Ma daj, nemoguće! Je li stvarno gotovo između vas? Ne vjerujem! Romana je tako zaprepašteno gledala prijatelja da mu je čak postalo neugodno. Oči su joj se raširile, obrve digle skoro do tjemena, a usne ostale malo otvorene, toliko joj je šokantna bila ta vijest. Pa ti bi Leonu nosio na rukama! Vas sam svima davala za primjer… Ma i ja sam sanjala o takvoj vezi!
Stvarno, Romano, vjeruj mi… Marko je tmurno bacio pogled kroz prozor. Vani je bura nosila kapljice kiše koje su tukle u staklo, slijevale se u tanke potoke i razbijale na sitne kapljice. Ništa bolje nije moglo opisati kako se osjećao. Bio je prazan iznutra. Tih pet godina, sve što su imali, obojilo je sada sve sivo. Kao da se u grudima stvorila šupljina: ona ista koju je ispunjavala toplina pogleda, zagrljaji i svi zajednički planovi. Stisnuo je šake do bijelih zglobova, a glas zadrhtao kad je nastavio: Sve je gotovo, kužiš? Gotovo…
Ali zašto? Romana se nije predavala, nagnula se prema njemu tražeći odgovore u licu. Leona te čekala pola godine dok si bio na terenu! Bila ti dosljedna, nije nasjedala na komplimente i poklone!
Odakle ti to sve znaš? Živiš u drugom gradu, Marko je tužno odmahnuo, a onda dometnuo uz kiseli osmijeh: Jel’ to ona vaša ženska solidarnost?
Pa, istina je, Zagreb nije Split, ali znaš dobro da imam cijeli mali informativni tim tamo, rekla je s blagim osmijehom. Zavalila se u fotelju, prekrižila ruke, ali briga za prijatelja nije nestala iz pogleda. Svi su ti javljali da se ozbiljno primila svog izgleda. Frizura totalno nova, krenula u teretanu, skroz obnovila garderobu. Sve to, pazi, dok te nije bilo. Pokušavala je, Marko.
Upravo zbog toga smo i pukli! Marko je doslovno odjurio u predsoblje po mobitel. Sve u njegovim pokretima bilo je nervozno, kao da pokušava pobjeći od samog sebe. Prekopao je džepove, pronašao mobitel, pa žurno natrag do Romane. Pokazao je sliku: Sjećaš se kako je Leona izgledala prije nego sam otišao?
Naravno da se sjećam, Romana je zakolutala očima, ali ipak zastala na sekundu. Tako simpatična, svijetlosmeđa kosa do pola leđa, ogromne plave oči, fini nosić… Lijepa je bila, malo skromnije u gornjem dijelu, ali tebi je to bilo ok, zar ne?
Sve mi je bilo odlično! Marku je iz glasa izletio gotovo krik, pa naglo prešao u šapat. Stisnuo je mobitel, pogled mu se stvrdnuo. Leona mi je bila ideal! Volio sam ju takvu kakva jest. Ali čim sam otišao, friške prijateljice su joj napunile glavu. Uvjerile su je da će ju ostaviti ako se ne promijeni. I ona je povjerovala! Počela se mijenjati, ne jer je sama htjela, već jer su joj gurale da ja tražim nešto drugo.
Je li to baš tako strašno? Romanu je obuzela nelagoda, prsti su joj stisnuli rub fotelje. Pokušavala je zamisliti što se to toliko promijenilo…
Pogledaj sama! Marko je tutnuo mobitel ispod njezina nosa. Tamo je bila Leona sasvim netko drugi.
Ona divna, gusta kosa je nestala, sada je naoštrena i ispod uha, hladno platinasto plava. Umjesto njezine nježnosti samo oštrina. Usta su joj povećana do granica karikature potpuno neprirodna. Smršavila je skoro deset kila. Ali ne ono zdravo mršava, već iscrpljena: kosti vire, lice blijedo, podočnjaci do brade. Najgore povećala je grudi, a znala je da on baš to ne voli. Marko je uvijek govorio da mu je najvažnija iskrenost, a ne operirani dijelovi.
Kad sam je vidio u zračnoj luci, iskreno… zamalo sam promašio pored nje, drhtao mu je glas. Okrenuo se i udario rukom po zidu. Kako je uspjela to sve napraviti sama sebi za pola godine!? Zar nije znala da mi je bila savršena baš takva kakva je bila? Nisam tražio te promjene!
Nije se mogao smiriti. Hodao je gore-dolje po sobi, kao zvijer u kavezu. Lice mu je rumenilo pa blijedilo, šake stiskao, prolazio rukama kroz kosu, kao da pokušava izbrisati sliku iz glave.
Romana ga je razumjela bolje od ikoga. Njoj se žalio svaki dan na šefa luđaka koji ga je poslao na teren. Mrzio je to što je morao ostaviti Leonu, a još više što je nije mogao povesti zadnja godina faksa, rokovi, posao… Svaki dan je zvao, davao podršku, govorio koliko mu nedostaje. A vratio se kao strancu.
Marko, možda je to sve radila da te usreći? pažljivo je šapnula, ustala i polako mu prišla. Možda je povjerovala da će ti tako biti još draža…
Marko je kiselo odmahnuo glavom.
Usrećiti? Izgubila je samu sebe! Volio sam je kakva je bila, a sada… sada ne znam koga gledam.
Dodatno ga je boljelo što je Leona zadnjih mjeseci izbjegavala videopozive, uvijek se nekako izvlačila, govorila da pravi iznenađenje. Zvučalo je slatko, ali njemu je izazivalo samo sumnju. Možda ima nekog drugog? Ta mu je misao sjedila u želucu cijelo vrijeme.
Na kraju je zamolio prijatelja iz Splita da malo pripazi i izvijesti što se zapravo događa. Prijatelj je, naravno, nevoljko pristao.
Nakon par dana, javio se.
Priprema ti iznenađenje, javio mu je šapatom, oprezno važnući svaku riječ. Ali nisam siguran da će ti se svidjeti. Jedno znam bit ćeš u šoku. I ne, nema nikoga drugog, pita često kad dolaziš.
To ga je smirilo. Napokon je mogao odahnuti, smijuljio se sam sebi… Sve se možda čini gorim nego jest njegova mala ga ne vara, samo želi napraviti nešto posebno. Vjerovao je u to.
Sada se Marko s osmijehom prisjetio da nije htio sliku koju mu je prijatelj pokušao poslati. Ne trebam, želim da bude iznenađenje. Da je tada pogledao, vjerojatno bi uzeo prvi bus! No, sad je kasno…
Na dan povratka jedva je sjedio. Gledao na sat svakih pet sekundi, nervozno ispipavao krajeve jakne i sjedio u avionu napet ko puška. U glavi mu slike Leona ga dočekuje, trči mu u zagrljaj, on joj miriše kosu, smiju se, pričaju si sve što su propustili. Romantična, domaća atmosfera. U stvarnosti led pod nogama.
Kad je Marko izletio iz aerodroma, stao je kao ukopan. Pred njim je stajala cura koju fizički poznaje, ali to nije bila njegova Leona. Shvatio je ili je zamijenio osobu ili se s Leoninom pojavom nešto gadno promijenilo.
Marko! Toliko sam te čekala! Leona je potrčala prema njemu raširenih ruku, a on je samo napravio korak natrag. Smiješak joj je zastao, u očima je zaiskrila bola. Zastala je, tražeći odgovor.
Šta je, ne prepoznaješ me? Je li iznenađenje toliko dobro da si srušen? u glasu joj se miješala nada i strah. Lagano je prebacila pramen preko lica, kao da pokušava vratiti ono što je bilo.
Nisam siguran gdje je nestala cura koju sam volio izustio je Marko, glas skroz prigušen. Sve je kuhalo, ali masa ljudi oko njih obuzdavala je svađe. Je li te zdravlje iznevjerilo ili si jednostavno poludjela? Gdje su ti oni divni pramenovi? Gdje je ona prirodna figura? Bila si uvijek tako svoja, lijepa…
Htio si reći debela? uvrijeđeno je promrmljala Leona. Glasić joj je drhtao, suze u očima. Prsti su joj grčili rub torbe, pokušavala se sabrati. Prijateljice u pozadini su se tiho smijuckale i to ju je još više boljelo. Pogledala ih je, a one su se pravile da ne razumiju.
Ma daj, ajde reci istinu, znam da sam se zapustila, nastavila je Leona, trudeći se govoriti mirno, ali grlo joj je podmuklo podrhtavalo. Ali sad bar nećeš biti posramljen uz mene… pogedaj kakva sam… moderna! Zar nije bolje?
A tko kaže da ja uopće želim biti s tobom takvom? oštro je odrezao Marko, glas mu je postao tvrd kao kamen. Od prelijepe cure napravila si… ne znam ni sam što. Volio sam te pravu, a sada… sada si netko drugi. Mogla si barem mene pitati što mislim! Uvijek smo sve dogovarali. Zašto nisi?
Ma, Marko, sad je možeš slobodno poslat na naslovnicu Voguea! uključila se prijateljica, ona koja je cijelo vrijeme škicala Marka. Isprsila je Leona, ponosno je pljesnula po ramenu. Nemaš pojma koliko sad frajera prilazi djevojci, posebno otkad se preporodila! To je pravi hit! uredno je bacila pogled na dekolte i namignula. Ovo sve je napravila zbog tebe!
Marko se okrenuo prema njoj, lice mu je gorjelo od ljutnje.
Nije zbog mene! Zbog vas i vaših glupih ideja! vratio je pogled na Leona, oči mu ispunjene boli i gnjevom. Nemoj me kriviti što ti se ovo dogodilo.
Zakoračio je prema Leoni, smirio glas, a iz njega je izbijala tuga da je Romani zadrhtalo srce.
Leona, znaš što sam mislio o svemu ovome. Uvijek sam ti govorio da volim prirodno. Ovo što si napravila… nije ono što ja volim. Bila si najljepša baš takva. A sada… sada ne prepoznajem nikoga.
Zastao je, duboko udahnuo, smirujući se:
Zadnja dva mjeseca jedino što sam htio je vratiti se doma i kleknuti pred tebe. Kupio sam prsten. Htio sam život s tobom… Ali sad… Oprosti, s lutkom ne mogu biti.
Leona je problijedila. Suze su joj navrle, pokušavala progutati riječi, ali nije išlo. Pružila je ruku kao da želi nešto ispraviti.
Marko, molim te! Samo sam htjela da budeš ponosan… isprekidanim glasom.
Ali Marko je već okrenuo leđa i otišao. Hitao je, nije gledao nazad. Sve je gorjelo u njemu: i povrijeđenost, i razočaranje, i praznina jer ništa nije ispalo kako se nadao.
Leona je pokušala potrčati za njim, ali prijateljice su je zadržale.
Ma nek’ ide! naglas je rekla jedna, grleći Leonu. Kod njega je to samo prvi šok.
Da, vidjet ćeš ti, uskoro će on moliti za oprost! Ženska čast je najvažnija, tek si sada prava ljepotica svi se okreću za tobom! Naći ćeš boljega! složila se druga, mudro kimnuvši.
Leona ih nije uopće slušala. Gledala je samo za Markom, suze su joj ispirale lice, a osjećaj gubitka je bio bolniji od svega.
A htio sam je zaprositi, zatvorio je priču Marko, prekrivši lice rukama, ramena su mu podrhtavala. Zamišljao sam sve u detalje… A sad… progutao je knedlu. Ne prepoznajem je. Nema nje, nema više ničega.
Duboko je udahnuo i pogledao u daljinu.
Zašto ste vi cure nikad zadovoljne svojim izgledom? Svaki sam joj dan govorio da je lijepa. Volio sam je cijelu s tim osmijehom, navikama, svime… A ona je to sve precrtala. Kao da je pokušala izbrisati samu sebe.
A znaš što je najgore? Marko je maknuo ruke s lica, oči su mu zasjale, ali suzu je odmah obrisao. Njenoj frendici to odgovara, samo da se Leona i ja raziđemo. Sad sam gotovo siguran.
Kako to misliš? Romana ga je lagano dotaknula za rame, željela ga utješiti, koliko god može.
Došla mi je kući, sama! Kaže da je bolja od Leona, prirodnija, bez pomagala. Skoro sam je srušio niz stepenice! ljutito je udario po rubu fotelje, pa opet rukom kroz kosu, pokušao se smiriti.
Marko je duboko, bučno izdahnuo, pa zavalio glavu.
A najgore, tihim glasom ona stvarno misli da bih nju mogao voljeti umjesto Leona, samo radi toga. Mislila je da ću na prvo slovo zaboraviti cijelu svoju ljubav. Ali nisam ja takav. Volio sam Leona, i boli me što je pustila da netko drugi sve to razori.
Romana ga je slušala, ni riječi nije htjela prekinuti. Vidjela je koliko mu je teško, kako mu je ljubav pretvorena u ruševinu zbog tuđih savjeta i Leonine nesigurnosti. Željela ga je utješiti, ali ni sama nije znala što reći.
I što sada? Je li si pokušao pričati s Leonom? Možda se još može popraviti, Romana ga lagano dotakne po ruci. Nježan ton, briga mu je izvirivala iz očiju.
Ona je sretna s novim izgledom, nema namjeru vraćati staro, Marko se kiselo nasmijao, ali bez trunke veselja, samo tuga i očaj. Zvala me i pritisla na srce. Kaže, nemam je pravo ostaviti kad me toliko čekala! srušio se na kauč, zgrbljen, kao da ga pritišće cijeli svijet. Volim je, ali ona je nestala… Ta Leona koju sam znao i volio više nije tu. Sada je ostala samo ova… umjetna.
Romana ga je stisnula za ruku. Nije nudila prazne riječi, bila je samo uz njega.
Primijetila je kako mu drhte prsti, kako se bori sa suzama. Rame mu se podrhtavalo, dah kratko zastajao, kao da će svakog časa puknuti.
Znaš, tiho on, pogledom zabijenim negdje u daljinu jednom smo šetali po Ribnjaku, jesen je bila, lišće žuto posvuda. Sva se smijala, stalno joj je padao kapuljača, a ja sam ga vraćao. Rekla mi je tada: Marko, želim da ovako bude uvijek. Rekao sam joj: Bit će, mala, obećavam. I vjerovao sam… Od sveg srca.
Glas mu se slomio, muk pao. Romana je i sama jedva suzdržavala suze bilo je nepravedno, preokrutno.
I sad? pitao je opet, opet s onom surovom boli. Sad se ona gleda u ogledalo i misli da je ljepotica. A ja gledam i nemam pojma koga gledam. Kako se sve raspalo za pola godine? Zašto nismo više pričali?
Napokon su i suze kliznule niz lice. Marko ih nije ni brisao kao dijete izgubljeno, samo je sjedio i plakao. Romana ga je privukla k sebi i čvrsto zagrlila, grijući ga koliko može.
Marko, nisi ti kriv. Volio si je, bio dobar, podržavao. Nisi ni iz čega kriv. Netko je drugi zabrljao, nije tvoja greška, šaptala je.
Marko joj je pogledao u oči, prepune boli, crvene i upaljene, zbunjen, kao da još uvijek ne vjeruje da mu se to događa.
A što ako sam ipak pogriješio? šapnuo je. Možda sam trebao probat razumjeti. Možda se samo prestrašila da ću otići? Možda je htjela da budem sretan, a ja sam sve srušio jer mi nije odgovaralo?
Borio se između uvrijeđenosti i ljubavi. Čupao se za onu staru Leona, onu što voli kakao za doručak i crta smiješne face na zamagljenom prozoru. Onu što se smije njegovim glupim forama, uvijek mu popravi dan.
Romana ga je još jače stisnula, gledala ga u oči.
Imaš pravo osjećati što osjećaš, rekla je odlučno. Imaš pravo postaviti granicu. Ali, ako misliš da vrijedi pokušati, možda razgovarajte opet. Možda dajte šansu toj ljubavi, makar na pojašnjenje. Neka ona kaže što je osjećala, a ti joj reci što si prošao.
Marko je duboko udahnuo, obrisao suze i okrenuo se prema prozoru. Kiša je konačno stala, a prvi zraci zalazećeg sunca su bojali prozor u zlatno i ružičasto. Gledao je te boje, kao da traži znak.
Možda si u pravu, tiho je rekao. Ali sad… sad mi samo treba malo vremena. Moram shvatiti što osjećam. Ne mogu sve zaboraviti, ali ne želim ni baciti onako nešto vrijedno bez pokušaja…
