Hvala ti za tatu
Što su rekli u policiji? šaptala sam mami, dok je spuštala mobitel na kuhinjski stol.
-Ništa utješno uzdahnula je mama, natočila malo vode u čašu i popila nekoliko gutljaja. Rekli su da je prebrzo za paniku, mora proći barem 24 sata prije nego što išta poduzmu. A ja jednostavno osjetim u sebi Znam da se nešto dogodilo!
*****
-Mama! Bok! Je li tata već otišao? uletjela sam u stan noseći tortu.
Bok, mila. Otišao je. Pa znaš da mu je danas zadnji dan na poslu slavi rođendan i cijeli kolektiv ga ispraća u mirovinu. Nije mogao ne otići.
-Šteta osjetila sam blagu tugu.
Rekao je da će se vratiti na ručak.
Onda super. I moj Marko bi trebao stići taman za ručak. Cijela će obitelj biti na okupu. Hajde, da zajedno postavimo stol, može?
Naravno! Trebat će mi pomoć, nisam sigurna da bih stigla sama. Ali prije toga, želim ti skuhati čaj Voda upravo proključala, a imam i tvoje omiljene princes-krafne. Hoćeš?
S veseljem.
Sjele smo za kuhinjski stol, pile čaj, jele princes-krafne i razgovarale: o vremenu, o prirodi, o tati koji danas slavi pedeseti rođendan.
Sve je bilo toplo i mirno, ali
primijetila sam kako me mama brižno promatra. Željela sam joj nešto reći, ali nikako da skupim hrabrosti.
Odjednom mi je srce počelo brže kucati.
Ana, imaš li ti što na duši?
Vidi se? nasmiješila sam se.
Vidi Ne želiš mi nešto reći?
Voljela bih. Samo nemoj paničariti, stvarno su dobre vijesti.
Hajde, pričaj.
Marko i ja razmišljali smo i odlučili poklanjamo vam onaj vikendicu koju smo prošle godine kupili.
Poklanjate? Kako misliš?
Iskreno i od srca. Marko je baš popravio kućicu i možete cijelo proljeće i ljeto guštati. Bit će vam savršeno.
A što je s vama?
Ma, dolazit ćemo vam na kavu i roštilj. Znaš, kako smo prvo planirali, jednostavno ne možemo to sami održavati zastala sam, a osmijeh mi je izbio na lice.
Zašto?
Jer ćete vi uskoro postati baka i djed. Za osam mjeseci.
Zaista?!? zacaklile su joj se suze u očima.
Zaista, mama!
Bože, kako sam sretna, Anči! A tata će biti presretan kad sazna!
Mama je skočila iz stolice, zagrlila me snažno i poljubila u oba obraza više puta.
Htjela sam to podijeliti s vama zajedno, nisam znala da će tata tako rano otići.
Ne brini, uskoro će doma i sve ćeš mu reći. A do tada, dušo pogledala je na sat. Vrijeme je za kuhanje!
I ja mislim!
Zvonile su posude, sjeckali smo krumpir, gulili mrkvu i sve lagano uz pjesmu spremali. Kažu da dvije kuharice ne mogu zajedno, ali moja mama i ja smo najbolji tandem. I ručak smo završile brže nego što smo predvidjele.
Bilo je tu i pečenog pileta, i ribljih polpeta, i pire krumpira, i tri vrste salate.
Mama je sjela, pogledala na sat:
Vidiš kako smo brze!
Kad nas je dvije, sve se može. Možda da nazoveš tatu i pitaš kad dolazi?
Baš hoću! mama je ustala.
Ja ću nazvati Marka, da vidim kad dolazi.
Otišla sam u hodnik po torbu, a mama je uzela svoj mobitel. Dugo je slušala zvonjavu, ali nitko se nije javljao. Još jednom je pokušala ista stvar. Pogledala je na sat, zabrinuta.
Zašto se ne javlja?
Tek sad sam shvatila tata je obećao nazvati kad stigne na posao, ali se nije javio. Spustio mi se lagani hladan osjećaj niz leđa.
Ana! Marko je rekao da stiže za sat vremena! zvala sam s vrata. Što je s tatom?
Ništa Ne javlja se.
Čudno.
Zbilja čudno, Anči Već sam puno puta zvala, zvoni, ali tata ne diže.
Mama, znaš kakav je danas dan, slavi se. Ma sigurno uživa s kolegama!
Ne znam, Ana. Trebao bi već biti na putu kući. Obećao je biti doma za ručak. I još nije javio ni da je stigao na posao, a to je uvijek radio. Gdje je on?
Možda da nazoveš njegovog šefa? Da pusti slavljenika doma čeka ga obitelj!
Pravo kažeš, sada ću pokušati.
Mama nije bila sklona panici, ali sada je nešto u njoj govorilo da nije u redu. Tata je uvijek odgovarao na pozive. Uvijek.
Jer je znao da nema ništa važnije od obitelji, uvijek mi je govorio: Ne želim da brineš, zauvijek si mi najvažnija.
A danas, od svih dana, pogotovo je trebao biti dostupan. Mora je znati koliko je to za nas poseban dan.
Možda mu je teško, pomislila je mama. Posao mu je bio sve godinama, četvrt stoljeća na službi Tko zna kako mu je sada kad odlazi.
Halo! začuo se muški glas kad je konačno uspostavila vezu.
Dobar dan, gospodine Ivankoviću, ovdje Jelena, žena Stjepana. Zovem vas da pitam hoćete li uskoro pustiti mog muža kući. Čekamo ga za ručkom, došla je i kćerka.
Dobar dan, Jelena uzvratio je šef Iskreno, ne znam što da vam kažem.
Ne razumijem
I mi ga čekamo. Zvali smo ga nekoliko puta, ne javlja se.
Kako? Znači nije došao na posao? mama je bila šokirana.
Nije još. Ali možda dođe. Bilo bi dobro da javite, kad ga budete uspjeli dobiti, neka požuri moramo ga ipak ispratiti kao što dolikuje. To je naša tradicija.
Naravno, gospodine Ivankoviću. I molim vas, javite ako dođe.
Tijelo joj se treslo, spustila je mobitel na stol i pogledala me:
Ana, tate nije bilo na poslu Ne javlja se toliko sati Gdje je?
Dobro, mama Ne paničari. Pokušat ćemo ga zajedno dobiti.
*****
Tata je izašao iz zgrade, nasmiješio se suncu, javio Dobar dan! susjedama na klupi i krenuo prema trolejbusnoj stanici. Dvadeset i pet godina išao istim putem. Danas nije išao raditi, već uzeti radnu knjižicu iz kadrovske i pozdraviti se s kolegama.
I sam je nekada ispraćao stare suradnike, a danas je njemu red.
Bio je uznemiren cijelu noć, slabo je spavao, ustanovio se više puta i pio korvalol, ali nije pomagalo.
Jutros, kad mu je Jelena čestitala rođendan, smiješio se. Nije joj htio reći kako se loše osjećao nije želio brinutiti ženu uzalud.
Navikao je, ponekad ga stezne, i prođe. Krenuo je ranije, ne želeći da itko išta primijeti.
Izdržat ćeš, Stjepane, nije prvi put, tješio se, sve se češće držeći za prsa.
Na stanici je odlučio: neću u prepuni trolejbus, prošetat ću se, lijep je dan, a ima vremena. Na svježem mi je uvijek lakše.
Nije zvao ženu, naravno doći će pa će joj se javiti, kako su i dogovorili.
Ali nije došao do posla.
Prolazio je kroz gradski park radnim danom rijetko tko tamo bude. Upravo u parku mu je pozlilo. Sjeo je na klupu, otkopčao nekoliko gumba na košulji, olabavio kravatu i teško disao hladan jesenski zrak. Ne zna ni koliko je sjedio.
Samo je znao postajalo je gore.
Naposlijetku je odlučio: zvat ću Jelenu, a onda Hitnu. No, ruke su mu izdale mobitel mu je ispao i otkotrljao se pod klupu.
Pokušao je ustati, ali nije mogao, stezalo ga je u prsa, mračilo u očima.
Mogao je samo leći Sretan ti rođendan, Stjepane s tugom se oprostio od svijeta.
Najviše ga mučilo što neće još jednom zagrliti ženu i dijete, pozdraviti se
*****
Mama je popila par kapi za srce, ponovno zvala tatu ne uzvraća. Ja sam desetak puta, ništa. Kad je došao Marko, sjedili smo svi za stolom, nijemo gledali u prazno mjesto.
Ma što čekamo? trgnula se mama. Moramo zvati policiju. Ako ništa, oni će pomoći.
Oboje smo odmah podržali. Svi smo znali da tata nije nestao bez razloga. Radio je u Civilnoj zaštiti, znao što je ugroza. Jasno je bilo nešto nije u redu.
Što su rekli u policiji? šaptala sam, čim je spustila slušalicu.
Ništa dobro Treba proći barem dan. Ali osjećam, Ana Nešto se dogodilo!
Onda idemo ga sami tražiti! odlučno sam rekla.
Da, mila. Idemo do stanice, pitaćemo ljude, možda je netko vidio nešto. I vozače pitati treba, možda se netko sjeti.
Mama, Marko i ja idemo to odraditi, ti ostani doma možda se tata pojavi. Nazovi bolnice, bolje biti siguran
Dobro, djeco
Odmah smo se obuli i izašli u potragu za tatom.
Mama je ostala, u rukama mobitel, okreće bolnicu po bolnicu.
“Samo da nije ništa strašno,” molila je tiho i križala se.
*****
Tata je još bio pri svijesti, ali sve teže pomicao ruku. Više nije mogao ni govoriti jezik mu se saplitao.
Po-mooo-zi-te šaptao je, pružajući ruku dvoje prolaznika.
One su ga prezrivo pogledale i produžile.
Opet neki pijanac frknula je jedna.
A, napio se od jutra, sad ne može ni doma doći! podrugljivo je komentirala druga.
Čuo ih je, a suze su mu krenule niz obraz. Bilo ga je sram i žao nije mogao pomoći sebi, a cijeli život pomagao drugima. Koliko je samo ljudi izvukao iz nesreća i životinja! a sada ne može ništa.
Zašto baš danas?
Kada je i zvuk koraka nestao, pomirio se nitko mu valjda ne može pomoći.
A onda je začuo lavež psa, gotovo pored uha. Osjetio je mekane šape, a potom i topli jezik po bradi.
Pas! Pas! pomislio je Stjepan, radosno. Znaci, vlasnik je negdje blizu.
Skupljajući snagu, otvorio je oči tu je bio već postariji pas, a Stjepan ga je i prepoznao.
U glavi mu se pojavila slika: kuća u plamenu, kolege iznose ljude, u razbijenom prozoru pas laje
Pas je ostao unutra?! pitao je tada vlasnika.
Jest, ali nismo stigli po njega
Nije dvojio uletio je u dim, i kroz deset minuta, iscrpljen, donio psa na rukama.
Gledao ga u oči, tada, gledao i vidio ogromno čovječe hvala. Pas mu je zahvalio što mu je spasio život riskirajući svoj.
Sad je tama opet preplavila oči i strah.
Vau vau! pas je nastavio lizati Stjepana.
Prepoznao je svog spasitelja i sada ga nije htio ostaviti.
Ako možeš šapnuo je Stjepan dovedi pomoć, bilo koga
Potom je izgubio svijest.
Pas je shvatio potrčao prema izlazu iz parka, tražeći ljude. Prvo je doletio do studenta, zatim do žene s djetetom na zebri, pa do muškarca s novinama
Ali nitko nije razumio što pas hoće. Samo su ga tjerali, ne vjerujući da moli pomoć.
*****
Kod stanice nismo ništa doznali. Fotografiju tate, koju sam ponijela iz albuma, nitko nije prepoznao. Vrijeme je prolazilo, a ja osjetila paniku svaka minuta je važna.
Marko i ja otrčali smo trg, dućane, dvorišta nigdje ni traga tati. Telefon i dalje tišina. Gdje si, tata moj?
Prolazeći parkom, začula sam lavež. Okrenula sam se postariji pas lajao je na prolaznike, a oni su ga tjerali.
Ma bježi! odbrusio mu je stariji gospodin.
Ana, što je? pitao me Marko kad sam stala, gledajući psa kako skače oko nas.
Ne znam Taj pas Nije to običan lavež. Kao da nam nešto govori. Ne znam zašto, ali moramo za njim.
Pas me pogledao, pogledali smo se i, u njegovim očima sam vidjela molbu. Nije tražio hranu, ni prijatelja tražio je pomoć.
Ana, kuda ideš? zbunio se Marko.
Ali ja ga više nisam slušala.
Krenula sam prema psu, pas mi je prišao, zatim sretno, mašući repom, potrčao u dubinu parka. Slijedila sam ga, a odmah za mnom i Marko.
Tamo, na klupi ležao je tata, bez svijesti, ali još je disao.
Tata! vrisnula sam u strahu, podigla mu glavu i pokušala ga dozvati.
Marko, nazovi Hitnu!
*****
Hitna je došla brzo i Stjepana su odvezli na KBC Rebro, na odjel kardiologije.
Pas je krenuo za nama, nisam ga otjerala. U trku sam nazvala mamu kratko ispričala sve i obećala se javiti čim saznam.
Liječnik je nakon sat vremena izašao iz šoka sobe:
Znate što, vaš je otac rođen pod sretnom zvijezdom. Da ste kasnili još pola sata, ne bismo mu mogli pomoći.
Hoće li živjeti? kroz suze sam pitala.
Hoće.
Izašla sam iz bolnice, vidjela Marka i psa kako čekaju pred autom. Čučnula sam i zagrlila psa iz sve snage.
Hvala ti Hvala ti za tatu.
Što su rekli? pitao je Marko.
Bit će dobro umorno sam odgovorila. Sve zbog njega, gledala sam u psa.
Ima ogrlicu, domaći je.
Znam. Trebamo ga povesti doma, dok ne nađemo vlasnika. Spasio je život mom tati.
Naravno, draga.
*****
Mama, Marko i pas na medaljonu je pisalo ime Bari stajali smo pred bolnicom i gledali kamo izlaze ljudi.
Nakon desetak minuta, tata i ja smo izašli. Čim nas je Bari vidio, potrčao je i poskakivao oko Stjepana.
Tata, on je tvoj spasitelj. Dao ti je najljepši rođendanski poklon spasio ti je život.
Hvala ti, prijatelju tata ga je pomilovao po glavi. Ana, a gdje su mu vlasnici? Siguran sam da ih ima.
Tražili smo, oglašavali, ali nitko se nije javio Sve vrijeme dok si bio u bolnici.
Mama je prišla, suze su joj tekle niz obraze, ali na licu bio je osmijeh:
Hvala ti što si ostao živ, Stjepane.
Oprosti što ti nisam rekao da mi nije bilo dobro
Oprošteno. Idemo doma? Slavlje nas čeka tvoj drugi rođendan! nasmijala se mama kroz suze.
Idemo doma.
*****
Što se tiče Barija, Stjepan je sam pokušao pronaći vlasnika, otišao i do one izgorjele kuće, ali tamo odavno nitko ne živi susjedi su rekli da su bivši vlasnici odselili u drugi grad i ostavili psa.
Tako je Bari ostao s nama.
Tata je s Barijem i Markom išao do vikendice, na jezero, poveli su ga kad sam rodila našu Anu malu.
Čestitamo, deda! smijala sam se tati. Postao si djed i imaš dvije unučice!
Sretni smo, dušo!
Vau, vau! oglasio se Bari, veseleći se što su njegovi dragi ljudi sretni.
Polako nam je život ponovno došao na svoje. Sve je sjajnije i bogatije, a tata će zauvijek zahvaljivati Bariju što mu je poklonio još jedan život.
