Kažu da smo odgovorni za sve što nam se događa u životu i da sami nosimo krivicu za vlastite izbore. Kako odabereš jednog dana, tako ćeš i živjeti.
U mom životu, napravio sam pogrešan izbor kad sam odlučio povezati svoju sudbinu s čovjekom koji nije bio ozbiljan. U mladosti sam bio toliko zaljubljen u Marka da sam, iako sam znao kakav je, mislio da će se promijeniti zbog mene. Htio sam vjerovati i nadati se. Ali istina je da ljudi ostaju ono što jesu. Tako ni nakon rođenja našeg sina, Markovo ponašanje nije postalo drugačije.
Iz mjeseca u mjesec saznavao sam sve više o njegovim izletima sa strane. Pričali su mi susjedi, prijatelji, pa čak i rodbina. Osjećao sam se istovremeno posramljeno i povrijeđeno. Pet godina sam trpio, a onda sam digao ruke. Razveo sam se od Marka. Dobra stvar u svemu tome bila je što Marko nije bio pohlepan. Ostavio mi je svoj stan pod uvjetom da ne tražim alimentaciju. Sin i ja ipak nismo htjeli živjeti tamo – iznajmili smo stan i preselili kod moje majke. Ona je već tada trebala tuđu skrb. Tako smo živjeli godinama.
Novac od najma trošio sam na sina za odjeću, školu, izlete i igre. Trudio sam se pružiti mu normalno djetinjstvo. Ono nešto malo što sam dodatno zarađivao trošio sam na režije, hranu i lijekove za majku koja je zbog bolesti već godinama bila nepokretna. Smatrao sam da moj sin cijeni to što sam mu pružio. Danas imam 57 godina, imam dijabetes, svakodnevno si dajem inzulin i borim se da izdržim što dulje.
Zbog bolesti, ne mogu raditi, ali tko bi me uopće zaposlio sada? Nemam ni mirovinu, jer sam stalno mijenjao poslove i nigdje nisam bio dovoljno dugo. Veći dio života radio sam na crno kako bih osigurao više novca. Ukratko, živim od najamnine od tog jedinog stana. Moj sin, Ivan, sada ima 31, i nedavno se odlučio oženiti. Rekao je da će on i njegova supruga živjeti u tom stanu.
Kad sam mu rekao da onda nemam od čega živjeti, Ivan mi je odgovorio da je to moj problem. Sada stvarno ne znam što bih. Nemam ušteđevine, stalno mi trebaju lijekovi, moram nešto jesti i podmiriti režije. Što da radim? Kako mi to vlastiti sin može napraviti? I čime sam to zaslužio?
S godinama shvatiš da ne možeš uvijek računati ni na vlastitu djecu. U životu moraš razmišljati unaprijed, jer nitko ti neće zahvaliti što si sebe dao drugome. Naučio sam pravu lekciju, i iako je bolna, barem više ne živim u iluziji.
