Cijena drugog pokušaja
Ivan je lebdio pred Marinom, lagano pognut prema njoj, govoreći uporno, ali šaptavo. Sve se činilo kao da bi ga jedan krivi pokret mogao probuditi iz mutne sjene što ispunjava prostoriju. Samo mi reci. Obećajem, neću se naljutiti zvučao je kao tihi val, ali oči kao dvije šljive s Jadrana, sumnjivo mutne, ispuštale su hladnoću. Marina je drhtnula, poznata igla prolazila joj je niz kralježnicu ta sjena koja ju je toliko puta probadala, sad je bila još stvarnija. Pa tada smo bili rastavljeni, sjećaš se?
Marina je stisnula usne, žvačući vlastito nezadovoljstvo. Danima isti pozivi, iste slutnje, ista tiha pitanja u mraku kao šumove kroz škure kad jugo stigne iznenada. Koja ironija, pomislila je gorko, što je uopće pristala dati još jednu priliku? Prijateljice su je upozoravale ljudi kao Ivan rijetko, ako ikad, promijene se. Ali tada je htjela vjerovati, kao što djeca željno promatraju galebove i nadaju se ribarskoj bajci.
Ivanov glas se naglo prelomio, kao kad bure spusti svoj hrapavi dlan na stari prozor. Pitati ću Mirnu. Ona mi sigurno neće lagati. Njegovo lice se iskrivilo u nešto, poluoblik: polutragač, poluoptužitelj.
Marina se uspravila naglo, krv joj je udarila u obraze. Samo naprijed! Samo se sjeti, ima pet godina. Cijelu prošlu godinu bila je po tko zna čijim stanovima. Morala sam raditi, znaš, raditi da je prehranimo! Što te stalno proganja tko me pratio, s kim sam pila kavu, s kime se upoznala Nije to tvoje! Dosta mi je svega, Ivane, već jednom sam otišla, misliš da neću znati opet?
Ivan je zastao kao da san ne dopušta nastavak čudna praznina izronila je u njegovim crtama, pa se iskrilo nešto poput zluradosti. A imaš li kune za kartu?
Kad je vidio kako je Marina izgubila boju, brže-bolje je dodao: Oprosti, nisam to mislio, stvarno. Samo me iznenađuje tvoja tvrdoglavost. Nisam mislio biti takav. Razmisli.
Marina, kao vođena nekom snovitom logikom, dohvatila je jastuk s kauča i zamahnula ali sve je ostalo neozlijeđeno osim Ivanova ponosa, koji je ostao visjeti poput paučine. Netom što je Ivan nakanio uzvratiti nekom dovitljivošću, u okvir vrata utrčala je Mirna.
Djevojčica, u haljinici boje ciklame, bacila se tati oko nogu oči su joj blistale kao splitsko sunce. Tata, tata! Vratija si se! Tako sam te željela!
Ivan je pogledao Marinu kao pijanac što ruga trezvenoj svadbi a onda mu se lice pretvorilo u onu istu nježnost rezerviranu za drevne slike dalmatinskih svetaca. Ajmo, srčeko, idemo se igrati prošaptao je i podignuo djevojčicu u zrak. Njezin smijeh odjeknuo je čudnim zvonjavama, a Marina je ostala na mjestu, stisnuvši rub kuhinjskog ručnika dok joj prsti nisu posivjeli.
Sad će još i dijete okrenut protiv mene”, kucnulo joj je u glavi netko izvana, možda galeb na krovu. Suze su bile blizu, ali odlučila je ne prepustiti san buri. Dosta više. Treba otići.
Već je odlučila: za tjedan dana, kad joj uruče potvrdu o završenim tečajevima, sve je gotovo. Karte za autobus ili avion, vrijedi isto samo da nestane. Neka Ivan misli što hoće vremena su se promijenila. Posla ima online, kunu joj više ne može uzeti iz ruku. Otvorit će par portala za poslove, i biti slobodnija nego što je ikad bila.
Pogledala je prema prozoru, ulicom su plutali ljudi, automobili nestajali iza kutova, izloga trgovina blještao je sumrak.
Barem jedno dobro što smo došli u Zagreb šapnula je, gledajući kako tramvaj vuče svjetlo kroz maglu. Ovdje diplome vrijede, i dobar posao mogu pronaći bilo gdje.
Srce joj se napokon otvorilo, lagano, prvi put nakon puno godina. Plan je imao oblik, odluka je bila stvarna, dovoljna da se zakotrlja natrag do života izvan ovog bezvremenskog prepiranja
*********************
Zašto je pristala dati Ivanu drugu šansu? Ni sama nije znala. Govorio je tako iskreno o promjeni kao genovska bura oči su mu iskrile kao uskršnje svijeće u crkvi, glas drhtao, molio novo obećanje. Tada je zamišljala kako šetaju Jarunom, slave Božiće i pripremaju fritule. Sve je mirisalo na početak ali tko bi znao da su ti snovi samo bunilo prošlih, neodživljenih godina.
Obećanja su ostala crteži na zamagljenom prozoru. Prvi mjesec Ivan je bio zvijezda kuhao je rižote, popravljao stare zastore, grlio Mirnu kad bi zaplakala. Onda je sve opet skliznulo u staro more. Uvijek isto: sumnje, predbacivanja, vječita pitanja gdje si bila, s kim? Zašto si kasnila, kome si se smiješila?
Nisu se rastali zbog preljuba, nije bilo drugog, niti kod nje, niti kod njega. Samo je ljubomora rasla kao smokva na boli. Ivan je svaku njenu riječ mjerio, svaki njen korak motrio Marina nije mogla pronaći posao ni u splitskoj banci, jer i tamo ima muških. Kad bi pošla kod roditelja u Imotski već je susjed bio sumnjiv jer uvijek joj drži vrata. Susreti s prijateljicama? Najprije bi samo frknuo, a onda počeo krvariti riječima.
Tim tvojim prijateljicama samo je do muških stvarčica! pjenio bi kad bi zatražila večer uz kavu. Već flertuju okolo, misle samo na blesave zabave
Pa imaju pravo! Neće cijeli život čekat da im netko dozvoli malo rada i zabave! oštro bi uzvratila Marina, u sebi još mrzeći što mora braniti svoje najbliže.
Vremenom su i prijateljice počele izbjegavati susrete, a Marina se našla sama izolirana kao bijela točka na karti. Nije bilo ni kolegica, ni pravih razgovora. Samo mala Mirna na rukama tražila je, molila, plakla, smijala se, sanjala.
Jedne večeri, dok su u kuhinji grijali juhu, Ivan je rekao: Vrijeme je za drugo dijete.
Marina je naglo zastala sa žlicom u zraku. Mirna je još prije pola sata prosula kakao po stolu pa zaplakala, izronila potom u smijeh, a Marina je čistila mrlje rukama već umornim od svega. Ivan, gledajući njezin umor, samo je slegnuo ramenima, kao da govori o zamjeni akumulatora.
Toliko imaš vremena sad, a uzela si i one tečajeve, što će ti to? Raditi ionako nećeš, nemaš potrebe nastavio je kao da je sva njena budućnost u njegovom šaptu.
Stisnula je stolnjak, tražeći čvrstoću u vlaknima. Želim se razvijati, što je u tome loše?
Previše si bez posla, dobit ćeš sina pa ćeš zabiti glavu u pelene, bit ćeš sretna govorio je, odlučan kao ravnatelj, nema odstupanja.
Sanjivi svijet je postao sve čudnije tijesan. Drugo dijete? Jedva je i s jednim preživljavala dan. Svatko bi rekao da san ovdje nema smisla a ona je počela smišljati kako kriomice uzimati kontracepciju, kako smišljati put za bijeg.
Zadnja kap zabrana odlaska na bratov rođendan. Ivan je graknuo: Previše muškaraca, nije sigurno! Marina ga je pokušala uvjeriti, ali zid je rastao.
A tada kad je Ivan bio na poslu ona je spakirala kofere. Brat je došao s kombijem i šapnuo: Polako, sve ćemo. Tiho su otišle. Na stolu je ostavila rukom pisanu poruku: Oprosti, ali ovako više ne mogu. Mirna zaslužuje mirno djetinjstvo.
Istog dana predala je papire za razvod.
Sud. Ivan traži pomirenje, baca optužbe, podiže svakom riječju valove u zrak. Sudkinja starica okruženih dubokih bora kaže: Ne vidim izlaz. Žao mi je, Marina, izdržati pet godina ovog mora nije bilo lako.
Marina kimne. Nije više važno srce ima malo više zraka.
I tada, preselivši se kod roditelja u Split, našla je posao i prijavila se na tečaj dizajna. Ivan je ismijavao tu ideju ali sad, sjedeći za bijelim stolom u podrumu djetinjstva, Marina uči gledati boje, crtati i oblikovati. Pravi prve nacrte, pije šalicu čaja od mente sa cvjetićima, vani je Mirna, s rođacima, u igri s golubovima na pločniku. Smijeh joj prelijeva balkon poput noćnog povjetarca koji raznosi ruže.
Eto tako to mora biti, misli Marina. Mira, osmijeh, djetinje radosti. Bez galame, bez straha, samo život, običan, sanjiv i sretan.
Godinu kasnije, dok je birala jabuke na zadarskoj tržnici prsti joj klize po očima plodova, udiše miris mora pomiješan s jabukom, karetoni prolaze, galebovi viču njen svijet puca na šavovima. Ivan, mršav, izblijedjelih očiju, izrasta pred njom iz mraka. Tražio sam vas, Marina. Zbilja jesam.
Pogledavši ga, srce joj se razmiče. Prisjeća se ludovanja pod ljetnim pljuskom, kakva su bila dok bi Mirna u kolicima smijala se suncu, kad je Ivan pripovijedao bajke, a ona plela šal
Daj mi samo još jednu priliku kaže on, glas gotovo prozirno nježan, kao da govori kroz paučinu sna. Obećajem, drugi put sam bolji. Sada znam.
Iako je razbranila svoje srce, Mirna je žudila za ocem. Djevojčica je crtala slike njih troje, nosila crteže mami i uvijek pitala kada će tata doći. U konačnici, popustila je: Nema braka, nema potpisa, imaš samo priliku da pokažeš. Možeš li biti bolji? Sve ostalo, kontakti, posao, druženja ne diraj mi to.
Ivan je odmahnuo, gotovo presretno: Naravno! Sve može!
Preselio ih je na sjever, u Osijek. Prvo je sve djelovalo novo: gradski trgovi pod maglom, mirisi rijeke noćima. Ali polako, shvatila je Marinu, ovdje nikog nema ni prijatelja, ni kolega, sve je ostalo u prošloj priči. Razlika u satima spriječila je i razgovore s roditeljima, a Ivan je počeo kretati se kao sjena oko nje, uvijek uz nju, teško odvajajući njezin glas od tišine.
Nazovimo tvoju majku, ali radije vikendom. Ili možda navečer? uvijek bivajući na korak do njenog telefona.
I najgore od svega, nije se mogao otarasiti misli da je u godini rastave Marina nekog upoznala. Stalno je išao iznova: Samo priznaj pristajem na sve, ali moraš mi reći.
Svaka objašnjenja bila su kao razgovor s valom, koji huči, ali ne sluša. Provjeravao je poruke, sumnjao na kurire, pognute prodavače sa stubišta, na svu tu svakodnevnu dalmatinsku gužvu.
Jedne večeri otklonila je poruku prijateljici, kad joj je Ivan istrgnuo mobitel iz ruke: Opet dopisivanje! glas mu je postao krut, čudan.
Daj mi to, to je Sanja, moja prijateljica, idemo sutra u park s curama. O tome sam ti pričala! Sve sam ti pričala!
Ali Ivan je gunđao kao pomama ovca: Prijateljica? Smajlići? Ma daj
Što je s tobom, Ivane?! viknula je suzdržano, zatim tiho, da ne probudi Mirnu. U gasu je rekla: Pružit ću ti šansu, vjerovala sam a sad opet to isto. Ništa nisi naučio.
Ivan je trenutak stajao zbunjen, ali onda vratio pogled u mrak: Ako nemaš što skrivati, pokaži mi poruke.
Ne. Glas joj je bio stamen, njezin je san napokon postao čvrst. Nema više ispitivanja, nema više kontrole. Ovako više ne ide!
Ivan je zakoračio prema njoj, zagušio prostor sanjivom prijetnjom: Imaš li kunu? Bez mene ne možeš nikud.
Griješiš rekla je, uspravila ramena, gledajući mu u oči. Imam znanja, imam portfelj, Sanja mi nalazi prve honorarne poslove. Sad se ne bojim tišine, ne bojim se ni samoće. Uspjet ću, jer sada znam koliko vrijedim sama.
Mirna je tada dozvala, sanjivo, iz svoje sobe: Mama, što se to dešava?
Marina je potrčala do Mirnine postelje zagrlila je to malo toplo tijelo, upijajući miris maslina i bora iz kose. Sve je u redu, sunce, idemo na putovanje, gdje je puno sunca i gdje se možeš igrati koliko hoćeš Hoćeš?
Djevojčica je kimnula, utonula opet u snove.
Ivan je stajao na vratima, neobično tih, prvi put izgubljen u dimu svojih iluzija. Odlaziš stvarno?
Odlazim stvarno, i ovaj put zauvijek. Nama treba mir.
***********************
Ivan je prvo udarao, psovao, onda prosjačio šaptom, pa prijetio. Marina je uvijek ostajala mirna, odgovarajući isto: Gotovo je. Više nema puta natrag.
Mirna je isprva tugovala pitala za tatu, plakala na maminom ramenu, ali ubrzo je nova svakodnevica ušla u njih dvije kao svjež zrak. Zajedno su pronašle stan pokraj Maksimirske šume sunčan, pun kutaka za knjige i igračke. Marina je upisala Mirnu u dječju radionicu, sprijateljila se s par mama iz parka, s vremenom pronašla stare prijatelje iz Splita na internetu.
Ivan je zvao svakodnevno, pa rjeđe, pa skoro nikad. Uplate alimentacije, toliko neprimjetne kao kratke poruke, nisu mogle zamijeniti ono što je nedostajalo mir, sigurnost, normalnost. Mirna je polako naučila crtati više nego što je očima vidjela, Marina je po večerima izrađivala plakate za male lokale, sanjala o svom malom ateljeu.
Prvi put u godinama mogla je disati. Navečer su izlazile na šetalište, Mirna je skupljala kestene, pojile su golubove, smijale se i pile kakao uz miris kolača. Marina je znala: ovo je cijena drugog pokušaja i slobode.
Sloboda sada ima okus posoljenog povjetarca s Jadrana i sjene čempresa pod prozorom. Pomisli bi, možda je sve to i bio samo san, pomiješan s morem i vjetrom, gdje ljubomora postane samo zvuk iza škura, a novi život lagana pjesma s rive.
