Nije takva Ivanka
Ivanka! Opet?! Majko mila, pa ti nisi dijete, ti si čudo jedno! Pa kako to uspiješ svaki put?!
Mama, ne znam. Samo se dogodilo
Majka je skidala s Ivanke blatnjavu jaknu, mokre čizme i kapu bez krznene loptice, koja je nekud misteriozno nestala.
Svima djeca normalna, a meni Ivanka! Pa dokle, molim te?
Ivanka je gledala poderani rub haljine i uzdahnula.
A baš je bilo zabavno! Igrali su se vlaka, prava stvar! Šteta što je Saša povukao malo prejako i tras gotovo, haljina pukla. Katarina Mihalna je odmah rekla da šivanje nje ne zanima nego neka Ivankina mama uzme iglu. Prava je! Samo je zbog toga Ivanka cijelu užinu i skoro do večeri provela na stolcu u kutu. Pa neće, Bože moj, gaćice pokazivati dečkima, nije to pristojno! Tako joj baka uvijek veli. A baka ipak zna ponešto o životu!
Baka, recimo, uvijek kaže: “Ivanka je takva.” Mama, naravno, ne misli tako, ali baka bez beda.
Pusti dijete na miru! Što onda, pa nije propast svita!
Mama, ti si mene tako odgajala! Što sad? Ako ja Ivanku ne naučim pameti, što će biti od nje?
Pa isto što i od tebe, ljepotice moja, i to je sasvim dovoljno!
Ma daj, ostavi se Nemam sad snage za tvoje fore! Ivanka! Presvuci se! Odmah!
Ivanka s olakšanjem smiri dušu i pobjegne u svoju sobu, a rasprava između dvije joj najdraže osobe već sama nastavi bez nje. Nije im ona ni trebala samo izgovor.
Pitala je Ivanka jednom baku što to znači, a ona joj se iz srca nasmijala.
Svađa bez razloga? Pa to ti nema draži. Mora biti neki povod, a ti si naš najbolji povod, sunce moje!
Ja sam vam tema?
Najvažnija! Ti si nam jedina! Zbog tebe se brinemo što ćeš postati. Svaka na svoj način mama strože, jer misli da bez toga ne ide. Ja? E, meni je strogoće nestalo na tvojoj mami. Nema više, do kraja. Zato sam smislila drugi način. Kolače, recimo!
Ne volim kolače!
Dobro, onda bomboni.
Sad se već možemo dogovoriti! Bako, a mama me voli?
Više nego ja! Više nego sve na svijetu, ne sumnjaj!
Pa zašto me onda stalno grdi?
Upravo zato!
Čudna neka ta njena ljubav Ti me isto voliš, ali ne vičeš na mene
Vidiš, ja sam ti baka, a ona mama. Od nje se očekuje više i drugačije voli. Kužiš?
Ne baš
Kad dođe vrijeme, skužit ćeš, ljepotice!
Samo, to “vrijeme” stalno nekako ne dolazi.
Ivanka je čekala i ništa Mama sve stroža iz godine u godinu.
Što da radim s tobom?! Da te čekam da mi s nečim dođeš “u suknji”?!
Tu frazu Ivanka čula redovito, ali što to znači, nije ni slutila. Samo bi se glupo smijuljila i sjetila se tog svog poderanog ruba iz vrtića. Htjela je pitati kako u suknji s rupom išta donijeti, ali nije se usudila. Mama ne bi shvatila šalu opet bi bila kriva ni za što.
Mama je brinula bez razloga.
Neugledna, mada simpatična, Ivanka je stvarno mislila da je prosječna. Ma što baka pričala! Ima ogledalo valjda
A u ogledalu Ivanka je vidjela Ništa dobra! Oči male, repić od tamne kose nikakav, nos posut prištićima. Ljepotica, što drugo!
Istinu o sebi je odavno skužila pa se nije zamarala izgledom. Lakše tako! I njoj i mami. Nije ona tražila ni markirane krpice, ni skupe cipele. Stare starke savršeno su joj bile na svaku priliku. Osim kad je išla s bakom u kazalište tada je morala nešto “pristojno”.
Obožavala je Ivanka kazalište. Šteta što su mogle rijetko ići, novci su uvijek problem. Baka je svakog mirovine stavljala na stranu, ali to si dočekaš Zato je još u sedmom osnovne počela čuvati susjedinu blizance za prve kune. Klinci su bili nestašni, ali dobri, a Ivanki jedinici bilo je više veselje nego obveza.
I što onda? Zabavno zapravo! Dođeš, poigraš se, ubaciš koju žlicu kašice kao lastavicama, pa kući. Nitko ti ne skače po glavi, po bilježnicama ne šara, sobu ne moraš dijeliti. Luksuz!
Nije bila Ivanka baš sebična, ali pojam “nema” kužila je odmalena. Za dvoje djece treba para, i to pravih. A kod njih? Mamina plaća medicinske sestre, ionako dežurna u hitnoj, i bakina mirovina. I najvažnije: nema tate u toj priči. Nije ga nikad vidjela, a iskreno, nije ni htjela.
Ivanka s mamom nije nikad pričala o toj temi. Čemu ženi još živce kidat? Ima ona dovoljno i previše! Još baka često, s glavom na svom planetu, zaboravi što je tko radio prije dvi ure i jedva ime svoje izgovori.
Srećom, bar je tatu do nekud upamtila. I cijelu dramu s njegovim dolaskom i nestajanjem ispričala Ivanki dok je još lucidna bila.
Nije tvojoj mami trebalo na njega računati.
Zašto?
Bio je skitaralo. Takvih je imao kolko hoćeš! Ja joj govorila! A koga briga za bakine savjete Zaljubila se, mantrala o braku, “ostale su bile greška mladosti”.
Je li se udala za njega?
Je, i? Tvoja mama kad nešto hoće, ona to napravi. A čim je čuo da te nosi, nestao! Kao dim pred litru rakije. Ništa! Ni adrese nije ostavio. Samo cedulju.
Kakvu?
Ma to je njihova stvar, draga moja. Jedno ti mogu reći: za tvoju mamu si bila najveća želja, o tebi je brinula kao da je nosi kristalnu čašu. Sve je radila bojeći se da ti što ne bude. I poslije. Pitaš se zašto te pazi i kad ne treba? Pa eto, zato!
Zbog toga?
A nego! Toliko brine da ponekad ni ne spava, sjedi kraj tebe i gleda te, pa šapće i gladi kosu, skoro pa plače. Pitam je, zainati se. To ti je njen način Voli te, Ivanka, baš kako zna. Kužiš?
Jasno mi je kao dan Bako, a jesi li ti nju stalno grlila?
I više! Sve smo mi mame iste od brige za dite budemo budale.
Zašto se treba bojat?
Za dite? Ma ne znam, Ivanka. Ne može se to objasnit. Kad budeš imala svoje, možda će ti biti jasno.
Ivanka nije ništa rekla, samo je u sebi odlučila da ona svoju djecu neće grditi, nego odgajati drukčije. Dječački naivno Ali tko nije naivan u tim godinama?
Prava istina do djece je bilo daleko. Ivanka nije ni vjerovala da će ih imati.
Tko bi nju takvu mala, neugledna, još i tvrdoglava za medalju. Ako se već uhvatila gotovi ste, ljudi!
Nakon škole, Ivanka je došla raditi u istu bolnicu kao i njena mama. I tu veselje!
Ništa ne valja! Previše je spretna, previše se druži s pacijentima (“susramlje će ti popiti na glavu!”), posvećuje se a što to vrijedi Uvijek će biti novih bolesnika, medicinska sestra se ne može za svakoga razdati. Treba biti hladniji! Ne može se svima ugoditi!
Ivanka nije htjela slušati. Svaki pacijent joj je bio žao do suza. Em boli, em strah Zar je teško donijeti imigrač, pokriti ih dekicom? O toploj riječi da ne govorimo! I mački je drago, a kamoli čovjeku
Mama ju je stalno kočila.
Nemoj, kćeri, protiv svih! Nisu takve omiljene kod nas. Svi će te ogovarati, gdje si ti trpila ovdje! Nama treba tvoja plaća više nego išta, znaš da baka ne može sama, a dom za starce je preskup! Moraš raditi, sticati iskustvo, a s bakom tko će biti?
Mama, ne mogu hladno! Oni viču, deru se na bolesnike
Težak je to posao i ljudi su svakakvi. Ideali su lijepi ali svatko ima granicu. U vašoj sobi vas je troje takvih nek to bude dovoljno! Razgovarala sam sa šeficom, ona te hvali, ali moli da si malo mirnija. Ne možeš nikoga silom promijeniti. Ako možeš tiho, nježno možda uspije.
To je jako sporo
Eh, Ivanka U koga si naumljena tako?
U tebe, naravno.
Ivanka!
Što?
Ništa! Samo ti radi kako misliš.
Nije Ivanka željela raspravu, a i mamu je slušala na pol. Možda je mama i u pravu, ali evo u trećoj sobi jedna bakica, sto puta gora od svih, samo Ivanki se smije, svaki dan. Drugim sestrama se žali, na Ivanku ne.
I nije ona jedina! Tih jadnih, izmučenih od bolesti i svađa s rodbinom ima koliko hoćeš Ivanka vidi i sluša. Dođu u posjet, a pričaju samo o nasljedstvu i glupostima. Pacijenti poslije plaču, ljuti I tko ih ne bi razumio?
Ali mama ne želi ni čuti. Njoj je glavno da je Ivanki “dobro”. A može li biti dobro, ako svima oko tebe nije?
Naravno, neće Ivanka riješiti sve svjetske jade, ali nekog može pa što onda
I neka cure iz odjela šapuću da Ivanka “nije normalna” i da joj je mjesto u manastiru neka! Baka joj uvijek veli: “Karavana ide dalje, pa što bude!”
I Ivankina karavana je išla dalje. Skuplja prašinu, ponekad iskašlje samoću.
Jer teško je kad te nitko ne razumije. A još teže kad nemaš s kim ni pričati.
Nije Ivanki trebalo tuđe odobravanje. Navikla je bez toga i nije patila. Ali otkako je baka skroz otišla u svoj svemir, nije imala više s kim ni porazgovarati. Mama samo uzdiše i govori joj da misli na sebe. Prijateljice su se redom poudavale, Ivanki čak direktno predaju bukete.
Evo, neću više bacati, ti si sljedeća, uzmi!
Ivanka ih je uzimala, nije htjela zamjerati, ali “onaj pravi” nije se nikako pojavljivao. Ili se izgubio na putu, ili ga priroda nije za Ivanku smislila. Zbilja, ima ljudi koji su cijeli bez polovice? Drže sami sebe?
Malo po malo, navikla se na to. Čak skoro i prestala čekati. Nije se vidjela kao Tatjana Larin nikad ne bi prva priznala osjećaje. Čak i da ima komu.
Trčala je između bolnice, azila za životinje gdje je povremeno pomagala prijateljici i bakine postelje, koja je sve rjeđe prepoznala Ivanku. Mama je poticala, šalji je van s društvom, ali Ivanka je polako postajala tipična stara cura, koja ne želi ni čuti za ljubav, ni za brak.
Mama, ako ti trebaju unuci, samo reci! Rodit ću odma dvojicu! Danas se to lako riješi.
Ivanka! Pa nemoj biti cinična!
Ma kakav cinizam mama, prinčeva je malo, nemamo sreće! Zakon ponude i potražnje! Pa što hoćeš od mene?
Samo da budeš sretna
Onda zaboravi moj “privatni život”. Sasvim je kriv, ne da se popraviti. Njemu je dobro ovako. Razumiješ? Ne kopaj po tome, radije speći palačinke, tvoja su bolja!
I mama bi utihnula, potiho razmišljala, ima li još koga za upoznati s nepopustljivom kćeri. Svi sinovi su već “otišli u promet”, pa su ostale molitve i nada u sudbinu.
A sudbina ona je imala svoj plan! Sasvim drukčiji od Ivankinih nadanja.
Ona je zamišljala da će njen junak doći, čekati je desetljeće, bit strpljiv ali, naravno, ništa od toga.
No, idemo redom.
U glavnoj ulozi Ivankinog životnog teatra ona ista zločesta bakica, sto puta gora od skakavaca, Marija Ančić. Dolazila je u bolnicu kao na ekskurziju, dvaput godišnje. Svaki put bi odjel bio u stanju šoka.
Evo nje opet! Pa super, sad će pritužbe letjeti na sve strane! Ivanka, tvoja miljenica! Ti je preuzmi!
Marija Ančić procvjeta kad ugleda Ivanku, razbijajući rutinu hodnika.
Moje dijete! Jedino ljudsko lice među ovim vampirima!
Nemojte tako, svi su okej!
Ti si još mlada Ne znaš ti što ja znam! Ali neću se svađati. Povedi me u sobu, zbrisala sam već dovoljno sestara!
Baš ste zločesti, teta Marija!
Tako je! Još sam i nježna Da te moj mačak upoznaš, tek bi onda vidjela što je zloćko!
Ivanka bi klimnula, pa zaboravila pola toga što je čula. O, sladak živote Jer i s mačkom se morala upoznati.
Dogodilo se kad je Marija Ančić došla neobično tiha, bez njezinog uobičajenog zafrkavanja. Prvi put nije se s nikim svađala, došla s Ivankom, pokrila se i okrenula prema zidu. Na zabrinuta Ivankina pitanja, samo je promrmljala:
Pusti me, Ivanka Poslije
Nije trebalo dugo da Ivanka dozna i za dijagnozu i da je baka sama zatražila bolnicu.
Posvađala se s familijom, sad pati. Pa šta! Neka je grlila, možda bi netko i vodu donio kad zatreba!
Ovo je Ivanka propustila. Tko je ona da sudi kad ne zna cijelu pozadinu. Svatko ima svoju istinu, nije na njoj da kopa.
Poslije smjene, išla je Ivanka do bakine sobe.
Kako ste? Treba vam što?
Dug pogled bio je jedini odgovor. Već se spremala otići, kad bakica prošapće.
Ivanka, mogu te zamoliti nešto? Nikad nisam bila navikla prositi, mama je uvijek govorila ako hoćeš nešto, izbori se! Nitko za tebe ne trči. A kad baš više ne možeš, što onda?
Reci, slobodno!
Znaš, imam rodbine za izvoz, ali nikome ne vjerujem. Glupo, znam. Život je prošao, a ništa za sjećanje. Posao, brige, mrvu radosti, tone problema. Djecu razmazila. Evo, nisam ni umrla, a već su sve podijelili Sve sam im dala stan kćeri i sinu, kako bi manje brige imali. Prodala roditeljski stan kad su moji umrli Da ih školujem, podignem, čuvala unuke Sad ne trebam više nikom, ni ja ni moj mačak. Ivanka, uzmi ga, molim te!
Koga?
Mačka mog, Mirka! Malo je zločest, ali pametan ko enciklopedija! Sad kad sam krenula u bolnicu, nije me pustio van, ko da sve zna.
Ivanka se dvoumila.
Voljela je životinje, ali u njihovoj kući ih nije bilo. Niti baka može s njima, niti vremena, a i trošak je to, svaki fening vrijedi.
Odoljeti ipak nije mogla. Pogled starice vrištao je: ta je mačka možda jedino što ima. Glupo, ali tako je. Nije na Ivanki da sudi. Malo svjetla uvijek dobro dođe. A sumnjati? Gledaj prvo svoje brige
Kraj smjene zamolila mamu za mišljenje i otišla po mačka.
Uzeti ću Mirka, teta Marija. Ali samo privremeno! Čim ozdravite, čeka vas kod kuće.
Sigurno, Iva, sigurno
Ova je prvi put izgledala kao obična baka, a ne kao vještica iz bajki.
Došla Ivanka pred stan teta Marije, ključevi u ruci, ali ući strah ju je. Vrti se po stubištu, pa pokuca na prva vrata.
Koga trebate? mlada žena s bebom u naručju.
Oprostite, Marija Ančić me zamolila da pokupim njenu mačku. Biste li samo stali na vratima dok pokušam?
Bojiš se sama ući? nasmije se žene Mudro! Najbolje ne prćakati po njenom dvoru!
Ma nije to, dobra je ona, samo svatko ima svoje mane.
Ma, svi smo mi kifla na svoj način! Vani, Vane, budemo čekali Ivanku!
Mali Vane klimne, i Ivanka krene. Operacija Mirko može početi.
Ali odmah i završava čim otvori vrata, crni projektil fleećše kroz stubište, niz stepenice, nestade bez traga!
Zatvori! vikne susjeda, Ivanka se okrene Nećeš ga sad više uloviti. Lukav je ko lisica. I urezao se! Ako ga uhvatiš, čuvaj ruke. Sretno!
Hvala!
Ovo je viknula već na pola stubišta, preskačući stepenice, u nadi da su vrata haustora barem zatvorena.
Naravno, sreća je iznevjerila. Otvorena vrata, a kraj njih dva snažna tipa nose kutije iz transportera.
Mačka nije prošla ovuda? pitas Ivanka, bez ikakve nade.
Jedan samo rukom pokazao prema drveću uz parking.
Na drvu je!
Drugi se smiju gledajući kako Ivanka trči oko drveta. Mirko na grani, škrguće i reži.
Miirkooo, mic mic mic!
Mačji urlik joj je vratio.
Jesi ti normalan! prošaptala Ivanka kroz zube.
Ništa, na drvo se treba penjati. Sama neće silazit.
Van je bio mrak i taman je počela rositi ta fina, depresivna jesenska kišica. Idealno doma pod dekicu, u jednu ruku čaj, u drugu slušalica, jer s drugim uhom ionako moraš biti spreman za naputke od mame, da ne zaboraviš kako se živi. Ali sad ni te sreće.
Očito nema druge nego drvo.
Ruksak na leđa, prva grana pa druga
Ubrzo se iz mraka pojavi mačja šapa, pljusne je po licu. Jedva se izmakla.
Mirko, pa ti nisi normalan! Što radiš?
Htjela mu je predbaciti da će mu rep zavezati u čvor, ali bolje da šuti tko zna, možda je stvarno blesavo pametan, sve kuži.
Penje se Ivanka gore, dohvati mokrog Mirka za šiju.
Pusti granu!
Sad je i sama režala kao mačka, a Mirko skužio: ova je iste fele ko on. Opusti šape i hop, pod jaknu. Tamo je toplo, ne pada kiša, mačak smiri dušu uz Ivankin grubi monolog.
Penjati se gore lako. Silaziti? Ni blizu. Ivanka zaboravila da se smrti boji više nego ičeg. A ova grana nije bila tako nisko.
Gurne mačka pod jaknu, pogleda dolje i odmah zatvori oči.
O, Isuse
Daleko je to do zemlje
Sve je gore počela samu sebe grditi. Kog vraga mi je to trebalo? Mačka spašena, ali tko spašava mene?
Mobitel zvoni, ali Ivanka se ni okrenut ne usudi.
Zvati nekog? A, kako, da svi misle da je totalni šalabajzer? Sama si na to natjerana!
Hej! Je l ti tamo ugodno?
Muški glas, s podsmijehom, trgne je.
Samo pazi da ne padneš, dolazim po tebe!
Onako mrtva-hladna, odbrusila mu je: Da, da, ne žurite, strpljiva sam!
Čula je samo “Hmmmmm” i tip nestane.
Eto, otišo, Mirko, zašto sam JA takva
Nije stigla dovršiti unutarnju analizu.
Vratio se.
Pokaže joj ljestve (a odakle mu?!) i zapovijedi:
Silazi! Ili ostaješ spavat na drvetu?
Ivanka je odmahivala glavom, više iz straha nego iz tipa.
Bojim se
Nije stigla ni šapnut, već je netko uhvatio za nogu, skliznula po granama i već stoji na ljestvama, ni ne skuživši kako je došla.
Imam te, ne boj se! Polako!
Poslušala je. Osjećala je ruke nepoznatog momka kako je pridržava.
Čim je došla do zemlje, Mirko se pokušao iščupati nije imala milosti. U ruci, pod jaknom, mačak, molim!
Mirko, miruj! Obećala sam tvojoj gazdarici da ću te paziti i pazit ću te!
Ti si stvarno uporna
Tip, mršav i izgledom totalni sivonja, osmjehuje se bez srama.
Da te ispratim?
Ne treba! odbrusi Ivanka, u sebi misleći: “Koja sam ja guska”. Lik je našao ljestve, gubio vrijeme, pokisao A ja drčna! Mama ima pravo, nisam normalna.
Nasmije se isprike:
Oprostite, stvarno vam hvala, do ujutro bi ostala ovdje!
A zašto?
Bojim se visine!
Pa što si penjala onda?
Radi mačka! Nespretna, okreće se oprostite, žuri mi se, mama će paničariti.
Daj, nemoj mi persirati! Nakon ove avanture, slobodno me zovi Mario. Idemo, ispratit ću te do tramvaja, ili do kuće, nisi tako daleko, je l?
Nije strašno
Ivanka osjeti čudnu toplinu, kao da je skočila u toplu vodu. Smije se svakom njegovom komentaru, lakše joj postaje.
Mirko pod jaknom ni glasa, i nije ni pokušao javiti se da ne poremeti to čudno veselje.
Mario je otprati do kuće. Sutradan ju čeka ispred bolnice. Odu zajedno u Pet Centar po najbolju hranu za Mirka jer je, jasno, gazda-fina guzica koja neće jesti bilo što.
Mirko ostane kod Ivanke tjedan dana. Tek kad Marijina kćer dođe, zamoli Ivanku za svog mačka.
Znaš, mama ga strašno fali Neka opet budu skupa.
Vraćate Mariju Ančić doma?
Naravno! Mama je to, tvrdoglava je, ali sad će biti kod mene. Hvala ti baš!
Gleda Ivanka za njom, sa smiješkom, a Marija grli mačka i misli: svaka obitelj svoj mrak. Ne sudi, jer nikad ne znaš što je unutra. Ponekad ti treba samo mačka pa da shvatiš da je više ljubavi nego što na prvi pogled izgleda.
A život? Neka ide! Kad već imaš s kim gradi svoj. Onda nije ni bitno tko prvi kaže “volim te”, jer je važnije nešto drugo.
Najvažnije je tko će za tebe izvaditi ljestve i pronaći vrijeme baš kad ti treba. I nikad ti neće reći da si “nije takva”. Jer za njega i ti si baš pravo, najbolja na svijetu.
