Vjetar promjena
Poludila je, Sanjice! Tvoja žena je stvarno poludjela!
Mama!
Kakva mama! Imate troje djece! Zašto vam treba još jedno? I to još tuđe! Tko zna kakva joj je genetika? Što ako je bolesna? Što ćete tada? Bacit ćete svoju djecu u drugi plan i brinuti se o tuđem djetetu? Zašto ti to treba? Zašto ga želiš?
Nju…
Što?
To je curica. Marijana.
Baš me briga kako se zove! Ja ti to zabranjujem! Nikad neću prihvatiti i ne želim čuti ni znati za to, jasno?!
Čuo sam te.
Bacio sam mobitel na stol i ljutito udario šakom po fascikli s papirima. Baš sam si znao upropastiti dan Zašto sam uopće zvao mamu sada? S druge strane, bolje sada nego navečer kada su svi doma. Onda bi ta lavina gorčine i razočaranja zahvatila i Katicu, a djeca bi to itekako osjetila. Ne, ovako je bolje da ja sve to sada prožvaćem i smirim se. Samo morat ću nekako reći Katici da moja mama nije za dijete
U kancelariju je provirila tajnica, a kad je vidjela da gledam kroz prozor leđima okrenut prema vratima, lagano je pokucala:
Gospodine Petroviću, svi su se okupili. Čekaju samo vas.
Kimnem. Vrijeme je za posao. Objekt je zahtjevan, bit će tu puno truda, ali vrijedi svakog trenutka. Posao sam istinski volio, iako bi sa strane možda netko rekao da mi je to samo još jedna partija šaha povučeš potez, pa gledaš što će protivnik. Da je barem tako u obitelji Da možeš predvidjeti reakcije onih uz koje želiš biti. Ali, gdje u poslu mogu izračunati i procijeniti ishod, život me uvijek iznenadi i stalno vjetar promjena ponese sve planove.
Sjećam se toga još iz osnovne škole, kad sam se nakon upale grla, s deset godina vratio u razred, a na mom mjestu sjedila neka visoka, mršava, naočalasta curica s tankim pletenicama.
E, to je moje mjesto! nisam bio baš nježan i odmah sam odlučio izboriti svoju “teritoriju”.
Na moje čuđenje, djevojčica je tiho pokupila stvari i otišla na zadnju klupu, dok je već nakon par minuta učiteljica vratila natrag i rekla:
Sanja! Pa ne možeš tako s curama. Katica će sjediti s tobom. Slabije vidi i ne može ništa vidjeti iz zadnje klupe.
Tada sam se nadurio i cijeli sat mrmljao sebi u bradu o dosadnim pridošlicama, ali Katica nije ni trepnula. Sjela je tiho, izvadila knjige i krenula pažljivo slušati učiteljicu.
Cijelu sam se nastavu vrpoljio, pokušavao je živcirati crtajući granicu po klupi, gurajući lakat kad bi slučajno prešla “moju” stranu. Sve što bih pokušao, ona bi samo odmakla, ukorila me pogledom, a jednom mi i šapnula, veselo:
Ti si baš smiješan!
To bolje da nije izgovorila! Zapjenio sam se iznutra kako se usudi! Baš će ona vidjeti Ništa mi nije bilo dovoljno zločesto; i ona žaba u torbi što ju je mirno odnijela u “živi kutak”, i one stalne igle na stolici koje bi nonšalantno bacila prije nego bi sjela. Ali kad sam joj zamazao bilježnicu tintom iz olovke, jedini put joj se lice iskrivilo, oči zasuzile bila je neka važna domaća zadaća, a sad se morala sve ispočetka prepisivati. Taj dan sam likovao, pokazao joj čak jezik dok je prepisivala.
Ali kasnije… Što sam bio gori, ona mi se više smijala:
Hoćeš li ikad odrasti? pitala bi, vadeći iz torbe još jednog uginulog žohara. Nisi valjda i ti zaljubljen pa napraviš to sve?
Uvrijeđen, zakolutao bih očima. Nemoguće! Ta “kosturica” je meni simpatična?! Viša za skoro glavu, s pletenicama, naočalama! No, na kraju je ipak bila prisutna u svakom dijelu mog života i bila je moj najbolji prijatelj.
Tek sam je u gimnaziji stvarno primijetio. Dotad sam toliko naviknut na nju da nisam vidio pametna, brza, uvijek spremna pomoći, s njom nisi brinuo za domaću zadaću. Kad sam shvatio da od ružnog pačeta nastaje nešto od čega mi zastane dah, povukao sam se opet na kraj klupe, ne znajući što reći.
Pravi trenutak skupio sam tek na maturi, uhvatio je za ruku, stao pred nju i promucao:
Volim te…
I ja tebe…
Prije braka prošle su još četiri godine utrka na fakultetu, skripte, kratki susreti, planovi.
Prvo ću napraviti karijeru, a onda ćemo djecu.
Koliko?
Najmanje dvoje. Možda i šestero! Tri djevojčice, tri dječaka. Pristaješ?
Katico, nisi normalna!
Todor, podržat ćeš me?
Naravno. I šestorica i deset, ako treba!
Onda ću ja morati ubrzati posao, da znam od čega ćemo hraniti sve te mališane.
Znam da hoćeš! Vjerujem ti.
Katica nije ostavljala moj teret na meni. Brižno je birala svoju profesiju i postala odlična knjigovotkinja. Gledao bih je dok prebacuje kuglice starih abakusa umjesto da koristi kalkulator. To joj je išlo brže nego bilo koja moderna tehnologija.
Držim se starog znala je reći.
Nikad nisam imao ništa protiv. Uz nju sam se osjećao snažan kao jedan od onih junaka iz epova. Katica je toliko vjerovala u mene da sam počeo i ja vjerovati u sebe. S vremenom sam stvorio svoju građevinsku firmu. Gradili smo domove prave domove, kakve bih svakome poželio.
Nakon nekoliko godina braka dočekali smo sina, onda smo se dugo mučili dok nismo dobili i prvo i drugo Katinu željenu djevojčicu, pa još jednu, sa očima poput modrog Jadrana i kovrčama poput valova, koje do godinu dana nije dala nikome odrezati.
Svakodnevno smo imali kaos u kuhinji dok je naš Mišo pekao kolače, Sonja bi izrađivala kolače od plastelina i brašna, a Katica je sve to promatrala s osmijehom. Kroz kuću su jurili autići, nogometaši, Barbie lutke. Kada bi se baka Dragica, moja mama, našla kod nas, nije joj bilo lako stalno je prigovarala zbog nereda, “razmaženosti”, vike i neposluha, a Katica bi samo odmahnula rukom:
Pustite ih. Pospremit će kad se izigraju.
Baka bi gunđala, ali Mišo bi tad namjerno počeo sakupljati igračke i zvao Sonju “da baka ne viče ponovno!”, nakon čega bi trčali rezati snježne pahulje od papira bilo je prosinac i ukrasi bi ubrzo prekrili sve prozore. Katica bi ih gledala umornih očiju, ali s ponosom. A ja, kad bih se vratio kući nakon napornog dana, samo bih gledao to “bezvlađe” na prozorima i srce bi mi bilo ispunjeno.
Kad bi baka Dragica više izdržala, vraćala bi se u Rijeku gdje je otišla nakon penzije “da uživa ostatak života”. Već nakon tjedan dana bi počela zvat i prigovarat.
Katica mi spustila slušalicu!
Mama, baš spustila?
Rekla je da joj kipu mlijeko i mala plače.
Što te ljuti?
Nisam čula dijete! Ignorira me!
Međutim, mama, priviđa ti se
Navečer se našla kod nas cijela familia i Katini roditelji, Vera i Dragan, koji su u mirovini pomagali oko djece.
S punicom, koja bi mi na stol gurnula tanjur s domaćim sarmi, šalicom čuda od čaja, sve je bilo lakše.
A tast Dragan bi odmah iznudio dvije partije šaha i poslao me “ženi, dok još nismo dosadni”.
Nakon Sonjina rođenja, predložio sam punici i puncu da se usele k nama mjesta imamo dovoljno.
Vaš dom je vaš dom, Sanjice. Mi ovdje samo pomažemo kad zatreba, ali treba vam privatnost, da sami gradite svoj život.
Navikao sam kao dijete na “granice” između roditelja i djece, ali uz Veru i Dragana naučio sam što znači biti prihvaćen takvim kakav jesi bez drame, bez stalne ozbiljnosti i galame.
Sa Katicom je element iznenađenja postao svakodnevnica. Nije me iznenadilo kad je, godinu i pol nakon što se rodila Maša, banula u moj ured usred radnog dana držeći Mašu u naručju, uzbuđeno mi gurnuvši časopis pod ruku.
Pogledaj!
Ništa mi nije bilo jasno, ali vidio sam da je vesela, ne uplašena.
Zašto je Maša ošišana?
Prva mi je misao proletjela kroz glavu, ali pogledavši časopis shvatio sam da nije riječ o našoj Maši. Na stranici je bila slika curice, toliko nalik mojoj Maši da me prostrujila jeza. Krupne modre oči, isto lice, ali pogled pun straha, potpuno drugačiji. Ispustio sam časopis, pomaknuo prste po stolu. Bio sam uzdrman.
Čudno… Kako je to moguće?
Nemam pojma Katica je uzdahnula, spustrajući Mašu da krene hodati po uredu. Kad sam listala časopis u kafiću čekajući dječju užinu, zamalo sam se srušila kad sam ju vidjela. Samo… na slici piše da su skoro istih godina, a ova je duplo manja od naše Maše.
Vidi se da joj fali briga i domaća prehrana…
U Domu sva djeca tako izgledaju Katica me odmjerila pogledom, ozbiljna. Što ćemo, dragi? Osjećaš li i ti da ovo nije slučajno?
Osjećam… Ne znam još. Moram razmisliti.
Samo se ne smijemo predugo premišljati. Tamo joj nije jednostavno, nema nikoga svoga.
Poljubila me na odlasku i požurila na bazen s djecom. Ja sam ostao zuriti u časopis i prizor te curice koja me gledala baš kao moje dijete.
Prisjetio sam se djetinjstva, kako sam ispod pokrivača razmišljao kako sam baš ja dobio roditelje kakve sam dobio. Tko određuje gdje će dijete odrasti? Tad sam bio sretan što nisam završio u obitelji iz susjedstva gdje je otac pio, a majka vikala na djecu.
Sada, shvatio sam da možda ja mogu biti taj koji će toj curici promijeniti život. Dati joj šansu. A znam već da je Katica odlučila…
Proces odlučivanja nije bio lak. Odlazak u školu za udomitelje otvorio nam je oči za puno toga o čemu nisi ni razmišljao nije samo stvar srca nego i odgovornosti. Morali smo znati da idemo do kraja.
Marijana je, srećom, bila gotovo zdrava, ali Katica me noću znala pitati:
Što ako naša djeca pate zbog manjka pažnje kad dođe druga? Znaš da ne dozvoljavam dijeljenje na svoje i tuđe…
Mamu sam pripremio za našu odluku, ali nisam mogao ublažiti njenu tvrdoglavost.
Spremni smo, Kato. Znamo što radimo.
A što ako tvoja mama neće prihvatiti Marijanu?
Ako počne praviti probleme, neće više dolaziti ovdje. Naša djeca neće biti podijeljena.
Silom ne ide, Sanjice…
Katica bi navečer provjeravala kako spavaju Maša i Marijana, obje stisnute jedna uz drugu kao prave sestre tako je Maša nakon par dana privikavanja jedne večeri dozvala novu sestricu k sebi i više ih nitko nije mogao razdvojiti. Obje su mirisale isto na malo nestašluka, bombona, toplog mlijeka i… sreću…
Dragica je došla pola godine nakon što se Marijana doselila. Pružila je ruku ostaloj djeci, ali Marijana se, uplašena, skrila na Katino rame. Vera je tada preuzela:
Hajde, dušo, dođi baki! Hoćeš supu s bakom? Evo žlice!
Vera! Iz iste zdjele? baka Dragica je podigla obrve.
Naravno! Velika je! Daj, požuri, sve ću pojesti!
Djeca su se smijala tom natjecanju, ali Dragica je bila sve tmurnija.
Kasnije, dok su zajedno prale suđe, Dragica je šapnula Veri:
Ti podržavaš sve ovo ludilo?
Podržavam. I sama sam isprva bila protiv. Ali, znaš što? To je njihov život. Njihova obitelj. Naša je zadaća da pomognemo kad treba, a ne da stojimo na putu. Ako budem inzistirala na svom, završit ću sa strane, a uopće to ne želim.
Plakala je malo, kao i svaka majka svjesna vremenske prolaznosti.
S vremenom, kad bi Katica došla s djecom iz vrtića, nailazila bi na prizor gdje Dragica nudi bombon i Marijani i Maši. Moja žena bi samo tiho zahvalila poglebom.
Pola godine kasnije, našli smo se na plaži u Crikvenici. Dragica je rano ujutro, u svom velikom šeširu, grlila dvije curice, toliko slične da su ih prolaznici često smatrali blizankama. Gledala je prema pučini, pa povikala:
Gledajte! Delfini! Vidiš, Marijano?!
Djevojčice su očarano promatrale igru delfina blizu obale, a kad su gromko zapljuskivali, Marijana se stisnula uz baku, a ova je zagrlila:
Što je, dušo moja? Nemoj se bojati, baka je tu!
Maša je potrčala prema vodi, Dragica je morala paziti da obje budu sigurne, a na kraju im je kupila sladoled i ponosno ih držala za ruke dok su šetale rivom sve tri kao prave ljepotice. Neka svijet vidi!
Danas, kad znam koliko smo srcem odlučivali i koliko su nam vjetrovi promjena donijeli neočekivane životne ljepote, shvaćam: Nikad ne možeš sve predvidjeti, ali ljubav i hrabrost sve pobjeđuju. Kad srce za nekog kuca, on postaje tvoj bez obzira s kojeg kraja svijeta došao u tvoj život. I to je ono što vrijedi dati priliku i ostati čovjek.
