli?
Pravila su gužvu pred poliklinikom, ulazili u promet i krenuli van iz grada.
Kažu da nas čeka puno posla, ali nije bez nade, nasmije se Marija.
Ivana je sklopila ruke na trbuščiću. Sad zna da ne treba strahovati.
Hvala, bako… šapnula je oblaku. Okupila si nama dobre ljude…
Timotej je povremeno, s majkom, boravio kod Štefa kad bi imao preglede u Zagrebu. Marija je sve vozila sama, bila je snažna, samostalna, vesela nudila je i platiti, ali djed je odbijao; kakvi su to običaji.
Ivanino je raspoloženje variralo s hormonima; ili je tužno tužila violončelu dok joj Mila pridruži jecaj, ili sretna prevrtala po kući.
Djed je proširio plastenik, posadio još povrća. Danice, uspjet ću, što kažeš? pitao je noću.
Ma hoćeš! Bit ćeš prapradjed! zvonio je Danušin glas i on je mirno zaspao. Živjet će za dvoje: sebe i Danicu. Odrast će još pokoji pravnuk.
Ponekad je Ivanin bivši stajao u skupom autu ispred kuće, čekao da razgovara.
Pomiriti se došao? pitao je djed.
Nismo se ni svađali. Boji se da malog ne registriram na njega, da mu Ana ne zamjeri. Ma, deda, peći ćemo palačinke…
Cijelu večer njezina je violončela žuborila.
Sve je komplicirano, deda. Ali ja sam barem voljela. Zašto to toliko boli? I mama kaže da sam bila glupa…
Takav je život, Ivice. Ako boli, znači da živiš i osjećaš. Pametna si. Sve će biti dobro.
Sjedenje na stepenicama, zagrljaj, Mila uz njih, Danica bi im poručila da čuva svoje posebne, ‘unikate’.
Ivana se udala četiri godine nakon toga. On pedijatar, sramežljiv i nježan, bez ičeg modnog ili nametljivog. Ni u teretanu ne ide! Ona ‘kič’, baba-Štefica, unikat. Rukotvorine oboje, pravi čudaci. Ali te posebnosti, pogledi, izrazi, sposobnost da zajedno misle i traže pravu ljepotu upravo ih je spojila. Ivani, sada, biti ‘unikatni komad’ neizmjerno godi. Takve više ne rade. Baka je bila u pravu treba samo biti svoj. Sve će doći na mjesto. Ovako…
