Između dvije vatre

Između dvije vatre

Pa što je opet s tobom?! Dosta mi je više svega! ženski glas dopirao je iza vrata iz jednog zagrebačkog stana, odzvanjajući stubištem.

Tog su trenutka stubištem išle Mila i Marko. Trznuli su se kao da su naletjeli na nevidljivi zid. Na sekundu su se pogledali i sve je bilo jasno nije bilo potrebno ništa reći. U isti mah uzdahnuli su i okrenuli se, tiho odlazeći od ulaza. Večeras se, to je bilo sigurno, ne misle vraćati svojoj kući.

Tko želi večer provesti slušajući beskrajne roditeljske svađe? Sigurno ne oni. Krenuli su odlučnim korakom prema drugom ulazu, u kojem je stanovala njihova baka Iva. Posljednjih mjeseci bakina garsonijera postala je njihovo pravo utočište. Nekad su k baki išli samo vikendom, a sad su gotovo svaku noć ondje tražili mir.

Atmosfera u roditeljskom domu već je odavna bila nepodnošljiva. Kao da su njih dvoje potpuno zaboravili na svijet samo su se derali jedno na drugo, ne birajući ni mjesto ni vrijeme. Još je gore bilo kad su pokušavali uvući djecu u svoje sukobe.

Čas bi majka, obrušavajući se na Milu, zahtijevala:

Reci, zar nemam pravo? Sigurno se slažeš sa mnom?

Onda bi otac, ne čekajući odgovor, pogledao Marka:

Ne, ja sam u pravu! Možeš to potvrditi!

Mila i Marko su šutjeli. Nisu birali strane niti su željeli postati dijelom vječnog konflikta. Samo su žudjeli za tišinom, mirom i toplinom koju su nalazili kod bake.

Takvi prizori ponavljali su se iz dana u dan, kao pokvarena ploča koju nitko nije bio spreman zaustaviti. Djeca su već po tonovima i pogledima znala: evo, sad će opet početi. Najmanji znakovi bili su jasni treba otići. Teško je živjeti u stalnoj napetosti, kad svaka riječ može zapaliti novi požar.

Nisu razumjeli što je zapravo dovelo do tog lomljenja. Njihova obitelj nikada nije bila kao s reklama, ali prije su roditelji barem znali rješavati nesporazume. I ako su se svađali, to bi završilo nekim normalnim razgovorom uz čaj i dogovorom oko nedjeljnog ručka. Prije dvije godine sve se promijenilo. Kao da su netko drugi došli na njihovo mjesto svaka sitnica postala je povod za optužbe. Prljava šalica na stolu? Povod za cijeli esej o nepoštivanju. Pogrešno obješena košulja? Sati gunđanja o redu. Žlica ostavljena u sudoperu? Gotovo prijestup.

Jedne večeri Mila je sjedila u bakinoj kuhinji, automatski miješajući zeleni čaj. Dugo je šutjela, gledajući kako lišće pleše u šalici, pa iznenada pitala s gorčinom:

Bako, kako je do ovoga došlo? Sve je drugačije od onog zajedničkog ljetovanja… Što se tamo stvarno dogodilo?

Baka Iva nakratko je zurila u šalicu, pa nježno položila ruku na unučicu. Ni sama nije do kraja razumjela uzroke obiteljskog raspada, a nagađanja su ju boljela.

Odrasli moraju sami doći do rješenja rekla je tiho, pokušavajući zvučati sigurno. Ponekad treba vremena da shvatimo što nam je činiti.

Mila je kimnula, ali su joj u očima zabljesnule sumnje. Znala je da joj baka nešto prešućuje, ali više nije inzistirala. Dok god je smatraju djetetom, bit će izvan svega važnog.

Više ne možemo ove urlike trpjeti! rekao je Marko očajno. Ne mogu ni zadaće na miru napisati, ni knjigu pročitati. Kad smo zadnji put svi sjeli za isti stol? Ako je ovako teško, bolje neka se razvedu i svi ćemo biti sretniji!

Iako su riječi izletjele same, Marko je znao da govori i za sestru. Nije više bilo mira ni za što. Cijeli stan bio je bojno polje neprestano optuživanje i vrijeđanje…

Marko… zbunjeno je promrmljala baka. Odložila je pletivo, pogledala unuka, pa polako odmahnula glavom. Jesi li razmislio što bi bilo da se stvarno razvedu? Tko bi s kim ostao? Možeš li živjeti bez Mile?

Bili bismo s tobom! prekinula ga Mila, gledajući baku molećivo. Ionako smo stalno kod tebe! Ne smeta ti, zar ne?

Baka Iva je zastala. Poznavala je njihove osjećaje vidjela umor i iscrpljenost zbog stalnih roditeljskih prepirki. Kod nje bi djeca doista bila na sigurnom tišina za učenje, knjige, osjećaj zaštićenosti. Bezuvjetno ih je voljela i htjela pružiti sve. Ali… kako reći njihovim roditeljima da djeca više ne žele doma? Hoće li na to pristati? Hoće li im to zauvijek pokvariti odnose?

Ne žurimo s odlukom duboko je udahnula baka. Uvijek ste mi dobrodošli, to znate. Ali prvo razgovarajmo s mamom i tatom. Možda skupa nađemo rješenje.

Nema straha, sami ćemo razgovarati odlučno je rekla Mila, nasmiješivši se. Bilo je dovoljno da baka izgovori “možda”. Samo nemoj reći ne! Zaista ne možemo više natrag. Jednog ću dana oni jedno drugo tako povrijediti… Sinoć sam vidjela kako je tata digao ruku na mamu. Nije ju udario, ali je bio blizu.

Mila je utihnula, vraćajući se na taj strašni trenutak. Ušla je u kuhinju po čašu vode, a tata je mahao rukom prema mami koja se refleksno sagnula. Ruka je ipak ostala u zraku, ali ta sekunda trajala je vječno.

Bako, molim te! nadovezao se Marko, približivši se i uhvativši je za ruku kao da se boji da će ih odbiti. Pomagat ćemo ti u svemu. Samo nemoj da nas šalješ natrag. Njih boli briga gdje smo i što radimo. Sinoć sam tati rekao za roditeljski, a on: “Idi mami”. Pa sam otišao. A mamu, pitaš? “Idi tati.” Onda su još dva sata vikali tko će ići. Svak’ u svojoj sobi, vikali su kroz hodnik. Ja sam samo slušao.

Ja sam tražila potpis za izlet u muzej dodala je Mila, skrivši pogled. Prsti su joj nervozno čeprkali po rukavu. Sad sam jedina iz razreda koja ne ide. Nitko nije potpisao. Ali zato su se opet posvađali mama viče da je to tatina dužnost, tata da je mamin posao.

Baka Iva ih je promatrala i znala da to nisu naprosto kaprici. U njihovim očima skupila se ona zrelost što dolazi kad mjesecima traješ od jednog do drugog dana, a sve što imaš doma su svađe i hladnoća.

I tako je uvijek uzdahnuo je Marko, spuštenih ramena. Glas mu je bio umoran, kao da je to već tisuću puta izgovorio. Svaka naša molba završi novom svađom. Više ni ne želimo doma. Prije par dana vratili smo se tek u jedanaest navečer znaš što su rekli? Ništa! Samo, “idite spavati.” Naknadno su si prigovarali oko lošeg odgoja.

Oboje su pomalo već pomišljali da je razvod rješenje, ali ih je plašila pomisao da će ih rastaviti. Neka ostane s mamom, netko s tatom, a do jučer neodvojiva blizina svela bi se na vikend-druženja.

Prolazili su razne scenarije, šaptali si u krevetima kad bi ostali sami. Jednom je Marko u šali predložio bijeg uzeti ruksak i nestati kuda ih oči vode. Mila ga je prvi put ozbiljno shvatila. U očima joj je zabljesnula nova misao: “A možda da stvarno odemo, barem na dan-dva…” Tada su shvatili: obiteljska situacija doista postaje neizdrživa.

I tada se rodila ideja: baka! Zašto jednostavno ne bi prešli kod nje? Gotovo istovremeno javila im se ista misao. Prva je Mila izgovorila: “A da pitamo baku da kod nje živimo? Kod nje nitko ne viče, ne trebamo se više skrivati od svađa…” Marko odmah: “Da! Uvijek nas dočeka s osmijehom, stan joj je dovoljno velik, za nas dvoje ima mjesta”.

Počeli su maštati o novom životu: mirni doručci, tiho učenje, večeri uz domino s bakom. Nema više vikanja, nema svađa, nema straha od tuđe ljutnje. Prvi put nakon dugo vremena osjetili su nadu. Neka roditelji rješavaju svoje oni će konačno pronaći mir.

*************************

Mama, tata, moramo ozbiljno razgovarati rekli su blizanci, stajavši odrješito pred roditeljima. Namjerno su pričekali večer. Mila nije ispuštala Markovu ruku.

Ivan se odvojio od mobitela, iznenađeno podigao pogled. Marija, koja je slagala rublje, ukočila se. Na licu joj je bilo nevjerice.

Samo pogledaj ovo! prosiktala je majka, križajući ruke. Sad nam djeca postavljaju uvjete! Zar mi njima moramo polagati račune?!

Pogledaj tko to govori! uzvratio je otac, spuštajući mobitel. Ja se lomim na poslu da vas prehranimo. Ti si stalno doma s njima! Čemu si ih to naučila kad nam se sad usuđuju dirigirati?

Blizanci su se pogledali. Očekivali su da će razgovor odmah prijeći u prepucavanje. Nisu smjeli pokleknuti.

Dosta! gotovo plačući, uzviknula je Mila, pokušavajući govoriti jasno i smireno, iako je u grudima sve gorjelo. Razgovarali smo i zaključili da se trebate razvesti.

U sobi je nastala tišina. Majka je ostala zapanjena, otac polako ustao.

Koje li vijesti! prijetećim tonom prozborila je majka. Milice, premlada si ti da ljudima propisuješ kako će živjeti! Što ste još zaključili? Možda ćete i stan podijeliti?

Ako se ne razvedete, zvat ćemo socijalnu službu Marko je stisnuo sestrinu ruku, tražeći snagu. Iznenadio se što uopće to izgovara, ali nije ustuknuo. Tata, znaš da ti ni u banci ne toleriraju skandale. Sam si rekao da je ugled sve.

A ti, mama nastavila je Mila izravno gledajući majku izgubit ćeš poštovanje susjeda. Svi sve čuju. Ako treba, i sve detalje ćemo ispričati.

Prijete nam! Pogledaj ih samo! majka se zgrčila od nevjerice. Pa oni su naša djeca Kako vam može biti svejedno?

Ne prijetimo Marko je sad smireno govorio samo vam dajemo do znanja: ovako više ne možemo. Pukli smo! Sve nam je odbojno dernjava, stalna ignoresancija, i najmanja molba završi svađom.

Vi se rastanite, a mi prelazimo baki uglas su rekli, kao što su uvježbali. Tako je najbolje. Nama će napokon biti mir, a vi više nećete imati stalni konflikt. Više ne želimo biti između vas između dvije vatre.

Roditelji su ostali nijemi. Prvi puta su djeca prelomila situaciju i rekli što misle, bez straha, bez obrane i srama. A njima, odraslima, sada je u glavi brujalo: pa što smo to napravili svojoj djeci?

I sami su često šaputali o rastavi, ali strah ih je uvijek vukao nazad s kim bi ostali blizanci? Uvijek su bili nerazdvojni. Prijedlog da idu baki dotad nikad o tome nisu ozbiljno razmišljali. Možda je to stvarno rješenje…

Nazvat ću mamu Ivan je promrmljao. Glas mu je bio težak, skoro gušeći. Ako ona pristane

Nije stigao završiti. Marija ga je prekinula, umorno kao nikad prije:

Onda ćemo konačno prestati mučiti jedno drugo. Nazovi. Bit će mi drago više te ne gledati svaki dan.

Te su riječi lebdjele u zraku. Sama ih je izgovorila brže no što je htjela, ali godine ljutnje donose i ovakve ispade.

I meni će laknuti! odgovorio je Ivan, sakrivši ironiju iza gorčine.

Bez bijesa, tek umoran osmijeh zbog svega što im se život pretvorio. Uzeo je mobitel, polako okrenuo bakin broj… Oboje su nepomično gledali kroz prozor, ne znajući gdje vodi taj put, ali zaključak je bio jasan povratka nema.

**************************

Tog su dana Marićevi donijeli presudnu odluku. Ivan i Iva su dugo razgovarali, baka je slušala, postavljala pitanja i mirno prihvatila:

Ako mislite da je djeci tako bolje, neka bude. Ovdje će biti sigurni, ja ću se brinuti o njima.

Navečer su roditelji, iznenađujuće mirno, sjeli za kuhinjski stol i dogovorili detalje. Rastava to je, zaključili su, jedini razuman izlaz. Djeca sele k baki; roditelji će im svaki mjesec uplaćivati alimentaciju u kunama, naravno.

Ne misle prepustiti djecu slučaju. Oboje su se zakleli da će vikendom dolaziti, ali naizmjence da izbjegnu međusobne kontakte.

Ja ću subotom, ti nedjeljom predložio je Ivan, a Marija se složila. Tako ćemo svi imati svoj mir. Djeci je najvažnije da se ne osjećaju napušteno.

Dogovorili su: nema povlačenja djece u svoje sukobe, nema ogovaranja onog drugog, nema pokušaja da ih se navuče na svoju stranu.

Ostajemo roditelji, i to je važno, makar više nismo muž i žena.

I pokazalo se da je to bila prava odluka. Djeca su napokon mogla odahnuti, vratiti se svakodnevnim stvarima poput drugih tinejdžera. Mila je upisala tečaj slikarstva; Marko je počeo trenirati nogomet. Opet su zajedno išli u šetnje, u kino, razgovarali bez straha da će ih prestići novi val svađa.

Škola je opet bila važna. Sada su imali kutak za učenje, nitko ih nije prekidao. Zadaće su radili u miru i odmah su im ocjene skočile. A učitelji su primijetili promjenu: Vi ste sad kao nova djeca, držte se!

Život je polako krenuo svojim tokom ne idealnim, ali mirnim i predvidivim. Nije bilo više potrebe skrivati se po sobama ili strepeti od svakog glasa iz hodnika. Samo su živjeli, onako kako mladi trebaju, s bakinom podrškom, kad je to najviše trebalo.

************************

Pet godina kasnije, život obitelji Marić bio je miran i uređen. Mila i Marko već su navikli na svoj novi raspored: škola, aktivnosti, prijatelji, večeri kod bake. I dalje su se roditelji pojavljivali po rasporedu jedan vikendom, drugi u tjednu; svaki s poklončićima i pažnjom, ali bez međusobnih prepucavanja. Naučili su biti civilizirani.

Prvi susret bivših dogodio se na maturi. U školskoj dvorani zauzeli su udaljene stolce, ali, kako su sati prolazili, barijere su popustile.

Kad su krenuli plesovi, Ivan je prišao Mariji i šapnuo:

Hoćemo li otplesati? Sjetimo se starih vremena.

Zastala je na tren, ali je pristala.

U tihoj večeri sjedili su još dugo na školskom dvorištu, gledali djecu i razgovarali, prvo o djeci, a onda o prošlim sretnim danima. Prvi put nakon mnogo godina bilo je među njima iskrenog mirenja s onim što je bilo. Mila i Marko su ih promatrali izdaleka laknulo im je, iako ih je još bolio prizor dvoje najmilijih kao neprijatelja.

Ali život je imao još jedno iznenađenje. Već sljedeći dan pozvali su ih roditelji u kvartovski kafić. Svi zajedno. Bili su uzbuđeni, držeći se za ruke, i Ivan je svečano najavio:

Djeco, mama i ja smo odlučili ponovno se vjenčati. Nakon svih ovih godina shvatili smo da se i dalje volimo! Želimo ponovo probati biti obitelj.

Bio je silno ponosan, Marija je blistala nadajući se veselju s djecom.

Blizanci su se pogledali i stisnuli usne. Miline oči ražarene sumnjom, Markovo lice u sjeni ljutnje. Zar opet sve ispočetka? Treći krug istih pogrešaka?

Ozbiljno? upitala je Mila.

Najozbiljnije potvrdio je otac. Oboje smo se promijenili. Želimo dati drugi šansu.

Djeca su šutjela. U njima mišljahu i vjera i strah: željeli su vjerovati da može biti bolje, ali strah ih je gušio. Nisu ih razuvjeravali, ali ni glumili veselje. Samo su slegnuli ramenima.

Do kraja tog susreta razgovor više nije tekao lako. Roditelji su objašnjavali svoje planove, djeca su klima glavom, ali mislima bila negdje daleko. Poslije je Mila šapnula Marku:

Nadam se da znaju što rade.

Marko je samo slegnuo ramenima…

****************************

Dakle, idemo u Zagreb? upitala je Mila, otvarajući laptop da prouči stranice sveučilišta. Što dalje od ovog cirkusa. Znam već sad kako će završiti.

Naravno da idemo čvrsto je izjavio Marko, u čijem je glasu bila zrelost neprimjerena njegovim godinama. Mir mogu trajati tjedan-dva, a onda opet isto: vika, udaranja vratima, optužbe… Više neću biti taoc njihovih odnosa, ne želim iz dana u dan nagađati tko će prvi eksplodirati.

Prošetao je sobom, instinktivno skupljajući razbacane bilježnice. U glavi ista misao: kako to da odrasli, koji bi trebali biti uzor razumijevanja, uporno ponavljaju iste greške kao djeca?

Moramo otići ustao je kraj prozora. Ispod, Zagreb je tonuo u suton. Daleko. Toliko daleko da njihove svađe ne mogu potezati za nama. Neka rješavaju sami. Naš život, naše brige. Neću više slušati žalopojke, neću upadati između, biti njihov munjobran. Idemo svojim putem, ostvariti svoje snove. Gotovo s roditeljskim dramama.

Kada šaljemo papire? mirno je pitala Mila.

Sutra odgovorio je Marko, bez oklijevanja.

Mila je tiho klimnula, ne mičući pogled s ekrana. Tjednima je proučavala stranice fakulteta, domove, natječaje. U bilježnici kraj računala već su se nizali popisi: prednosti, nedostaci, rokovi, kontakti.

Najvažnije je učiti na miru, bez njihovih spletki mrtva-hladno je dodala. Dobro je što ćemo konačno biti daleko.

Upravo tako složio se Marko, sjedeći do nje. Kad opet počnu, mi to ni čuti nećemo. Neka zovu, traže savjete, izlivaju ljutnju mi više ne sudjelujemo. Njihova “druga šansa” to je njihova odluka, ne naša.

*************************

Marija i Ivan ipak su se ponovno vjenčali. Bez pompe, samo matični ured, večera za najuži krug roditelji, djeca i par prijatelja. Na slikama su oboje djelovali istinski sretni držali se za ruku, nježno se gledali, smješkali jedno drugome. Prsti spleteni, mekani pogledi, nježni dodiri: izgledali su kao da su svi bolni trenuci iza njih, a budući dani puni svjetlosti. Promatrala su ih djeca i pitala se: možda će ovaj put stvarno biti drukčije?

Ali… nije bilo tako. Prvih nekoliko tjedana činilo se idilično: pristojna zahvala, tolerancija sitnica. No, korak po korak, počeli su se vraćati na stare staze. Glasovi su ubrzo ponovno postali oštri: “Opet nisi pospremio!”, “Zašto nisi javila da kasniš?”, “Pa možeš valjda pomoći kad si kod kuće!”

A onda su krenule i otvorene svađe. Povod: zaboravljeni kruh, mokre ručnike, preglasan televizor… Riječi grube, glasovi sve viši, pauze između sukoba sve kraće.

Nakon dva mjeseca situacija je eskalirala. Jednog je dana Ivan u bijesu bacio šalicu u zid komadići su se rasuli po kuhinji. Marija nije ostala dužna tanjur je proletio na pod. Zvuk razbijene keramike vratio je stare strahove.

Nakon takvih epizoda, pokušavali bi se dočepati djece telefonom. Svaki put počinjalo je isto: još zadihani, ispričavali bi svoje verzije.

Mila, zamisli što mi je tata rekao! ridala bi Marija. Nimalo sućuti za mene!

Sine, pokušavam, ali ona me namjerno provocira! žalio bi se Ivan Marku. Dajem sve od sebe ali ona traži svađu.

Ali sad su Mila i Marko naučili nježno, ali odlučno prekinuti ove monologe. Nisu više upadali u zamku predugih razgovora. Odgovori su im bili kratki i jasni.

Mama, sad imam predavanje, nazvat ću kasnije Mila bi hladno rekla, gledajući na sat iako bi još bilo dvadeset minuta slobodno. Nije mogla podnijeti još jedan krug maminog jadanja.

Tata, moram hitno raditi, pričat ćemo vikendom odgovarao je Marko, ne podižući pogled s ekrana. Znao je: ako mu se da prilika, razgovor će se rastegnuti i trajati satima.

Kasnije i vikendom uvijek su se odgađali. Djeca su uz izliku fakulteta, poslića, druženja izbjegavala svaki suvišan kontakt, pa su i pozivi s vremenom jenjavali. Nisu osjećali krivnju: čuvali su sebe.

Doista su izgradili svoj svijet bogat, smislen, daleko od roditeljskog kaosa. Dani su im bili ispunjeni vlastitim problemima i planovima, više nisu živjeli pod stalnom sjenom nečije svađe.

Mila se posvetila psihologiji. Voljela je shvaćati što pokreće ljude, kako pomoći onima u sličnim situacijama. Već na trećoj godini volontirala je u centru za mlade iz problematičnih obitelji, vodila grupne radionice, učila ih izražavati osjećaje, nalaziti vlastitu snagu. U mnogim je tim mladima prepoznavala sebe iz prošlosti, pa im je željela dati ono što je sama nekad tražila pažnju i sigurnost.

Marko se pronašao u informatici. Oduševila ga je logika programiranja, mogućnost stvaranja nečeg funkcionalnog iz nule. Sudjelovao je na natjecanjima, na četvrtoj godini osvojio ekipu na hackathonu i dobio studentski posao u IT firmi. Tamo je učio timski rad, nosio se s novim izazovima i dobio sliku o budućnosti.

Blizanci su počeli planirati život bez sjene roditelja. Mila je sanjala privatnu praksu; Marko vlastiti startup. Te su planove slagali u lokalnom kafiću, iznoseći teme na papiru i osjećali sigurnost: imaju put, imaju snove, imaju jedan drugoga.

Kad su jednom roditelji opet pokušali povući ih u svoje dramole s pozivima, suzama i starim jadikovkama blizanci su ovaj put bili spremni. Dogovorili su se: bit će smireni, bit će kratki.

Dosta je, dragi roditelji, vi sami riješite svoje stvari rekla je Mila. Imate svoj život, mi svoj.

Ali vi ste nam djeca! zacviljela je Marija. Morate biti uz nas!

Da ste se ponašali odraslo, podržali bismo vas odbrusio je Marko. Napravili ste opet istu grešku i uporno se mučite. Više ne želim biti posrednik u vašem ratu. Razvedite se već jednom i završite to.

Možda je zvučalo okrutno, možda… Ali brat i sestra samo su željeli jedan običan, miran život.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

10 − 1 =

Između dvije vatre
Tată de duminică. Povestire. — Unde e fiica mea? — repetă Olesea, simțind cum îi clănțăneau dinții de frică sau de frig. Pe Zlata o lăsase la o petrecere, în camera pentru copii a unui centru comercial. Pe părinții sărbătoritei îi cunoștea doar din vedere, dar și-a lăsat fiica liniștită acolo — nu era prima dată la o astfel de petrecere pentru copii, era ceva obișnuit. Doar că azi întârziase — autobuzul nu mai venea. Centrul comercial era într-un loc incomod, toți veneau cu mașina, dar Olesea nu avea. Așa că duse fata cu autobuzul, apoi se întoarse acasă — avea ore, nu putea anula, apoi veni s-o ia. Întârziase doar vreo cincisprezece minute — fugise atât de repede pe parcarea înghețată că abia mai respira. Acum mama sărbătoritei, o fată scundă cu ochi rotunzi și albaștri, o privea uimită și repeta: — Păi a luat-o tatăl ei. Dar Zlata nu avea tată. Adică, sigur, undeva era, dar niciodată nu-și văzuse fiica. Pe Andrei, Olesea îl cunoscuse din întâmplare — se plimbau cu o prietenă pe faleză, prietena s-a accidentat la o gleznă, băieții au oferit să ajute. Și, exact ca în filmele cunoscute, au mințit că studiază la Universitate, că unul are tată general, altul profesor. De ce, nici nu știe — erau tineri și cam naivi. Dar când Olesea a rămas însărcinată, iar Andrei a aflat că ea e studentă la un colegiu pedagogic și tatăl ei e șofer de autobuz, i-a băgat bani pentru avort și a dispărut. Olesea nu a făcut avort și niciodată nu a regretat — Zlata era tovarășa ei, neobișnuit de serioasă și de încredere pentru vârsta sa. Mereu îi era vesel împreună, cât timp Olesea preda, Zlata se juca cuminte cu păpușile, apoi mergeau în bucătărie și pregăteau supă de lapte sau ou poșat, beau ceai cu biscuiți și unt. Bani prea mulți nu aveau, totul mergea pe chirie, dar nici Olesea, nici Zlata nu se plângeau. — Cum ați putut să dați fata mea unui străin? Glasul Olesei tremura, ochii îi erau umezi. — Dar nu unui străin! — se irita femeia cu ochi albaștri — E tatăl ei! Olesea ar fi putut să-i spună că nu există tată, dar n-avea rost. Trebuia să fugă la paznici, să ceară înregistrările de pe camere… — Când s-a întâmplat? — Vreo zece minute în urmă… Olesea s-a întors și a rupt-o la fugă. De câte ori îi spusese Zlatei — să nu plece cu oameni străini! De frică picioarele nu ascultau, vedea în ceață, s-a ciocnit de câțiva, dar nici nu a cerut scuze, doar a alergat mai departe. Din instinct a strigat: — Zlata! Zlataaa! Era gălăgie la food court, nimeni nu a dat importanță la strigăt, doar câțiva s-au uitat. Olesea trăgea aer cu disperare, încercând să-și dea seama unde să meargă — poate încă nu a plecat, poate… — Mămico! La început nu-i venea să creadă. Fiica ei, cu jacheta larg deschisă, fața mânjită de înghețată, alerga spre ea. Olesea s-a agățat de fată de parcă, dacă ar fi lăsat-o, ar fi căzut la pământ (și așa și era, poate). S-a uitat țintă la bărbatul care venea în urma Zlatei — un tip decent, tunsoare scurtă, pulover caraghios cu om de zăpadă și înghețată în mână. Se vedea că citise în ochii ei ce urma să spună Olesea, fiindcă a început să vorbească repede: — Scuzați-mă, e vina mea! Trebuia să vă aștept acolo, dar am vrut să-i dau o lecție acelor mici! Știți, o tachinau! Spuneau că n-are tată și că n-o să vină niciodată după ea, că e urâtă! M-am gândit să-i arăt eu lor — am venit și i-am zis: hai, până vine mama, să luăm o înghețată. Iertați-mă, n-am crezut că vă speriați… Olesea tremura. Să-l creadă pe străin nu avea de gând. Dar oare chiar o tachinaseră pe Zlata? S-a uitat fetei în ochi, și ea a înțeles imediat întrebarea. A tras nasul, a ridicat bărbia. — Să zică ce vrea! Acum am și eu tată! Bărbatul a ridicat stânjenit din umeri, Olesea nu putea să scoată niciun cuvânt. — Să mergem, — răsuflă în fine. — E târziu, ratez autobuzul. — Stați! — pas înainte, mâna ezitantă. — Vă pot duce eu? Așa, de s-a nimerit… Nu vă gândiți aiurea, nu sunt vreun maniac! Artem mă cheamă, sunt de treabă! Uite, mama e acolo, poate confirma! Arătă spre o doamnă cu bucle violet la o masă, care citea o carte. — Dacă vreți, mergem la ea, vă dă cele mai bune referințe! — Nu mă îndoiesc, — zise acru Olesea, care încă simțea nevoia să-i dea străinului una în cap. — Mulțumim, mergem singure! — Mama… — Zlata trăgea de marginea gecii. — Să vadă lumea că tatăl ne duce acasă! La camera pentru copii stăteau încă sărbătorita, mama ei și o altă fată, Olesea îi uitase numele. În ochii Zlatei era atâta rugăminte, iar să mergi pe gheață cu picioarele tremurând era greu. Olesea s-a hotărât. — Bine, — zise. — Perfect! Fug, doar anunț mama! „Băiatul lui mama” — se gândi ironic Olesea. În acel moment, doamna cu bucle violet îi făcu un semn prietenos, Olesea se întoarse rapid. Ce situație stupidă… Pe drum evita să-l privească pe Artem, dar nu putea să nu observe cât era de delicat cu Zlata. Aceasta ciripea ca o privighetoare, de obicei Olesea nu o vedea așa veselă. Dar când au ajuns în fața blocului, Zlata s-a întristat brusc. — Nu ne mai vedem? — îl întreabă încet pe Artem, uitându-se la mamă. Olesea i-a surprins privirea, și-a dat seama: cere permisiunea. Aproape îi spusese — nu, Zlata, nu e politicos, dar privind chipul trist al fetei, n-a putut. Privi spre Artem, dădu din cap. — Dacă mama ta e de acord, pot să te invit la cinema la un desen animat. Ai fost la film? — Serios? Nu, n-am fost! Mama, pot să merg cu tata la film? Olesea s-a rușinat teribil, așa că ea a început să vorbească repede. — Zlata, îți dau voie, dar cu două condiții. Prima — nu e politicos să-i spui tată unui străin, spune-i nenea Artem, ai înțeles? A doua — la film vin și eu, fiindcă ce ți-am spus? Să nu mergi nicăieri cu necunoscuți, chiar dacă par binevoitori! — I-am spus și eu, — interveni Artem. — Că nu se merge cu străini. — Deci pot să merg? — Ți-am zis că da. — Ura!!! Mintea Olesei îi spunea că ar trebui să pună capăt prostiilor, dar nu putea. Nimeni nu avea ea pe lume, doar pe Zlata. Dacă ar fi avut cu cine să se sfătuiască! Poate cu mama. Olesea o ținea minte vag — mama a murit când ea avea cinci ani, la fel ca Zlata acum. Un băiat a căzut în prăpastie pe gheață, nimeni n-a avut curaj, doar ea. Și l-a salvat, dar… A răcit grav și s-a stins într-o săptămână — avea diabet, oricum probleme de sănătate. Iar Zlata are și ea diabet, ceea ce îi dă mari emoții Olesei — tot de la ea s-au tras genele. Până la weekendul următor, Olesea s-a frământat mult, dar s-a dovedit că n-avea motive — totul a mers altfel decât se aștepta, fiindcă la film Artem a venit cu mama sa. — Ca să nu credeți că sunt vreun ciudat, mama mă recomandă, — zâmbea el. — Ești ciudat, — zise mama lui, cu o privire care arăta că îl adora. Cât timp Artem și Zlata au mers după popcorn, mama chiar l-a lăudat. — Știi… Pot să-ți spun tu? N-a avut și el tată. Eu am fost măritată de patru ori, ultimul soț a fost ideal! Artem seamănă cu el. Dar nenorocul, abia am născut prematur, el a făcut infarct… Ceilalți soți au ajutat… Mă privești ciudat? Primul mă iubește și azi, al doilea nu e după al nostru gen, al treilea iubea prea multe femei, nu-i ajungeam. Ei au încercat să-i fie tată lui Artem, dar nu e la fel. De aia e atât de atașat de Zlata — și pe el îl tachinau la școală, am tot mers la profesori… Câte n-a făcut, prostii ca să le dovedească băieților, odată era să pățească ceva grav… Femeia era fascinantă. Scundă, uscată, cu păr violet, costum Chanel și o carte de Donțova în mână. Olesei îi plăcea grozav. — Nu vă temeți, nu are nimic de gând rău, are suflet bun, — îi făcu cu ochiul și adăugă. — Și cred că îi sunteți pe plac. Olesea se rușină. Așa ceva nu-i trebuia! Simțea că nu e bine să înceapă ceva, dar îi era milă de Zlata… După film îi întinse bani pentru bilete lui Artem, acesta refuză. — Când invit o domnișoară la film, eu plătesc! Nici asta nu i-a plăcut Olesei — era obișnuită să plătească singură, fără să depindă de nimeni. Că ar fi ea pe placul lui — prostii, nu există așa ceva. Când Artem i-a condus acasă, Zlata întrebă: — Tată, unde mergem data viitoare? — Zlata! — o opri Olesea. Fata își acoperi gura amuzată. — Am putea merge la Muzeul Zoologic, — răspunse Artem. — Ce zici? — Super! Mama, vii și tu? — Mergeți fără mine, — sec Olesea. — Luați-o pe Ecaterina Alesevna, îi plac fluturii. Ea a ieșit prima din mașină, voia să termine totul cât mai repede. Auzi cum Artem îi spune Zlatei: — Când mama nu e aproape, poți să-mi zici tată. Așa a apărut tatăl de duminică pentru Zlata. Uneori Olesea mergea cu ei, alteori o lăsa pe Zlata singură, dacă venea și Ecaterina Alesevna — tot îl considera pe Artem străin și suspect, deși Zlata povestea încântată cât de vesel e Artem și ce interesant e cu el. Olesea, vrând-nevrând, era influențată de bucuria fetei, dar nu voia să o lase să crească — nu există în viață ca din senin să apară un prinț. Și mama lui, mereu îl lăuda, Olesea se tot întreba — ce e în neregulă cu el? Oare o asemenea femeie ar fi vrut o noră din popor? Dar inima Olesei se topea treptat. Artem făcea totul discret — îi lăsa o ciocolată pe raft la ieșire, mereu îi cerea și ei părerea înainte de a invita Zlata undeva, voia să-i prindă privirea în mașină. Dar îi plăcea și Ecaterina Alesevna — era o companie minunată! Dacă Artem n-ar fi fost fiul ei, cu ea s-ar fi sfătuit Olesea. Odată, Artem a sunat vorbind ceva despre film. Zlata a apărut pe loc — șoptit a întrebat: — E Artem? Și s-a așezat fericită lângă mamă. — Da, desigur, Zlata va fi încântată, — răspunse ca de obicei. — Stați… De fapt, vă invitam pe amândouă. Să mergem împreună. Doar noi doi. Din fundal răsună vocea Ecaterinei Alesevna. — În sfârșit! — Mamă, încetează să tragi cu urechea! Olesea, iertați-mă… Veșnic ascultă la ușă. În acel moment Zlata șopti: — Te-a invitat la film? Olesea râse. — Și eu ascult! Uite, Artem… Eu… — Vă rog, nu refuzați! O șansă, promit să fiu cavaler adevărat! — Spune-i de ochi, Temea, — nu se lăsa Ecaterina Alesevna. — Spune-i ce mi-ai zis, că are ochii mamei sale… Ca și cum cineva ar fi turnat apă rece. Olesea nu înțelegea nimic. Ce legătură avea cu mama? Artem strigă ceva mamei, apoi zise: — Olesea, vin imediat să te lămuresc. Pot? Lămuriri îi trebuiau… Olesea se plimba din colț în colț, până a ajuns, Zlata s-a așezat și a început să deseneze, parcă simțea. — Trebuia să mărturisesc de la început, — zise Artem. — Voiam, dar mi-ai plăcut de la primul moment… Nu voiam să crezi că e din cauza mamei… A mamei tale, adică. Și mai ales, mi-a fost frică să nu mă urăști. Pentru că ea din cauza mea… Vorbea îngrămădit, schimba subiectele, o privea disperat. Iar Olesea tremura, ca atunci când a crezut că Zlata a dispărut. — Mă ierți? Olesea n-a scos niciun cuvânt, a reușit cu greu: — Trebuie să mă gândesc. — Mama, iartă-l pe tata… Artem o privea pe Zlata cu ochi mari, amintindu-i înțelegerii. Privea și spre Olesea. Ea repetă: — Am nevoie de timp. Să mă gândesc, înțelegi? Milion de întrebări avea, dar n-a scos niciun cuvânt. Când a sunat Ecaterina Alesevna, lucrurile s-au schimbat, de la ea a aflat totul. — Nu știa că a murit — îi protejam sufletul. Avea să afle mai târziu și a decis să vă caute. În seara aia voia să vă cunoască și să vă ajute, dar cu Zlata… apoi tu… S-a îndrăgostit instantaneu! Se temea să nu înțelegi greșit. Nu-l învinovăți — Temea, încerca să le demonstreze băieților că e bărbat adevărat, chiar și fără tată. Nimeni nu voia să treacă pe gheață, el a mers și… Ecaterina Alesevna nu o presa, dar își apăra fiul. Zlata însă presa tare! — Mama, e bun! Și te iubește, mi-a spus! El poate fi tatăl meu, adevărat, înțelegi? Olesea înțelegea. Dar îi părea… Greșit? A trecut aproape o lună și tot nu a putut vorbi cu el. Nu răspundea, nu citea mesaje. Cu cât lăsa mai mult, cu atât voia mai tare să-l sune. Dar părea tot mai imposibil. Într-o noapte Zlata a trezit-o plângând, zicând că o doare burtica. Se plânsese încă de aseară, dar Olesea crezuse că e de la chefirul vechi. Acum Zlata ardea, nici nu mai trebuia termometru. Cu mâini tremurânde a sunat la ambulanță, apoi — fără să știe de ce — la Artem. A venit cu ambulanța. În pantaloni de casă, somnoros, ciufulit. A mers cu ele la spital, calmând și promițând că totul va fi bine. De fapt, îi tremura vocea. — Peritonita nu-i așa de gravă, — repeta. — Va fi bine, pe bune! Olesea l-a prins de mână — poate să-l calmeze, poate să se calmeze pe ea. La recepție era frig, niciunul nu avusese haine groase, stăteau lipiți unul de altul, încălzindu-se. La doctor a intrat primul, întreba de operație. Olesea stătea nemișcată. Dacă se întâmpla ceva cu Zlata, n-ar fi rezistat. Totul a fost bine. Doctorii au făcut minuni, Zlata a fost curajoasă — a luptat pentru viață, deși situația era critică, spunea doctorul. — Ca un înger păzitor, — zise doctorul, iar Olesea șopti: mulțumesc, mamă! Artem a mulțumit mult, iar doctorul a trimis amândoi acasă — la Zlata nu se putea intra încă, era la terapie intensivă, părinții trebuie să se odihnească. A dus-o la bloc, Olesea se aștepta ca Artem să ceară să vină sus, dar el tăcea. Atunci Olesea zise: — Se luminează. Vrei să urci, să-ți fac o cafea? Și-a dat seama că așa e — voia să urce. Și să rămână. Pentru totdeauna. Zlata și-a revenit surprinzător de repede — toți medicii și asistentele observau. — Pentru că am mamă și tată, — spunea ea. Și nimeni în afară de Olesea și Artem nu știa de ce fetița era atât de fericită…