Imaš pojma kako mi je danas bilo… Onako, usput ti moram ispričat priču koju nosim u sebi već danima, a mogla je, zapravo, biti o bilo kojoj našoj teti iz kvarta. Znaš te bake iz Maksimira ili Dubrave? E pa, moja priča ti je zapravo o jednoj takvoj o Jeleni Marić. Jadna žena, prošetavala je po kvartu cijeli sat, iako joj je do pekare trebalo možda pet minuta. Ali, bilo je onako neko depresivno predvečerje, prava zagrebačka mokra jesen. Dom ju nije mamio natrag čekao ju je samo stari hladni štednjak, neoprani pod i ogroman mačak zvan Marko, koji joj je zadnjih godina bio jedino društvo. Osim njega, tu je bio i televizor od ranog jutra do duboko u noć, samo to je ponekad stvaralo privid da još netko diše pod tim krovom.
Bole ju noge, koljeno žari, vrijeme koma, ali Jelena svejedno sjedne na klupicu pokraj igrališta. Sjedila je pod zahrđalim sjenilom, ruke duboko u džepovima, u istom onom sivom kaputu koji vuče zadnjih sedam godina, jer nov kupiti ne treba, a i na što bi trošila penziju.
Prije je sve bilo drukčije, dok je bio živ njen Antun, znaš? Imali su tada pravi kaos, dvoje djece po stanu starijeg Nikšu i mlađu Anu. Sad su odrasli Nikša otišao u Rijeku s obitelji, Ana se udala za nekog informatičara i otišla u Split, pa skupa stalno putuju, more, konferencije, Njemačka, gdje god. S majkom se čuju jedino za praznike, šalju poruke tipa Sretan rođendan, mama, pusa! i povremeno pošalju sliku unuka djece koju je Jelena gledala kao preko tuđeg prozora. Nikad nijedno ljeto nisu došli baki, uvijek nekakvi kampovi, Španjolska, pa tečajevi engleskog…
Gleda ti ona tako mokru uličicu i vrapca kako skače po lokvi, traži nešto. Kad-tad je mislila bit će djeca uz nju, trčat će joj unuci po stanu, svaki dan će je zvati. I realnost? Nikša se javi jednom mjesečno, ako se sjeti, a uvijek isto: Mama, kak’ si? Nama ludo na poslu, klinci bolesni, sorry što ne tipkam češće. Ana misli da je dovoljno to što su joj proslijedili nešto kuna na račun, pa mirna savjest.
Njeni dani su ti zato postali kao neka dulja repriza: ujutro ustane, upali televizor, nahrani Marka, skuha si zobene ili jaje, pa opet televizor, ručak, televizor, večernja šetnja, televizor, san. Ponekad se uhvati kako komentira ljude na televiziji na glas, čak ih i izvrijeđa… Marko ju pogleda žutooko i digne rep, pa hop pod stolac.
Taj dan joj je posebno bilo mrsko doma, pa kad je počela kiša, još više se zagrnula u kaput i nabila vunenu kapu na čelo. Onda čuje iznenada, sa strane:
Jelena? Jelena, jeste to vi?
Trgne se, pogleda gore kad ono, Ivan Prgomet. Lik iz zgrade do nje. Uvijek s onom svojom štapom šeta okolo. Nekad se sretnu pred liftom, kraj kontejnera za smeće, izmjene par riječi tipa Opet ovaj Zagreb, samo kiša, i to je to.
Ivane? iznenadila se Jelena. Što vi tu, možete pokisnuti.
Pa isto što i vi, očito, ha-ha smije se, sjedne kraj nje na klupu, stavlja novinski papir ispod sebe. Vidim, sjedite tu već satima, iz stana sam gled’o. Pomislio sam, možda vam nije dobro.
Ma, dobro sam. Samo ne mogu doma. Tuga, Ivane. Prava tuga, da ti pamet stane.
Ma znam klimne on i iz džepa vadi malu pljosku. Imam malo pelinkovca, pravi lijek kad te stisne ovo vrijeme. Hoćete malo?
Jelena prvo misli odbiti, ali razmisli koga briga, nitko ne vidi. Uhvati pljosku, srkne mali gutljaj. Peče, ali toplo pod rebrima, baš ono što treba.
Hvala kaže, vraća mu piće. A vi, gdje vam je supruga?
Nema je već tri godine. Sinovi su u Osijeku, daleko, svako malo dođu ili zovu samo nedjeljom. Znaš, stara priča: obitelj, posao A vi?
Deca daleko, rijetko zovu. Muž umro davno.
E, vidiš, dvoje iz iste priče. Dva osamljena čudaka.
Šute oni tako i gledaju kako kiša rastače. Ali nije to ona nelagodna tišina, nego baš ugodna. Ko da i ne trebaju riječi.
Znaš, Jelena, već vas dugo gledam, dok šetate svaki dan, uvijek ste tak uredni, sve po redu… Mislim, htio sam vam prići i pričati, ali nikako da skupim hrabrosti. Danas nekako ispalo, ko da je moralo tako biti.
Stvarno? Mislite na mene? Zašto?
Pa šta drugo da radim? Pogledam kroz prozor, tamo ste vi. Ako vas nema, ja se zabrinem.
Njoj to nekako ugrije srce. Nije ni znala da netko brine, da netko primjećuje njezine izlaske i povratke.
Šta kažete, da ubuduće šetamo zajedno? Sigurnije i veselije u dvoje, vi i ja?
Može! prvi put se glasno nasmijala Jelena. Skupa protiv vrana!
I tako ti je krenulo. Viđali su se svaku večer. Ivan, bivši inženjer iz Končara, bavio se sada pisanjem članaka za lokalne novine, sve nešto o povijesti Zagreba. Ona, nekad računovođa, više je pitala nego pričala, ali očito je uživala slušati. On slušao njezine priče o klincima, vikendici koju su s Antunom sagradili, pa prodali za sitniš.
Zadnji tramvaj bi prošo, a oni još sjede na klupi pod svjetlom, ni vrijeme ne primjećuju. Počela ona kod kuće čak i više kuhat počastit’ Ivana, skuhat’ nešto fino, ispeć pitu. Mačak Marko postao puno mazniji čim je bolje mirišalo iz kuhinje.
I tako, nakon mjesec dana, Ivan prvi put ostane kod nje. Ostanak bio spontani zasjedili se, vrijeme odmaklo.
Ostani, imam rasklopivi kauč u drugoj sobi rekla mu.
Jesi sigurna? pogleda je on.
Ma daj, samo da nisi na kiši.
Od tad je sve nekako prirodno išlo. Prvo tu i tamo prespava, pa polako preseli papuče, četkicu za zube I život krene zajedno kavica, zajedno večera, televizor sve rjeđe upaljen jer su im razgovori zanimljiviji. I Marko se navikne na novog cimeru, prestane prijetiti šapom.
Ivane, što kažeš da sutra radimo sarme? predloži jednog dana.
Ti kupi kupus, ja meso!
I tako motaju sarme u skučenoj kuhinji, smiju se, a Jelena se pita kako je moguće da mi ovakav poklon dođe pred kraj života?
Jedina sjena, naravno, bili su joj sin i kćer. Nije im imala snage reći za Ivana. Strah ju uhvati boji se da će pomisliti da zaboravlja Antuna, da im je Ivan prijetnja uspomeni na oca. Posebno Nikša, on je uvijek veličao tatu, nikad ga nije prestao idealizirati.
Ivan je osjetio njezin strah, nikad nije pritiskao.
Kad budeš spremna, njima reci. Ja ću čekat, nijedan problem.
Vrijeme prolazi, bliži se Jelenin rođendan, kad ono poruka u obiteljskoj grupi: Mama, dolazimo svi za vikend na tvoj jubilej! I naša Jelena u panici. Kupi joj se knedla u grlu. Što sad?
Ivane, djeca dolaze. Svi, s djecom.
Pa super, upoznat ćeš nas. Ili ne?
Ma, morat ću ih pripremiti, bojim se njihove reakcije. Skloni se na par dana kod sebe. Ja ću, ako treba, ublažit sve to…
Ivan je samo klimnuo glavom, ali se vidjelo da ga boli.
Jelena, ne želim biti taj kojeg skrivaš. Ali ako tako mora, dobro.
I tako je Ivan otišao. Marko tu i tamo mjaukne, traži ga, njoj prazno i hladno.
Stigli su ona subota Nikša s Marinom i dva dečka iz Rijeke, Ana s mužem Filipom i curicom Ivanom iz Splita. Kuća puna graje, mirisa, a njoj srce stegnuto. Čim se večera pojela i unuci zaspali, ona Nikšu i Anu povede u kuhinju.
Djeco, moram vam nešto ozbiljno reći…
Što je, mama, nije se što dogodilo? pita Nikša, već na rubu stolca.
Nije ništa strašno… Ali… Imam nekoga. Živim s Ivanom. Već pola godine.
Tajac. Ana gleda kroz nju, Nikšin pogled se stisnuo.
Šta znači živiš? S kim? Tu u stanu u kojem smo odrasli, ti nekog dovodiš bez našeg znanja? planuo je Nikša.
Pa, mamica, nisi ni pitala. Tata je bio jedini, zar ne? povišeno će Ana.
Imam i ja pravo na sreću. Nisam mrtva, djeco.
Tebi 65, a ponašaš se kao curica. Zar te nije sram? Naš tata…! Nikša diže ton.
Nikad nećeš biti sama, imaš nas. Hoćeš, možda, da idemo, a ti sama s tim starcem? Ana je sad već drsko zvučala.
Djeco, nemojte me tjerati da biram…
Ali dvoje odraslih ljudi nije imalo sluha. Riječi su bile teške, hladne. Rekli su jasno: Ili mi, ili on biraj. Duboko je Jelena noć probdjela, srušena, slomljena. Kad je svanulo, shvatila je svi idu prije rođendana. Ostavili poklone, ni poljupca.
Cijeli je dan sjedila u tišini, Marko joj se sklupčao na krilo, ali ništa nije moglo zatrpati onu rupu u prsima. Navečer nije izdržala:
Ivane, nemoj više dolaziti. Djeca ne žele. Oprosti.
Jelena, molim te, pogledaj se. Manipuliraju tobom jer mogu. Ali ja… meni je stalo do tebe.
Znam, ali ne mogu.
Poklopila je, ugasila mobitel, samo šutjela. Plakala dugo, luđački dugo još gore nego kad je Antun umro.
Dva mjeseca kasnije ništa nije isto. TV je opet stalno upaljen, s Marka razgovara, uvjerava se da život ima smisla samo jer ima tko zamijaukati kad dođe doma. Nikša se javi SMS-om: Kako si, mama? Ana pošalje Ivaninu sliku, ništa više. Jeleni je jasno sad je još manje dio njihovih života.
Jednom, vraćajući se iz trgovine, u liftu joj upadne susjeda Mirjana s četvrtog kata, ona što sve zna i svakog primijeti.
Jelo, nisam vidjela Ivana odavno. Jel vi niste više zajedno?
Ne, nismo…
Šteta, baš ste bili lijep par. On ti, kažu, nije baš dobro… Vidim ga s štapom, skroz mršav. Bio mu sin prošli tjedan, ali kratko.
Jeleni stane dah. Zabrine se. Sjedne doma, drži mobitel, gleda broj, dvojbi. Konačno ga nazove.
Jelena? javi se on, glas mu slab, promukao.
Ivane, dolazim. Gotovo je, neću više pristajati na ovo. Drži se!
Pojuri preko stepenica, pozvoni, a on joj otvori i još uvijek se smiješi.
Ivane, volim te, glupa sam što sam te pustila rekla je, zagrli ga. Ja sam birala djecu, umjesto sebe, a oni su me ionako zaboravili. Ti si moj život.
Uveče zajedno večeraju. Marko se sklupča kod Ivana. Jelena mu kaže: Zovi me svaki dan, sve drugo je nebitno! Sutradan skupi hrabrost i nazove Nikšu:
Djeco, odlučila sam. Ivan i ja smo zajedno i sad biram svoje srce. Ako vas to vrijeđa, žao mi je… Ali pustite me na miru. A ako me volite i poštujete, prihvatit ćete da živim sretna.
Oni šute na telefonu. Nakon tjedan dana, Ana pošalje poruku: Mama, ne slažemo se baš, ali ako želiš doći do unuka, može. Samo, molim te, nemoj pričati o Ivanu.
Jelena pročita, nasmije se i pomazi Marka. Nije to sve što je htjela, ali dovoljno. Ivan je tu, Marko je tu, TV šuti jer sada razgovaraju.
Ivane, što kažeš za sarme? Danas sam kupila sve.
Može, ti kupus, ja meso! nasmije se, i oči mu blistaju.
Život, eto, krene iz početka.
