Živim s mamom u Zagrebu, a imam dvije čudne, neobične poslove. Samostalno plaćam hranu i režije, jer je cijela mamina mirovina potrošena na održavanje mog starijeg brata. Trudim se štedjeti kunu po kunu od dvostrukih primanja kako bih jednog dana kupila svoj vlastiti stan, no balansiranje svih računa uz želju za domom često me baca u nemoguće računice. Usprkos svemu, ostajem predana cilju kroz mukotrpan rad i čudnovatu disciplinu što me prati u tom snolikom putovanju.
Nedavno me brat zamolio da mu posudim novac za polog u nekoj dalekoj, mutnoj zemlji. Duboko u sebi, znala sam da mi nikad neće vratiti, pa sam ga mirno odbila. Objasnila sam mu kako štedim za svoj stan, osjećajući se kao da stignem ići samo naprijed kroz maglovite ulice. Nije mu se svidio odgovor, pa je odjurio mami i žalio se kao dijete izgubljeno u velikoj šumi.
Financije mog brata su kao krevet pun listopadnih lišća nestabilne, šuštave, i nikad iste. Vozi taksi po Zagrebu, popravlja razne stvari doma, pa mu primanja lete gore-dolje kao ptice u proljeće. On i njegova žena troše kune na beznačajne stvari naručuju skupu hranu, kupuju luksuznu robu, kao da noć nikad neće završiti. Žive tako da jedva sklapaju kraj s krajem, imaju troje djece, a stabilan krov nad glavom im je poput nedosanjanog sna.
Ja, pak, štedim i pazim na svaku kunu. Zadovoljna sam svojim starim mobitelom, dok bratova žena uporno zuri u izloge i traži najnovije modele na rate, kao da svaki novi uređaj otvara vrata novoj stvarnosti. Kad sam odmila posuditi bratu kune za polog, osjećao se povrijeđen, pa je išao mami, kao da ona može preko svih granica snova popraviti stvarnost.
Mama me pokušala nagovoriti da ipak pomognem bratu nudila je nešto što zvuči kao bajka: ako mu dam novac, njezin stan je moj. No moje snove ne kupuje nasljedstvo odbila sam, nisam htjela čekati mamino nasljeđe, jer stan u snu nije stan u stvarnosti.
Mama je pristala na moju odluku, ali cijeli svijet postao je još čudniji kada se brat i njegova obitelj odluče preseliti kod nje, žele uštedjeti novac, kao da svi zajedno mogu izdahnuti dug san. Nitko nije razmišljao o meni ostala sam bez doma, plutam u zagrebačkom sumraku, dok mama misli da ću biti dobro jer imam štednju, a brat je potpuno prekinuo kontakt, kao da sam nestala iz sna.
Unatoč svim poteškoćama i napetostima u mojoj obitelji, ne osjećam krivnju zbog svoje odluke. Vjerujem da sam postupila u skladu sa svojim principima, stavljajući svoje snove i budućnost na prvo mjesto, pažljivo čuvajući teško stečenu štednju dok me svijet noću odvodi na granici sna i stvarnosti.
