Dvaput u istu rijeku
Dnevnik, veljača
Ledeno večerje spustilo se na Zagreb dok sam konačno stigao pred zgradu. Prsti su mi bili ukočeni od zime, jedva sam držao teške vrećice iz Plodina. Dizalo, naravno, ne radi već treći tjedan, pa sam vukao ne samo vrećice, već i petogodišnju kćerku Vesnu, koja je cendrala i molila me da je nosim.
Tata, smrzla sam se cvilila je, uvlačeći se dublje u šal. I gladna sam. Zašto nas nema doma?
Još malo, srce jedva sam izustio, hvatajući dah. Nekako sam ugurao ključ u bravu ruke mi nisu slušale. Sad ćemo ući, ugrijati se i navečerat ćemo. Evo, vidiš, vrata se već otvaraju.
Propustio sam Vesnu prva, pa sam zadnjim snagama uvukao vrećice i zakoračio u hodnik. Stan nas je dočekao ugodnom toplinom, ali meni je unutra bilo ledeno. Skinuo sam jaknu i, više iz navike nego volje, pokleknuo ispred djevojčice.
Vesna, idi u svoju sobu, zaigraj se nečim dok ja spremim večeru, može?
Kimnula je i, otresavši čizme, nestala u svojoj sobi. Ispravio sam se, iz dubine stana viknuo:
Martina, došli smo! Pomozi mi, ruke mi otpadaju, donio sam pola dućana.
Tišina. Samo iz spavaće sobe slušao sam prigušene urlike supruga je bila na online sastanku:
Pa gdje si pošla, Ana? Za mnom, za mnom! A vidi ovog lika, ajme! Totalni n00b.
Skinuo sam cipele, prošao kroz boravak i provirio u sobu. Martina je sjedila za računalom s velikim slušalicama i zurila u monitor kao da na tome visi sudbina svijeta. Prsti su joj lepršali po tipkovnici, oči su joj bile crvene od buljenja u ekran.
Martina pozvao sam je tiho. Pričam ti nešto.
Bez odgovora. Prišao sam bliže i dotaknuo joj rame. Trznula se, skinula slušalice i namrštila.
Kaj radiš, pobogu? Upravo sam došla do bossa, a ti me prekinuo! siknula je.
Stigli smo mirno sam rekao, skrivajući što me pogodilo. S posla. Vesna je promrzla, gladna. Namirnice su mi ruke na pola polomile. Hoćeš pomoći?
Ma pusti, završit ću, ne smetaj sada. Mrmljala je dok je opet navlačila slušalice.
Stajao sam tako par sekundi, nadao se da će prepoznati situaciju. Ništa. Sama kuhinja, naravno, ni traga redu. Sudoper pun šalice sa zgrušanim tragovima kave, tanjuri s ostacima ručka, lonac u kojem se očito kuhala tjestenina prije tri dana. Na štednjaku tavica s izgaranjem maslaca, stol prepun mrvica, na platnenom stolnjaku masna mrlja od jučer. Na podu, još jedno fleka od prolivenog čaja.
Mahinalno sam zatvorio oči, da me suze ne preplave. Ne, neću plakati. No suze su krenule svejedno. Obrisao sam ih rukavom i krenuo prati suđe, treba zauzeti ruke da umirim nered u glavi.
Za pola sata, nekako, kuhinja je ličila na kuhinju, ravioli su krčkali, stol je bio postavljen. Pozvao sam Vesnu:
Vesna, dođi jesti, zlato.
Sjela je za stol, gledala tanjur, ali nije jela.
A hoće mama s nama? upitala je ozbiljno. Obećala mi je nacrtati princezu i igrati Čovječe, ne ljuti se.
Mama je zauzeta pokušao sam držati glas ravnim. Ti jedi, onda idi u sobu, moram porazgovarati s mamom.
O čemu? gurnula je raviol žlicom.
O odraslima izbjegao sam odgovor. Jelo.
Kad sam je ostavio da jede, otišao sam k Martini. Sad nisam oklijevao prišao sam računalu i pritisnuo gumb za gašenje.
Jesi li ti normalan? viknula je i skočila. Prošla sam pola raida i sve je otišlo k vragu! Znaš li što si napravio?
Znam dobro što sam napravio tiho, ali odlučno sam odgovorio. Spasio sam naše braka. Ono što je ostalo. Dođi večerati, moramo pričati.
Sad mi nije do tebe , odmahnula je, pokušala uključiti računalo.
Martina stao sam ispred monitora. Rekao sam: idemo jesti. Onda pričamo.
Pogledala je prvi put drukčije mirno, ali odlučno, što ju je na sekundu zbunilo. Gunđala je, ali ipak izašla za stol.
Kada sam Vesnu odveo u sobu, pročitao joj priču i poželio laku noć, sjeo sam preko puta Martine. Gledala je tanjur raviola kao da su neprijatelji.
Stvarno imam jedan iskren pitanje za tebe rekao sam.
Ajde, da čujem.
Kad si ti zadnji put oprala za sobom suđe? Ili napravila večeru? Ili barem vrijeme provela s Vesnom?
Podigla je pogled; u očima bljesak.
Ti opet zamjeraš? Nije ti dosta? Tražim posao, znaš. Na razgovore idem. A ti piljiš kao da sam namjerno nezaposlena.
Bila si na razgovorima? Kad? Jučer sam došao, bila si za računalom. Prekjučer isto. I danas. Kad si bila, Martina?
Bila sam povisila je ton. Prošli tjedan dvaput! Samo svugdje nude siću. Zar bih za kune radila? Imam fakultet! Za koga me imaš?
Imam te za ženu tiho kažem. Za majku naše djevojčice. Ali već godinu dana ne radiš. Godinu. Nisam vidio da si jednom oprala pod ili išla u dućan. Radim dva posla, dolazim doma nered, ti igraš, Vesna bulji u tablet. S njom jedva progovoriš.
Pričam ja s njom! uvrijeđeno je frknula.
Pričaš, jer ti je dosađivanje, a ne zato što želiš. Obećala si nacrtati princezu. Kad si zadnji put nešto nacrtala?
Znači, loša sam majka? skočila je. To hoćeš reći? Vidim, nit novaca ima, a radiš Možda da treći posao nađeš?
Martina glas mi je zadrhtao, jedva sam se suzdržao. Ne prepoznajem te. Druga si osoba. Sjećaš se kakva si bila? Pažljiva, brižna. Cvijeće si mi nosila, večere kuhala. Skupa smo šetali, išli u kino. Sad živiš u računalu. Sve ti je ravno.
To je zbog otkaza. okrenula se. Ne znaš kakav je osjećaj biti bez posla kao žena. Osjećam se bezvrijedno. A ti još stalno prigovaraš.
Nisu te otpustili, dala si sama otkaz jer nisi dobila unapređenje.
Unaprijedili su nećakinju direktora! Najbolje sam radila, ali nisu cijenili! Zamjerilo mi se. Očekivala sam da će me moliti, da se vratim. Nisu.
I umjesto da tražiš novi posao, zapela si za igrice. Prvo jedan sat, pa dva, pa deset. Sad ne izlaziš iz virtuale.
Glupost odmahnula je opuštam se. Nađem posao, prestat ću.
Kad? Ne tražiš posao. U servisu su nudili dobar posao, više nego što ja zaradim na dva posla.
Nisam se školovala za neku garažu među uljem viknula je. Imam diplomu! Zaslužujem bolje! Previše kritiziraš.
Umorna sam od podržavanja izdahnuo sam. Umorila si me. Više ne mogu.
Ustao sam i izašao u dnevni, sjeo na kauč, sakrio lice u dlanove. Plakao sam tiho.
Te noći dugo nisam mogao zaspati. Slušao sam tipkanje tipkovnice kroz zid, Martinino dovikivanje kroz mikrofon. Gledao sam strop, razmišljajući gdje sam to dogurao.
Prije godinu dana sve je bilo drugačije. Veseli, zaposleni, šetnje s Vesnom. Sve se raspalo.
Ujutro sam ustao rano, odveo Vesnu u vrtić i otišao na posao. Kolege su primijetile moju odsutnost, ali nisu ništa pitali.
Na pauzi, došao je frend i kolega Hrvoje.
Dario, nešto te muči? pitao je, dok je ulijevao Franck čaj.
Opet sam se posvadio s Martinom, priznao sam. Cijeli dan računalo, beba gladna, nered, ništa ne pomogne. Umorio sam se, Hrvoje. Stvarno.
Zašto je ne ostaviš? pitao je. Zar je mala problem? Ponekad je bolje biti sam s curicom nego s nekim koga ni ne zanima obitelj.
Ne mogu ostaviti odmahnem. Volim je, nekad sam ju volio. Možda još uvijek. Možda volim onu staru Martinu. Nadam se da će se promijeniti.
Nema šanse uzdahne Hrvoje. Poznajem takve. Dok ti vučeš, ona uživa. Nema motivacije za promjenu.
Možda si u pravu kimnem. Ali još se nadam.
Popili smo čaj i vratili se poslu.
—
Nakon nekoliko dana vozio sam se prema stanu, odlučio prošetati do Jaruna da razbistrim glavu. Za Vesnu je bilo rano, nije mi se žurilo. Misli su se rojile.
Došao sam do pješačkog prijelaza, prilaz bio sklizak sunce otopilo led pa navečer sve zamrznulo. Pogledao sam lijevo, desno. Ni auta. Koračim, ali odjednom, iz mraka, juri Audi A4.
Pokušam stati, noge skliznu, tresnem po cesti. Auto zakoči, zadah po gumi, farovi me zaslijepe, hauba samo centimetar od mene.
Vrata se otvore, izlazi stariji gospodin u kaputu, dotjeran.
Gospodine, jeste dobro? Valjda vas nisam udario? Imam kameru sve se snima! Sami ste pali, ja sam zakočio, nisam kriv!
Podizao sam se, uz njegovu ruku, ruka me boli. Otresem snijeg i blato.
U redu je… ja sam pao. Sami ste zakočili, hvala što ste stali.
Kako vam je? pita zabrinuto. Jeste li udarili glavu? Je li vam slabo?
Samo lakat, mislim, ništa strašno.
A onda kroz bol, ruka mi zarošta, zacvilim. Samo lakat valjda kontuzija. Ići ću doma.
Ni govora kaže odrješito. Idemo u traumatologiju na Šalati. Ako je prijelom? Nemojte raspravljati, nemam mira pustiti vas tako.
Pomože mi u auto, sjednem u meko, toplo sjedalo. Kažem adresu bolnice. Cijelim putem ispituje me, odgovaram jedva.
U čekaonici mi pomogne skinuti jaknu, prijavi me kod doktora. Pregleda me mlada doktorica; snimaju rtg, nema prijeloma, ali jaki udarac. Veže mi ruku, led, povremeno mirovanje.
Izlazim, on odmah skače.
Što kažu?
Sve ok, udarac samo. Hvala, i puno hvala na dobroti.
Ja sam Ljubo Perković, a vi?
Dario rukujemo se. Drago mi je.
Dario, pustite da vas prevezem doma. Ledeno je, mrak. Koja adresa?
Ma ne treba, dovoljno ste pomogli, mogu tramvajem…
Ni govora presiječe Ljubo. Kazao sam, vozim vas. Ajmo.
Sjeli smo, krenuli. Počnem se ispričavati:
Ne znam kako bih vam zahvalio. Dugujem vam barem piće.
Znate što? Ljubo se nasmiješi. Ručajte sa mnom! Znam odličan restoran; proslavit ćemo vaše spašavanje!
Hvala, ne mogu branim se. Dijete mi je u vrtiću, moram po nju.
Stignut ćemo, nema frke. Pričaj mi o sebi, vidim da te nešto muči…
Nešto u Ljubinom tonu, pouzdanje i toplina, natjera me da ipak pristanem. Naznačio sam adresu, ali on samo: Prvo restoran, ja častim.
Stigli smo pred poznati restoran na Britancu. Osjećam se neugodno u radnoj jakni i s povijenom rukom.
Ljubo, ne mogu tako obučen.
Izgledate savršeno. Idemo.
Unutra nas sjede za stol uz prozor, tiha glazba, diskretna svjetla. Otvorim meni, vrtim, ni jelo ni cijenu ne znam. Ljubo vidi moju zbunjenost.
Dario, prepustite meni izbor.
Kimnem i zahvalim. Donesu predjelo, Ljubo sipa malvaziju.
Ajmo nazdraviti novim prijateljstvima i tvojem spašavanju. Kad sam vidio kako ležiš ispred auta, razmišljao sam koji mi je najbolji odvjetnik. Proklinjao sam te vjerojatno si štucao?
Pogledom ga upitam.
Kaže se kad te netko ogovara da štucaš.
Nasmišem se prvi put nakon dugo vremena. Njegov vedri duh i šarm učinio je da zaboravim brige.
Jeli smo i razgovarali. Ljubo je pričao o putovanjima, anegdotama, smijali smo se. Vrijeme je proletjelo.
Oženjen? pitao je izravno, pogleda iskrena.
Osmijeh mi nestaje.
Jesam… Ali to je više formalnost.
Što se dogodilo? Ako želiš.
Zapravo dobro dođe pričati. Žena već više od godine dana ni ne traži posao. I kad je imala priliku, nije htjela. Non-stop u igricama, Vesna gladna, stan u neredu. Radim dva posla, dođem doma broji se kava, nered, a ona u headsetu viče na nekog klinca u igrici.
Vesna je vaša kćer?
Da, pet joj je godina. Gotovo se i ne sjeća kakva joj je mama bila. Nekad brižna, igrala se s njom, sretna. Sada je samo računalo.
Volite li ju?
Možda? Volio sam nekad. Možda sam se naviknuo ili se bojim biti sam.
Zašto se ne rastanete?
Zastanem.
Ne znam. Možda se nadam da će biti kao prije. Glupo?
Nije glupo odmahne Ljubo. Ali kažem ti, čovjek se mijenja jedino kad sam želi. Ništa ga natjerati ne može. Ako joj je ovako dobro, nema motivacije da išta promijeni.
Znam, prošapćem. Ali kud ću? Kod mame nema prostora. Nemam svoj stan.
Da imaš posao i stan, otišao bi?
Vjerojatno da, radi Vesne. Ona ne smije odrastati uz ovakvo nešto.
Ljubo malo razmisli, vadi vizitku.
Imam vlasnika slastičarne prijatelja, traži računovođu i nudi smještaj. Mogu ti srediti. Ako želiš, nazovi.
Pogledam vizitku, ruka mi podrhtava.
Razmislit ću. Hvala.
Vozi me po Vesnu, mala ga radoznalo gleda, vozimo se doma. Pozdravlja nas i vozi.
Penjem se stepenicama, otvaram vrata. Tipkanje po tastaturi, Martinino dobacivanje:
Di si ti? Umirem od gladi. Šta si donio?
Presvučem Vesnu, šaljem u sobu. U kuhinji već kipim vodu lijeva ruka još boli, ali kuham. Martina izlazi, tek tada skuži povoj.
Što je to?
Pao sam, udario.
Ma brzo će to proći odmahne i sjedne. Ajd sprži nešto, kasnim s raidom.
Skuham ravioli, nahranim Vesnu, Martina se vrati na kompjuter. Perem suđe, osjećam se prazno.
Stigne poruka. Ljubo piše: Nadam se da ste donijeli pravu odluku. Vidimo se sutra u 10 na adresi s vizitke.
Sjedim dugo u tišini, brišem suze, krećem pakirati stvari.
—
Sljedeći dan uzimam dopust, vodim Vesnu u vrtić, odlazim Ljubi. U njegovom uredu svijetlo, moderno, osjećam se strano.
Drago mi je da si došao, Dario, dočeka me Ljubo. Prijatelj Damir ima slastičarnu na Trešnjevci, treba hitno računovođu, nudi smještaj u blizini. Dobar kolektiv, korektna plaća. Jesi zainteresiran?
Planu mi oči.
Jesam. Zahvalan sam na prilici.
Samo budi sretan, to je sve što očekujem.
Predam ruku, preuzmem papire i idem na razgovor.
Fabrika slastica mala, uredna. Dočekuje me Ivana, kadrovska.
Vi ste po preporuci Ljube? pita.
Računovođa tražimo, ranija je cura trudna. S vašim iskustvom idealno! Ako odgovara plaća…
Spomene iznos, više nego što dobijem na oba posla zajedno.
Pristajem.
Damir, šef, voli upoznati nove. Ured kraj hodnika.
Pokucam, Uđite! U uredu, leđima prema meni, muškarac premješta fascikle.
Pozdrav, stigao sam po preporuci…
Stanem. Srce preskoči. S druge strane poznato lice, toliko dobro poznato da gubim dah.
Dario? Zbilja ti? začuđeno.
Damir? promrmljam.
On je prva ljubav, žena mi zamalo razbila srce, zbog njega sam požurio s brakom, bojeći se biti sam.
Prošlo je mnogo godina, kaže tiho. Promijenili smo se. Sjedi malo, imaš vremena?
Ne bih, žurim ustajem. Greška, pogriješio sam urede.
Dario, čekaj! dođe do vrata. Neću ti ništa, pričajmo kao ljudi. Ništa ne gubiš.
Zadignem obrve. Sve me vuče otići, ali stojim.
Može pet minuta.
Sjednem, spreman ustati svake sekunde.
Jesi li još oženjen?
Razvodim se.
Čuo sam od Ljube. Žao mi je.
Nemoj sažalijevati hladno.
Znam da se ljutiš na mene. Imao si pravo. Ali tada sam pogriješio. Žena koju si tad sreo kod mene bila je udovica pokojnog brata. Došla je tražiti pomoć, ostavila sam je, a ti si mislio da sam oženjen. Ni jednom ti nisam htio lagati, ali nisam ni znao što reći.
Zašto sad to pričaš?
Ne želim da misliš da sam te prevario. Volio sam te, i još volim. Nadam se da nas veze nisu sasvim presjekle.
Prošlo je naše vrijeme.
Ne, tek počinje.
Ustanem, dohvatim kvaku.
Pristajem na posao. Ali želim distancu. Svoju komunikaciju vodi preko tajnice.
I iziđem prije nego što može odgovoriti.
—
Prošlo je pola godine. Radim u slastičarnici, imam sobu u blizini, službeno rastavljen s Martinom. Nije se protivila kad je shvatila da se ne vraćam, doselila je mamu, koja sad kuha, pere i trpi igrice. Razvod je prošao mirno, Vesna ostaje sa mnom.
Polako dolazim sebi. Opet se smijem, bolje spavam. Kolektiv je sjajan, posao zanimljiv. Damir drži riječ izbjegavamo se. Ipak, ponekad zateknem njegov upaljeni ured navečer, promatra me diskretno dok ne odem.
Jednog dana na povratku sretnem Hrvoja.
Kako je sada? pita. Novi početak?
Zbilja dobro. Nisam znao da može biti ovako lako disati.
A privatno? pažljivo.
Mirno. Ništa novo.
Čini mi se da se Damir zanima za tebe? Istina?
Nemam pojma.
Dario, zaslužio si sreću. Predugo su ti uzimali snagu. Ako ti se sviđa, ne boj se dati mu priliku.
Ne bojim se, više ne želim ponavljati stare greške.
A što ako ovaj put nije greška? Što ako je ovo tvoja nova prilika?
Osmjehnuo sam se.
Te iste večeri, dok podižem Vesnu iz vrtića, na parkiralištu stoji poznati auto. Izlazi Damir.
Dario, daj mi pet minuta. Ozbiljno.
Htio sam odbiti, ali Vesna me vuče:
Tata, je li ovaj barba dobar? Smijem pričati s njim?
Zadubim se.
Vrijedi probati kažem.
Sjednemo u auto. Vesna se igra u pozadini.
Dario, ne želim biti naporan. Ali ne mogu te zaboraviti. Cijelo ovo vrijeme mislio sam na tebe. Znam da se bojiš ponovo pokušati, ali želim brinuti o tebi i Vesni. Ne sada odmah, ali kad budeš spreman tu sam.
Pogledao sam ga i, nekako, ponovno vidio onu istu toplinu kao nekad. U meni je nešto popustilo.
Ne obećavam ništa rekao sam. Ali prestat ću bježati. Počnimo kao stari prijatelji. Vidjet ćemo kamo će nas odnijeti.
Damir se široko nasmijao.
Dogovoreno. Idemo ispočetka.
—
Godinu kasnije, vjenčao sam se s Dariom. Vesna je obožavala svog novog tatu igra s njom, vodi je u Maksimir, gleda crtiće. Damirova posvojena kćer Petra postala joj je najbolja prijateljica.
U našoj velikoj obitelji napokon su vladali smijeh, mir i razumijevanje. Ja sam bio financijski direktor slastičarne, kolektiv se ponosio mnome.
I rodila nam se još jedna djevojčica, mala Lucija, nazvana po Damirovoj baki. Gledajući našu obitelj, nitko ne bi pomislio da smo nekoć bili toliko slomljeni.
—
Nema čovjeka bez trenutaka očaja, kad misli da je sve propalo, kad više nema snage ni vjeru. No život je čudnovato velikodušan uvijek ponudi još jednu priliku. Nekad i treću. Glavno je gledati otvorenih očiju i prihvatiti je, pa makar bilo strašno ili bolno.
Bio sam preplašen, pomislio sam da ne mogu izdržati. No skupio sam hrabrost i krenuo dalje, a taj korak donio mi je sve dobro što imam. Damir je čekao, mirno vjerovao. Ljubav i strpljenje su mu se vratili.
Martina je odabrala ostati u virtualnom svijetu, bez osjećaja odgovornosti. I to je njezin put. Svakome je dano birati stajati ili ići naprijed, optuživati ili graditi. Život je, pošteno rečeno, uvijek neko ogledalo.
Ja sam svoje sreću dobio kad sam skupio hrabrost zakoračiti u nepoznato. To je najvažnija lekcija: uvijek vrijedi pokušati još jednom.
