Ptičica
Marica! Što tako kasniš?! Čekam te, čekam! Ajde, sjedi! govorila Anka, susjeda Marice Kovačević, migoljivo tražeći bolji položaj na klupici.
A kakav je to večer! Šta ću doma sjediti? Samo televizija i Maca, dosada! A u dvorištu proljeće! Rano je još, tek travanj, ali već je toplo, baš pravo hrvatsko proljeće. Čak je i trešnja ispod prozora, koju je Ankin pokojni muž Vlado posadio, procvala i savila se pod bijelim cvjetovima. Klupica pod trešnjom, koju je također Vlado izradio, spremna je za žensko ćaskanje, onako po domaće, u cvjetnom mirisu i šuštanju lišća. Anka ju je prošli tjedan obojala, sjaji prava nova! Kao da jedva čeka da se poslože jedna pored druge i da krene ona poznata ženska brbljaonica o djeci, bolestima, životu i o ljubavi.
O čemu drugome žene da govore? I koliko god se znali, opet se nađe nešto novo, neka sitnica, pa je odmah povod za razgovor. Djeca narastu, brige rastu, a ljubavi… Eh, ljubav? Njezino je uvijek premalo. Zato Anka svaki put s nadom očekuje neku iskrenost, uživljeno sluša svakog tko priča o ljubavi, pa joj na srcu bude lakše. Neka u njenoj duši vlada tišina i pustinja, ali ako ljubav još uvijek postoji u nečijem životu, znači da nije nestala s ovoga svijeta. Još ima nečega što grije i daje život
Anka, za susjede samo Ankica, poznavala je Maricu otkad zna za sebe. Više od pola stoljeća dijelile su istu haustorsku stubište u Zagrebu. Kad su bile djevojčice, mame nisu ni zaključavale vrata znalo se, ako nisu u jednom stanu, onda su u drugom, igraju se zajedno. Kasnije su ipak počeli zaključavati. To je bilo nakon što su Anka i Marica otišle tražiti sreću.
Bilo im je tada šest godina.
Baka je došla Anki u goste i ispričala im da je u životu najvažnije uhvatiti ptičicu sreće za rep i ne puštati je blizu sebe. Onda će sve biti dobro, život lak i svi sretni oko njih.
Djevojčice nisu previše razumjele život, ali su zapamtile ono svi oko tebe sretni. Naravno da su odmah željele da roditelji ne viču i lijepo se slažu. Pa su odlučile potražiti tu ptičicu.
Osim toga, Anka je tvrdila da zna gdje ta ptica živi kod mrzovoljnog ujaka iz drugog ulaza, što grglja hrapavim glasom. Znao bi je iznijeti van. Velika, šarena, viče čudno. Ali, sigurno je to ptica sreće! Jer ni u Maksimirskom zoološkom, kamo su ponekad išle nedjeljom s roditeljima, takvu nisu vidjele.
Pripremale su se za lov na pticu ozbiljno.
Našle na Ankinom balkonu staru krletku, u kojoj je nekad imala kunića što ga je baka donijela iz Dalmacije.
Ptičicu treba negdje staviti, ne možeš je stalno za rep vući, umorit će ti se ruke pa ni sladoled nećeš moći držati. A sigurno će biti sladoleda kad postaneš sretan!
Ponijele su kruh i kekse. Tko zna što ta ptica voli? Marica je dodala još i bombon jer, bombone svi vole! Bilo bi žalosno da Anka i ona ptici ponude samo kruh, pa joj se ne svidi.
Nisu žurile. To je ozbiljan zadatak! Ankina baka odvezla se natrag kući, obećavši da će je uzeti na ljeto k sebi, a roditelji su pakirali za godišnji. Išli su zajedno sa susjedima, dvije obitelji u jednom autu, da se podijele troškovi. Bogu hvala, do mora nije daleko par sati. Ne stigneš ni odspavati! A kuća u koju su išli, doduše stara, ali čvrsta, s dvorištem i ljuljačkama, a more blizu. Divota!
Anka se veselila tom putovanju, a još više babinoj kući.
A još joj je i žao bilo Marice. Nije imala baku. Ni jednu jedinu! Kako to može biti? Tko onda potajno razmazi dijete, ispriča dugačku bajku pred spavanje, ne onu kratku o Palčici, jer ima puno suđa i pranja za sutra? Tko će joj šeširić plesti da bude baš kao šešir s vrpcom?
Anka si je mislila uhvate li pticu, imat će Marica i svoju baku. Možda čak jednu iz istog mjesta kao njezina. Onda se ni ljeti ne bi morale rastajati. Isplati se potruditi oko takve stvari!
Dan prije odlaska na more, obje su viknule majkama da idu kod drugarice i krenule iz stana. Pažljivo zatvorile vrata da ne lupne, škljocnule jedna drugoj da se ne nasmiju pred mamama, i šaleći se krenule niz stubište.
Dvorište, pa susjedovo dvorište, pa već sivi, tužni ulaz gdje živi njihova ptica.
Ali dvorište je prazno i tiho. Vruće, nema nikog. Svi po kućama ili poslovima.
Djevojčice se pogledale. Kako sad naći pticu? Nema koga pitati Marica već nadula usne, skupila nosić kako da zaplače. Ali Anka nije navikla plakati bez razloga. Treba! Mnogo je u igri: bakica za Maricu, kutija sladoleda, i nove ljetne haljinice na točkice. Jednake, da svi odmah vide da su prave prijateljice! A roditelji Svađat će se opet ako one ne pronađu pticu ovu tvrdoglavu!
Zašto tvrdoglavu? Jer da je dobra, sad bi sjedila na drvtu ispred ulaza i ne bi je trebalo tražiti! A nje nema!
Anka povukla Maricu za ruku, krenule su k zgradi. Nema smisla stajati i zuriti okolo! Može se ljudima pokucati i pitati gdje ptica sreće živi.
Koliko samo stanova u tom ulazu Tek jedan prošle! Netko ne otvara, nema nikog doma. Netko pak viče da su dosadne.
Ali Anka i Marica idu dalje, kucaju na vrata gdje nemogu do zvonca.
Gdje živi ptica sreće?
Čudni ljudi, odrasli. Tako jednostavno pitanje! Zašto ne mogu odgovoriti? Umjesto toga viču, mašu rukama, netko čak prijeti batinama. Brzo pobjegle od te zle teta i zapamtile zelena vrata s čudnom ručkom. Tamo više ne kucaju. Kod takvih loših ljudi ptica sreće sigurno ne živi.
Samo su u jednom stanu imale sreće. Vrata otvori dječak, malo stariji, i kad su ga upitale, samo ramenima slegne:
Uđite!
Ptica ni tamo nije bila. Ali unutra je bilo toliko zanimljivih stvari da su zaboravile i na vrijeme i na razlog dolaska.
Gledale su strašne maske na zidu, slušale školjku u kojoj se čuje more, gledale su veliku maketu broda, pravi jedrenjak s figuricama mornara na jarbolima.
To sam radio s tatom, Sveta Ana.
Oh! Kao i ja! Anka je odmaknula prst s jedra i nasmiješila se.
Ti se zoveš Anka? Lijepo ime. Kao moja mama.
A gdje je ona?
Mama? Na poslu. Dolazi uskoro. Zašto ste same vani? Neće vas kudit doma?
Tada su se djevojčice sjetile ptice, ručka za ručak, i onog neugodnog čekanja u kutu zbog ljutite mame.
Marice, trči!
Anka zgrabila Maricu, zaboravila kavez i potrčala prema vratima.
Čekajte! dječak ih sustigne na pragu. Ovo!
Perje je bilo tako lijepo da su ostale bez daha.
Što je to?
To su paunova pera! Mama mi ih nosi iz zoološkog. Uzmite!
Nisu ni disale, nježno su primile čudo iz ruke novog prijatelja i zaboravile se i pozdraviti, otrčale kući.
A tamo prava oluja.
Rasplakane mame trčkaraju po dvorištu, viču i traže djevojčice, očevi nervozno puše kod ulaza čekajući policajca koji je rekao da nitko ne miče dok on ne odredi što dalje.
Kad su ih ugledali, Maricina mama je pala na tlo ispred dječjeg igrališta, sva u suzama.
Našle ste se
I bilo je svega. Suza, poljubaca, i remena. Srećom, vremena za veće kazne roditelji nisu imali.
I nekoliko dana kasnije, sjedeći na ljuljačkama u dvorištu kuće gdje su ljetovali, Marica i Anka šaputale su:
Znaš, Marice, ne treba nam nikakva ptica!
Kako to?
Jer baka je rekla, sreća je kad te vole.
I?
Pa da! Da nas ne vole, ne bi toliko plakali kad smo se izgubile. I ne bi ih bilo strah da ćemo zauvijek otići. Jel da?
Da
Znači, mi smo sretne, je l tako?
Ne znam.
A ja znam!
A roditelji?
Kad su se zadnji put svađali?
Nisu
Vidiš. Znači, mogu i bez svađe. Niti jedna ptica im tu ne može pomoć. Razumiješ?
Razumijem.
To ljeto im je ostalo najljepše u zajedničkim uspomenama iz djetinjstva.
Anka Kovačević, prisjećajući se života, uvijek je bila zahvalna što ima nekoga s kime može dijeliti uspomene. I to ne samo dijeliti već pitati, kad nešto zaboravi. Jer lakše je u dvoje čuvati sjećanja.
A i Marica je bolje pamtila od Anke. Možda zato što je bila staloženija? Tko zna. Anka je bila živahna, brza, uvijek u pokretu. A Marica mirna, sjela bi, razmislila i tek onda krenula putem, prolazeći mislima redom kroz sve što zna i osjeća. Pa i pamtila je sve kao da se jučer desilo.
Anka nije odmah prepoznala svog budućeg muža kad su se upoznali. Više od mjesec dana izlazili, dok nije prvi put došla kod njega doma.
Sveta Ana
Jedrenjak je stajao na istom mjestu na polici, gdje su ga dvije djevojčice nekad gledale. I, premda su tada imale već 23 godine, a Marica je imala muža, Anka je opet bila ona mala djevojčica, bojeći se dotaknuti figuricu mornara da ga ne slomi.
Nakon udaje izvući će pero iz omiljene knjige, koje je čuvala sve te godine, i pokazati suprugu.
Sjećaš li se?
I smijat će se, gledajući ga kako pokušava prizvati nešto davno zaboravljeno.
I bit će sretni, dugih skoro trideset godina. S brigama, trčkaranjem oko djece, bolesti kad će Vlado liječiti Anku i držati je za ruku, dok budućnost bojažljivo tapka na pragu. Dok se vrijeme ne zaustavi, a Anka zaboravi disati, jer zrak i život odu s Vladom. I Marica, koja će biti uz nju, šamarat će je po obrazima i grliti kao dijete.
Drži se, Ankice! Imaš djecu
Anka će se trgnuti. Sreća još ostaje uz nju. Ne onakva kakva je bila, ali još uvijek ono što je Vlado poklonio. Djeca su odrasla, ali ne može ih sve ostaviti. Ne smije! Ne mogu bez nje. Kako je govorila baka?
Dok netko stoji između djeteta i neba dijete nije siroče! Sretno je to dijete!
Bila je u pravu! Život ide dalje. Djeci na pomoć, unucima na radost. I, iako su se svi s vremenom razišli po svom poslu, Anka zna da je voljena i potrebna. Može spakirati kofer, kupiti darove i otići u posjet. Ići i sinu i kćeri. Svuda je rado viđena. A može i čekati školskih praznika, kad će joj unuci napuniti kuću i unijeti poznatu živost i brigu. Opet će budna čekati tiho hrkanje pored sebe, a veliki bračni krevet neće biti prazan. Najstarija unuka će se migoljiti, bojeći se prići, ali onda sjesti kraj mališana i slušati bajku kao da je prvi put čuje, iako zna svaku riječ.
Tišina će ponovo napuniti srce, i vratit će se radost, tiha như perašce. Možda ne tako ljepuškasto kao ono paunovo što joj je muž dao, ali jednako željeno.
Ali, mnogi nemaju takvu sreću. Onoliko koliko želje, sreću od neba ne isprosiš. One i Marica su sretnice nisu uhvatile pticu, ali nisu propustile sreću. Shvatile su, još male, što ona znači. Kod svakog je drugačija, ali kod njih je baš takva kakvu su zajedno osmislile. Bitno je da su djeca živa i zdrava, ostalo će doći, ako se zdušno želi i trudi.
Marica je željela i trudila se. Iako su joj s mužem djeca izostala, nisu mogli imati svoju, ali su se voljeli kao rijetko tko. Uvijek zajedno, stalno uz jedno drugo. Susjede su kukale na vlastite muževe, a Marica šutjela. I ne zato što nije htjela dijeliti život, nego nije imala što loše reći o svom.
Živjeli su u slozi.
Anka je znala da ljudi često lažu o sreći, ali kad je vidjela Maricu i njenog Antu, znala je postoji takva ljubav.
Nije ni kod njih sve bilo lako. Antonova rodbina brojna: teta na obje strane sedam, a sestre dvije, obje nezgodne. Najgore su bile šogorice uvijek je Marica krivo stajala, sjela, pogledala, pozdravila.
No, svekrva Marija bila je izvanredna žena, jedina koju je Marica od početka voljela kao majku. Nije mogla odbiti nikoga, nije znala vikati, čim bi što bilo, u suze! Marica ju je žalila i zvala mama gotovo od prvog dana.
I živjele blizu kad je Marija prodala stan u Rijeci i preselila se do sina u Zagreb, kćeri su se bunile. Nije htjela biti na teret, pa je kupila stan u susjednoj zgradi, dvosoban, jer je znala koliko je važno Marici i Anti imati mir. Znala je sve planove, ali šutjela znala je kako je teško čuvati mir u obitelji, računala je kroz to iskustvo, kad je muž otišao s drugom ženom i ostavio ih troje djece. Pomagao, ali to nije bio život.
Kasnije su sjeli i razgovarali, Marica je igrala veliku ulogu. Vidjela je koliko je Mariji teško, srce ne prestaje boljeti.
Ispalo je, ni zbog čega. Neka nova ljubav. Kako Suljo iz sapunice, sve može voljeti odjednom!
Naravno, Marija nije htjela dijeliti muža s drugom, ali je bar opet postala živa žena. Zahvalila Marici i nastavila dalje.
Marija je baš ona uspjela pronaći sina za Maricu i Antu. Otišla iz bolnice i zaposlila se kao medicinska sestra u rodilištu. Tamo je pratila bebu.
Marica i Ante sve su promislili i napravili pametno. Marica drukčije nije ni znala, ali bez svekrve ne bi uspjeli. Morali su skoro godinu dana otići iz grada znali su da rodbina nikad neće prihvatiti tuđe dijete kao svoje. Vratili su se s djetetom, ne govoreći nikome ništa. Anka je znala, ali bila je to jedina situacija kad je Marica oštro prekinula svako pitanje o svom životu. Šogorice su šutjele, Marija je vukla konce. Tu je bila prava lavica! Sirče i ljubavi za usvojeno dijete je valjalo pružiti još više. Sve svoje srce utkala je u unuka, pazila, pomagala Marici. I spasila sreću sina.
Tako su živjeli. Marica s mužem i sinom, Anka sa svojom obitelji.
Družile su se dalje, skupa ljetovale, djeca zajedno, vrata širom otvorena kao prije, ali pazeći da se priča o ptici više ne ponovi.
A onda, nakon Vlade, otišao je i Ante. Nikad se nije žalio na zdravlje, a onda tromb, ne zna se otkud. Unatoč tome što je bio liječnik. Nisu ni primijetili
Marica je tad posve palo. I bila je Ankina red doći, stisnuti je, ne dati da propadne.
Imaš sina, Marice! Roditelje! Mariju! Tko će ih držati osim tebe? Razmisli: što bi Ante rekao kad bi te sad vidio skroz shrvanom? Znaš koliko te je volio! Zar bi dao da te to slomi? Ne bi! Živi, budi mu ljubav, ne dopusti da ode s vjetrom!
Jel ove riječi pomogle, ili samo osjećaj koliko ljudi ovisi o njoj, ali Marica je ustala. Naučila živjeti ponovno.
Sin je završio školu, postao časnik. Putuje garnizonima, ali majku ne zaboravlja. Unuke dovodi dva puta godišnje. Ako ne može, njegova žena, Silvija, rado dođe. Marici je kao rođena kćer. Dobra škola bila! Mudra svekrva, mudro voli.
A za unuke, prvi je Silvijino starije dijete iz prvog braka. Muž ju je napustio kad je bila trudna. Ali, tata je poslije ispravno postupio, dao pristanak da ga sin usvoji.
A Marica? Maknula sina, uzela dvogodišnjaka u naručje:
Bok! Ja sam tvoja baka Marica! Hoćeš keksić? Ne? A da vidimo što je ispod bora? Djed Mraz ti ostavio darove.
Koliko treba majci da joj srce omekša? Malo! Prihvati njeno dijete kao svoje, dobit ćeš cijelo njeno srce.
Zato je Silvija danas kao kći, a unuke Marica broji od najstarijeg.
Marice, kad ćemo na vikendicu? Vrijeme je! Pogledaj kako je zatoplilo! Anka zabacila glavu promatrajući cvat trešnje.
Za vikend. Operem prozore pa idemo.
Ajde! I zaboravila sam da je Uskrs rano. Vrijeme je i kuću urediti, jelda?
Je! I još moram s kuhanjem.
Dolaze tvoji?
Na dva dana. Usput. Najstariji ide na prijemni u Zagreb. Samo navrate, a na povratku će ostati duže. Mlađe možda ostave na tjedan-dva. Nismo još odlučili. Tvoji?
Moji tek ljeti. Nema više vrtića, sad je škola, pa nastava traje. Treba čekati.
Samo mjesec i pol!
Znam, ali meni je to dugo
Uvijek je dugo kad iščekuješ nešto lijepo. Čini se da prolazi sporo, a kad dođe, proleti u trenu, kao jedna topla nježna sekunda, pa ga opet nema. Ali znaš što, Ankice?
Što?
Za tu sekundu dala bih sve na svijetu. Koliko god bila mala, živimo od nje, nanizujemo radosti kao perle na ogrlici. Sreća nije nikad mnogo, malo je samo kad ne vidiš koliko ti je dano.
Istina! Sjećaš se kad smo tražile pticu sreće?
Kako ne! Marica se smije, ruke preklopila na velikoj njedrima. Poslije sam tjedan dana sjedila na jastuku. Mama se preplašila pa me tata malo opomenuo. A ti si mi se smijala skupa!
Tako je bilo! Ali znaš što, Marice?
Što?
Mislim da smo tad stvarno uhvatile tu pticu za rep. Nismo ni znale, ali jesmo. I letila je sve uz nas. Inače, kako objasniti da imamo sve ono što žene sanjaju, a nikad ne dobiju? I obitelj, i muževe takve, i divnu djecu. O unucima neću ni govoriti! Zar nismo sretne?
Jesmo! I našoj ptičici treba zahvaliti. Nek još zamahne krilima i zavrne repićem. Da budu sretni oni koje volimoNa stablima se zaljuljao povjetarac, raznosi miris trešnjinog cvijeta, a iz krošnje se začuje tihi pjev. Anka i Marica podignu glavemeđu svjetlucavim laticama jedna ptičica raširi krila, zatreperi i sleti im na klupicu, baš između njih. Oči im se susretnu, osmijeh im zamiriše u zraku. Ne izgovaraju ništaviše ne trebaju riječi.
Zna se, ima sreća svoje načine da ti šapne: nisam samo san za djetinjstvo, tvoj sam suputnik. U oku prijateljice, u zagrljaju unuka, na prozoru kad uraniš, i kad ti srce zatreperi ni zbog čega osim obične radosti što je još jedan dan tu.
Ptičica ostane na tren, nagnuta glavice, kao da im namiguje, a onda brzim zamahom nestane, ostavivši iza sebe jednog bijelog perašca na klupi. Anka ga nježno podigne, stavi Marici u dlan i šapne:
Za uspomenu, da se nikad ne zaboravi. I da uvijek ima što za poželjeti.
Marica ga primi, a suza joj zablista od sreće, ne tuge.
Pogledaju se još jednom, dok im srce treperi istim starim žarom.
Proljeće, sunce, i lagani smijeh među dvjema prijateljicama. Jedna djetinja sreća ostala je s njimamala, ali njihova zauvijek. I klupica pod trešnjom nikad neće biti prazna, sve dok se netko sjeti slavne potrage za pticom koja je živjela, sve cijelo vrijeme, upravo tu.
