Čarapice
Ajme meni, moj slatkiću! Ti si moj mali anđeo! Bože mili, zašto su djeca mala tako preslatka, ha? uzdahnula je ponosno Marija Mihajlović, mazeći unuka ispred kamere kao da snimaju reportažu za Dnevnik.
Ivanovo pola godine slavilo se kao svadba u Dalmatinskoj Zagori. Animatori, baloni na helij, torta visokog budžeta i veličine prtljažnika Golfa dvojke. Baka i djed dali su sve od sebe a i kreditna kartica je raspjevala dobar minus. Petra, Ivanova mama, tu estradnu produkciju nije baš srcem podržala. Ne zato što je bila nezahvalna lijepo je što njeni žele razveseliti dijete, ali njoj zvuk glazbe i dječje vriske odzvanja u glavi kao građevinski radovi. Ivan je, naravno, pokupio njezinu narav: već pola sata nakon početka derneka, raspalio je glasnije od Zdravka Čolića u Areni. Petra ga je odnijela u kuću, zatvorila prozore i smjestila se u naslonjač. Za dvije minute Ivan je već spokojno spavao.
Ma sav se izmučio, mileni moj. Prerano ti još ovakva fešta.
Marija je doteturala do dječje sobe sa zamotanim poklonom u ruci, iako je ranije izjavila da svaka ozbiljna žena zna s poklonima pričekati.
Spava?
Ugnjavio se. Mama, prerano mu je za ovakvo veselje, govori(l)a sam ti.
Nema veze, mora se valjda privikavati! Kćeri, mi možemo našem unuku priuštiti sve što želi! Gledaj što sam mu kupila, srce bi ti stalo od slatkoće!
Papir je šušnuo, Ivan frknuo nosićem.
Ajd’ kasnije, molim te Petra je šetala po sobi s Ivčićem u naručju.
Eto ga! Ja biram poklon, danima ga lovim, a tebi svejedno! uvrijeđeno ispali Marija, tresne kutiju o stol.
Ma ne, mama, baš me zanima! Sigurna sam da je super dar! Petra se pokušala nasmiješiti i odvući pažnju na druge teme. Možeš mi donijeti čašu vode? Skoro ću presušiti!
Ostavi dijete pa si dođi po vodu.
Probudit ću ga.
Pa, što onda? Vratit ćeš se natrag na tulum.
Mama, kad se probudi, plakat će do Uskrsa. To nam nije najbolji ishod, priznaj?
Petra, djecu treba učiti redu od pelena! Kako to misliš ‘plakat će’? Kulturna djeca ne cvile!
Petra zategne leđa i na sekundu zastane, ali onda pretvori hod po sobi u pravi balet. Da je baka živa, rekla bi: Bravo, dijete, prva pozicija! U njihovoj kući, djevojčice su uvijek ravnih leđa, uzdignute brade i bez pogovora.
Idem ja natrag gostima. Spusti dijete i siđi. Znaš da nije pristojno nestati s proslave ako si domaćica.
Zamijeni me, molim te.
Marija ode uvrijeđeno, a Petra opet sjede s Ivanom u naslonjač, tiho ga promatrajući. Prešla je pola Pelješca i tri bolnice da ga dobije.
Petra je odrasla u tradicionalnoj splitskoj užanci sve po PS-u. Djed akademik, baka kirurginja u najpoznatijoj bolnici, a tata, naravno, doktor. Šah-mat je napravila Petrina majka, Marija. Od fakulteta je pobjegla, diplomu spremila uz pelene i magazin o cvijeću, i tražila muža točnije, baka joj ga je pronašla dok je zamotavala sarme. Upoznali su se na njenom rođendanu klasično, kao u pjesmama Olivera Dragojevića i sve je išlo lagano, do brze svadbe pa useljavanja u stan koji su roditelji platili više od malog broda.
Petra je rođena dvije godine kasnije, i promptno prešla pod dirigentsku palicu bake Ljubice. Baka je uredila i plan za odgoj: dvije strane jezika, balet, privatne sate klavira.
U djetetu sve mora biti otmjeno!
Vikendi? Muzeji. Teatri. Stroga baka s lupom i konjskom dohom. Roditelje je viđala dvaput tjedno, kad tata ne dežura i mama ne ide na kavu s društvom. Život joj je bio više kao mala opera negoli stvarnost.
Konačno ju je mala škola baleta preporučila u splitsko kazalište a karijera je cvjetala dok nije upoznala Stipu. On mami i baki nije postao najdraži (tatina simpatija je bila iznimka).
O ne! Kakav je to izbor, mila moja! dramatizirala je baka Ljubica s prstima na sljepoočnici. Promisli, dijete! Tko taj čovjek uopće jest? Ne zna ni beknuti!
Bako, uz tebe je i Shakespeare štur, ne zamjeri Petra se udobno smjestila u naslonjač. Malo tko na planeti može pratiti tvoj tempo.
Što to pričaš, mala? Ljubica ne voli kada joj šalju pametovanja.
Samo kažem da rijetko tko doseže tvoj nivo. A Stipe mi nije samo drag. Volim ga, bako. Ljubav je motor života! A valjda o tome umjetnost najviše govori?
Ma, neka umjetnost! Kako misliš živjeti s tim čovjekom?
Dugoročno. I, daj Bože, sretno!
Prva runda je završila u Petričinu korist, ali je baka puštala komentare iz drugog plana mjesecima. Stipan je Petru gledao kao da je vila iz legendi. Krhka, nježna, ali čelične upornosti.
Ne mogu ti puno dati, još. Ali, sve što mogu, dat ću. Znam voljeti.
To joj je bilo dosta. Napokon netko od koga ne treba bježati i kome ne mora ispunjavati standarde ni etikete.
Nije im bilo lako. Stipan nije imao vezu, nasljedstva ni staru splitsku kuću. Otac je preminuo davno; Stipu je othranila mama, Nada. Učiteljica s 30 godina radnog staža u osnovnjaku obožavali su je svi. Nada je uvijek znala što reći, kada, i kako ohrabriti dijete. Uvjerila ga je da vrijedi i da može, pa, kad je prodala svoj veći stan, razliku dala Stipi za prvi posao. Nije prošla ni godina dana, firma je već bila stabilna, a za deset godina o njegovim projektima pisali su i u Jutarnjem listu. Čak se i stroga Ljubica s vremenom primirila, a rođenje praunuka potpuno je prebacilo sve na topliji ton.
Petra je žarko željela dijete. Nije htjela biti velika umjetnica prava sreća je u prljavoj peleni i usnuloj bebi. Ali sudbina, kao i uvijek, ima svoj plan niz pretraga, operacije i opet ništa. Plakala je i skrivala suze, ne želeći Stipu još više opteretiti. Odlučila je, a kad mu je obznanila svoje razmišljanje, dočekao ju je smijeh.
Oprosti, oprosti, Petra! zagrlio ju je. Prava si blesača. Odakle ti da sam s tobom zbog djece? Ti si moj život, shvati već jednom!
Laknulo joj je i plakala još sat vremena ovaj put od olakšanja.
Prvo se sram pomirio lako, sve ostalo nije. Nije pomoglo ni kad bi mama komentirala kako su sve njezine prijateljice već bake, a ona još slobodna i vitalna ili kad bi je na dječje rođendane mamili s dođi, izaberi neki poklon djeci, pa je sate provodila birajući paketiće. S vremenom, navikla se na taj ritam, prihvatila ga. Otvorila je vlastiti tečaj baleta što je Stipan tek ograničeno razumio, no spašavao ga je Nada.
Zato što ti ne znaš kako joj je, sinko. Voli te, želi činiti sretnim. Gle, kad žena voli, dati djetetu to je vrh svega. Pomozi joj, pruži podršku.
Znam, mama.
Našao je savršen prostor, uredio ga, pet dana borio se s papirologijom i poklonio joj ključ. Sve je bilo savršeno, djeca spremna za prve plie. Zbog novog tempa, Petra nije ni primijetila glavobolje i mučnine.
Petra, nema ljutnje ako te pitam nešto delikatno? upitala ju je jednom Nada, dok su sjedile u najdražoj slastičarnici. Jesi li možda…?
Petra se ukočila, prezrivo odmjerivši svekrvu (osjetljiva tema, poznato!). No, kasnije je skoro pala sa stolca od slabosti. Nadi je bilo dosta, naručila je vodu i diskretno iz torbice izvukla ona-dva-crtica-test.
Svi su u slastičarni gledali dvojicu žena koje su uskoro, uplakane i nasmijane, izvodile kolo po sred kafića. Poslije je osoblje pričalo još tjednima.
Ivan se rodio nasmijan i zdrav, fino namučen doktorima.
Baletanka, ha? dobacila je neonatologinja Petri.
Aha.
Divno dijete, stvarno, svaka čast! Rijetko vidim ovako super bebu!
Petra je nakon toga svako jutro mislila: Stvarno, je l mogu imati ovoliko sreće?
Nisi sama, prva dama, nas je dvoje! Stipe je bio zalijepljen na bebin obraz, uvjeren da je osvojio jackpot.
Izlazak iz rodilišta Petri je bio kao loše kazalište. Ma koliko se Stipe pravio važan, scenarij je pisala Marija: fotografi, buketi, obiteljske skandalozne pjesme. Petru je, uz bol u leđima, dočekala gomila ljudi koje ni ne poznaje.
Mama, što je ovo?
Moraš sve raditi kako treba! Tradicija! I to što si napravila unuka slavi se ozbiljno!
Petra je kapitulirala i samo klimnula. A kad je shvatila da su gosti išli dolje raditi after-party, poželjela je teleportaciju.
Draga, ovo su ti najbliži ljudi!
Spasila ju je Nada.
Je l smijem ja ukrasti unuka i mamu na kratko? već ju je vukla prema sobi. Ti ćeš malo leći, ja ću sve pripremiti. Gladna?
Petra je samo kimnula, gledajući Stipu kako previja bebu.
Moram dolje.
Zakaj? Ništa im ne nedostaje. Dala si im protokolarnih deset minuta.
U suprotnosti s Marijom, Nada je odigrala perfect game: pokrila Petru dekicom, nahranila, pripremila čaj.
Ti samo odmaraj, ja pazim na malog.
Ivan ime je dobio po Stipinom tati je spokojno spavao dok su se dolje još lomile čaše. Naravno, izašla je i tema imena:
Gdje ste to našli? Ivan? Zašto ne Luka, Marko, ili nešto pristojnije? U školi će ga zadirkivati!
Mama, pa to je kraljevsko ime! Petra je uzvratila.
Ma, dijete s time mora živjeti! Ajde, što ti fali da ga zoveš normalno?
Drago mi je da sam ja izabrala ime za svog sina.
Marija bi frknula i uzela unuka van, ali uskoro su je i susjedi prokužili, pa su joj nestale slobodne šetnje. Sada se javljala telefonom (Bit ću mu baba-praznik!) i ostavljala igračke pri svakoj prilici.
Vrijeme je sjurilo. Nada je redovito pomagala, uvijek iskoristila vrijeme da opere, skuha, složi dom.
Petra, ne troši dane na gluposti. Sada je vrijeme za uživanje! Letjet će to, ni primijetiti nećeš. Ja za to još imam snage!
Marija je dolazila manje, ali svaki put s novim ekskluzivnim idejama:
Gledaj kakvu sam kolica našla!
Mama, imamo super kolica.
Ovo je svemirski brod među kolicima! Idemo van s malim novim Mercom!
Pola godine prošlo, Marija je ponovo organizirala ludilo za Ivanovih šest mjeseci, skoro pokrenuvši sukob.
Petra je nakon buđenja uzela kutiju od Marije. Unutra je bila srebrna zvečkica ekstra za malog princa!
Ivane, gledaj! Kako zvoni!
Mali je razvukao prvi osmijeh, pokazujući zubiće pod zvečkom.
A što ti je baka Nada poklonila? Petra je otvorila njenu vrećicu: bijela vesta i čarapice, vezene rukama.
I vidi čarapice, Ivane! Što ti je baka vrsna sve zna!
U tom trenu uđe Marija:
Ma bože, kakva ljepota! Je li to dizajnerski?
Nije, mama, Nada je plela…
Marija je vrtjela vesticu po rukama.
Pa, baš me zanima zašto nije našla bolji poklon. Prva okrugla obljetnica! Možda nešto iz dućana, a ne ručni rad! Škrtost, nema dalje!
Mama!
A što mama? Zar nisam u pravu?
Petra je gledala u pod kao dijete koje je razlilo juhu. Nada je sve čula, samo je ostavila kompot na ormariću i tiho otišla.
Petra je poljubila Ivana i skupila hrabrost. Kad se spustila dolje, Nada je već bila otišla.
Stipe! Kako me sram!
Ali ti to nisi rekla, ne budi luda!
Trebala sam odmah braniti Nadu! To nije u redu.
Ne brini, Nada je pametna, sve ona shvaća.
Nekoliko mjeseci Petra je pokušavala popraviti situaciju. Nada je uvijek uporna: Nemoj gristi dušu, nisam se naljutila.
Ali Petra je osjećala da je nit pukla, i očajnički je željela to nekako ‘sašiti’.
Jednog dana, kad su kod kuće bile samo ona i Ivan, Petru je iznenadila oštra bol. Zvala je Stipu, ali mobitel je bio na nedostupan; otac na odjelu, pa okrene mamu.
Bok, mama! Kako ste? Kako je mali? Niste mi se javili od rođendana… Da znaš da su svi pohvalili proslavu! Ja sam ti znala!
Mama…
Ma… javi se kasnije, imam drugi poziv!
Ništa, muk i škripa zuba. Bol je narasla, pa Petra zove hitnu, a zatim Nadu.
Petra? zabrinuto će ona.
Molim te… Ivan…
Nada pretrčava pola Zagreba u papučama, sjeda u prvi taxić koji koči akrobatski.
Gospođo, vi hoćete poginuti?
Molim vas, kćer mi je loše! Jurimo!
Nema problema, još ću nam paliti rotaciju!
Istu sekundu dođe i hitna.
Treba nam do odjela, molim vas! viče Nada.
Petru su brzo zbrinuli.
Moramo vas prebaciti.
Gdje, zašto? muči se Petra od boli.
Petra, tak treba. Ne brini se! Ja čuvam Ivana. Stipe je već na putu.
Operacija prošla; dva tjedna kasnije doma. Otac je inzistirao:
Nema zezanja, zdravlje ti je svetinja. Ivanu trebaš živa i zdrava!
Došla doma, prva stvar je zovnula mamu:
Mama!
Ajme! Kako si, dijete?
Nije bajno. Trebam tvoju pomoć.
Ajoj, baš mi je žao. Znaš, leti mi let za Pariz, ne mogu vratiti kartu, vjerojatno neću moći s tobom sad. Stvarno sam sanjala o toj putovnici!
Petra je na trenutak zatvorila oči. Shvatila je mora se sama snaći. Nahranila je Ivana, legla i poželjela da bol prestane. Liječnici su rekli da će brzinski proći, ali još nije. Zaspala je od umora.
Probudi ju šuškanje, Nada u sobi s Ivanom:
Oprosti, nisam htjela te budit! šaptom će Nada. Kuhala sam ti juhicu i friške buhtle. Malo ću ostati, dok se ne oporaviš.
Petra ju je pogledala i rasplakala se.
Daj, nemoj! Liječnik kaže da su sad potrebne pozitivne emocije. Evo, pogledaj što će ti Ivan pokazati!
Nada spusti Ivana na pod, on se zaljulja i kao da prohoda prvi put. U tom trenu su suze na Petri nestale.
E, tako! Pozitivne emocije, nema suza! Sad idemo jesti moraš se oporaviti, jer kad ovaj mali trkne, nećeš moći ni sjesti od posla!
