Dnevnik, 8. ožujka
Luka, razumijem te, ali nisam se prijavila za kuharicu tvojoj mami! šapnula je Dora ljutito dok je u kolica ubacila konzervu graška. Najradije bih sve ostavila, sjela u auto i otišla doma. Obećao si mi mirnu večer u troje, a evo nas, kuhamo za cijeli bataljon rodbine dok tvoja mama sjedi! Je li to normalno, molim te?
Luka je povukao glavu i uperio pogled prema deklaraciji na jadranskim štapićima, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Izgledao kao pas koji zna da je kriv, ali ne zna kako se izvući.
Dore, smiri se malo, ljudi gledaju, neugodno je… promrmljao je pokušavajući je uhvatiti za lakat, ali ona je naglo trgnula ruku. Ma, mama nije dobro procijenila svoje mogućnosti, kome se ne dogodi. Hajde, kupimo sve što treba, vratimo se i završimo te salate. Izdrži, molim te, zbog mene i blagdana.
Nije dobro procijenila. Divna riječ, pomislio sam.
Dora je stisnula zube od bijesa. Znao sam da dobro procjenjuje: njegova majka je uvijek imala plan.
Počelo je sve prije tjedan dana, kad je Anica, Lukina mama, okrenula broj i pozvala nas za Božić.
Moji dragi, govorila je toliko slatko da sam mislio da će Dora na licu mjesta dobiti šećer, Dođite kod mene, Božić je, baš sam se zaželjela! Bit ćemo samo nas troje, malo ćemo porazgovarati, vratiti uspomene… Jako mi fali društvo.
Dora je već tada osjetila nelagodu, instinkt joj je govorio da nešto nije u redu. Kod Anice mirne obiteljske večeri redovito su završavale s neugodnim propitivanjem o unucima.
Prvi put kad je Anica otvorila tu temu, još nismo bili ni vjenčani.
Dorice, jesi li razmišljala o djeci? upitala je čim su ostali sami.
Dora je bila zatečena.
Pa… počela je nesigurno. Želim djecu, ali možda ne odmah. Tek smo Luka i ja počeli…
Ma šta papir uopće znači, nije bitno, Anica je odmahnu rukom. Godine idu, nije baš da si mlada. Ja isto… Možda ni ne dočekam unučad.
U početku se Dora izmotavala, kasnije je postala oštrija. Na kraju je izbjegavala susrete, radi svog duševnog mira.
Tako je ispalo da se s Anicom zapravo nisu upoznali. Ja sam bio previše mekan da odbijem majku.
Dorice, hajde, jednom samo, pogledao sam je molećivo. Stara je, stvarno je sama. Molim te, samo zbog mene. Nemoj se ljutiti.
Luka, nisi vezan, idi sam, znaš da ja ne slavim Božić.
Gledaj, ne slaviš, ali je to obiteljska večera, mama želi popraviti odnos… Mi smo obitelj…
Dora je dugo odbijala, ali jednog dana je ipak pristala. Nadala se da će proći samo s osmijehom i tortom. O, kako je pogriješila…
Sve je krenulo krivo još dan prije. Anica je tražila da dođemo rano, da možemo duže biti zajedno. Dora je jedva izmolila da ipak dođemo u deset sati.
Ulazimo pospani i ni mirisa mesa, ni prženja. Anica nas je dočekala u kućnom ogrtaču i viklerima.
Konačno! Stigli ste i to kasno, pola jedanaest je! Gosti dolaze svakog trena, ništa nije spremno. Trebali ste ranije doći. Hajd’ na kuhinju, odmah!
Dora je zastala s jaknom u ruci.
Kakvi gosti? upitala je.
Ma, pa Mate i Ivanka dolaze iz Rijeke, Ljubica sa susjednog kata, rodica obećala navratiti… Neću valjda sve odbiti?! Što stojite, u kuhinju! Vrijeme curi!
Tad je Dora shvatila cijelu katastrofu. Pozvali su nas da radimo, ne da budemo gosti.
Blagdan je bio pakao. Anica je iz gospodina domaćice postala general, s krpom podijeljivala naredbe. Ni prst nije mrdnula oko kuhinje. Na kraju, ni namirnice nije kupila sve, pa nas je poslala sa listom u Konzum.
Dora je stvarno razmišljala o bijegu, ali izdržala je zbog mene.
Nakon povratka, svaki od nas je zauzeo svoje radno mjesto. Dora na dasci za rezanje, ja kod kante s krumpirom. Umjesto slavlje, list zadataka. Pet sati pekli smo se na nogama.
Oko četiri popodne gosti su počeli pristizati, blistavi i nasmijani. Dora i ja smo bili iscrpljeni, izgužvani, s flekama na majicama, umorni. Za stol smo jedva došli, iscrpljeni.
Anica je stigla i preobukla se, našminkala, sjela za čelo stola, primala pohvale.
O, Anice, prava si domaćica, svaka ti čast! govorila je meni nepoznata žena dok je stavljala salatu koju je Dora izrezala.
Trudim se, sve zbog vas, skromno odgovori Anica.
Naravno, u nekom trenutku Anica opet čašicom digne temu unuka: i održi cijeli monolog o biološkom satu. Da nije bilo mog koljena na Dorinoj nozi, sve bi završilo vinjetom na stolu.
Ovo je zadnji put, šapnula je Dora dok smo kasno navečer išli doma. Nikada više neću nogom ući u kuću tvoje mame. Idi, pomaži joj, radi do iznemoglosti, ali sam. Ja sam gotova.
Nije bilo žučno, nisam se usudio proturječiti.
… Tri mjeseca su prošla. Dorina leđa su odavno prestala boljeti, ali gorčina je ostala. Pa kad je početkom ožujka najavio da nas mama zove, osjetio sam napetost.
Poziva nas za Dan žena. Obećava, ovaj put stvarno samo nas troje. Možda teta Ljuba na kratko, ali samo čestitka, rekao sam, ali vidjevši Dorin pogled, brzo dodao: Neću te tjerati, samo kažem.
Očekivao sam galamu, psovanje, novi skandal. Dora je samo pogledala kroz prozor i…
U redu. Reci mami da ćemo doći.
Dorice… Stvarno? A rekla si…
Sjećam se što sam rekla. Ako odbijem, opet će nas tjednima maltretirati i zvati svaki dan. Hoću to prekinuti. Slušaj… Vjeruj mi, ako ne želiš opet raditi u kuhinji.
Nisam pitao dalje, zauzeo sam neutralan stav
8. ožujka, suprotno očekivanju Anice, nije počeo trkom i panikom. Dora i ja ležali smo u krevetu, gledali neki glupi američki sitcom i jeli sladoled iz posude. Nema uređivanja, traženja košulja.
Oko podne mama se zabrinula, počela zvati.
Halo, Anica? Nećete vjerovati… Tek smo se probudili, Dora je lažno pokajnički rekla. Sinoć nas prijatelji zadržali, prespavali smo alarm.
Pa kako možete, Dorice?! Već vas čekam, odgovorila je mama, pomalo nervozno. Guskica se hladi.
Već se spremamo! Za sat, sat i pol bit ćemo kod vas! obećala je Dora i spustila slušalicu, nastavila s televizijom.
Luka me pogledao nervozno, ali šutio. Bolje ležati, nego opet ribati kuhinju.
Za sat vremena opet zvoni, Dora daje novu izliku:
Skoro izlazimo, Anice! Sad ćemo naručiti taxi pa dolazimo, veselo je otrcala bez da se diže.
Još sat kasnije izgovor je drugačiji:
Udes na cesti, auto je udario autobus, sve blokirano, javlja Dora dok stišava seriju. Strašna gužva. Mislim da će se svakog časa odblokirati.
Oko pola četiri Anica pukne i zove:
Gdje ste?! vikne već bez dotad slatkog tona. Dugo možete putovati?! Vi bi pješke već stigli!
Na drugoj strani čujem razgovor i smijeh. Dora je podigla obrve.
Anice, vi niste sami? pitala je otvoreno.
Ma, kakva razlika. Rodbina došla čestitati. Neću ih ostaviti pred vratima. Dolazite ili ne? Sama jedva stojim, teško mi je!
Jasno. Mama je opet očekivala besplatne radnike, ali danas je sve morala sama. Svojom zamkom se zapela.
Znate… Nećemo doći, mirno kaže Dora.
Što?!
Odjednom mi je loše. Vrtoglavica, okrećemo se i idemo doma.
Na drugoj strani tišina, pa izljeva:
Kako se usuđujete?! Nezahvalna si! Stojim cijelo jutro za koga sam to sve radila?! Kakvu zbrku radiš?! Da me srce sad zadesi?! Luka! Daj Luka da čujem…!
Nisam se pomaknuo, gledao sam u pod. Dora je spremno pritisnula crvenu tipku i ugasila telefon.
Točno što sam mislila, rekla je. Opet je puni stol gostiju a mi bismo bili serviseri. Sada neka mama sama riješi, kad je pozvala pola kvarta.
… Navečer smo otišli kod Dorinih roditelja.
Razlika se vidjela odmah. I tu je bilo živo, ali svedeno prijateljski. Nitko nije sjedao mrko i čekao da im netko služi. Dorina mama stavljala je na stol ogroman pladanj salate. Čak je i otac rezao kanapee.
O, stigle nam mladosti! veselio se otac. Luka, donesi stolce iz sobe, nema gdje sjesti.
Luka je otišao ponijeti stolce. Dora je pomogla mami oko tanjura.
Pomagali smo, ali iz vlastite dobre volje. Nije se osjećalo kao robija ili iskorištavanje, nego osvježavajuće i prirodno. Svatko je dodao nešto, da svima bude dobro.
Za stolom, Dora je gledala majku kako se smije, Lukin razgovor s tastom, i osjećala kako joj napetost nestaje. Pravda je napokon pobijedila. Možda grubo, možda kroz svađu, ali Anica vjerojatno više neće ponoviti staru taktiku. Mostovi su spaljeni, i to je bolje od služenja tuđoj sreći.
Naučio sam ponekad treba jasno reći ne, ako želiš sačuvati svoje dostojanstvo.
