Prošle su tri zime zaredom i to nije pretjerivanje. Za uličnu egzistenciju takvo preživljavanje je čudo: malo je onih dvorišnih mačaka koje izdrže toliko dugo.
Rođen je u običnoj zagrebačkoj kući, uz majkumačku koja je vjerovala ljudima. No sudbina ga je iznenada odlutala.
Vlasnici, bračni par Marko Horvat i njegova žena Ivana, poginuli su u prometnoj nesreći, a njihov stariji sin Stjepan, koji je mrzio mačke, a uz to imao i divlji pasčuvar, odlučio je izbrišu suvišne stanare. Bez puno razmišljanja iznio je cijelu mačju obitelj na ulicu.
Prvu zimu nitko nije preživio ni majka, ni braća, ni sestre. Jedne je progutala glad, druge je srušio mraz, treće su napali psi ili srušili aute. Preživio je samo jedan narančasti.
U podrumu zaboravljenog stambenog bloka ga je pronašao čuvar zgrade Janko. Iako pronašao zvuči previše veličanstveno samo je uzeo mali narančasti komadić iz mraka, odvukao ga od majke, smjestio u podrum i postavio uz vruće cijevi. Tamo ga je hranio cijelu zimu.
Tako je i on preživio.
Nije mu netko dao ime. Kroz slomljeni prozor podrumskog hodnika provlačio se van, učio je beskućničku školu preživljavanja držati se podalje od pasa, sakrivati se od ljudi, tražiti hranu u kontejnerima, zavaravati glad.
Drugu zimu doživio je sam. Jankova je otpuštena zbog pijanstva, a novi čuvar Zoran, strogi i nemašljiv, nije lošio hranu, ali je i prozor nije progutao. To je bilo dovoljno: ponovno je preživeo zimu u podrumu, naučio se loviti i za hranu i za život.
Treća zima bila je najkrutija. Svaki podrum je zatvoren staklenim prozorima. Kuda ići? Kuda se skloniti od ledenih noći?
Morao je tražiti novo skrovište. Podrumi su zatvoreni, ali u jednom zagrebačkom dvorištu otkrio je čudno mjesto: staru, zaboravljenu jamu uz toplinske cijevi. Vruće cijevi tekle su po površini zemlje. Jama je bila skrivena bujnim grmljem, a ljudi o njoj nisu ni znali.
Složio je u nju stare krpe, izrezane komade odjeće, stvorio improvizirani gnijezdo. Iznad njega su se uzdizali balkoni, a snijeg je padao rjeđe ipak je toplinska cijev toplila snijeg, a vlažnost i ledeni vjetar probijali su do kostiju
Prošao je kroz zimu, ali izašao je iz nje poladuh: mršav do kostiju, dlaka razmrvljena, oči vječno budne. Ulična starost dolazi rano i on je već bio starac. Hranu je sada dobivao samo u obliku jadnih otpadaka.
A onda su jamu otkrili. Prije prvih jesenjih pljuskova netko je napokon primijetio ovu neuglednu jamu i odlučio je zatrpati.
Došao je, kao i uvijek, prespavati na cijevi i ugledao svježe iskopanu zemlju. Sjeo je nasuprot malića brda i dugo gledao. To je bio, u biti, njegov sudbinski prokletstvo. Shvatio je: takvo mjesto više neće naći. A ona koja je ostala, već su je zauzeli drugi mačci.
Uspavao se u vlažnoj hrpi opalog lišća, drhteći od hladnoće, ali još se držeći. I upravo u tom stanju, na rubu, on se zaljubio.
Da, da, niste pogriješili zaljubio se.
Nijednu nadu nije dozvoljavao sebi. Bila je neizmjerno lijepa: njegovana mačka koja je živjela u stanu na prizemlju. Voljela je sjediti na prozoru i gledati van. A on samo je sjedio dolje, gledajući je. I unutar hladnoće, nešto se zagrijavalo.
Jednog dana skupio je hrabrost: popnuo se na drvo, preskočio na široku metalnu nadstrešnicu ispod prozora. Vlasnici te mačke nekad su je koristili zimi za pohranu namirnica, a sada je bila prazna. Od tada je sve češće dolazio tamo, sjedio, gledao mačku kroz staklo i uzdisao.
Ništa nije tražio. Samo je gledao. Ponekad je ona skakala do zdjela s hranom, a on je gutao slinu ne od zavisti, nego od čiste životinjske praznine u sebi.
Odlučio je: ako sudbina ipak uzme njegov život ove zime, neka se to dogodi ovdje, uz njen prozor. Svijesiti se u kuglicu, gledati je i otići ne u strahu, nego u toplini.
Čak se smijao, zamišljajući tu sliku: mršavi narančasti mačak, tiho umiru na omiljenom prozoru.
Jednog dana ga je vlasnica primijetila i uzviknula, mašući rukama. On je pobjegao. Ali se potom vratio. I opet.
A tada je muž čovjek primijetio i nije ga otjerao. Gledao je mačaku u oči i u njima je bilo sve: nada, bol, umor i obožavanje njihove kućne ljepoticemačke. Nije ga mogao izbaciti.
Naprotiv: počeo je tiho bacati iza prozora komadić mesa, polpetu, kobasicu. Mačak je jeo. Jednog dana čovjek je prišao prozoru, a narančasti, lagano drhteći, podigao šapicu, pritisnuo je na staklo i mjaukao.
Kućna mačka najprije pogledala čovjeka, zatim narančastog. U njenom pogledu bilo je iznenađenje.
Znaš, tiho je reko čovjek. Ona ne voli drugog mačka. Ja sam tražio mačića odbila je.
Spustio je ruke. Narančasti je sve shvatio. I nije se razljutio. Kuća nije za takve kao on. Kuća je za čiste, mlade, nježne.
Te večeri je bilo iznimno hladno. Proliven je, smrznuo se, i iznenada shvatio: nema više smisla. Ni u lišću, ni u traženju kutka, ni u beskrajnom preživljavanju.
Ako je kraj neizbježan neka bude ovdje, uz prozor, odakle njegova mala čuda gledaju.
I odlučio je: neka ova noć bude posljednja.
Želio je svoj kraj doživjeti dostojanstveno. Posljednji put pogledati onu kojoj je srce bilo vezano, tiho mjaukati nešto toplo u njenu čast, kao da želi sretan i dug život i nestati. Najprije je odlučio pojesti ono što mu je čovjek ostavio, a kad ona ode u svoj topli krevetić, smotati se u kuglicu uz prozor i otići tamo gdje nema ni hladnoće ni gladi, samo san iz kojeg se ne treba probuditi.
Snijeg je iznenada padao, a mačka je s užitkom gledala kako bijeli pahuljice plešu iza stakla i slijeću se na narančastog mačka koji je sjedio vani. To ju je zabavljalo. Njezine oči uživale su u plesu snijega. Nije mogla ni zamisliti da ta ljepota polako ubija onog koji je gleda kroz ledeno staklo. Nije znala što je mraz, nije znala kako je zamrznuti iznutra.
U međuvremenu, narančasti je polako zakrhnuo. Preostali komadi kobasice još su davali kapljicu topline, ali su se topili uz posljednje snage. Vjetar ga palio, mraz se probijao u kost, pa je i sam sjedenje postalo teško. Još je gledao u nju, ali je shvaćao: ne može tako dugo izdržati.
Pripremao se za taj oproštaj kao da je to najvažniji događaj u njegovom životu. Htio je otići lijepo: još jednom pogledati voljenu, tiho joj mjaukati nešto dobro, misliti joj dug i topao život. Plan je bio jednostavan: pojesti posljednji zalogaj koji mu je čovjek bacio, čekati da ona ode u svoj dom, a zatim, smotan u malu kuglicu uz hladno staklo, zakoračiti u svoje snove tamo gdje se ne vraća nigdje.
Počela je snježna oluja, a mačka koja je sjedila na toplom prozoru očarana je gledala sporu igru pahulja. Sviđalo joj se kako bijeli krugovi padaju na narančastu leđa zaljubljenog izvan prozora. Za nju je to bio predivan prizor, gotovo igra. Nije znala da iza tog obrasca leži smrt. Nije shvaćala da je snijeg zapravo mržniji od šale, da je vjetar bol, da je glad mučenje. Nije nikad upoznala ulicu.
A narančasti, sjedeći vani, polako se pretvarao u kuglu leda. Kobasica proguta sat prije ostavila je posljednje slabo topljenje u tijelu, ali to je nestajalo. Svaki dah postajao je sve teži, šape su se ukočile, rep je stezao od zime. Još ga je gledala, ali tijelo je gubilo snagu.
Mačka je nastavila promatrati svog tajanstvenog zaljubljenika, a on više nije mogao sjediti uspravno. Leđa su drhtala, oči su se zatvarale. Pogledao je posljednji put u nju pritisnuo je zaledjeni nos na ledeno staklo, ne čekajući da ona ode i smotao se u gustu kuglicu.
Malo se tresuo. Hladno je grizlo svaku kost. Počeo je dišući u svoje prsa stvarati i najmanju zrnu topline, i pomislio da mu je to malo pomoglo. Ali mraz je bio jači. Hladno je polako, ali čvrsto izvadilo život iz njega.
Čudni osjećaj iznenada ga je obuzeo: više mu nije bilo hladno. Umorni san, topao i mekan, obavio ga je poput deke. Nije se opirao. Kraj je bio blizu.
Otvorio je oči posljednji put i vidio je nju. Istu, zbog koje se penjao na nadstrešnicu, zbog koje je sve ovo izdržavao. Kako je lijepo, pomislio je. Što bi moglo biti bolje? Koja lagana smrt
Glava mu je pala, oči su se zatvorile. I pomislio je: kao da se prozor otvara, a nečije blage ruke ga podižu, nježno drže, šapću nešto milozvučno. Pored njega je ona ona zbog koje mu je srce tuklo i zajedno idu prema toploj zdjeli s hranom.
Kakav divan san, bljesnulo mu je u misli.
Mačka je još uvijek gledala bijeli pokrivač koji je padao na narančastog. Mjaukala je tiho, upitno. Htela je da se pomakne. Udarila je šapicom po staklu. Nista. Ponovila je mjaukanje glasnije. Zatim je udarila šapicom snažnije, kao da viče: Zašto ne odgovaraš?!
Ali hladnoća je već stegnula njegovo tijelo. Nije čuo. Već je tonuo u tišinu.
Snijeg ga je pretvorio u bijeli snijegović. Pokrio ga je kao svijetu.
Što ona tako vrišti? izrezala je žena iz susjednog stana. Na snijeg gleda?
Čovjek je podigao glavu s kauča, pogledao kroz prozor. Mačka je bila i dalje snažno udarala šapom u staklo. I tada mu je zasvijetlilo. Sjetio se njenih očiju. I svoje narančastog.
Skočio je, trčao prema prozoru, počeo brzo otvarati rolete.
Što radiš?!, vikao je suprug. Jesi li lud?! Zatvori to odmah!
Ali nije čuo. Mačka je također pomogla skačući, vrišteći.
Prozor se otvorio, a u kuću su uletjeli snijeg i vjetar.
Zatvori!, ponovno je vikao suprug, ali čovjek nije slušao. Tražio je. Pronašao je u kutu mali snijegom prekriven brijeg.
Uzeo je to smrznuto, lagano kao praznina tijelo i potrčao u kupaonicu. Mačka je slijedila, žena za njima.
Kupaonica se napunila vodom i parom. Čovjek je ispranjao prljavog, zaleđenog narančastog mačka toplom vodom. Mačka je sjedila na rubu, gledala ga u lice i mjaukala k’o da plače.
Radim što mogu, šapnuo je čovjek, masirajući male prsne dijelove, pokušavajući udahnuti život u mačkin usta. Žena je stajala u vratima, tiho gledala.
Molio je: Dođi molim te vrati se
Mačka je vrištala s njim.
Odjednom je narančasti čuo glas daleko, kao da iz drugog svijeta netko ga zove natrag. Pitao se: Zašto? Tamo je lijepo, mirno. Zašto se vraćati tamo gdje boli?
Ali potom je čuo njen glas glas onog zbog kojeg je svaki dan pronalazio snagu. Glas koji ga je tjerao da živi.
Ne može biti je li stvarno blNe može biti je li stvarno blizu, pomisli je, dok se svjetlost snijega pretvorila u tiho šaptanje koje ga je odvelo u vječni san.
