Vjerujem li u sudbinu? Često razmišljam o tome. Nekad sasvim nevažan predmet može srušiti cijeli zid laži, i dovesti do nečega što potpuno promijeni život. Onaj dan u riječkom parku nikad neću zaboraviti.
**
Petak, 24. svibnja
Dan je bio sunčan, ali miran, s onom posebnim proljetnom tišinom na livadama u Parku mladeži. Na klupi sam promatrala sina, Mišu, koji se igrao blizu mene. Pratila sam ga krajičkom oka, a on je u jednom trenutku podigao nešto iz visoke trave. Kad sam ga pozvala, prišao je sav važan, držeći stari, istrošeni kožni novčanik. Bio mu je zanimljiv, otvarao ga je polako, zanimljivo mu je bilo što ima u malim pretincima.
U jednom od prozirnih odjeljaka, našao je fotografiju. Žena. Smiješi se na slici, a u očima joj neka nježnost, poznata toplina. Kad sam ga pitala što gleda, pokazao mi je sliku, ali još nisam stigla ništa reći, jer se u tom trenutku prema nama žurno približio gospodin u skupom odjelu.
Bio je zadihan, kao da je trčao od zgrade do zgrade, i u licu mu se vidjelo olakšanje kad nas je ugledao.
Hvala ti što si pronašao novčanik, zaista mi je važan, rekao je, pružajući ruku prema Miši.
Ali Mišo ga nije odmah želio vratiti. Zadržao ga je i pogledao muškarca ravno u oči, onim djetinjim, iskrenim pogledom. Pomalo drhtavim glasom pitao je:
Zašto imate sliku moje mame u novčaniku?
Muškarčevo je lice u sekundi izgubilo boju. Kleknuo je, kao da su mu noge odjednom presjekla slabost. Pogledao je fotografiju, pa Mišu, pa mene. Šapnuo je jedva čujno:
To to je nemoguće. To je moja supruga. Nestala je prije sedam godina…
Mišo je tada iskopao iz svog džepa nešto odavno zgužvano identičnu fotografiju, samo s načetim rubovima. Bez oklijevanja je pokazao u smjeru igrališta:
Ona me čeka tamo, na ljuljački.
Muškarčeve su se oči još više raširile. Slijedili smo Mišu do dječjeg igrališta. Na klupi pokraj pješčanika sjedila je žena u svijetlom baloneru, uronjena u knjigu. Kad smo došli bliže, diže pogled. S usana muškarca samo ispadne jedno ime, slomljeno, zadrhtalo:
Ivana…?
Ona nije pobjegla. Samo je prekrila lice rukama i počela plakati, dok joj je knjiga ispala u pijesak.
Kasnije smo saznali što se zapravo dogodilo. Ivana, moja mama, doživjela je tešku prometnu nesreću u Splitu prije sedam godina. U bolnici se probudila bez sjećanja na prijašnji život. Tada još nije znala da je trudna. Čitavu novu sudbinu, sve ono što je vjerovala da je početak, proživjela je kao nova osoba, odgajajući sina sama, vjerujući da je uvijek bila sama.
A stari novčanik, koji je Ivanin suprug Petar danas slučajno izgubio, bio je jedino što je ostalo iz prošlog života sitnica koju nije pustio, kao komadić nade. Sudbina nas je na neki čudan način, u isto vrijeme i na isto mjesto, vratila jedno drugom da novčanik vrati djetetu oca i Petru Ivanu, njegovu zauvijek voljenu ženu.
